Pogled iznad tipkovnice

...uzela mi mir, nemir dala mi...


Razdvojeni zajedno izmedju glasne tisine i hladne daljine trebamo ili samo trazimo topli zagrljaj u nasim jos uvijek iskrenim pogledima. Kratki treptaj ili dva tek toliko da se pomaknemo s praznog mjesta i jos poneki uzdah i popunili smo trenutak sjecanja na nesto sto smo imali jos jucer.
Treci ponedjeljak u novoj godini kazu najdepresivniji dan. Tako je lako povjerovati u to kad ti tako jako nedostaje ono nesto ili onaj netko zbog kojeg si spreman ..... i stavljam tockice, jer ne mogu dovrsiti misao kojoj nema kraja.
Zasto je tako lako biti depresivan,, a tako tesko zagrliti i biti zagrljen? Kako to da bol i patnju tako lako primamo u svoj zivot, a ljubav ostavljamo, zaboravljamo, negiramo? Zasto je tako tesko oprostiti, traziti, dati i zahvaliti? Kompliciramo nesto sto je tako jednostavno.
Moja dusa sama, kao da je mamurna trazi izgubljene dane, nedovrsene dodire, neprospavane noci. Sva sam puna nemira, gladnog, hrabrog nemira. Cekam te sa vrucim venama, punim uzavrele krvi. Gorim od zelje za tvojim dodirima. Trebam te da me smiris. Tvoje ruke koje govore, tvoje ruke koje brinu za mene. U istoj zimi, pod istim nebom, sve isto, samo mi nismo. Netko kao da nam je ukrao osmjehe. Ne znam kad sam postala tvoja robinja. Ne znam kad i kako smo dosli u ovu pustinju bez zivota. Kad i zasto smo bacili sidro tu. Mislis li malo na mene? A ja, kao ja, rastrgana izmjedju pijeska i vjetra, izmedju jave i sna. Smijem se, a plakala bi. Plesem, a plakala bi. Mirna u svom nemiru, sklanjam ogledala oko sebe, jer ne mogu samu sebe vidjet. Ne mogu disati kad se pogledam. Slomljena pred sobom, trebam te. Pravim se da mi nije nista, a lazem i sebe i tebe. Lakse je tako. Izmedju mene i tebe, kao izmedju vatre i vode, neka crna rupa je. A u rupi nasa progutana ljubav. Da te barem nikad nisam voljela, da te barem nikad nisam ljubila. I ova zima sa mnom tuguje, toliko hladna je. Vjerojatno ni grom ne bih osjetila, ne bih se ni pomaknula da me udari. Suze su moje hladnije od ove ledene kise vani. Vidis li koje price nastaju kad tebe nema tu. Trudim se zamisliti da si sad tu kraj mene. Pokusavam cuti tu muziku, nase uzdahe, tvoje dodire. Ruke i dalje hladne su, ruke koje bi te dirale, grabile, kidale. Falis, tako jako. Ne mogu da te ne zelim tako jako. Kao da nisam normalna. Luda za tobom. Zatvorim oci, jer tako je lakse i brze vidjeti te. Otvorim usne, ispustim uzdah u tvoje usne. Gladno grabim tvoje usne, kradem tvoje poljupce. Sad cujem ritam bubnjeva, zapravo moje srce puno struje udara tako jako, skidas me, skidam te. U mom pogledu mozes vidjet koliko trebam da me zelis. Predajem ti se, bez borbe. Diras moje tvrde bradavice koje pod tvojim prstima i jezikom postaju toliko tvrde da pomalo bole. Gladne te boli uvijam svoje tijelo pod tvojim. Vristim od zelje, vristim od strasti te. Ljubi me. Jebi me. Lizi me. Sve mi radi. Samo voli me. Volim i ja tebe, Antonia. Kad si ti u meni, zivot je u meni.
Ljubav, mnogi su pisali i mnogi ce jos pisati o njoj, temi toj tako nepoznatoj. Moja je trenutno pomalo neshvacena. Iako volim i iako sam voljena, svake noci kad sklopim oci, probudim se puna rana. Srce moje i dalje te voli, sretna jer kraj mene mirno spavas. Moja dusa tvoja je. Moje srce tvoje je. Ponekad kao da si moja bivsa. Bojim se, ali tako je to.

...domino u labirintu...

Ne volim ovaj nemir u meni. Ne volim ove misli koje se polako množe u mojoj glavi. Nemam pojma kad me netko pita da mu objasnim. Šta će od svega toga ispasti, nemam pojma. Ne čitam novine, ne slušam radio, čudnih ljudi ima, bolnih priča, štedim samu sebe od svega toga. Dovoljna sam si sama.
Voljela bih kad bi misli mogle pobjeći iz moje glave. Ja ne mogu pobjeći od misli. Pokušala. Nisam uspjela. Stotine tisuća riječi znam, ali ona jedna mi uporno fali. Zvijezde su zvijezde. Mačke su mačke. Ljiljani su ljiljani, onako lijepo na suncu rastu. Jednom sam lutala ulicama. Vukla samu sebe kroz ubrzane glasne gradove. Onako tihim koracima gazila lišće, krivila jesen. Uvjeravala ogoljelo drvo da ga razumijem. Skrivala da ne znam šta je hlad. Brisala tugu sa bijeloga lica. Bojala se svakog novog koraka. Gledala ispred sebe, misleći da ono iza mene ne postoji. Kao u nekoj samo meni znanoj igri u kojoj uvijek pobjeđujem, a do cilja još nisam došla. Level nepoznat. Prođeno je izgubljeno. Zauvijek. Tempom violine koraci i vjetar u njima stvaraju neku rimu. Ne ide dalje. Poput lopova uhvačena u krađi stoljeća. Uhvatilo me čvrsto. Ne popušta. Nije loše. Mislim da znam ovu priču. Iz one talijanske knjige. Nemoj se čudit. Znaš da su se voljeli zauvijek. Nisu bili škrti. On je bio pjesnik na kiši koji voli, a ona je bila posebna, nijedna slična njoj. Zaljubljeni su se voljeli za kariranim stolnjakom između malog karanfila i to ne zbog bijelog hladnog vina, to je bilo važno u cijeloj priči.
Čini mi se da se premalo družim tu s vama. Ovaj jesenski dan je kao stvoren za jedan dan s vama. Znam da se nikad nismo sreli, ne u javnosti. Iako se nismo s mjesta pomaknuli, zapravo smo se nekako dotaknuli. Iako pišem sama, ne pišem samo sebi. Pišem za sve nas sanjare. Lude i hrabre. Čisto da ispunim ove gluhe jesenjske dane. Znam da ne pjevam i da zapravo šutim. Znam da nemam gitaru, ali opet sviram. Sviram svima vama koji me čitate. Kroz jutro i tišinu, pišem vam za dobro jutro.
Nemojte me tražiti, jer ni ja ne znam gdje sam. U kostimu ludosti dišem. S osmjehom na usamljenom licu poput izbjeglice gledam u oblake i čekam kapi kiše da me probude.
Da, riječi su moje igračke. Igram se s njima, kao da su rulet. Dobro je počeo Utorak. Kroz daljine vidim nadu. Visoka vrba ispred mog prozora me pozdravlja. Sve je tako odlično. Ljuljam se zajedno s vama koji sanjate u ovoj jeseni. Iako ne stane sve u ovoj priči. Još smo mladi. Sve tajne ćemo otkriti. Već smo dovoljno gorkih kafa popili. Poznati okus i ove jeseni, baš kao i prošle. Da možemo spaliti ovaj Novembar pa se ugrijati oko te vatre. Poput mrve iskre ugasila bi nas jos manja kap kiše. Nesreća je sjetiti se prošle jeseni. Voda raste pod nogama. A tako lako je bilo obećati raskoš.
Neka ova priča ide na moj račun. Puno je laše kad te netko zavoli. Zrno soli pretvori se u zrno šečera koje se pod jezikom tako slatko topi. I onda priča odjednom zablista. Vjerujte mi stalo mi je iako sam odlutala. Riječi su pune sitnica. Šta je dan bez riječi? Ne ispisana priča.

