Pogled iznad tipkovnice

JEBAČKI TROKUT
 
Upeklo je sunce. U koloni na cesti D1 vozi se desetak na sat. Osjećam kako mi gori desna strana tijela, dok glumim ugodnog suvozača u prijinom autu. Već smo nekoliko puta stajali i izlazili iz kolone, sve to za nekoliko provedenih minuta u klimatiziranoj trgovini. I nećete vjerovati, nekoliko stotina kilometara našeg putovanja, mogli smo na prste jedne ruke nabrojati, koliko trgovina uopće ima klimu, u ostalima je onako šminkerski puhao ventilator, taj jebeno vrući zrak. Ustvari najbolje razgledavanje naše Južne Dalmacije  i mala mjestašca koja se protežu uz naše plavo more je samo ako vozite u prvoj brzini, i kad se tu i tamo nađete na nekoj nizbrdici pa pustite auto u leru da polako klizi, i nekako u tom usporenom trenutku uspijete malo okretati glavu lijevo – desno da biste ugledali koju dobru reklamu, koju dobru pičku na cesti i sl. I zapravo tek kad se nađete u koloni dugoj nekoliko kilometara, na  glavnoj cesti  na kojoj se svakih dvadesetak metara pribraja neka sporedna ne asfaltirana cesta, s koje vam se priključuju auta pravih lovaša, što napuštaju apartmane, čiji vlasnici su bili u stanju napravit takav luksuz uz glavnu cestu, ali ne i dovršit prijelaz svemu tome, zapravo u takvom usporenom stanju vidite čega sve ima i nema, što nedostaje a čega ima i previše. I u stanju ste doživjeti i proživjeti razno razne stvari. Sve to ne bi bilo loše kad bi trajalo kratko, no, nakon nekoliko sati na temperaturi koja može spržit u sek. jaje na haubi (što je dobro, u slučaju da ogladnite), više vam neke stvari jednostavno ne mogu biti smiješne i odjednom ste u nekom kuhanom stanju i da vam kojim slučajem izleti maca na cestu ili u vašem pravcu stopira jedna užasno napeta, sisata, mišićava, plavuša, Čehinja, više niste u stanju uopće reagirati i sve to onako lebdeći prođete, i toga se ili uopće više ne sjećate ili se sjećate kroz maglu i tada tvrdite da je to bio neki davno odgledani film, kojeg se baš u detalje i ne sjećate.
No, za pravi godišnji odmor dade se sve podnijeti na putovanju, i vrućina i gužva, buka, znoj, smrad auta, glad i žeđ i nervoza isto tako gladnih, znojnih smrdljiv ljudi koji sve to skupa prolaze s vama, tj. ispred vas.
Izdržati sve to treba čak dva puta, prvi kad se odlazi na godišnji i drugi nekako tužniji, kad se vraćate s godišnjeg. I zapravo sami put polaska i onaj put odlaska su dva dana koja se također ubrajaju u godišnji odmor, a uopće nisu odmor, ali su zato dani u kojima ako si dopustite možete toliko toga doživjeti, da ostali dani plaćenog odmora, bio to cijeli tjedan ili čak dva (tko ima sreće tj. novaca) možete i prespavati tj. ne vidjeti ništa u izabranom mjestu, ni kulturne spomenike, ni dobre restorane, ni noćne klubove, baš ništa, samo ako... ako ste u stanju put pretvorit u pravu malu avanturu, pustolovinu ili već... nešto... za dušu, za ono što imaš među nogama.
Dug je bio put, najviše zbog te jebene gužve na cesti. Ipak većini ljudi koji se ne boje ni gladi ni rada, godišnji odmor počinje doslovno u isto vrijeme, istog dana i uvijek  prvi dan vikenda bude proveden u putu. Nas dvije smo jedne od onih (ne)sretnica koje bi vidjevši neko auto pretrpano putnim torbama, s zatvorenim prozorima, rekle na glas:...»Blago Onom s zatvorenim prozorima...» (taj u autu definitivno ima klimu). Ja i Coco smo se morale zadovoljiti što je ta njena krntija uopće bila u voznom stanju. I sve je bilo dobro dok taj autić vozi. Zato se i nismo htjele žalit, jer strah nas je bilo, već nekoliko puta kad bi se žalile doživjele bi pravi fijasko, urekle bi same sebe. Stoga smo šutjele ka' zalivene kad je autić bio u pitanju.
Da, i što se zapravo dogodilo na tom našem putu. Ja sam bila toliko ošamućena da nisam baš bila u stanju ni za priču, a ni za živjet. I nekako sam cijela mlohava ležala u polegnutom suvozačevom mjestu, Coco me svaku neku minutu polijevala vodom i nešto gunđala, ka' da joj ja namjerno želim upropastit cijeli odmor, i zar mi je ona uzalud govorila da se prije puta nahranim, napojim, namažem sa zaštitnim faktorom, i da uljepšam glavicu sa nekim slamnatim šeširićem, a ja ništa, baš ništa od toga, njoj u inat, a zapravo sebi učinila loše. Više se ni ne sjećam, a navodno joj jesam, savjetovala da tu i tamo parkira sa strane auto, da se prošeta, ako ogladni da zalogaji nešto, da mene slobodno ostavi samu, da se ne brine.
Zapravo cijeli njen proživljeni događaj saznala sam tek nakon dva dana, kad sam došla sebi, jer trebalo se odmorit na odmoru i od puta. I sad sam ljubomorna na Coco i next time ću je sigurno poslušati.
Coco je bila toliko ljuta što od mene  što od tolike gužve, da je odlučila ostaviti sve i auto i prtljagu pa i mene, ne baš na sred ceste, ali metar – dva sa strane. Tek mi je poslije priznala da me ostavila u suncu, i fleke po mom tijelu su njena slatka osveta. Izabrala je neku konobu za svoj gušt. Iako konoba nije bila klimatizirana, soba u kojoj je poslije marende završila bila je i te kako ohlađena. Snimila je cijelu situaciju u konobi, koja je bila cijela ispunjena nekim facama, tvrdi ona. Zaključivši to na osnovu parkiranih sportskih auta stranih registracija, na parkingu točno ispred te konobe, koji se plaćao 80kn, stali vi jednu minutu ili cijeli dan. Što je za naše džepove bilo i te kako previše. Nije bila jedina ženka u konobi, ali je bila jedina koja je nešto valjala. Za koju bi se i neka malo žešća faca okrenula i mašila. Iako mi Coco baš i nije ispričala detalje. Sama zaključujem, da je jednostavno trebala tog vrućeg dana jednu vruću, žestoku jebačinu, da je vrati među žive. I ništa joj nije bilo važno. Ni spora usluga u konobi, ni loše pečena riba, koja je bila starija od nje same, iako je na jelovniku masnim slovima pisalo da spremaju samo frišku ribu, no, naši bi prodali i svinjetinu kao ribu, da mogu. Sve za novce. I dalje pretpostavljam tijek cijele radnje. Coco sama, prava mala vrtirepka, u očima joj se vidi želja za kurcem. Neka dvojica pošalju bocu dobrog crnog vina za njen stol, uz poruku da im se pridruži. Što je Coco prije ili poslije i učinila. Dovoljno joj je bilo to što je jedan od njih i te kako bio poznat. I odmah na ulazu u konobu ga je prepoznala. Golman Gabrić. I sad se pitam da li uopće smijem pisati o javnim osobama ili kao pravi pisac trebam svakom liku promijeniti ime i reći da je svaka sličnost s stvarnim osobama skroz slučajna?!? Ja samo pišem i ne želim nikog da živciram. Stoga nastavljam. Tako moja prija Coco, odluči iskoristit taj trenutak samo za njenu dobrotvornu svrhu. I uz jelo, pa uz nekoliko boca crnog vina, nekoliko treptaja, dodira ispod stola, jednoglasno se slože da nekoliko sati odmore gdje god ona želi. I htjela je Coco da je svi vide, da je vide u društvu nogometaša, ali htjela je Coco biti i mala divljakuša, perverzna, htjela ih je obojicu odjednom, i to što je htjela nije mogla dobiti vani na otvorenom. I tako su se našli njih troje; Coco, Golman Gabrić i John Potrošač (kako ga je ona prozvala, zbog plika novaca koji nije bio spremljen u novčaniku, već je samo jedna mala zlatna kopča držala cijeli taj plik, koji je bio vidljiv svima, jer ga je John stalno vadio), u jednokrevetnoj sobi poviše konobe, sobi koja uopće nije bila za iznajmit, ali njihovi novci su i to kupili. Coco se prvi put našla u pravom sendviču. I kaže da je guštala svaku sekundu tih nekoliko sati. Pička joj je to trebala. A i guza. I još joj je žao što je u autu ostavila foto aparat, jer mogla je to sve slikat i čuvat za stare dane, ka' dokaz za priču kad bude pričala svojim unucima s kim se je njihova baka sve trošila, mogla je čak i zaradit koju kunu na tim slikama, ali jebi ga, tko je uopće mogao mislit da će se tako nešto dogodit. Bitno da se ona i dalje znojila samo  sad zbog dobrog divljeg seksa a ne zbog jakog sunca.
A ja, sjećam se da je Coco zadnji ostatak puta bila dosta tiha, jednostavna, i nekako zadovoljna. A zapravo je bila i te kako zadovoljena. I mora da je poslije oštrog trokuta bila pod tušem, isprala se cijela, jer nisam osjetila miris jebačine na njoj.
I na kraju, guštala je ona i močila se dok mi je prepričavala cijeli događaj. Njena mala ispovijed završava baš kao šećer na kraju, citiram Coco: «...a mogao je biti pravilni četverokut...»
 
