Povodanj dobrog zla

Kiša.

Izmaglica sitnih kapi.

Studeni u šetnji uličnom rasvjetom kroz grane zamrle topole.
Otvoren prozor. Pridignuta roleta i šum automobila. Smijeh školaraca. Nedalek zvuk tramvaja.

Bez Nje.

Bez riječi.

I bez misli.

Samo sam taman odraz vlastite sjene u prozorskome staklu. Na trenutak osvijetljen artefakt lica žarom cigarete.

Bez riječi.

Na ekranu računala tek monotoni treptaj kursora kojeg vidim kao otkucaj svoga vremena, uporni titraj svih mojih života stlačenih do gotovo ugodne praznine iz koje moja svjetlost ne može.

Bez Nje.

Pomislim, bi li se nasmijala da mi sada vidi fizuru, bi li mi rekla da skratim bradu ili obrišem prašinu s naočala. Bi li mi pričala svoja putovanja, svoje ljubavi, poznanstva. Možda bismo šutjeli. Samo šutjeli. Ja zagledan u ples Njezina pogleda, a Ona ušuškana u davne akorde Rahmanjinova.

Bez riječi.

Gledam kako se život događa u prozoru preko puta. Tamo. Dva bića u svađi oko neplaćenih računa. Dva ljudska bića nesvjesna blagoslova kojeg troše, usitnjavaju i mrve.

'There are no new messages on the server' sitnopisno, u kutu ekrana. U zgaženom pepelu cigarete na istrošenom sivilu tepisona. U praznom fotelju. U hrpi časopisa u kutu. U etiketi poluprazne boce Chivas Regala. U kutiji spajalica. U omiljenoj knjizi na polici. U svakom zrncu prašine na stolu.

Sjećam se vremena kada sam mislio kako znam slušati tišinu u sebi. Ponekad je bila prostor bez titraja, a ponekad gromoglasje svih zvukova koje sam ikada čuo. Večeras se istopila u novo bezobličje - ne samo u opažaj nezapisanog zvuka misli, već i u nedopušteni mi bljesak elektrona, u nepritisnuti takt tipkovnice, rastačući me u muk, u podprostor u kojem me Njezino ime šuti.
Postavih se, eto, bezočno, drsko i djetinje, u imaginarne centre Njezinih galaksija. Zagledan u kišni isječak grada kroz prorijeđenu roletu, kršim zavjet zabrane ulaska u paralelni svemir, Njezin svemir, stvaran i stvoren bolom ranjenoga bića koje čuva agoniju svog djetinjstva u očima za Onog koji tek treba doći.

Ili je, neprimijećen, neprepoznat, zasjenjen i prešućen, već ovdje. Na pustopoljini koja tek izgledom podsjeća na neuredni sobičak, s pogledom prema horizontu koji samo sliči kišnome gradu.

Bez Nje.

'Sad ostah sam,
sred morske pučine,
gdje vali moćno bjen.
Mnih da sam...'

... i dalje se gubi zapis sa poleđine carinskoga dokumenta (15 - 16 st., mislim) zabilježen u dubrovačkome Lazaretu.

Čudno kako mi se te riječi pojavljuju u svijesti danas i ovdje, u petnaestom satu moga radnoga dana. Vrijeme je za odmor.

Taštino, kako su zvijezde male, a minuli rad svetište Kriterija... Parezo misli, tvoje je Kraljevstvo Nebesko... Beskraju nepostvarivih mogućnosti, sveprisutni energetski izboju, tvoj Dah je dah nanosekunde.
A tvoj Jad i Neznačajnost - vječni. Poput ljudske gluposti.

Nebo od Mora.
Nebo do Neba.
Sedam Neba kojima nas uče.
Let do Neba.
I zemlje do neba.
Nebo od Pogleda.
Pogled do Neba.
Sedam pogleda u razbijeno ogledalo.

Žao mi je da sam te ikada upoznala.

Jednostavna rečenica. Jasna. Izgovorena uz naznaku plača. Gotovo uvjerljiva. Izgovorena hladnim zvukom telefona, uz pozadinsko zračenje nekog drugačijeg svemira. Rečenica koja nije doživjela svoju treću sekundu. Izričaj koji je raspršio deset godina suglasja, emocije, dodira, prijevare, izdaje... Coup de grâce povijesti mojeg zanosa, milosrdno usmrćenje uspomeni na obitelj, dom, zajedništvo. Dugo, predugo sanjani coup de grâce nejakoj iluziji. Poput oslobođenog sna, jedna kratka račenica. Eutanazija. I mir sjedinjenja u sebi, sa sobom.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Dvije riječi koje su mi u istoznačnici bljesnule odrazom zaoblačenog sunca u staklu Euromasta. Suhozvučne, obje. A opet, podriguju mi se svakim novim korakom. Naizmjence. Poput poderanih cipela zamorenih cestom pred njima. Malim koracima, malim koracima, ponavljam mantru. Nezaustavljive su. Sijevaju. Svijetle. Blješte nebom Rotterdama koje, eto, zamalo dodirujem vrškom prstiju u polusvjesnoj želji da zaustavim precesiju, poništim afele i perihele, ismijem Kopernika, Galilea, Newtona, Einsteina, Hawkinga... i da padnem ničice pred singularnost svih sinkroniciteta koji su me doveli do dvije riječi.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Gledam Njezin korak.
Tiha je.