Jer život je lijep bez obzira na sve...

Bez crne bela ne bi vredela...

Noć pada, zvijezde poput rasutih bisera ukrašavaju tamno platno poviše mene. Želim ih dotaknuti, pomaknuti. Pokušat ih posložit, nanizat ih u prekrasnu ogrlicu. Cjelina! Već devet godina to radim. Manje-više vjerna. Jesam li uspješna, tko zna hoču li ikada saznati. Samo ti želim reći da si mi ukrala srce, a to znači da konstantno mislim na tebe. Mislim da pripadamo jedna drugom. Mislim da možemo osvojiti svijet ili smo to već učinili, ali od ove zaluđenosti tobom nisam svjesna svemira oko sebe. Misliš da sam izgubljena u sebi? Jesam li sama?
Moj život, neki drugi svijet. Nimalo miran i tih. Moji susjedi misle da sam luda. Pričala sam sa mjesecom, pokušala sam doći do tebe preko njega. Nadajući se da si ti negdje na klupi, da gledaš u isti taj mjesec i da pričaš s njim kako bi došla do mene. Ti si sve što imam. Ti i moji biseri na tamnom platnu zajedno s mjesecom.
Osjećam se poznatom, zvijezdom, opet misle da sam luda. Neka pričaju, da pričaju.
Ljubila sam krive, nevažne, kradljivice, plave, kopije, buce, svijetle i tamne, male i one tanke. Cijeli život jurila sam takve. Sad mi u glavi svira violina, sad plaćem kad vidim jelena. Misliš da me je teško voljeti? Besplatno? Čuješ li sad zvuk saksofona? Ljubavna...Svaki ton je crven, svaki ton me dira, dira moje ukradeno srce. Muzika je neodoljiva, baš kao ti, baš kao tvoje usne na kojima se topim. Cijeli dan ih želim ljubiti. Jednog dana to ću i učiniti. Izgubiti pamet na tvojim usnama.
Imaš li sad sliku nas u zamišljenom okviru svojih plavih očiju?
Brzo si ušla u moj život, još brže se prepustila mojim dodirima. Znam da ti nije do srceparajučih riječi, samo još ovaj put pročitaj još jednu moju romansu.
Dugo nam je trebalo da doslovno ubijemo patnju kojoj smo dopustili da nam na trenutak našteti. Dovoljno smo patile draga, ovako čemo dalje. Hodat ćemo polako zajedno, s rukom u ruci, isprepletenih prstiju, tako ću biti sigurna da ćeš me vratiti tebi ako se slučajno izgubim u svojoj duši. Možda ne razumiješ ni riječi koje ti pišem. Vjeruj mi da smo vrijedne riskiranja. Sve oko nas se može pretvoriti u prah, ja i ti ćemo i dalje hodati polako zajedno, s rukom u ruci. Milje su pred nama. Milje budućnosti. Imamo vrijeme, osjećam tvoju budućnost u sebi. Ti si jedina koju želim. Ne bojim se. Sve sam zamislila. Nećeš znati ako ne probaš. Zaboravi prošlost. Jednostavno budi moja. Jedina. Pruži mi priliku da te povedem sa sobom u nepoznato. Vidjet ćeš život. Znam da se je teško odreči srca, samo budale poput mene to čine. Nitko nije savršen.
Groznica. Vatra. Imaš moje srce. Klavir svira nedovršenu pjesmu ono što memorija čuva. Sjetit ćeš se melodije te sad dok me budeš čitala. Možda nemam više priča za ispričati, ali našla sam dom. Nebo me ostavlja bez daha. Uspjela sam pomaknuti bisere na tamnom platnu, spojila sam ih, posložila u sliku, poput puzli. Cijelina čini zmaja. Zmaja kojeg nosiš na sebi.
I love girl with the dragon tattoo...

Jer život je lijep bez obzira na sve...

Iznimka

Rekla mi je: “mirišeš na prevaru!“ Pomislila sam: „opet ću!“ Rekla sam joj: „ti si mi jedina!?“ Poput heroja pala sam. Kao čovjek nisam jaka. Grizem se, dok mi kroz glavu tisuću misli prolazi. Ja i ti poput prsta i nokta. Žao mi te. Ponekad mi se čini da voliš da griješim. Ponekad mi se čini da volim da te kažnjavam. I sutra ću te gledati u oči dok nož ti budem u leđa zabadala. Tvoja slabost moj je lijek, poput cimeta na jabuci pašeš mi. Moja duša ne želi se odreći tvoje ljubavi. Pomahnitala sam. Nevjerna do groba! Sad kad znaš da postoji „Ona“, sad kad „Ona“ zna da postojiš ti, sad kad znam da je moja duša pretijesna za vas dvije, zar sad je kasno za kajanje? A mislila sam na jebanje. Ne mogu protiv sebe ja. Na meni se ne bi reklo da sam takva već godinama. Pa čak ni oni koji me poznaju, zapravo me ne poznaju. Ponekad mi se čini da me voliš bez razloga, zapravo se tješim, jer to nije istina.
I nakon sedam minuta tvog zagrljaja, ja osjećam njen miris na tebi, na nama. Izluđuje me njen parfem. Reći ću ti ona spava samo u njemu. Zapravo, ti to iz mojih usta ne želiš čuti. Tko zna hoće li ikad biti prilike za to. Vrijeme je od varanja. Ja sam ti kao fobija. A ti moja kopija. Okej, samo zbog rime ovaj put. Ljubav to je nešto uzalud. Baš kad pomisliš da je tu, shvatiš da nemaš kud. I sve to zbog nje, jebene žene te. Da bar znam, kako ti je. Ne poznajem tu bol. A tako bi htjela da me boli. Da me više ne voliš. Da umrem od virusa ljubavi. Gledaj me drugačije. Budi iznad mene. Unutar ovih četiri zida, veži me za lanac poput psa. Ne puštaj me. Natjeraj me da ti kažem: „hvala“, barem ovaj put. Još mi vjeruješ, al' ne vjeruješ sebi, misliš da je ovo „bivša“ ljubav. Prah i pepeo. Sve što kažeš, sve što učiniš za mene ne valja. Što mi je? Probudi mi staru želju, molim te. Samo me pogledaj, samo zagrli i šapni mi zašto postojimo, voli me dok ne ostarimo. Da barem ove misli sa sobom ne nosim. Poput lezbe nevjenčane, čekam poput one žene nevoljene. Kako da sakrijem tvoju tugu? Što da radim sa svojim glasom? A sa strahom? Ja bi da se volimo. A ne mogu. Ona ima ono što ti nemaš. Ti si posesivna. Ona drska i bezobrazna. Želi ono što je tvoje. Voli tuđe. Kradljivica naše sreće. Papirnati zavjet još je tu, a gotovo je.
Nadarena ili samo luda?!