NASTAVIT ĆE SE...         

Živimo na takvom planetu, gdje se sve okreće, pokreće, vrti oko nas, iznad, ispred, ništa ne traje vječno, ništa nije zauvijek, sve je prolazno, malo toga prijelazno. Htjeli mi to ili ne, vrijeme prolazi. Ponekad polaganim, sigurnim koracima, a ponekad zgužvanom brzinom, da uopće nismo svjesni potrošenog vremena. I onda smo zbunjeni. Barem ja. Pa se pitam, gdje sam to ja sad?!? Zar već tu?!? Zar tek tu?!? Ništa se nije dogodilo, ništa promijenilo ili vam se ponekad učini da kasnite i da ste u debelom zaostatku, svi ispred vas, toliko toga ispred, u daljini i nekako se to samo nazire i dopire do jednog oka, jer drugo oko je zatvoreno, zatvoreno pred životom. I sad zvučim kao da nisam zadovoljna, iako znam da tako ne izgledam, ali uvijek očekujem, jer zapravo uvijek može biti bolje. I onda kad mi nije bolje danas, tješim će bit će sutra. Dođe sutra, sve po starom, tješim se, jer sutra je opet novi dan. Novi dan svanuo, a ja na pješčanoj plaži odrađujem posao modela i snimam za erotski časopis. Toliko ljudi oko mene, svi nešto rade, svako ima svoj posao, trče, jure, oko mene. Jedan za rasvjetu, drugi za šminku, treći frizuru, ostali su za scenu, čak je i DJ tu. A ja i moje tijelo, ka' od majke rođeno, golo, a opet obučeno, jer toliko je šminke na mom tijelu, da se uopće ne osjećam golo. Glavni i odgovorni za cijeli taj posao, zahtjeva od mene razno – razne poze, namještanja, stalno traži pravi kut, ljut je jer nema pravo svijetlo. Nekoliko sati rada je iza nas, toliko toga još treba odraditi, a fotograf je već potrošio predviđeni broj filmova za danas. I opet je ljut. I broji sam sebi u bradu. Svi mu se sklanjaju s puta. Nitko ga ne gleda u oči. A ja, kad me pogleda onim ljutim pogledom nasmiješim se, pa se isprsim i sve to odradim samo za njega, dok me gleda. Primijetim kako malo dobiva boju u obraze, ovaj put ne zbog ljutnje, već se njegov pogled zalijepio za moje bradavice, zdrava krv mu se vraća, prolazi kroz cijelo tijelo. Čak mu i glas postepeno postaje razgovjetniji. Okej, ima nade.
Dan je prošao, proletio pored mene, mojih očiju, pitam se da li me uopće dotaknuo?!? Jer osjećam kao da me opet i ovaj dan zaobišao. A zapravo sam toliko toga prošla, odradila dobar posao, podebljala svoj novčanik, napunila ga pravim novčanicama. Večeras u život, a sutra, sutra je novi dan.
Još jedan dan je prošao,  iz ruku ne ispuštam oglasnik, kojeg sam cijelog išarala i zgužvala, što od nervoze, što od ljutnje, dok tražim posao. Kakav posao?!? Znam za što sam kvalificirana, ali u stanju sam odradit puno više. Imam znanja, a ono što ne znam spremna sam učiti. «Učiti, učiti i samo učiti, jedino tako možeš razlučiti, što je dobro, a što nije...» Nemam iskustva. To me jebe. Koći. Radnog staža; mjesec i 21 dan. A zapravo kad se sve zbroji, jer toliko sam «crnjaka» odradila, mislim poslova na crno, gdje se to piše, u što se to ubraja, kome da to kažem, da ubrojim i to kao neku preporuku kod slijedećeg poslodavca?!? Ili ću opet posao dobiti na račun svog izgleda, a ne zbog moje diplome?!? Ne isplati mi se uopće javljati se telefonski na oglas za bilo koji posao, najbolje je da se pojavim ispred njih, dopustiti si još jedno malo poniženje, zapravo dobiti posao na račun izgleda i nije toliko loša stvar, zar ne?!? Hm, zamisli da za novi posao ili bolju, udobniju fotelju moraš odradit nešto teže. Želiš primjer?!? Npr. moraš novom šefu popušit ili moraš s novim šefom spavat i sve to prije potpisivanja bilo kakvog ugovora, pa radilo se o poslu na određeno ili neodređeno vrijeme ili za stalno, i sve to bez nekog jamstva, bez onog stiska ruke, kao potvrde, kao zaključka, da sve je rečeno i bit će učinjeno.  Ne zvuči ti to baš teško?!? Da, ni meni. No, nikad ne znaš kakve su posljedice i što zapravo vrijeme nosi, uopće.
Godine prolaze, bezbrojnim korakom, godine prolaze, ja stojim. Jesam li sretnija ili barem pametnija, godine prolaze, ja čekam. Ne baš princa na bijelom konju, ali... možda, tko zna što vrijeme nosi. Više ništa nije kao prije. Možda vam sad to zvuči suludo. Barem ovoj mojoj generaciji. Najbolje je pitati starije. Iskusnije. One koji su se dotakli nečega u životu. One koji su okusili barem prvi zalogaj života. I nije bitno njihovo zanimanje. Ni njihovo porijeklo. Njihova imućnost. Najbogatiji čovjek je onaj čovjek koji ima sebe, koji sebe priznaje kao biće koje postoji da bi osjetilo sve ono što mu život pruža. Koji se smije bojati. Koji dozvoljava da ga se voli, koji dozvoljava da ga se rani, koji se smiješi i tuzi i suzi. Griješiti, da. Normalno je griješiti. I tako učiti. Bilo bi glupo učiti iz tuđih grešaka. Znam, većina se neće složiti. Jer ako sam ja pogriješila što sam odabrala perverzni način da dobijem novi posao i na tom poslu ostala niti puni mjesec dana, jer sam bila laka, jer sam se dala, i mom šefu više nisam bila zanimljiva, dapače moja pička mu je postala dosadna i nije pomoglo ni to što je jedan dana bila obrijana, a peti dan u nekoj drugoj boji, ni šepurenje, a ni vlažnost više nije moglo pomoći. Dobila sam nogu. Nogu u guzu. Ne baš doslovno, ali... I priče su krenule, istinite priče, i cijela firma zna.  