Povodanj dobrog zla

Paz' ovo.
Idem danas, po najžešćoj žezi, put Fine... Ter siđem s treske na stanici gdje sam nekoć svakodnevno zaljubljen silazio, vraćajući se s posla i hitao svojoj supruzi (čitaj: bivšoj br.1). Pomislim, ipak nismo otišli na izložbu - ok, nema veze. Ali, znam da se trebala preseliti u novi stan - hm, tko zna kako je...
Jasno, pametnom čitatelju stvari postaju jasne - tek što sam predao virman tetki na šalteru, opsa! - evo smsa... Kaže da se preselila i da bi bilo sjajno da se čujemo. A? A?
Nema slučaja. Sinkronicitet, opetovano dokazan.
Naravno da smo se čuli. Sad jedino preostaje ostvariti novi dogovor: da mužić ode na službeni, kako bi bivši mogao doći, jelte, na kavu u njezin novi stan... A? A?
Živio život koji iz kruga pređe u spiralu!!!

Obraćam Vam se javno, ponukan malicioznim komentarom upućenim mojoj benignoj primjedbi o Vašoj TEHNICI pisanja, dočim brisanje moga i još ponekoga komentara, ( a što je odraz Vaše blogerske kulture 'per se') - za sada preskačem.

Dozvolit ću si da, pozivajući se na svoje demokratsko pravo da iznesem mišljenje, izrazim gnušanje nad Vašim komentarom iz kojega bih izdvojio posebice potpuno paušalnu (pro)ocjenu:

"... steta je sto se izgubila prava ekipa ovog iskrica Bloga, romanticari i judi sto su znali svoje snove i svoja iskustva pretociti u nesto, sto smo mi ostali znali sa paznjom i rado procitati, ali na zalost veliki dio njih se odavde obrisao, jer nije mogao podnositi teror pojedinaca, koji znaju pronaci pravopisnu gresku, ali na zalost ne znaju napisati nista lijepo, sto bi ostali mogli procitati... steta..."

Da, uistinu šteta. I zaista, iskrica postaje otužno mjesto kada na njezinome blogu ljudi izgube inspiraciju i potrebu za izrazom, UVRIJEĐENI jer im netko skrene pozornost na njihove evidentne, ne izmišljene, propuste. Čini se da bi iskričin blog, iz Vaše vizure, također trebao ostati ekskluzivno okupljalište "romanticara", što dakle isključuje sve one koji to nisu. Vrlo zanimljiv stav...
Ali dopustite, štovani, da Vam skrenem pozornost na nešto što jamačno niste zamijetili: Vaše PRAVO na izričaj, Vašu poeziju ili, preciznije - liriku, nitko nije osporio. Ne osjećam se dovoljno kompetentnim da procjenjujem 'snagu' nečijega talenta, a isto tako duboko vjerujem da nitko nema pravo, ponajmanje ja, ulaziti i u RAZLOGE Vašega izraza. Tuđi se izraz poštuje ili ne poštuje. Vjerovali ili ne, duboko poštujem svačije PRAVO na izraz, pa i najnemuštiji zamisliv. To je, uostalom, preduvjet postojanja bloga. Ono što me, na žalost uvijek iznova iznenađuje jest količina žuči koja se izlijeva na svaku primjedbu koja 'ne ide uz dlaku'. Vjerujem da imate stanovit broj štovatelja i to valja cijeniti. Ja se, eto, ne ubrajam u spomenute. Ne zbog potrebe da otvaram dodatnu polemiku, već da u začetku budemo načisto. Znači li to da ne smijem ostavljati komentare ili mi je to dopušteno samo na određenim blogovima? Ok, ukoliko to držite demokratskim dosegom. Ili možda i dalje kanite brisati sve ono što Vam se ne dopadne? Možda to smatrate osobnim demokratskim dosegom. Uostalom, to je Vaše pravo koje konzumirate na način koji je najkompatibilniji Vašemu moralnomu i etičkomu ustroju.
Ne zaboravite: javno izlaganje vlastite osobnosti je nevjerojatno težak posao. Jer uključuje i povratnu informaciju. Ponekad nam se ta informacija svidi, ponekad ne. Ali, ukoliko niste spremni prihvatiti i ono što Vam se ne sviđa, promislite ispočetka razloge izlaganja svoje osobnosti: radi li se o kreativnome porivu ili, pak, o patologiji?
Primjedba o "teroristima" koji "ne znaju napisati ništa lijepoga" je, vjerujem da to i sami znate, potpuno besmislena jer ju stvarnost iskrinoga bloga pobija.