…jer život je lijep bez obzira na sve…

Ni ova jaka tišina oko mene ne može ni na trenutak osloboditi ove moje misli. Tišina postaje gluha. Možda griješim. Imam pravo na to. Zbunjena i očajna, tješim se igrom. Kupila sam novi par cipela. Kupila sam novi stav. Kad bi barem mogla kupiti tebe? Misliš da sam sebična? Slažem se s tobom.
Tako si konzervativna. A ja sanjar. Ljubavnica. Figura. Izgledam dobro dok hodam. Tema kad sam u prolazu. Tu sam kad ti zatrebam, a zapravo ne bih trebala. Nema načina da ti opišem ono čemu se nadam. Dok sjediš ispred zaključanih vrata i satima čekaš iznenađenje, ostavljam te da čekaš cijeli život. Ispod tvojih nogu je samo zrak koji će uskoro izdušiti i ti ćeš se slomiti. Znam, čini ti se kao da si jedina zaljubljena. Opet moliš za ljubav na svojim oštrim koljenima, ne znajući da ti je srce slomljeno bez milosti. Hladan zrak zalijepio se na tvoja pluća. Čini ti se kao da gušiš se, iako dišeš normalno. Uspijevaš uhvatit posljednji vlak koji nestaje u mračnom tunelu i zajedno s njim odustaješ.
Koja si ti budala kad si se zaljubila u mene. Koja sam ja budala kad sam uopće promislila da si zaljubljena u mene. Izgaram brzo poput ove cigarete koja se sama puši u praznoj pepeljari. Pitaš se da li sam uopće stvarna? Poznaješ me kao stranca. Iako si puno mlađa od mene, ne paničariš kao neka balavica. Sve ove riječi odzvanjaju ti u glavi, pričaju ti priču, a ja nisam mislila tako. Ljudi govore svašta. To što sam rekla, ne znači da sam mislila tako.
Uhvatila sam samu sebe danas kako u mislima izgovaram tvoje ime. I to me izluđuje. Gubim zdravi razum. Trudim se, borim se protiv ovih osjećaja, no što više se suprotstavljam to me isti ti osjećaji nadjačavaju. Luda za tobom. Malo za reći, a toliko puno vremena imamo. Tvoj osmjeh oživi moje srce. Tvoj dodir zaustavlja krv u meni. Odumirem. Nisam kao kamen. Možda da me ipak ostaviš na miru. Oslobodit ću te. Osjećaj je tako jak. Ne mogu se vratiti nazad, na zadatku sam. Ne čekaj me. Gazim veliku nepoznanicu. Imam nove misli. I one više ne pričaju ovu priču. Gotova sam s tom pričom. Ljubav je otišla. Pobijeđena. Više nije zabavno. Bilo je magično, na kraju ipak završava tragično. Zarazno. Izgubili smo. Nisam više djevojka kakva sam bila, jer danas bez karaktera ljubim dečka.

Jer život je lijep bez obzira na sve…

Been given 24 hours, all about tonight

Znam tvoje strahove, znam tvoje sumnje. S ovom pričom zakopat ću svoju dušu i oprostiti se s ljubavlju. Ne zauvijek, jer to bi bilo previše. Samo večeras izgubit ću ljubav. Sve će se dogoditi večeras. Sutra sve će biti nevažno.
Muzika je glasna. Osjećaš kako srce udara baš u istom ritmu kao zvuk glazbe koju pušta neki nabildani DJ. U istom je ritmu i nemir u tebi. Trebaš više. Nadaš se da ću ti oprostiti. Znaš da hoću. Neću moći izdržati drugačije. Nadaš se da ću te razumjeti. Misliš da si u potrazi za samom sobom. Nisi svjesna da si zapravo stvorila priliku za trenutno zadovoljstvo. Što ako ti kažem da je tako trebalo biti? Da li bi mi vjerovala? Reci mi molim te da sam luda i da sam sve umislila, ja ili jedna od mojih žena u meni.
Daješ jedan poseban poljubac. Zastala si u trenutku, ne možeš vjerovati da ti se to dogodilo. Ne, nakon godina vjernosti. Prelaziš prstima preko izdanih usana. Ne brišeš poljubac, prstima doživljavaš još jedan dodir malo bolniji. Izbor. Imala si izbor. Izgubljena nastavljaš s dodirima. Bez riječi, jer sve je rečeno u poljupcu. Želja je još prisutna. Dah je još pun strasti. Pogled prekriven nesigurnim treptajima. Na trenutak pomisliš na mene. Svjesna utapanja, grliš je. Riskiraš svoj život ležeći s drugom. Doživljavaš sve jasno. Daješ joj ruke svoje. Ostavljaš svoje dodire na njoj, poput neizbrisivih tragova koji će zauvijek ostati. Nećeš nikad zaboravit ovu večer. Neću ni ja.
Što si dobila od nje? Zavodljivi osmijeh kojem nisi mogla odoljeti? Nevini pogled koji je duboko dopro do tebe cijele? Drhtavi dodir pun žudnje za fizičkim osjećajem? Nesigurni seks pun nepoznatosti? Jednu večer ispunjenu stranim uzdasima? Poljupce koji ne obećavaju ni ono sutra, a kamo li vječnost?
Što si dala njoj? Svaki dan proveden sa mnom. Sve naše podijelila si s njom večeras. Preživjet ćemo. Znam. Dug će biti put, ali o tome ćemo sutra. Večeras želim da ubijem ovu prazninu u sebi. Večeras želim otopiti zaleđenu tugu u svakom udisaju mom. Večeras želim umrijeti. Moja snaga večeras je izgubila od slabosti. Izlazim vani i prizivam kišu. Želim da kiša ispere sve moje strahove do novog dana. Ne želim biti sama večeras. Riskiram. Prelazim granicu do sutra. Sutra šta bude, bit će.