I skriva osmijeh.

Gotovo da gleda kroz mene.

I uvjeren sam da osjeća oba zvuka i da jasno čuje moj strah u udahnutom Camelu.

Koliko me je puta gledala u tuđim očima? Mirisala me u dodiru nečijih prstiju na Njezinim usnama? Koliko sam puta bio kiša na Njezinom obrazu? Izmaglica nakon prepijene čaše Chimaya? Nečujna škripa parketa kojim pleše... pleše... pleše?

Gledam Maas.

I vidim Rubikon.

Dovukao sam za sobom milijardu i tristosedamdeset i jedan milijun sekundi i stavio ih na dlan Ženi koju jedva poznajem, s dječačkom tlapnjom da će se pretopiti u stijenke Njezine linije srca, postati sediment, gradivo nekog novog Chichen-Itze, Palenquea, Teotihuacana ili pak kamenčić samo Njezine Mesa Verde skrivene u zavijutku do linije života, ispran oblutak bezvučnih riječi. Ma što ja to zamišljam? Da sam Quezatcoatl stigao niotkuda rasipajući sveznanje, grleći svijet, jašući na morskoj pjeni?!? Kokopelli koji svira svoje spirale stvaranja samo da bi gledao Njezin ples?!? Što ja Nju mogu naučiti? Zaboga, stojim nad rijekom i ne znam želim li je prijeći, zagrliti, pljunuti, pljusnuti, viknuti, zagrepsti, šutnuti, pomilovati, okrenuti joj leđa, otići, ostati, nestati, prestati...

Šutim.
U odrazu u Njezinim sunčanim naočalama.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Svjetlopis Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom u pokretu Njezinih ramena, dok mi u ruci podrhtava nevidljiva alabasterna kocka svih mojih nepočina. Kuglica sunca u kutu Njezinih usana. Dvije geometrije poteza kista narušene mojim pogled uljeza. Možda je Ona ta koja će mi napokon oprostiti sve neizgovorene riječi? Drskost da stojim pokraj Nje i udišem curl activator s Njezine kose, Njezin parfem, Njezinu bliskost?

Sve sam svjesniji kvarka koji nedostaje. Njoj. Meni. Svjetlosnim bićima tek nadošlima iz polumraka svojih stvarnosti, ispruženih ruku i zamagljeno skupljenih vjeđa pred bljeskom vlastitosti, novojastva zatečenog pojavnošću do sad nepoznate fizike, savršenog fluida lebdećih gluona predodređenih za raspršenje svemirom. Nasmiješenim svemirom milijardi života. Njezinih. Mojih. Jasno ga vidim kako nastaje u prostoru između udaha i izdaha, u tom međudašju koje se postvaruje u lanenu prekrivku spremnu za kaotični odskok kocke.

Nemam druge vojske do svojih atoma pred rijekom koja se iscerila svom mojom poviješću. Iskesila se nezapočetim pismima, nedovršenim rečenicama, glazbom bez refrena. Smeđe se valja, izaziva, stenje, izvija se siva, pa padne u oker i zaroni crno. Tek kao nagovještaj savezništva, kiša. Zakratko. Mazno.

Njezina ruka obuhvaća moju.

A Rotterdam rastvara svoje nebo nad beskrajem luke. Slučajni čimbenik boje u sedmoluku duge iznad Hotela New York.

Pokušavam natočiti Duvel. Onako kako Ona voli. Izravno. Snažno. Bez međutka pjene. Za trenutak se gledamo očima potpunih stranaca koji se mutno prisjećaju davne epizode, zaboravljenih imena, mjesta, s prešućenom psovkom upućenom trenutku koji nam ne dopušta podsjetnik na naše poznanstvo. Drevno poznanstvo bića koja su jednom bila jedno. Sričemo svoje historije sporim gutljajima, plavkastim fragmentima dima cigarete, pogledima žamora oko nas. Svakim izgovorenim glasom brojim pjege na Njezinom licu, uspomene smijeha oko očiju, slijedim linije maskare, pulsiram širenjem Njezinih zjenica. A riječi plešu... plešu... plešu... Spojenih torza, prepletenih prstiju u ugodnoj toplini dlana, zadrhtaju neplaniranog dodira bedara, u plahom lahoru kralješnicom, kapljom koja odnosi sublimat treptaja niz vrat, s usnom na madežu...

Metamorfoza.

Preobražaj.

Njezin odraz drijema u prozoru noćnoga vlaka, u točki koja udaljenim krijesnicama gradova spaja zakrivljenje planete s vječnošću. Pleše i u snu. Grudi joj prate ritam kojeg još ne čujem, ali slutim u prigušenim pragovima željeznice. Ona zna gdje je naša postaja i zna kada treba sići. Gledam ju i sanjam da ovo putovanje ne prestaje. Da ubrzava. Brže i brže. Još brže. Da prestižem svjetlost i savijam vrijeme u Escherov Slap, pa tada neka teče, tada neka mi iscrtava bore Moebiusovom vrpcom! Tada neka me poziva na izlaz četrdeset i dva, neka tada najavi let četiri stotine pedeset i jedan! Ne prekosutra...