Oprostite mi osobnu opservaciju, kolega blogeru. Vaš je izraz na trenutke (na svih 12 stranica čitano) uistinu impresivan. I zaista držim da je leksička nedostatnost pojedinih uradaka hendikep kojega biste možda mogli ispraviti. Zbog uvjerljivosti izričaja, ako ni zbog čega drugoga.

Dozvolite mi još jedan citat Vašega komentara:

"...moj blog ovdje je na nekih 12-13 stranica, ali neukusnih tipova cije komentare niko nije ni trazio, jos uvijek ima.... svoje flustracije pokusavaju izdrkati po nasim pisanjima... mislim da sam dovoljno blogova ovdje napisao, pa je red da i ostalima dam sansu, da nam nesto lijepo napisu..."

Sama količina napisanog, to i sami znate, ne znači i kakvoću pisanja. Ponekad govori upravo suprotno. Potreba za skretanjem pozornosti gomilanjem riječi, najčešće svršava u trivijalnostima. A što je, pak, također legitimno ukoliko je izrečeno JASNO i NEDVOSMISLENO.
O "flustracijama", kako Vi to lijepo ispisujete, vjerujem da dovoljno govori količina gorčine s kojom ste prionuli komentaru. Spominjanje "izdrkavanja" je pomalo i smiješno, štovani kolega blogeru, iz samo jednoga jedinoga razloga: ta bi aktivnost imala smisla jedino kada bi Vaše stvaralaštvo izazivalo barem i naznaku uzbuđenja. Ovako, to ostaje samo dio Vaših maštarija.

I na kraju, činjenica da u svome komentaru pišete u množini - užasnula me. Naprosto se bojim vjerovati da na iskri postoji veći broj ljudi koji misle poput Vas.

Vjerovali ili ne, ali
sa štovanjem,
VodenjkonjKljasti

I, da budemo do kraja pošteni prema čitatelju namjerniku, evo Vašega komentara u cijelosti:

"pocet cu blogove pisati na njemackom, engleskom ili talijanskom, pa onda vjerojatno nece biti pravopisnih gresaka... steta je sto se izgubila prava ekipa ovog iskrica Bloga, romanticari i judi sto su znali svoje snove i svoja iskustva pretociti u nesto, sto smo mi ostali znali sa paznjom i rado procitati, ali na zalost veliki dio njih se odavde obrisao, jer nije mogao podnositi teror pojedinaca, koji znaju pronaci pravopisnu gresku, ali na zalost ne znaju napisati nista lijepo, sto bi ostali mogli procitati... steta...moj blog ovdje je na nekih 12-13 stranica, ali neukusnih tipova cije komentare niko nije ni trazio, jos uvijek ima.... svoje flustracije pokusavaju izdrkati po nasim pisanjima... mislim da sam dovoljno blogova ovdje napisao, pa je red da i ostalima dam sansu, da nam nesto lijepo napisu...eto ja sam sa svojim blogovima zavrsio...izvolite gospodo pruzite nam nesto pravopisno lijepo, da i mi stari clanovi uzivamo i gustamo citajuci Vas.. "

Slatkorječiva ter polupismena socijalno neprosvijećena spodobo, politički analfabeto, apologetski zagovorniče slobode govorništva koja doslovce uklanja različitost stavova, klanjam ti se sveudilj, eto ja, nedolični, napokon i kljasti vodenkonj, sve do razina koje tvoj pogled više ne može sagledati... Jer, razumljivo, teško je spustiti pogled sa zvijezda i istovremeno hodati, malen, zemljom koja ti služi tek kao privremen potporanj da ne propadneš u ništavilo.

Ljubomora i Posesivnost.