Jer život je lijep bez obzira na sve…

Ono što ću vam dati u ovoj brzoj priči biti će minimalna potrošnja moje snage i naravno maksimalna odgovornost. Podići ću puls svakom čitaću, pri tome se neću brinuti za ničiju sigurnost. Jedini faktor koji ću koristiti biti će čisti užitak koji ću emitirati preko svake napisane riječi.
Na vrijeme se zaustavite sa čitanjem ako mislite da će ovo biti samo još jedna priča u nizu mnogih već napisanih. Ne pokušavajte uskladiti mišljenje sa mojim, ostavite to znanstvenicima, liječnicima, jer oni su uvijek u potrazi za moći kako bi barem nad nekim dominirali.
Usudit ću se zamoliti svakog čitača da mi ispuni jednu želju, shvatite ljudi da nije nužno biti sretan.
Odustanite od čitanja u trenutku ako mislite da sam na bilo koji način uvrijedila, naljutila ili vas ne daj Bože navela na krivi put, jer ako na kraju priče očekujete da ću skrušeno tražiti oprost zbog svojih djela i nedjela to zadovoljstvo vam neću pružiti.
Zapravo tamo gdje vas vodim je svakako udaljavanje od uobičajenog prosjeka. Nema ograničenja nad mogućim trenjem, jer sve se ono najbolje naravno događa ispod površine, niti kombinirane kontrole, jer ne možeš tek tako odlučiti trajno postati lezbijka. Dokazat ću vam i tu činjenicu. Neću vam postaviti nikakva pravila, jer pravila su za kokainom izmoždena, kao i za sve one koji se uporno dokazuju (čitaj pokazuju) izlizanim popravljanjima samih sebe.

Za početak svucite sa sebe svu odjeću, otvorite oči, pogledajte kako vaše golo tijelo izgleda i bez ogledala. Mislite da vam je guza velika? Nanesite na nju dječje ulje, to će joj dati onaj glamurozni sjaj da ćete poželjeti sami sebe istući po guzi. Možda vam baš to treba.


POLJE MANDARINA



U lovu nad savršenim mlazom vlastite vaginalne izlučevine, ne štedeći dah koji me održava spremnom, pokušavam provesti nevidljivu zaštitu i učiniti ego u isto vrijeme sigurnim i zadovoljnim.
Nalijepljena ugodna tekstura još ugodnijeg mirisa na mojim koščatim prstima nadjačava sami čin u trenutku zbivanja. Jaki otkucaji srca bore se za život, normalni život, u normalnom svijetu.
Sablasno slavim do jučer potkopanu seksualnu orijentaciju, instinktivno bacam bijele rukavice pokušavajući golim rukama osjetiti moć današnje strejt djevojke. Povezati se fizički, te objediniti psihički dovodi me do linije jedanaesterca. Okrećem se oko sebe ne bi li negdje ugledala loptu, zapravo sve što vidim je moja žena i njena hladna piva. I to me čini jako sretnom. Hladim misli hladnim gorkim gutljajima pive, napeti pogled napokon postaje blažen. Dok sam još uvijek trijezna i racionalna trošim svu energiju ne varajući osjećanja i po tko zna koji put još jednom svojoj najdražoj priznajem strah. Znam da me ona poznaje najbolje. Zapravo ona mi je i rekla da napišem svoj roman u kojem ću se najbolje objasniti. Nažalost još uvijek sam stranac samoj sebi i svaka moja izrečena misao mi se čini da to nisam ja. Najlakše je zabraniti pristup svemu tome. Hm, možda će me sad razumjeti svi oni koji su se ostavili pušenja, kako im je bilo teško održati danu riječ. Nego kako ovaj „naš svijet“ objasniti nekome, a da pri tome ne istanjim ove moje misli i ne odvedem samu sebe do nekakvog hendikepa. Ostavljam društvenim znanostima da obrade na znanstveni način, sa svim mogućim pokusima nad mojim društvom, a ja ću to učiniti ovim putem komunicirajući s ljudima koji čitaju ovu moju priču.
Dva totalno različita svijeta to moje polje mandarina i vaše polje mandarina. Ne čini li vam se da bi polje mandarina moglo biti prava oaza mira? Za početak čitanja ću vam dozvoliti da pred očima imate tu sliku velikog zelenog polja na kojem se jasno definira narančasta boja koja je zapravo simbol tog ukusnog voća koji utažuje žeđ. Za početak ja ću gola i nezaštićena krenuti k svom cilju. Nadam se da ću vas uspjeti dovesti do svog polja mandarina, polja kojeg ne možete vidjeti iz aviona, niti na televiziji, ni u novinama. Krenite mojom zaobilaznicom, ovom pričom i ne glumite inspekciju, jer ono što ću vam tu ispričati impresionirat će i najkontraverznije majstore gradnje civilizacije.
Da razjasnim odmah na početku to što sam lezbijka ne čini me niti malo aseksualnom, ni gubavom, možda između tuđih treptaja samo još jednom čudakinjom. Ideja koju već jako dugo gajim u sebi čini mi se poput prave stvari za sebe samu. Ostaviti nešto živo i tako stvarno, nešto što neće izumrijeti kada mene više ne bude među uspaničenim civilima.
Financijski stres koji trenutno ponosno dijelim sa svojom partnericom Ninom čini mi se kao dobar izgovor s kojim ću opravdati sami naslov ovog romana. Kredit koji podmirujemo doveo nas je do toga da pauziramo pravi život u zatvorenom objektu u kojem smo potpuno oduzete, tek uokolo razbacane trošne krhotine pravog života višestruko srljaju u nama predstavljajući spas na ovom putu koji nas tek upoznaje sa kolapsom.
Možda nisam rođena da budem pisac, ali sam rođena da volim žene. Iako su mnogi moji bližnji, mama Mia ponajviše sa svojim pogledom koji kao da se svakog dana iznova reciklira i danas nekim klasičnim metodama misli da je sposobna primijeniti svoje zamisli kao nekakav skroviti trik kako bi definitivno u potpunosti promijenila svu moju dimenziju. Znam da će moja mama kada ovo sve pročita reći da je moja teorija besmislena i da je njoj savršeno svejedno koga moje usne ljube, te da ona nije podložna suptilnim igrama moći ovog potrošačkog društva. Hm, mama Mia, možda nije najtoplije ljudsko biće, možda ne dominira u intelektualnom društvu i ponekad mi se čini da kažnjava samu sebe emocionalno nanoseći bol kako bi se po tko zna koji put u životu osjetila poniženom i bespomoćnom. Sa svim tim dobronamjernim uvjerenjima koje pruža zapravo ograničava sve svoje životne funkcije , te tako nepotkovana ironično, ali zbiljski postaje žrtva bijesne prirode. Ako nije okrutna, onda je puna vlastitog jadikovanja čineći mene robovski podčinjenom. I to me ljuti. Pitam se postoji li nekakav sporazum pomoću kojeg bi postigla potpuno pravo na njezinu ljubav? Obećavam tu ljubav neću osakatiti.
Onaj na kojeg sam jako ponosna je jedini muškarac koji ima posebno mjesto u mom srcu, kojeg bezuvjetno volim je moj veliki brat Toni. On jedini shvaća ono što predstavlja moja figura u sustavu koji grmi, jer ne želi biti cenzuriran poput nekog gradiva kojeg onaj koji uči polegne da se ohladi od prizora euforije. S njim razgovor postaje iskustvo s prirodom istaknute demokracije u ovoj kamenoj provinciji. Za njega moja duša nije izopačena.
Njegove ruke su pune ponosa kada me vidi. Njegove oči ne poznaju sram dok me gledaju kako živim. Nije mu stalo do pametnih, nije mu stalo do sramežljivih, dok gleda u sunce, gleda u zrcalo i točno zna kako se osjeća, jer zna da je život pun zvijezda i zvijezdica, a sve je manje majki.
Nisam svetica, ali nisam ni grešnica ili da ispravim samu sebe pa da kažem: Nisam greška!