Ne prekosutra...

U sobi rasvijetljenoj neprozirom neba kroz odmaknutu zavjesu, Ona me, prestravljeno raspršenog crvenim platnom posteljine, prisjeća zagrljaja. Njezina kosa na mom obrazu ispisuje dvije riječi u samo meni vidljiv tatoo, tajnu poruku koja postaje jutarnjom molitvom, večernicom svakog novog dana. Bezglasno izgovaram laudu svim svojim prolomima, povodnju dobrog zla što me razorio i doplavio ovdje, na obale Njezine sjene, i dopustio da lutam usnut. Slomljen. Nov.

Na nebu iznad grada, jedna zvijezda.
Daleka.
Ugasla, možda.

Rubikon.

Daleko.

Iza mojih leđa.

Bez pretjerivanja...

Bez pretjerivanja...

I dok brojnim Hrvatima srce zastane na samu pomisao o Den Haagu, nizepotpisani sve vise misli da ce mu barem jedan dio, i to, neka citatelj namjernik ne zamjeri, poveci dio srca zauvijek ostati na toj zemljopisnoj tocci... Tek toliko da se zna da i Vodenkljusad, pa makar i kljasta - sto po defaultu govori da imaju manu u kretanju - ipak imaju, makar i kao atavizam, ono sto bi se uobicajeno zvalo: osjecaj... Volio bih kada bi se svakome od vas, dobronamjernih citatelja, ako nista drugo - barem na jednu sekundu - zalomio osjecaj koji struji svakom mojom porom...

Pitao jednom pitac neki, jeli ti VodenkonjuKljasti, ajde kaži jel' ti drago što ti je bivša bivša. A ja se sjetih priče koju mi je ispričao davno jedan gospodin kojem sam, kao što inteligentni čitatelj već pretpostavlja, zaboravio ime.
Imao jedan čiča predivnoga konja i cijelo mu je mjesto zavidjelo. Svakodnevno bi mu netko dobacio: eh, ti si jamačno sretan čovjek kad imaš tako lijepa i jaka konja. On bi na to odgovorio: možda... Jednoga dana udari strašno nevrijeme, silan dažd i grad s neba, sruši staju i satre prelijepoga konja. Cijelo mjesto se skupilo sutradan kod čiče i netko iz te mase poviče: jadan li si, čiča, kad ostade bez tako lijepa konja. A čiča na to odgovori: možda... Sutradan njegov sin na obližnjemu planinskome proplanku zatekne stado prekrasnih divljih konja i uhvati dva prelijepa vranca, ukroti ih i dovede kući, čiči. Cijelo je mjesto to primijetilo pa se skupilo. Sretan li si ti čovjek, čiča, kad ti nakon takve nesreće sin dovede dva nova, još ljepša konja - reče netko. A čiča odgovori: možda... Zajaše sutradan sin jednog od vranaca i pojuri mjestom. U trenutku se konju izmakne tlo pod kopitima, izgubi ravnotežu, padne na tlo i svojom težinom zdrobi čičinome sinu nogu. O, jadni čiča, reče jedan od mještana, jadna li je to zgoda. A čiča odgovori: možda... Slijedećega dana u mjestu se pojavi carska vojska i potjera sve mladiće u rat koji se spremao. Čičinoga sina nisu poveli sa sobom, jer što će im takav, kljast. Tužne majke i očevi zavidješe čiči, pa mu neko reče: oh, kakve li sreće u tvojoj nesreći. A čiča reče: možda...

Pitao jednom pitac neki, jeli ti VodenkonjuKljasti, kako si ti uopće izdržao sve te godine s onim delinkventom od žene? Zastao sam, zamuckao nešto poput: paaaa, glee, znaaaš, oooovaaj...
I shvatio da nemam blage veze. Zapravo sam seruckao i sam po sebi, jer, naravno, volio sam ju par godina. Ali, kao što Krleža napisa: "Misliš da te ljube? Pa kako da te ne ljube ribari kad im puniš mreže..." tako sam i ja volio nju, sve dok je i ona mene voljela. A kad je prosvirala, ja bogami, nisam... Ostao sam postrance i promatrao predstavu. Gledao sam kako se pokušava spanđati s nekim klincem. Gledao sam kako laže da je sretna. Gledao sam kako se pokušava spanđati s nekim latentnim homoseksualcem. Gledao sam kako se pokušala spanđati s nekim liječenim narkomanom. Gledao sam ju kako se koprca na suncu, izvaljena na svoj oklop koji ju je besramno prikovao leđima o tlo, kako ju prži, kako joj se pojavljuju opekline. Gledao sam kako se uspinje na prozor spremna zakoračiti s petoga kata u svoju uspješniju reinkarnaciju. Gledao sam ju kako pada u krevet nahranjenu praxitenima. Gledao sam ju kako me mrzi.
A onda sam pogledao naše dijete.
Dijete je gledalo mene.