Ponovno je raspisan natječaj za taj posao. I ona koja dođe na razgovor, bit će na vrijeme upoznata sa cijelom pričom, i neće napraviti istu grešku kao ja, ona će razmišljati glavom, a ne pičkom, ona će drugačije odraditi razgovor, predati molbu, bit će diskretna. Da, dobit će posao i tko zna što je sve čeka, što zapravo vrijeme nosi. Možda joj šef nakon nekog vremena reče: ...Mala, dobra si u svemu, samo ne znam kakva si u krevetu...» I čemu se uopće zamarati. Živjeti danas dan. Sutra, što bude. Korak po korak.
Još jedan novi dan. Već je noć. Ja se spreman za posao. Dok se oblačim pokraj otvorenog prozora, do mene dopiru glasovi. Odlučih ostati i do kraja čuti cijeli razgovor. Ah, ti moji susjedi. Ja znam da me se sluša i kad me se sluša. I onda iz nekog revolta budem još glasnija. Pa kad su već toliko znatiželjni nek se užive u cijelu scenu kako treba. Sigurna sam da bi mi se svi ti moji znatiželjni susjedi ponekad i pridružili. Samo nemaju muda. Ni muškarci, a ni žene. Hm, kad bolje razmislim, možda sam ipak malo preglasna. No, neću se stišati, dok god se netko od njih ne bude bunio. Dok god budu samo slušali, a u mom prisustvu se samozatajno smješkali, ja ću i dalje biti glasna, toliko glasna da se zna kad je predigra, kad je zaplet, a kad svršetak tj. kraj tj. vrhunac – vrhunca. I tako u mom susjedstvu nije nikad dosadno. I zapravo bi mogla jednom napisati pravu storiju o tom susjedstvu. Jer ima se toliko toga za reći, a i zaslužilo je to moje susjedstvo i više od same priče, koja će kad tad izaći u javnost, nekako sam im dužna to. I da sad ne lutam, vratit ću se na taj razgovor što sam ga prisluškivala. A zapravo sam se htjela uključiti u raspravu. Reći im koju riječ, dvije iz moje perspektive. I tako, pričaju ti moji susjedi, kako je naša vlada odbila legalizaciju prostitucije. I kao u jedan glas svi se slože oko te odluke. Jer što bi tek bilo da je drugačije, tj. da kurve slobodno šetaju ulicama. Previše je što uopće kroče ovim svijetom. Još da im se da, da im se pruži prilika da legalno na taj način zarađuju kruh i još da im to ulazi u radnu knjižicu?!? Pa gdje bi im onda bio kraj. Isti ti moji susjedi, što tako zbore, svjesni su oni, samo ne priznaju tako u javnost, nekom drugom, da je svaka žena kurva. Dobila ona za to novce ili ne. Malo nas jebe ta riječ «kurva», što je zapravo prišivena kao jedina etiketa ženama koje zarađuju na taj način. Zašto uopće suditi o njima?!? Zašto uopće osuditi takve žene?!? Zašto se uopće dirati u druge?!? Zašto tračati?!? Ona je kurva, ova je drolja... Ja bi zapravo podijelila te uloge. Kurva i drolja su dvije različite žene. Kurva je mama, kurva je susjeda, kurva je blagajnica, kurva je konobarica, kurva je apotekarka, kurva je učiteljica, ravnateljica, novinarka, pa i ja. Drolja, hm, pokušajte na glas izgovoriti ovu riječ. DROLJA! I kako vam zvuči?!? Odzvanja?!? Prljava su vam usta sad kad ste to rekli?!? Da! I meni. Drolja je ona žena, ne svaka, samo ona koja za to dobiva novce, koja se prodaje, svoje tijelo, svoju pičku, guzu, šupak, ona koja lomi, ruši brakove, ona koja razdvaja zaručnike, ona koja se miješa tamo gdje joj nije mjesto, drolja je svaka ona koja uopće pomišlja kako bi seksom mogla dobiti nešto u čemu će samo ona ili samo njena pička guštati. Znam, sad i ja ispadam drolja što sam na onaj način dobila posao. Da, istina. Poslije jebanja nema kajanja. No, niste li se barem jednom našli u takvoj situaciji u životu, ma koliko god godina imali, niste okusili ni «Ž» od Života.
Kako dani prolaze, odlaze, kosa otpada, mlada raste, presretni smo jer jedini na svijetu možemo osjetiti čari svih četiri godišnjih doba. Dani prolaze, a i godine i s vremena na vrijeme osjetim kako se svijet i okolina pa i ja mijenjamo. I divno je biti dio toga. I sad se sjećam riječi mog pokojnog djeda, koji mi je znao reći , kad bi od njega tražila da ga jašem kao pravog konja, da mi bude ljuljačka u svako doba dana, da me mazi dok ne zaspem, tada bi mi rekao:...Čekaj, da osjetiš zub vremena... I sad da je moj djed živ, pitala bi ga: ...djede, jesam li ga osjetila, jesam li blizu... Ali njega nema, nije kraj mene i evo ja učim sama. Griješim?!? Nema veze...Zub vremena je tu, sigurna sam... i tko zna što nosi...
 