Nastavljam...

Was it a dream?

Ponekad pomogne kad zatvorim oči. Mogu čuti kako ti srce kuca. Osjetiti kukavicu u tebi. Imati te takvu izgubljenu, na rubu tišine, u gluhoj tami. Zamisli oslobođenu istinu. Zamisli početak kraja. Srušit ću tvoje zidove izgrađene visoko u tebi. Da, opet sam sebična ku*ka. No, moje namjere se nisu nikad mijenjale. Znam što trebam napraviti. Vrijeme je da te zapalim.
Teatralno!
Ovo je duboko. Idemo još dublje. Volim lizati šećer s tvojih usana. Kaži: „soft“! Još jednom. Molim te, samo još jednom. Soft! Soft! Soft! Daaaaa…Želim eksplodirati poput neonske krijesnice, kad se ugasi njeno glatko tijelo. Ne mogu se zaustaviti. Slinim. Po tebi sva. Mokra, napaljena do ludila. Izvijaš se u meni. Osjećam nešto što nikad do sada nisam osjetila. Odvojio se um od tijela. Kao da sam slijepa postala. Ne vidim ništa, ali osjećam svaki dodir tvoj, osjećam tvoj dah na sebi. Poput udarca kojeg tako jako želim svaki put kad sam s tobom, tvoj dah ostavlja trag na meni. Prepoznaj me u ovoj igri.
Opet se sama izvijam u sobi na podu. Slatko. Igram se prstićima. Stišćem svoju mesnatu guzu dok prstići prodiru u meni. I dok nisi pored mene želim uvijek taj dodir, tvoj, svoj. Tiho, valovito i drhtavo *eben samu sebe. Prekrivena poput tratinčice snene vračam se nevjeri, u moju sobu bez ljuljačke dovodim još jednu nevjernicu, moju ljubavnicu. Kako bi dovršila priču u kojoj nije bilo priče. Fluroscentnim flomasterom ispisujem na njenom čelu bez bora „nevaljala“, dok joj usnama ljubim usne. Pohlepna odbacujem ljubav, čini mi se na trenutak, no kao da je zauvijek. Nevjernicu pretvaram u pijanicu svojim poljucima. Ispunjavam sve njene šupljine. Tako je glatka unutra. Tako vruća. Lomim tu tanku granicu između uživanja i boli, između želje i mogućnosti. Sanjarim, maštam i planiram, moja iluzija udara patnju, stvara kontrast, sve postaje nago. Vidim ljepotu. Bez srama njena naga postaje tako jasna. Bez istine, ispušta zvuk sve glasnije i glasnije, stišće prste, grči se. Lomim se poput osušene grane. Sirotinja postajem. Izgubila sam još jednom. Što je bilo moje sada njeno je. Dok gledam u kut te sobe, vidim unutrašnjost svog kapka, trgnem se, iluzije više nema. Um se vratio u tijelo, sve postaje bijelo.

“od milijun žena ja baš volim onu koja ne postoji…“

Život je lijep bez obzira na sve

Down & Dirty

Veliko iskušenje za još jedno moje iskustvo. Ako ništa nisam učinila do sada u životu barem ću moći reći da sam prošetala planinom Biokovo. Hm, ako je malo bolje upoznam možda ću se prestati bojati svoje mašte pune ludila. Neodređenog izgleda planina mi nudi novi put prema ravnoteži u životu.
Kroz ovaj ženski život široka planina probada poput oštrice sjene mača. Pokušava podijeliti život na dvije strane. S jedne strane tradicija i red, uobičajeni put, a s druge strane sve je zbrkano,ne prohodno, opasnije. Naglo počinjem razmišljati o najvećem životnom postignuću, trenutak sumnje u vlastitu sposobnost, sve svoje vrijeme (čitaj godine) sam potratila ne postigavši važnost (čitaj obitelj). Dok hodam po veličanstvenoj planini pitam se, s čim sam zapravo obilježila ovo svoje vrijeme na zemlji. Strahom i varanjem? Odustajanjem i svršavanjem?
Spoznaja da me kovitlac vremena s primjesom razboritosti zapravo nosi do slobode, počinjem uživati u svakom sljedećem koraku na toj veličanstvenoj planini. Kažem veličanstvena, jer sam sigurna da svakoj ženi može donijeti mnogo zanimljiviji život. Hodam i osjećam blagu paniku koju u trenutku pokušavam pretvorit u čisti užitak okovan jakim osjećajima, makar izmučila ovu minijaturnu kulturu veličanstvene planine. Ne suzdržavam sirovu snagu u sebi, proniknula sam je u svestranu korisnost (čitaj tiho uživanje) od pornografije, te se po tko zna koji put u ženskom životu prepuštam besposlenosti (čitaj samozadovoljavanju). Kao siguran potrošač odmora zaslužujem predah.
Pitam se gdje sam bila one noći kad sam napunila tridesetu? Tko mi je oduzeo identitet? Zašto ne živim u lijepoj kućici? Zašto ne podižem djecu kao svaka žena u mojoj dobi? Kad sam od svog života načinila ovakvu ruševinu? Zašto mislim da će me šetnja po veličanstvenoj planini usrećiti? Kad sam počela uzimati antidepresive, u veljači ili sam trebala samo skinuti masku s lice?
U nadi da će me planina osloboditi od usamljenosti želim se uspeti više i osvojiti makar uzrujana i izgubljena taj vrh. Ispuniti taj čvrsti prostor, bez prigovora sabrana u tridesetima poštena i izliječena od depresije.
Uživam u osjećaju koji mi pruža jezik u meni. Ovo je mnogo bolje od hodanja po veličanstvenoj planini. Motiv je isti. Nitko od vas ne može pronaći praktičan razlog, a da bude presudno važan da me prozove ludom. I dok pisanjem munjevito preskačem veličanstvenu planinu, s posljednjim uzdahom orgazma, sva znojna i mršava nominiram ovu priču da se izbaci zajedno sa sramotnim raspuštenicama koje hodaju po veličanstvenoj planini.