Pojavila se. Niotkud. Poput kaplje na čelu u sunčanome danu. Nasmiješila se desnom obrvom, zabijelila jutro kutom usana i dotaknula me vrškom kažiprsta. Ovlaš. Kao da mene nema, a ne nje. Zamalo me poljubila u obraz lahorom ogrlice od bisera. Bakinih bisera. Skrivenoga blaga, čuvanoga dugo i brižno upravo za ovaj trenutak plesa njezinih uvojaka i mojega zatravljenoga pogleda. Zaustavljenoga. Ukamenjenoga. U pretpovijesti zrna prašine koja se sliježe zažutjelim slojem svjetlopisa zaboravljenoga u nedohvatu kuta police. U lokvi grizodušja uz rub čaše skupog, neispijenog pića.
Šum mohera njezinoga zagrljaja u kontralihtu zakrivljenosti prostora moje sadašnjosti, gdje nas pokušavam samo još jednom vidjeti u krhotinama zrcala i gdje još uvijek koračam uz nju. Ponekad. Praznom promenadom svoga srca.

Samoća je predivna kad je ne moraš dijeliti ni sa kim drugim.

Ne boj se. Kuglica sunca u kutu tvojih usana, dvije geometrije poteza kista narušene mojim pogled uljeza, ostaju samo moje blago. To mi, vjeruj, nitko - čak ni ti, ne može više oteti.
Prijateljstva se ne planiraju. I tako su prokleto rijetka. Zato: ne boj se. Ne boj se sebe. Samo straha.

Pitao me nedavno neki pitac, jeli ti Vodenkonju Kljasti, ajde reci, a što ti misliš što je zapravo to što ljudi traže na iskri, što TI zapravo tražiš na iskri? Zastao sam na trenutak i nisam znao što bih mu rekao.
A onda se sjetih da sam u početku želio upoznati nekoga koga bih mogao zavoljeti. I upoznah. I bilo je ok, samo je nedostajalo da i ja budem zavoljen. No, ostalo je iskustvo. Onda sam poželio naprosto ispitati do koje mjere sam (smo) uopće spreman (spremni) komunicirati. I onda sam skontao da to funkcionira savršeno samo i jedino iz anonimnosti lažnoga imena, uz tastaturu i predočnik. Najbolji smo, izgleda, kad smo virtualni. I to ostaje kao iskustvo.
Ali, rekoh ranije spomenutome pitcu - jebiga čiča, život je ipak negdje drugdje. Ovdje nije dobrodošao izvan rečene paradigme. Sve ostalo je - tišina. I, što ćeš - plivamo 'bazenom' dalje jer, možda se čuda ipak nisu prestala događati nakon 1981. godine...

Napokon vidim svoju ogoljelu samoću; ovoga puta ne kao demonsku prikazu i prijeteću tamu, već kao jednostavan, nasmiješen odraz u zrcalu.

Primim topao pozdrav i smrznem se.

Ja tebe ne volim.
Ali naslućujem povodnje
dok promatram stare fotografije.
Na njima ti i ja.
Potom ti.
Zatim samo ja.

Čovjek samo jednom raspori utrobu neba i
zaviri na drugu stranu.
Ljubav je smrt.
Jer nema povratka.
Što, dakle, živim ja
kojega boje tvojih očiju više ne primjećuju?
Ja, čije ime ti sada šutiš.
Hoću li poklanjati laž ženi koja će doći
i koju trebam,
ili ću joj dati nešto što je, zapravo, tvoje?
Godine moje samoće prerasle su me.

I, da; Žena će me uzeti i imati.
Onako kako ja tebe nikada nisam mogao.

To nije ljubav.
To je umiranje.

I, ne; ja tebe ne volim.
Ja tebe umirem.

da sam slijep ili da sam glup...
Naime, taman kad posmislim da tome ipak možda i nije tako, primijetim da je Život ipak negdje drugdje.

Neobično je saznanje da zapravo više ne komuniciramo.