NASTAVIT ĆE SE...

Između mene i njih postoji slijepa ulica. Što naša srca razdvaja. Kao da smo se ponovno sreli, nakon svih tih godina nastavljamo tamo gdje smo nekada tako davno stali. I ponovno osjećam da me nikada nitko neće uhvatiti. Baš kao i onda kad sam napustila prošli život. Kad sam obećala sama sebi da me ništa neće zaustaviti. Ništa me ne može zaustaviti ako imam samo malo ljubavi. Što je tako vjerno i redovito dobivam od vas dvojice. Moja ljubav za vas uvijek će trajati, uvijek će postojati. I sve što ste rekli, prolazi mi kroz glavu sada. Nikad vam ništa nije dosta, nije dovoljno. I pitam se da li ću ikada biti slobodna?!? Ili sam opet zarobljena sama, samo u svojim mislima?!? I kad se sve pomiješa, pokušam sve zaboravit, negirat, ostavit ....Mama, pomozi mi. Zar sam poludjela?!? Zar sam opet prešla granicu?!?
I sad se moram sabrat. I lijepu priču ispričat. No, kako zatajit osjećaje?!? Zašto se kriti ispod tolike šminke?! Zašto uljepšavati riječima, zašto?!? Obojica ste mi pokazali toliko ljubavi, poklonili toliku ljubav i ja stalno dolazim po još i još više. I samo tražim, nije da ne dajem, a opet ne dajem dovoljno. Nije da ne mogu, mogla bi. Ali što mene tu zadovoljava, gdje sam tu ja?!? Mama, pogledaj me... Da li da pobjegnem ili da se sakrijem od ostatka života?!? Mogu li poletjeti ili da ostanem?!? Da li da planiram ili da i dalje griješim?!? Da začepim, jer sama trebam vidjeti da sam skrenula s puta, s nekog pravog puta?!? Čovjek sam! Stvorena za ljubav, da budem voljena i nisam nevina. Zar me ne vidite kao takvu?!? Sve je to u zraku. Želim ostati tu s vama. Biti s obojicom?!? Ne! Imati samo jednog?!? Ne! Trebam samo živjeti, sanjati. I svaki put kad vas vidim, želim vam biti što bliže. I onda kad sam blizu, osjetim hladnoću. Smrznem se. A željela bi da me zagrlite kako samo pravi momci to čine. Mogu biti sve što želite, sve što trebate samo ostanite tu sa mnom, molim vas, ostanite do kraja. Vi ste moji momci, moji dečki.  Kako smo uopće došli do ovoga?!? Kako smo uopće otišli ovako daleko?!? Nije trebalo biti ovako teško. Recite mi da li uopće ima smisla, vjerovati?!? Po prvi put u životu ja plačem. Plačem, a opet sve poričem. Trebam mjesta. Trebam cestu milja, cestu mira. Zar smo zaslužili da skupa nosimo sram cijelog svijeta?!? Da li me uopće razumijete?!! Ili sam opet smiješna u vašim očima?!? Pokažite mi još samo malo ljubavi, pokažite dok su moja vrata srca otvorena ili ću vikati, grebati, čupati, lagati, boriti se za još. Pokažite mi još samo malo ljubavi, dajte mi sve što tražim, sve što poželim.
Da objasnim digitalnim bićima o čemu je zapravo riječ?!?
Znam, ružno je što na ovakvom mjestu pričam o njima, jer nisu oni to zaslužili. Oprostite mi, obojica zbog toga.
Dva čovjeka. Dva totalno različita čovjeka. I nije bitna nacionalnost, ni rasa, ni njihova vjera, već je bitno ono što jedino imaju zajedničko, mene. Imaju, da. Jedan ima moje tijelo i mali dio moje duše. Drugi ima moje srce.  Jedan voli moju guzu. Drugi je nije ni probao. Jedan voli moje ruke, moje žile. Drugi voli moj vrat. Obojica su dobra u krevetu. Jednome je debeli, a drugome je ukusniji Kurac. I sad je grozno što ih uspoređujem. Radim to namjerno. Možda kroz ovo pisanje otkrijem nešto. Možda shvatim kako je ljubav uistinu poput okusa papaje.
Obojica imaju nešto moje. Tako da Ja nisam Ja. U cijelosti cijela. Od glave do pete. I znam, kako će obojica reagirati na ovu moju priču. Jer čitaju me obojica. Obojica me vole. Žele. Obojica bi dali svoj život za moj. I nekako bi bilo lakše kad bi sve to bile samo riječi. Ali znam, osjećam da uistinu tako misle. Obojica dišu samo za mene. I neka druga žena bi bila sretna, da barem ima jednog, barem ljubavi od jednog. A ja se tu nešto žalim, kukam i glupiram. Nikako da odrastem i s obje noge kročim u život. I znam da je nezahvalno s moje strane, sve ovo što radim, ali je nekako to za moje dobro. Jer što ću vam ja, ako me ne možete imati cijelu. Ako vam se ne dajem dobrovoljno. Jedan je osjetio da me lagano gubi, pa poduzima sve mjere ne bi li me zadržao na nešto duže vrijeme, recimo, cijelog života. Dok drugi «igra» skroz drugačiju «igru». I sad će se vjerojatno naljutiti na mene, jer sam ga krivo protumačila. I reći će: «Ne, Ane, Ne, Ane...»Drugi, mi daje, nudi sve. Ljubav, Srce, Kurac, Eure, Stan, Auto. A ne traži ništa. ?!? Hm, samo meni to izgleda čudno ili?!?
Što bi ja htjela. Trebam prvo znati što ne želim. Da bi znala što ustvari želim. Bilo bi idealno kad bi to sama otkrila. Kad ne bi bilo nikakvih savjeta od nevinih civila. Pa ni od onih meni najmilijih. Ali nekako se gušim sama u svemu tome. Pa se stalno spotičem, padam. Pa ostajem bez zraka. Neki hladni znoj oblije moje tijelo. I sad me strah. Što je skroz normalno. Bilo bi najbolje otići. Zaboraviti obojicu. Krenuti ispočetka. Sama. Jer nisam nikome ništa dužna. Iako sebično od obojice uzimam sve, ne obećavajući im ništa.
Zvučim nesigurno?!? Svjesna sam toga. Jedan je jednom bio zloban, za moje dobro reče, kao pročitao me kao otvorenu debelu knjigu. Izvuče sve iz sebe od mene. Isprazni se na digitalnom papiru. I kratko i jasno reče kako ja sama sebe ne volim. Kako sama sebe kočim. Zauvijek želim biti žrtva. Koliko god se gadila nad žaljenjem. To sama tražim. Što tražim i dobijem. Bla – bla. Pogodio me baš tamo gdje je trebalo. I nije mi bilo svejedno. I još mi odzvanjaju te njegove napisane riječi ispred očiju. DA, priznajem, u pravu je. Trebam djelovati. Drugi želi. Drugi poklanja prsten. Drugi postavlja pitanje. Drugi traži odgovor.
I što da radim?!? Kada odem od prijatelja svojih?!? Kada odem od obojice?!? Ništa tada neće biti važno, nitko tada neće mi biti bitan. Samo JA. Sama JA. Ja i Ja...I to je sve...
 
NASTAVIT ĆE SE.. 