Jer život je lijep bez obzira na sve…

Život u okviru

Zbunjuje me tvoj pomahnitali strah. Zatrovala si osjećaje grijehom mržnje. Bezobzirno brišeš sve pred sobom, svejedno ti je što odjednom postaješ da tutnjiš pomalo tupa u bezvremenoj zoni.
Opijena tvojom razgolićenošću ponovno dopirem do zaborava. U dnu hodnika moje mašte ti mijenjaš svoj odraz ljubavnice bez obveze pred nama. Podmetnula si mi pustoš punu lelujave boli. Sad zadrhtim od raspuklih sjećanja na tebe koja me nisi čekala. Sumorno je ovo vrijeme bez nas. Tješim se mislima u kojim nas neutralno sjedinim. Čudnim htjenjem tijela spoznajem sumnju životnog puta. Refleks pun strasti stopljen u viziji nezaboravne ljubavi ponovno uvjetuje želju jaču od kletve i kajanja. U fazi analize nastaje sumnja vizije puna razočarenja. Surovo ću platiti za ove ispisane riječi. Želim ugasiti ovaj začarani krug šutnje među nama. Negdje u prolazu sam te izgubila. Ovim djelom želim osloboditi nemir u meni što tako naglo raste i stvara mrvice sirovosti koja nadjačava duha što se kaje.
Iako i dalje postojimo, koračamo u magli odvojeni, izgubljeni. Koracima smo sve dalji zagrljaju topline, sve bliži zatajnom nesigurnosti.
Gladujemo siti. Strast je slomljena. Gnjusno poražena. Ne zamjeram ti, znam da ti je žao. Došao je kraj. Očarani ljudima koji nam se dive smiono mamimo poglede dok diskretno čuvamo tajne duboko u nama.

Jer život je lijep bez obzira na sve…

It's time to say goodbye…

Preko svih granica, iznad svih linija, unatoč svim grijesima potpuno nijema, uzdignutih ruku, otvorenih dlanova čekam. Sve je drugačije. Bezbojna blizina nas zaratila. Pogledi se potukli, a škripavu bol stvara udarac ofarbane udaljenosti, koja nas je na trenutak dva pomirila. Okrećem lice!
Vidiš li svoje ime na mojim usnama kad zatvoriš oči i lutaš u mraku želeći da te izludim? Misliš da je sve u mojoj glavi, misliš da ovo što pišem nema smisla? Gledajući te iz udaljenosti od dvadeset i sedam koraka objasnit ću ti da nisi u pravu. Okrećem leđa!
Od početka ja sam ti bila nešto poput privremenog popravka tvoje olinjale svakodnevnice. Samo svojom prisutnošću punila sam sav prazan prostor u tvojoj glavi. Bila si hrabrija sa mnom. Poljubila sam te, spasila sam te. Okrećem igru!
Šaljem ti vatru da ugasi galamu tvojih sebičnih misli. Kad izgoru vrištat ćeš slobodna, ali i posljednja. Okrećem stepenice!
Poslušaj pogled ispod stepenica. Poslušaj zvuk koji grebe tvoje misli i stvara ono „možda“. Možda uništava sablasnu tišinu zarobljenu u tvom tijelu. I dok pulsiram u tebi sa svojim nestrpljivim „možda“ titrat ću poput nemoćnog tona u fluidnoj igri pravde i osvete. Okrećem stol!
Na čvrstom tlu pod nogama zadržavam um od bijega. Mislima i djelom nadjačavam odsjaj u tvom pogledu. Oštrica moje sjene proždire tvoje neizgovorene riječi. Tugom topiš svoj jauk. Zadovoljstvo ti pružaju razasuta sjećanja. S nestalim smiješkom, još jednom uhvatit ćeš miris moj, smireno ću teći u krvi tvojoj dok ću vani parati izdajničke žile.

Zbogom…

jer život je lijep bez obzira na sve…

…evs an arizbo zeb pejil ej toviž rej…

.mobot az aduL
!vabulj maljvardzoP .inem u ijovt itsrp es učimoP .jovt ili jovS .kamop makeČ .avs aneljvatsaR .agečin iniders U .alivatso em is okak udop an mižeL .ećersen atsejm s alunkam es masiN .aliniču ot mas atŠ .mečalP .okaJ .em ibej daS .atoviž gom is andejirV .ilob amen ebet zeB .mešid en ebet zeB .midiv en ebet zeB .ibes u ebet midiv ičo mirovtaz daK .otsi ejin atšin ešiv daS .itrms elam od oevod ejin oktin em amanidoG .šebej em amilsiM .enem u šeridorP

.nas naduč u omeć tunotU .jatšup en i ebes zu em insitS .acnarts ecil ot šison daS .ešiv et mejanzop eN .ecil is alinejmorP .šečimzi im ad oak maćejso emejirv enjdaZ .nas jovs tejviž mileŽ .tsordum eson enidog užaK .mlif em acuP .ćomop im aberT .ameliD .rečuj az tsrp injders mežiD .akilirp andej ,toviž nadeJ .aljvanop es evs onvenD .agot ešiverp es olipukS .orbod uć itib eđazi ecnus daK .canutsič masiN .es im itrV .evs šariksiR .šejurejv im rej ,is aduL .et madelG .ekjab zi azeV .onljovod mejad en it ad šaravogirp tepO .šoj šabert ,šilež das i em is alaborP .melborp iktals mas ad it mas alkeR .ebet az evS .aridod zeb em šeć titejso ,alog ,ušud im itad ,ecrs šeć tirovtO .azus zeb abalS .itib šilež otš ono šeć tiB .mobos as et uć tsevdo eljbud i eljbud evS .et uć tidobolsO !ebet i atoviž zI .atoviž zi evs uć tasisI .aj mas oT .itanjejim es ućeN .ej it oaŽ .idulop kejvoč ad tup ivrp ejiN .amižal navortaz ej tejivs ilejiC .ejims inem u etejid es daS .nas omas evs ovo ej adžom ,mH .urgi ut alargiaz dakin isin ad šeć telježoP .irgi u zarop ej vabuLj .mas rakcoK ?anjargi at avs umeČ ?enem enelam udelgop mobals u tsoneljadu ut it i il šidiV .inem u utetejd o maljšimzar daS .menjargi az uljež ujom ,menjeljpot az ujlež ujom juđuso eN .em juđuso eN .itirkto en avejpsu aniciloken ej omas ,unjat ujami ivS .unad monar mokavs u amuzar mokarz az ićujagart itsec jonvalg an amagon misob maradu kod amanjat minevirkto ćev milatso mivs uđem mavuč ujok unjaT .onsakerp ejin ad manZ .vabulj ej atš ićer it mileŽ .ućejlorp monvad mondej u olavco ećejivc i argi ej midiv otš evs,ivalg jojom u akilS .odul ejatsop evS

…don't be afraid…

Za jednu „strejt“ ženu i sve one koje se tako osjećaju. Zaplješćite autoru!