Ja ne znam što se događa s tobom, ti nemaš predodžbu što je u meni. Dva bića koja su se klela u intervenciju Svemira, zahvalna dodiru sudbine, iznenada šute kao Golobova dva broda u magli ispod tuđih zastava. A nije li upravo to ono protiv čega smo oboje ustali razgovarajući o ljudima i njihovim pogreškama? Nije li upravo neprepoznavanje šutnje bilo razlogom koji nas je toliko puta u našim odvojenim historijama ranjavao i potom nas čudesno spojio? Nismo li oboje bolno upoznavali ljude koji su nas ostavljali u trenucima kada su nam bili najpotrebniji, ne zato da bi nas tješili, mazili ili pazili, čuvali i tetošili, već samo i jedino razumjeli, čuli što im govorimo, čuli ono što JESMO i saslušali nas, potom nam samo blago dotaknuli dlanom lice? Nismo li oboje doživjeli bol ranjavanja kojega onaj, preko puta, u svome nepočinu nije bio niti svjestan? Nismo li oboje nebrojeno puta shvatili da nam u blizini nedostaje ljudsko biće, ne ljubavnik, ne ljubavnica, ne meso, ne koža - već topao ljudski pogled?

Nenavikao sam na to da te nema. Ili je možda bolje reći: razmažen sam tvojim prisustvom u mome životu. U onim sitnim, malim svakodnevnim isječcima - brzopoteznoj poruci; kratkom pozdravu; večernjem menuu; pogledu s balkona; ponekome vicu; tvome glasu kroz moje slušalice; saznanju da nemamo tajni, da nema skrivenih i zatajenih priča, zbivanja, ljudi... Trebam li o tome od danas pisati samo u perfektu?

Do pred koji dan, znao sam gotovo svaki tvoj korak - ne zato što sam to tražio od tebe, već zato što si to željela dijeliti sa mnom. Bio sam blagoslovljen tim saznanjem, saznanjem da napokon ne moram moliti za tu jednostavnu, gotovo naizgled beznačajnu pažnju čije neprisustvo razara ne samo ljudske odnose već civilizacije, da je ta pažnja ovdje, u svakome trenutku, neupitna, nezahtjevana... Pokušao sam ti uzvratiti jedino kako sam znao, otvorenog srca i širom rastvorene duše koja se raskolila od nadahnuća koje si izazvala svojim prisustvom. Nikada nisam tražio da me voliš. Ja sam to znao. Osjećao sam to daleko dublje nego da sam bio usputno meso, ispijena boca dobrog vina ili jutarnji mamurluk...

Ostao sam sam. Sam nakon ovog našeg vremena u kojem sam, priznajem, sam i sagradio vrlo neobična zdanja od snova. I to je ono, što bismo mogli nazvati - mojom istinom.
I onim na što bi ti nekada znala reći: that's ok.

Za Nju

Koliko dugo čekaš stranca da te odvede
tamo gdje ljudi gledaju more, ne govore
Odkad te znam, ti si ista, plaha djevojčica
Čuvaš agoniju svog djetinjstva u očima

Stotine hordi pod tvojim bedemom
Nećeš izdržati
Mnogo drvenih konja pamti vatru tvoga sna
Sjeti se, bila si blizu ptici od pepela,
a pobjegla
kada je ljubav kapnula sneno s neba na tvoj dlan

Da je barem san bio dovoljan,
ljubavnik nestvaran
Ali san je prah,
jedan pogled plah i
ljubav je stvarnija

No, ni to nije bilo dovoljno
Ti si uvijek
htjela više
Sada nema
ničega

'The Superior Person
learns flexibility
from the mistakes
he has made,
and grows strong
from the obstacles
he has overcome,
pressing on
to show others the Way.'

I Ching, hexagram 29


Probudio sam je.

Nenamjerno.

Ali bezobzirno.

Riječju. Prošaptanom tisućama kilometara daleko od Nje. Riječju procijeđenom kroz okrhnute porculanske navlake. Riječju bez zvuka. Niskom. Rascijepljenom bolom poput lošega šava na ovratniku. Okrvavljenom iracionalnom iluzijom u koju sam smjestio svu svoju bijedu trenutka. Riječju čija se negacija, uporno ponavljana, odbila od stratosfere i pronašla je zaspalu, usnulu u svijetu u kojemu još možda jedino postoji.

Riječ ju je zatekla obnaženu i besramno joj pogledala u oči. Bez treptaja. Bez pitanja. Bez i jednog titraja. Riječ šutnje. Riječ koja razumije. Riječ koja prihvaća. Riječ koja ne uvjetuje. Riječ koja ne optužuje. Riječ neizgovoriva poput hermetike tajnih imena. Riječ koja sprječava osipanje Svemira. Riječ početka. Riječ koja jednostavno, samo postoji. U kavezu moga prsnoga koša.