Probah; intelektualca, strojara, narkomana, pravnika, bauštelca, inženjera, boksača, konobara, DJ-a, tehničara, oženjenog, slobodnog, maloljetnika, a i onog u kriznim godinama, susjeda, probah dvojac, bili smo trojac, probah i žensko tijelo, i svoju pičku, probah doktora, plesača, muzičara, studenta...Upoznah Kauboja, pravog Kauboja, koliko uopće može biti Kauboj u ovom svijetu, među svim tim motornim vozilima, među betonskim ulicama, među semaforima, svim tim prometnim znakovima, bez kaktusa, bez kanjona, bez svog konja. I mislim da će i ova priča ostat nedovršena, jer kao prvo nemam materijala, nemam dokaza, nemam začina, da bi uopće mogla napisati, stvoriti Legendu o Kauboju, i sad se pitate zašto sam se onda uopće upustila u ovakvu priču?!? Zato što na neki svoj način osjećam povezanost s tim Kaubojem, iako ga još nisam probala. I mogla bi ovako napamet govoriti tj. pisati o njegovom okusu, o njegovom mirisu, dovoljno je da zatvorim oči, zamislim Kauboja ispred sebe i to je to. Dovoljno da sve doživim, iako lažno i normalno da se ne mogu i neću zadovoljiti s tim, možda samo malo smočiti među nogama, i sama želja će biti veća i jača da ga što prije imam, da ga što prije dobijem, i vjerojatno dok taj moj Kauboj bude živio samo u ovoj priči, i bude samo slika ispred mojih zatvorenih očiju, sigurno neću biti sretna, sigurno ću svaku noć nemirno spavati, divlje snove sanjati, znojna i nemirna se buditi, ne naspavana pratiti dan.
Noć je. Mlada noć. Divlja noć. Ispijaju se prve votke. Čiste votke. Votke s četiri kocke leda. Kocke leda s kojima hladimo vruče, napaljene jezike. Pišem u množini, jer nisam bila sama. Izašla sam s mojom trenericom, inače slobodnom curom, cura koja je te noći nosila na sebi majicu s natpisom «Nemam momka». Cura koja diše baš kao i ja, hm, možda je sve to zbog toga što su nam horoskopski znakovi isti?!? Tako ja i moja trenerica, mantamo po našem malom gradu, od kafića do kafića, jer to je jedino što se tu nudi, čega ima i previše. Ona traži, ja samo promatram. Ona toliko željna i gladna, ja kao neki privjesak. I sad se sjećam da me je taj dan, cijeli dan nagovarala da izađemo, da vidimo malo svijeta, ljudi, muškog mesa, nagovarala me, nudila čokolade, masažu, dobar liz, i normalno da sam popustila, prihvatila sve što je tako otvoreno nudila. Jebi ga, trenerica je bila željna kurca da je bila u stanju za tu stvar dati sve. Vidjelo joj se to u očima.
Ponoć prošla, policija lagano obilazi sva divlja mjesta, muzika se stišala, ljudi još uvijek glasni i nepotrošeni. Krenule smo prema jedinom mjestu koje ima radnu dozvolu do ranih jutarnjih sati. Tamo ne baš toliko živo, manjka nevinih civila, živog mesa. Nekoliko zgodnih konobara, no, kako ih uhvatit kad su na radnom mjestu, kad sve što od njih možeš dobit tada je ništa više od golog smješka. I ja sam se odlučila zadovoljiti s tim, odlučila dok nije došao On, Kauboj. I sigurna sam da bi ga primijetila i da je mjesto našeg gibanja bilo punije, i ne samo zbog tog njegovog kaubojskog šešira, već zbog njegovih tako izraženih mišića. Napunila sam gače čim sam ga vidjela. Iako se on nije odmah zaustavio kraj nas, hm, kao da je morao napravit izvidnicu, da vidi koga sve ima tu, tko valja, tko prolazi, a tko ne, i nije imao baš nekog izbora, i morao se zadovoljiti s tako malo ponuđene već rabljene robe. Mislim da se i nije baš bunio. I prođe Kauboj i drugi put pored nas, no, sad se zaustavi. Nije bio sam. I sad ne znam kako da oslovim tog njegovog prijatelja, jer nekako nije izgledao kao Kauboj, iako je on imao konja, pravog crnog Amerikanca, s dvosjedom, kojeg smo poslije zajašili svi četvoro, kako?!? Nemam pojma.
U početku priče, izgledala sam nezainteresirano, namjerno, jer zašto se odmah nuditi cijela, onda su mi njegove oči iz pogleda u pogled bile nekako jasnije, gledale su me, gledala sam i ja njih. Trenerica je pričala s njegovim prijateljem, bacila bi tu i tamo neki pogled na nju, na njih, da vidim imaju li šanse, ima li on šanse, možda mi pošalje znak da je izbavim, ali ne, guštala je, uživala, smješkala i ispijala tu jebenu votku, sad već u kombinaciji s vodom. Hm, ako je došlo do toga, znači da neće proći još neko vrijeme i ona će odlutati s njim, morat će, morat, da bi se poslije sjećala tog proživljenog užitka, tog doživljenog vrhunca.
Ja i dalje, samo u priči s Kaubojem. Sad već toliko blizu, šapćemo jedno drugom na uho, toliko blizu, da zapravo osjećam njegov dah u uhu, i to me pali, srećom mjuza je bila toliko glasna da nije mogao čuti kako stenjem dok mi priča na uho. Mogao je samo vidjeti kako se oblizujem, možda je mislio da sam žedna, da su mi usne suhe, da to nije zbog njega. Pričali smo o svemu, i možda sad zvučim smiješno, ali uistinu dotakli smo se škole, pa starih prijatelja koji su već oženjeni imaju djecu, pa posla, pa čak i dvije koke koje su plesale pored nas, crvena i narančasta, za koju bi se on mašio, a za koju ja?!? I pita mene Kauboj moj, dali surfam, kako ne, svaki dan, po nekoliko sati, dok mi guza ne utrne. I tako dođemo do nečeg zajedničkog, jer surfa i on. Skupa sa mnom, a i tu s Vama, na Iskrici. Uf, jebote, svijet je mali. I neko vrijeme smo se natezali tko će prvi otkrit nick, na što sam ja popustila, i kad sam se otkrila u digitalnom smislu, on me ne poznaje, zar?!? Baš me pogodio, malo me zaboljelo. No, dobro, ni on meni nije poznat s Iskrice. Ali samo zato jer ja baš i ne skitam po tuđim profilima. Nema veze, obećao je da će me pročitati, da će me pronaći. Da, zalutah malo... Da, odlutali smo skupa. Do drugog mjesta. I mogu reći da mi je zapravo najdraži trenutak što sam ga provela s Kaubojem, iako je sve to bilo kratko, bio onaj u autu. I možda je bolje da nisam vidjela cijelo njegovo tijelo, bez odjeće, jer gdje bi nam onda bio kraj?!? No, nisam mogla odoljeti, morala sam ga dotaknuti, ispod odjeće. Zavukla sam ruku, jednu, a onu drugu poželjela staviti na kliću, ali nismo bili sami, pa sam se nekako suzdržala. Naslonila sam ruku na njegova leđa, on je nešto mrmljao, ništa nisam razumjela, jer u glavi su mi odzvanjali njegovi mišići i moja pička koja se tako stiskala u gaćicama. Bilo je već kasno, tj. rano, i nekako se Amerikanac našao blizu moje kuće i ja sam ga morala napustit, pozdravit, a htjela sam da me  ne zaboravi, da me se sjeti, da me sutradan možda potraži, da nastavimo, da trajemo. Zatražila sam njegov stroj, mobitel, dok sam ga tražila, kao slučajno u njegovom džepu napipala sam Njegov, dotakla sam Njega, iako je bio pospan, bio je napet. Dao mi ga je, ostavila sam sebe u njegovom imeniku, upisala se u adresar i sad čekam red. Oprostila se s «Dobro jutro!» i otišla kući drkati na mog Kauboja.
I sad bih ženkama rekla, koji je njegov nick tu na Iskrici, jer ima on tu i sliku svoju, sliku na kojoj se vidu svi mišići, izgleda kao da ga je netko klesao, ali neću bit tolika prasica, jer ne znam kako Kauboj diše, možda se naljuti na mene, pa mi se nikad više ne javi, a tako bi ga htjela probati, na jednu noć, makar jedan sat, iako sam sigurna da Kauboji nisu brzi ka' zečevi i to me pali, tješim se, trajat će.
Sigurna sam, Kauboju moj, da ćeš se prepoznati čitajući me. Smješkaš se sad?!? Komentirao bi ovu priču?!? PSSSSSSSSSt, tiho, nemoj. Probaj me!!!
 
NASTAVIT ĆE SE...    