Moja vječna inspiracija. Žene. Koga one vole? Mislite da svaka moja priča isto zvuči? Možda mi treba više od toga, od guzica i sisica. Hm, možda samo ne razumijem književnost. Nemam izdavača. Da, možete mi reći da sam luda. Brojevi na digitalnom satu su iste, jedna znamenka četiri puta se ponavlja, možda netko misli na mene. Jurim kroz misli. Što dalje. Pijem. Mijenjaju mi se misli, slike. Ne želim potisnuti niti jednu misao u kojoj se nalazu one. Da, žene te. Sve moje obrijane žene i one koje nisu (obrijane) moje.
I ovog mjeseca u Cosmu piše da moram biti žena s mudima. Hm, jeli to vrijedi samo za „strejt“ žene ili za lezbice? Ček' ja sam lezbica s mudima. Okej, pratim Cosmo, ja sam IN, a zapravo sam OUT. Riješila sam se kofeina i nikotina, našla sam čak i onu nježniju stranu u sebi i postala sam stilist. Sad mi samo još treba centrifuga, da se pročistim i misli saberem. Postajem imuna na sve crno što mi tuđe ruke pružaju. Stvaram sama. Čitam knjige. Griješim, ali samoj sebi odgovaram. Ne želim biti u masi sa svima drugima. Sad ću razgolititi moje misli u prići. Dok u pozadini slušam narodnjake ispričat ću vam, s osmjehom na licu, smiješnu priču.
Opet vidim dugu u daljini. Opet sam nedodirljiva. Ne prodajem ti štosove. Častim te bez osude. Otvaram zatvorena vrata, tvom licu darujem sunce, pogledom i osmjehom. Vidim, izvana sjajiš, al' iznutra si pusta. Na fotografijama savršeno izgledaš, ali znaj usamljena si. Zapravo ti želim „prodati“ priču da sam ja tvoj slap, a da ti budeš barem jedna moja kap među svim tim kapima. Smiješna sam. Ljuta si. Stranac si. Koliko prilika trebaš. Sto? Vrtimo se već godinu dana u krug. Stoti! Što uopće vidim u tebi, kad previše je plakanja i nadanja. Ti bi išla svojim putem. Kojim? Kad te sutra vidim s druge strane ulice pogledat ću u pod i požuriti dalje, dok se mokra ruka od znoja u šaku stiska. Osjetila sam sad trunku tvoje sumnje. Zagrli me barem kao stranca. Sačekaj onaj trenutak da te poželim. Igraš se sa mnom i previše. Stisni me uza zid. Da nam vrijeme brže prođe skini se. Kad sunce izađe opet biti ćeš njegova.
Seks bi bio sjajan. Mislim da su nam vezane sudbine. Poduzet ću mjere da ti stanem na kraj. Imat ću te, imat ću te makar u priči. Čudan potez, misliš? Nemoj me sad ušutkavati. Čitaj me, čitaj dok spavam. Nemoj imat prigovor. Ti imaš njega, ja imam nju. Želim te čak i kad sam s njom. Možda je sutra i ostavim. Od tebe mi se vrti tlo. Upomoć! Ni post naljepnice mi ne pomažu, na kojima pišem svoje žmarce koje ti stvaraš. Ni praxiten mi ne pomaže. Ubola sam se opet da osjetim bol. Puklo je. Dal' me čuješ? Sjaši sa mene! Nisam na drogama.
Čula sam glas. Tvoj glas. Zbunjena od života. Podignula si glavu visoko, znaš koliko vrijediš. Toliku snagu nosiš u sebi tako malenoj. Upoznala si mene, iskrenu i lažnu. Nerviram te. Svoje tajne kriješ preda mnom. Sloboda ti je daleka. Bježiš daleko. Brišem tvoje suze. Za mene si lijepa. Dostojanstvo ti je u sjeni. Poljupcem brišem tvoj nemir. Treniraš svoj život sama. U mom zagrljaju ti si mirna. Ispred tvojih očiju nema više sivila. Diraj se gdje god želiš. Prepusti se. Meni. Prići ću ti tiho, lagano s leđa, dodirnut ću te usnom. Izlizat ću te cijelu. Pasti ćeš na koljena, nasmijanog lica. Željet ćeš sve više. Ukrast ću od noći, ukrast sve što on već nije. Vikat ćeš moje ime. Zvonit će u tvojoj glavi. Pogledat ćeš se u ogledalo i više ti neće biti važno što ljudi govore. Vidjet ćeš progutani ponos. Kao Žena, zapitat ćeš se: „jesam li samo promiskuitetna ili sam lezbica postala?“

p.s. imaš vremena za rađanje djece.

...jer život je lijep bez obzira na sve...