Da pitam svakog pojedinca ili općenito za mišljenje o takvom činu, o takvom djelu... Svatko ima neko svoje mišljenje, neko svoje viđenje glede te «nemoralne ponude»...Jednima je svejedno i nemaju neko mišljenje o tome, drugi bi Ga umočili u sve i svašta; u bunar, u jamu, u cisternu, u dno gdje nema kraja, na dno mokrog i ostali bi suhi, treći – najveći dali bi, platili skupo za komad dobre pičke, za komad svježeg mesa pa i za staru koku dobre juhe, četvrti bi dali novce i poslije jebanja tražili nazad, kao nekakvu reklamaciju, kupili, platili, dobili (no, bez računa) i poslije dobrog svršavanja kad ih uhvati ona «mala snaga», pokušali izgledat nezadovoljno ne bi li dobili novce nazad, no, takvima treba nekoliko puta prije čina objasnit da se reklamacije ne uvažavaju. Peti su uvijek u nekom elementu, i sad mogla bih nabrajati i nabrajati kakvih sve ima i ne bi znala i ne bi stigla do kraja, no kad već spomenuh pete da i dovršim. Peti to gledaju čisto kao nekakav posao, posao u zadovoljstvu tj. zadovoljstvo u poslu ili ti posao i zadovoljstvo ide skupa, živu zajedno. Peti plate i poslije odrađenog čina kidaju na liiiiiiiijevo. Gibaju dalje. I tamo gdje su jednom bili više se ne vračaju. Samo dalje plaćaju, novom mesu, novoj pički, novom uvijek istom svršetku. I sad možda vam svi ovi opisani izgledaju isto ili barem slično, da, možda u svakom od njih leži, živi onaj drugi, ili treći, no, jedno je sigurno, jedno imaju zajedničko što ih sve skupa veže i povezuje, svaki od njih dao bi koju kunu, koji euro (ili možda čak prodao lovačku priču, kako marka još postoji) za jedan smotuljak pičke oko njegovog kurca.
Da, i ova analiza tj. ovaj uvod možda je jedan dio kojeg nisam trebala napisati u ovoj priči. Možda je skroz glupo uopće pitati se, uopće analizirati osobe koje nude nemoralne ponude. I sigurno nije vrijedno gubljenja vremena na proučavanju, istraživanju mozga, njihovom razmišljanju, njihovih osjećaja, djelovanja, učinjenim, ostvarenim ciljevima, jer točno se zna što oni daju, nude, što takve osobe traže, žele, za što daju novce, auta, kuće, hranu, dvije coca – cole. I eto, jedino što mi je okej kod takvih nevinih civila, je to što s njima bar znaš na čemu si. Platu ti, dobiješ kakvu takvu lovu, si zaslužila više ili manje nije njihov problem, oni platu, ti odradiš posao ili ne, i to je to. Zbogom! Goodbay! Doviđenja!
Dođe meni Faca, kojeg poznajem kad se sve zbroji i oduzme, pa podijeli i pomnoži, sve u korijenu i na kvadrat, da ne govorim u postocima (kojih je skroz nešto sitno), kojeg poznajem sve skupa jednako 30 dana. I svaki dan našeg poznanstva, tj. našeg susreta bio je jebeno napet. Osjetilo se to u zraku. Osjetile su i ceste, ulice, zidovi, pa i ptice na grani da nešto tu ima među nama. Malo seksa. Jebeno dobri pogledi. Pogledi koji bi nam kidali tijela kad bi se susreli. I svaki put kad ga vidim zadrhtim, zadrhti i Faca, osjetim, a osjeti i on. Pa oni slučajni a opet namjerni dodiri. Najslađi je onaj prvi, kojeg doživjeh prošle godine, kad smo se tek upoznali. Faca, inače Hercegovac koji živi i radi naravno gdje drugdje nego u Njemačkoj. Kupili njegovi tu na moru nekakav apartmančić, s pogledom na moj balkon i spavaću sobu. I već prve dane tj. noći, tog prošlog ljeta, paklenog ljeta, kao inače, pola večeri provela bi na balkonu, polu odjevena. No dobro, inače sam na balkonu spavala samo zbog sebe tj. da bi udovoljila sebi, da bi uopće mogla zaspati, sklopiti oči, jer u sobi ni zraka, a tako vruče bi bilo. A poslije, kad sam znala da me druge oči gledaju. Da me nečiji pogledi dodiruju, tada je svaki moj izlazak na balkon bio s razlogom i namjeran. I već nakon dva dana, tj. dvije noći, što provedosmo skupa, Faca u svom apartmanu, a ja na svom balkonu, tako blizu, a ipak tako daleko, vrijeme je da se upoznamo i kao slučajno se sretoh u gradu, na sred ulice. Priđe meni Faca, predstavi se kao novi susjed, kao Hercegovac pun love, kao Faca s onim mračnim autićem koji nikad nije parkiran na istom mjestu, jer kako da ga drugi primijete, kako da ga ja vidim, uberem, kako da me drugačije smota, skuva. Pružih mu ruku, predstavih se kao pička, slobodna pička, nedodirljiva pička, pička koju ne može kupiti tj. platiti...Lažem! Toliko luda nisam, toliko pukla, ni makla nisam. Izgovorih to sve u sebi, a njemu:  Pružih mu ruku, uljepšam lice s smiješkom, kratkim, škrtim, i predstavih sebe kao jedno obično djevojče tu iz susjedstva, na što on naravno baci sumnju i uzme moju ruku, tako čvrsto, snažno, privuče je usnama, ovlaži jezikom i poljubi čvrstim poljupcem. Poslije toga više ništa nije bilo kao prije. Barem s moje strane. Jer htjela sam samo jedno. Željela sam ga u sebi. Željela sam Facu iskoristit, ali ne u materijalnom smislu, onom financijskom pogledu, već sam ga htjela ocjedit, iscijedit, pa i procijedit, sve iz Njega i Njegovog. No, očito nismo bili u istom filmu, na istoj niti, u istom dahu i nekako mi je sve to izgledalo neizvedivo prošle godine. I da, bilo je baš tako. Ništa se nije dogodilo. Ništa više od pogleda i nekoliko sitnih, ali ne i beznačajnih dodira. I nije bilo među nama vruče zbog godišnjeg doba već zbog one tako dobre jebene kemije među nama. Ode Faca. I ponovno dođe Faca, nove godine, ove godine, novog ljeta, ovog ljeta. I već je nekoliko tjedana u svom apartmančiću, već toliko dana tu u mom gradu, a da ja nisam znala. Jer preselih se, napustih to naselje. Iz nužde, zbog potrebe. I ne vidjeh ga odmah kad je stigao. A on, da me tražio, pitao za mene, za onu susjedu koja ga je prošlo ljeto gnjavila i palila na svom balkonu. I sinoć, ponovno se sretoh nas dvoje. Dvije divlje duše. S jednim te istim ciljem. Faca i ja. Ja i Faca. S jednom te istom željom. Htjela sam seks s njim. Želio je seks sa mnom. Ja sam htjela prirodnim putem, spontano, no dobro ne spontano, već bi nekako isplanirala da barem izgleda spontano, a on, nije želio, već je tražio, zahtijevao. Tek poslije saznah da je oženjen, što prošle godine nije bio. I ne bi me to zaustavilo, ni spriječilo, jer ako mu je vezala ruke, nije kurac, ali...Ali nije mi se svidjelo njegovo razmišljanje, njegovo disanje. Nudi meni Faca prvu svotu i uopće ne znam jeli vrijedno spomena, jeli bitna cijena, stoga ću preskočiti brojke. Da, bilo je nekoliko iznosa. Ni sama ne znam kako smo uopće zalutali na tu stranu, odlutali do tog smjera. Nije dugo to trajalo i svaka njegova nova ponuda bila je, ma ne zastrašujuća, iako su mi se okice okretale od same pomisli na tu svu lovu. I moram bit iskrena i priznat samoj sebi, i tu vama, normalno da sam je u svojoj maloj lijepoj glavici trošila, i potrošila dok je on izgovarao tu svotu. Već sam se vidjela u nekoj drugoj državi, na nekom putovanju, na turističkom brodu, krstarenju, već sam se vidjela s koktelom u ruci, s instruktorom rumbe, sambe, već sam se vidjela obučena cijela u svili, već sam se vidjela u kadi punoj šampanjca...I dobro da me sve to nije odnijelo, otelo. Ona druga strana mozga nekako je bila zdravija, prisebnija, ali i zločesta jer uskratih mi sve to. I nije mi žao sada, što rekla sam mu tako slatko Ne. Nije mi žao. Čak sam ponosna na sebe i na svoju pičku koja mu je odoljela. Nije mi jasno, zašto je tamo otišao, zašto tako daleko ili je sve to zbog njegove krvi, hercegovačke, zbog toga što živi tamo gdje živi, gdje je navikao da dobru pičku mora platit, ili jednostavno ne moli za ništa, tako ni za pičku, već je lakše platit i tako se osigurat, kako od ucjena tako i od nekih manjih posljedica. A mogao je imat. Mogao me dobit, dobit moju pičku, moje sokove, moju guzu. Dobro pušenje. Mogao, ali...zajeba je!
I pričam ja to sve jednom mom, kako da ga sad oslovim, nije prijatelj, a je prijatelj, i više od prijatelja, poput sjene, poput srodne duše, poput ljubavnika, i sve to skupa zajedno čini ga velikim u mojim očima. Pričam ja to, nazovimo ga Stranger, ne baš u detalje, ali ono okvirno, objasnih mu, ispričah skraćenu verziju događaja i na kraju pitam ja njega, jer nisam ni njemu rekla točan tj. zadnji iznos, pitam ja njega koliko bi mi on dao tj. koliko bi uopće platio za jednu dobru pičku, pa makar sve to trajalo pet minuta ili nekoliko sati. Stranger meni, da je najveća lova ili ti iznos ako govorimo u eurima, on je sam izabrao valutu, reče ne više od 500€. Nema te pičke kojoj bi Stranger dao više. Kaže samo jednu novčanicu, koju može spremit, ugurat, već dvije bi bile previše. Ne meni, ne mojoj pički, nego inače tako razmišlja, objasni meni Stranger. Okej, evo još jedno mišljenje. Idemo dalje...Da čujem, tj. čitam sad komentare.
 