Priča se zapravo trebala zvati: „Tko to tamo gleda“

Bez šminke s gardom inata ti ćeš samo stajati tamo negdje u posramljenoj tišini koju tek progutani gutljaj hladnog gina nadjačava, stajati i gledati me kako ludim?
Gledam i ja na početak ovog tjedna, puna nade. Letim i padam. Vladam! Ili samo sanjam?
Da moje rečenice možeš čuti, bila bi to muzika jedne gitare izlizanih žica. Sa svakom ispisanom sramežljivom riječju začula bih nepogrešiv ton tankog osjećaja mog.
Rasipam riječi naslućujući dramu pod tim pogledom tvojim. Uzdišem. Svaka ova tvrdoglava točka jednaka je sivom uzdahu mom bez imalo časti.
Ajde usudi se pogledat u poglede! Stavit ću na tebe upitnik, umjesto osmjeha barem ovaj put, dok me čitaš.
Ti znaš dobro tko sam ja. Ja i moja zgužvana svila. Slomljenog krila. Misliš da sam mila, a zapravo se mojih priča bojiš. Zapravo je „ništa“ što ja nudim. Poput broša, sjajim i stojim. Samo stojim. Samo jedna sitna figura. Bodem. Stvaram nespokoj. Ulazim u boj.
Možda pišem više nego što bih smjela. Bit ću oprezna s riječima iako čeznem za tim tankim osjećajem. Čežnja ljepše zvuči kad se ispriča. Nije to samo dobar izgovor. Na grijeh me navodiš. Opasno postaje. Poslije ovoga dosta je. Prsti su zagrijani. Postajem taoc svoje požude. Luda za tobom. Luda svakako. Zar sama da se diram?
Bivam statista u vlastitoj priči. U mokroj priči poput ribara koji kisne u rujnu.
Osjećaš li kako posustajem? Ovako luda, uostalom nitko ne voli heroje, ni dugine boje. Krijem se, uspijevam da odolim. Opet molim, za nas dvoje. Baš zato te volim. Nemam plan, samo vrući dlan koji te voli dirati, ovako posebno. Za ljubav sam teški laik. No, to je već stara priča. Mozaik života mog. Prosinac se prosuo po mojim ramenima. Gola sam sva. Zapalila sam svijeću i čekam. Plaše me misli moje. Strast postaje šminka moja na vrućim usnama. Gorkog je okusa. Dotakni me, ali prvo pogledaj me. Čudiš se, nemoj. Moja ludost divna je. Dotakni me, opet. Sklopi ruke oko mog struka. Vodi me kud god želiš. Probaj me. Probaj prvo pogledom. Probaj me lijevom rukom. Probaj manji komad mene na sebi. Kad osjetiš gorak okus, zagrizi jako, jače da zaboli. Tebe! Onda još jednom da zaboli mene. Kad nas bol napadne bit će ti jasno koliko zapravo trebaš barem titraj te boli, da bi bila gospodar svoga svijeta. Nemoj biti skeptična. Ne, nisam patetična i meni nema nijedna slična. Na kraju moja priča vodi seksu. Pričat ću ti malo o tome ili neću.
Znaš već uhodani slijed. Najljepše je bez razmišljanja. Nimalo klaustrofobično. S pogledom ili bez njega, gledat ćeš, a ja ću hladnim ginom razbijat posramljenu tišinu. Stajati i gledati te kako ludiš.

…jer život je lijep bez obzira na sve…

Priča mog života. Tražim istinu, no uvijek mi nekako izmakne.

You love the way he lie...

“možda tako treba biti kada tornado dotakne vulkan” by eminem

Gdje je tu ljubav? Osjećaš je u zraku? Želiš je? Jako? Znam. Isto kako ti znaš da je on nevjeran. Jeli vrijeme da odeš, pitaš se. Preplašena si, ali živa. Moliš se, moliš tiho u sebi. Zatvoriš oči, jer tako si barem trenutak u danu olakšaš. Jeli kasno misliti da si vrijedan mog života, mučiš se. Vidiš, osjećaš njegovo srce. Baš sad bi povukla okidač i s crvenom bojom otkrila još jednu svoju vještinu. Lažeš da sve je dobro, ploviš u bivšim radostima. Ponosna na ljubav još jučer si bila, a sad puna tajni pričaš priče za laku noć svojoj djeci.
On zna točno što ti treba. On zna kako i kada da te poljubi. Naslonio je usne na tvoje, baš onako kako si htjela, baš onako kako si trebala. Njegov dodir, uživala si u tom iskorištavanju. Znam, baš to si tako i trebala. Cijelim tijelom osjećala si tu njegovu ljubav, dok je polako ulazio u tebe. Nitko to ne radi kako on radi. Znam, nije to bila obična jeba*ina, nije te samo *ebao, jer dok te punio svojim mesom rekao ti je da te voli. Da te želi. I ti si to osjetila, naravno, jer pi*ka je tvoja nakon dugo vremena svršavala. Morala si to osjetiti. Ili opet nisi svršila?
Tko ti je rekao da se živi od osjećaja?
Ne žali. Sanjaj. Ne odustaj. Budi tužna. Budi ljuta. Otkrij lice. Reci mi gdje su vaše slike? Zašto nisu u okviru? Za čim žališ? Za svađom? Za njegovim pogledom dok si ti u njemu? Za noćima kad drugu grli, dok si ti u praznom krevetu budna? Opet gubiš razum, jer stvarnost ne doživljavaš. Ne boj se. Ja znam baš kao i nebo da si ti vrijedna. Tvoji snovi nisu fantazija. Ono najgore nije još prošlo, tek dolazi. Sigurnost žuri i daleko ti je. Ostavi ga danas. Ostavi ga sad. Sutra ćeš imat nekog drugog da ga usporediš s njim. Slijepa si za novu čežnju. Slijepa si za smisao života, za novu ljubav. Opet si mu danas žena, a ja se pitam da li je on tvoj čovjek?
Budi glasnija. Uvrijedi ga. Budi zločesta. Budi u stanju napraviti nešto loše, kada ti je srce tako slomljeno. Budi u stanju isjeckati ga u komadiće. Zar je to neko natjecanje među vama? Zar će onaj koji pobjedi biti veća faca?
Nije on najslađe u životu. Niti si ti dijete da ti treba takav pokvareni slatkiš. Ne vjeruj mu. Ne vjeruj da će se vratiti. Ne pravi se da te voli. Smeta ti razdvojenost. Probudi se iz tog lošeg sna. Tvoj život ne treba tako završiti. Nema predaje. Nema izdaje. Uvijek ćeš ga voljeti, znam. Do zadnjeg trena. Slutiš šta će se dogodit. Možda ti je ispod časti, odmotaj se, jer sutra onog kojeg dotakneš nećeš upropastit. Nikada nećeš oprostit. Ništa ne trebaš govorit. Sve nestat će.
Ne možeš vratiti otpale latice ružama, niti obrisati izdaju prevarenim ženama. Pravila znaš. Dozvoli mi, da s ovim tekstom odem malo dalje, na drugu stranu ceste. Želim da ti jutro nešto dobroga donese. Zlatne boje blagoslov. Imaš druge. Imaš mene. Ne dižem ruke od tebe. Trebam te da ostanem zdrava. Jedan glas promijenit će ritam. Ritam ljubavi. U meni ne postoji bijes. U njoj postoji strah. U tebi postoji strast. U nama postoji prošlost. A u djeci budućnost. Ima li nas onda uopće?
Tko bira koga za sebe? Zaokupljeni smo vlastitom gladi. Ja gladujem za mirom. Ti za njegovim dodirom. Ona za istinom. No, jesmo li spremni za igru života ili je to nevažno? Dok kroz prste petljam iščupane latice crvene ruže, moje lice prodaje osmjeh vjetru s juga, kao da me sutra neće biti.
Ameli, ponos je glupost i zato, oprosti.

…jer život je lijep bez obzira na sve…