NASTAVIT ĆE SE...

Udavila sam pičku sa Dove-om. Oprala je u svili. Osušila. Obrisala. Nježno, pa grubo. Iako još gladna, no ne više za seksom, za drkanjem, za orgazmom, već sam gladna prave hrane, pečenog mesa, svježeg povrća, i pune čaše dobrog crnog vina. Jer poslije tako dobrog svršavanja i tako dobre jebačine bez kurca, normalno je da sam gladna. No, suzdržat ću se, izdržat ću svu tu glad i žeđ, jer ovo što je u meni, po meni, moram stavit na papir, moram ispisat, negdje zalijepit, ispraznit se, podijelit s tobom, s vama, sad mi je to najbitnije, nekako najvažnije, drugo sve može čekati. Iako znam, možda neću bit potpuna, možda neću bit jasna, jer gladna ne mogu stvarati, osjećati, svršiti, voljeti. No, vrijedi pokušati. Ako pogriješim, ako se izgubim ili možda zalutam i od silnih riječi napravim sama sebi labirint, nitko mi neće zamjerit, nitko me neće osudit, presudit, samo komentirat:). Što je bezbolno. Uvjerih se.
Da i sad se moram vratit unazad, unatrag, na moju pičku i na sami goli naslov. Moram. Želim. Jer to što sam proživjela, to što sam doživjela i u što sam se toliko uživjela, želim, eto savjetujem, ženama i naravno ružnijem spolu (muškarcima), onim malo pederkastima, onim mužjacima što vole imat nešto u guzi, cijelo vrijeme ili samo dok svršavaju. Tko voli nek izvoli. Da, o čemu ja to sad tu pišem. Iako sam naslov govori sve. Ok, ne baš sve, jer ima se tu šta za reći i napisati još. Nekako, eto ja, sve to skupa, malo više, malo jače, malo gladnije, vlažnije, proživljavam to. Iz razloga jer još nisi / niste probali to što sam ja probala i kao sad misliš / mislite  da se ponašam kao da sam otkrila Ameriku, novi kontinent. Ma ne. Zajebi to. Istina, otkrila sam novo područja. Ipak, ono što moja pička nije imala u sebi, pod sebe, na sebi, iz sebe, ono što nije imala i jednom, prvi put dobije, naravno da je novo, strano, neistraženo. još jednom važi ona: ...za sve postoji prvi put... (bilo je i vrijemeeee...):))
Detaljnije; dobih na poklon ljubičaste japanske kuglice. Četiri komada. Veličina «large». Zar to uopće ima po veličini?!? Nijesam znala:), no dobro je znati. Kao prvo, bitna je boja. Meni da. No dobro, moja najdraža boja definitivno je ljubičasta i istina je, osoba koja mi je poklonila te japanske kuglice, znala je koju boju treba odabrati, boju koja će me, boja koja me je, prije nego što sam uopće stavila kuglice na svoje mjesto, takla baš tamo gdje treba. Ljubičasto. Da! Da! I tako doživjeh prvi orgazam, tog dana, na ulici, ispred pošte, kad otvorih tu žutu kuvertu da vidim što me čeka unutra. Ljubičasto. Divlje. Japanske kuglice. Vrhunac – vrhunca pisao je na mom licu. Ni sama ne znam kako sam stigla do stana. Nogama, da, ali, toliko mokra, vlažna, napaljena, da se ne sjećam ni puta, ni ljudi, ni auta što su me sigurna sam okruživali, što onako u prolazu što iz one ljute znatiželje.
Izvadih nježno i pažljivo ljubičaste kuglice iz kutije, oslobodim ih iz tog pakiranja. Ljubičaste kuglice, povezane svilenim konopcem, sa četiri čvora, a na kraju, s druge strane visi (ono što ostaje vani) malo konopca i mali ljubičasti kolut, kojeg primim s desnim kažiprstom(i opet taj desni kažiprst dobije svoju funkciju):)), kad želim ponovno oslobodit te kuglice ili kad moram piškit ili čisto radi higijene, odmora...
Oprala sam kuglice, udavila i njih u dove-u.  I stavila ih na svoje mjesto, pravo mjesto. Stavila sam ih u pičku, toliko mokru pičku da sam je morala brisati, posupati sav taj sok i gušt. Jer nisam baš imala vremena za drkanje, morala sam vani, posao čeka, pa prija i kava, pa trening i sve to odradit kako treba, bez grintanja, bez žuganja, bez kukanja. Čudno mi je bilo. Dobro – čudno, s tim u gačicama, s tim u pički. Najgore je bilo odradit prve korake, prve stepenice, ponovno prohodala. I nikako da se skinem s tih prvih stepenica. Pa sam dolje, pa sam gore, pa preskačem, dvije pa čak četiri. Dobro da sam Nogata. I tako, penjala sam se i spuštala, pa spuštala i penjala uz i niz stepenice, dok nisam osjetila znoj po svom tijelu, dok nisam osjetila miris znoja, moram reći miris, jer bio je to miris jebačine, a jebačine ne može smrdjet. Izletjeh iz zgrade i nekako mi sve bilo lako, lagan korak, iako me malo mantalo u malom mozgu i ispred očiju. Naravno ne zbog tog paklenog sunca i zbog te jebene vrućine i visoke temperature, koja je sigurna sam bila jača i paklenija među mojim nogama i mojoj pički. Dođoh do prvog cilja. Do prvih ljudi, s kuglicama u javnost. I normalno, ne mogu bit normalna, kad znam što moja pička nosi, kad me sve to skupa tako žesti. I ne mogu radit ni djelovat ni disat normalno. Pa stenjem, drugi primjećuju da nešto ne da nije u redu, već da nešto krijem. I rekla bih svima i vikala na sav glas, jer to je tako dobro, jebeno dobro (s ovim priznanjem ne odričem se kurca, naravno da ne):)), i priznala bih svima i nije me strah niti me briga što ljudi misle oko mene, već sam toliko dobra da bi zapravo učinila dobru stvar kad bi kazala, kad bi rekla, kad bi na glas opisala sve ovo što digitalno utisnuh tu. Ali bit ću škrta, i u realnosti nikome neću priznati. Čak ni najboljoj priji. Iz nekoliko razloga. Ukrala bi mi moje najdražu igračku, kao posudila i onda izgubila i nikad više vratila. A poklon je od srca, koštao srca. Drugi razlog; ne želim da se zna, kad moja pička uživa, a kad ne, kad je puna, ispunjena kuglicama , a kad je slobodna.
I tako ja satima hodam s tim. Noć je pala. I imam još jedan poslić odradit, kako bi i taj dan privela kraju. I pitam se, dali da i kuglice povedem sa sobom. Hoću li moći?!? Izdržati užitak, proživjeti to sve do kraja, a da nitko ne primijeti?!? Zašto ne. Ništa se loše ne može dogoditi, ustvari najgore što se može dogoditi je da kuglice ispadnu van iz moje pičke i kroz nogavicu završe na pod na vidjelo drugih ili da me kuglice toliko izlude da počnem svršavati ispred nevinih civila, ispred tuđih očiju, a ljudi su toliko ljubomorni (barem ovi s kojima sam trebala odradit taj zadnji sat) da bi me izludili i sludili u vezi toga. I tako ja krenem s tim. I normalno, čim sam sjela ispala je prva kuglica, odnosno zadnja. I tako ja sjedim i četvrta mi kugla trlja kliću. Poludjela sam. Samo mi se to trebalo dogodit. Izborih se za Weseli Centar i tek tada shvatih da nisam dobro posložila te jebene kuglice u pički. Neću se otkrit cijela, to je ipak sad samo moje znanje:). Poslije je sve bilo baš onako kako je trebalo bit. Kuglice su me žestile do samog kraja. Bila sam toliko mokra da je sve to probilo vani, sva sreća da je posao bio takav da smo svi bili mokri i oznojeni. Nitko ništa nije skužio, možda samo namirisao.
I sad ću se zaustavit i službeno vas sve lijepo pozdravit, drago mi je da ovakvo iskustvo mogu podijelit s digitalnim nevinim civilima:). Moram jesti. Nahranila sam pičku jutros ponovno ljubičastim japanskim kuglicama, sad je red na želudac. Živjeli!
 
NASTAVIT ĆE SE...
 

Blago onom tko te ima, ima samo za sebe. Blago onom tko ima tvoje srce. Blago onom tko ima onu malu mrvu tvoje duše. Blago Nebu, jer te čuva svake noći. Blago Mraku što te grli kad si sam. Blago Krevetu kojeg griješ svake noći. Blago Jastuku na kojem snivaš. Blago Zraku kojeg udišeš. Da sam suza u tvom oku, da kliznem po tvom obrazu, da zastanem na tvojim usnama, da me poližeš, da osjetiš moju slanost, gorčinu, ali i ono malo moje ljubavi. Da sam barem tu. Da si barem tu. Pokraj tebe. Pokraj mene. Da sam  kožni volan u tvom autu, da me stisneš, da me okrećeš, da me vozaš, osjetila bi tvoj dodir, osjetio bi moju meku kožu, osjetio bi glatkoću, a ja bila bi poslušna, osjetio bi ono malo moje ljubavi. Da sam tvoj mobitel, bila bih ti stalno na usluzi, bila bih u tvojim rukama, među tvojim prstima, dirao bi me, dirao moje tipke, naslonio bi me na svoje uho, stenjala bih, šaptala, a tvoje usne bi mi pričale, dahtale, osjetio bi ono malo moje ljubavi.
Željela bih da sam sve, sve što dira te, i skida te. Da sam tlo po kojem hodaš, da sam san kojeg sanjaš, da sam dlaka u tvojoj kosi, da sam brada na tvom licu, dala bih sve, da mi je samo jedan dan, samo jedan sat, dala bih sve, znao bih sve, ne bih se makao od mene. Za tebe bi se borila. U najgorem ratu. U najžešćem ratu. U boju. S ono malo moje ljubavi kao jedino oružje. Nema poraza, nema predaje. Toliko koraka, sve zbog tebe, toliko koraka nakon svih ovih godina. Sve što imam, sve što je moje, samo tebi pripada. Ono što sam bila, ono što smo bili nekada više nismo?!? Kao nekada. Čak su i ljudi, ista lica, iste ulice, onaj pun mjesec, ista pizza, isti gradovi, iste zvijezde, isto nebo samo Mi više nikada. Dan bez tebe više ništa ne znači. Noć bez tvog zagrljaja više ništa ne znači. Seks s drugim nije seks. I tako dani prolaze, a ti još uvijek tu, u mojim mislima, u svakom mom pogledu, u svakoj mojoj izgovorenoj, neizgovorenoj, napisanoj riječi, a susreti su nam samo u snu. Kad sve izgleda kao nekada. Stvarno. Živo. I onda me nešto trgne, zvuk kao da se staklo razbilo, i skupljam staklo razbijeno, staklo sitno, sjajno, šareno, podsjeti me sve to na dane što su tako davno iza nas, na tvoje oči, na tvoj glas, i onda pomislim da mogu sama, da moram sama, kud baš sad da se ubodem tako duboko, da shvatim da tebe nema, da više ne dišem te, da više ne osjećam ni tvoju toplinu, ni tvoj miris, ni tvoj dah, ni one tvoje poglede, što skidali su sa mene svu odjeću, one poglede što su me tako nježno, a opet nekako divlje dirali. Pogledi tako željni, pogledi tako stvarni, pogledi perverzni s ono malo tvoje ljubavi. I sad bi se dirala. I sad se diram. I sama pomisao na tebe moja pička se moći. Moja pička reagira. I nije važno više moje srce. Kad se pička javi. Kad se noge rašire. Kad se gaćice ovlaže, pobijele. 
Kao one noći, želim biti tvoja plesačica. Da goriš kao prskalica. Da zajedno gorimo. Da se skupa oznojimo. I sad se sama sebi svetim, svaki put kad te osjetim, kad te dozivam, kad ti pišem, pišem, a ne šaljem dalje, ne šaljem tebi, pa ni njima.  I ovo je zadnji put da pišem o tebi, za tebe. Iako znam da i sad lažem. Zašto sam takva?!? Zašto tako glupa?!? Zašto tako zločesta?!? Zar uistinu želim biti zauvijek ranjena srna u snijegu što tiho umire?!? Zar želim biti leptir slomljena krila cijelog ovog života?!? I zar se uopće pitaš tko je kriv?!? Zar uopće netko treba biti kriv?!? A da okrivimo; vrijeme, mjesto, krevet, seks, zagrljaj, lošu hranu, jedno pivo, čokoladnu krafnu, ljeto, noć, bus, ili si kriv Ti ili sam kriva Ja?!? Krivi Mi?!? I sve to zajedno?!? Ma nije važno. Sve se ionako dogodilo. Nema natrag. Dignut glavu visoko ispred sebe i tako naprijed. I sad sama za sebe i protiv svih, zar mogu biti najbolja u svemu tome. Živjeti u tami stisnutih zubi i tražiti svijetlo i biti u svemu tome najbolja. Na koga da se oslonim, kad me život iznevjeri?!? Skupit ću nove zaigrane, lake komade. Znam. Jer drugačije ne ide. Nisam za tugu. Ni tuga za mene. I nema razloga da se bojim. Nema straha. Ni zbog bolesti. Jer znam da mogu biti toliko jaka. Takav mi je horoskop. Takva sudbina. I onda čemu sve ovo. Čemu svako ispisano slovo. Čemu priča. Čemu ljubav. Čemu moji, tvoji, njihovi osjećaji. Komentari.
Da si barem tu. Pa da ne mislim. Jer bez tebe mi fali ono nešto. Bez tebe život nije život. Bez tebe zrak nije zrak. Bez tebe drkanje nema smisla. Bez tebe jutro nije jutro. Bez tebe ni san na oči. Bez tebe to nije to.
Blago onom tko te ima, ne daj Bože da te izgubi, jer tek tada će shvatiti što je zapravo imao. Da li sam te ikad uistinu imala?!? Ma bila bih sretna da imam samu sebe, a ni to nemam. Tebi sam se darovala, a ti «gubo» nećeš da mene – meni vratiš.
 
NASTAVIT ĆE SE... 

ili NE...
 
DA, tako sočna, DA, tako jaka riječ...DA, dva slova, koja spojena daju toliko mnogo...hm, i neki se možda neće složiti sa mnom... no, 100 ljudi 439258940 ćudi... DA, pisat ću u jednini, pisat ću u svoje ime, pisat ću iz svog iskustva... Iako, mnogima neću biti jasna i isti ti će se zapitati, o čemu zapravo ona tu piše... DA, o običnoj riječi... DA, o nekoj potvrdi... DA, pa to je besmisleno... igrati se riječima... slovima... DA, zvuči djetinjasto... hm, imam godina da budem ozbiljna?!? vrijeme je da odrastem?!? zar uopće postoji to vrijeme?!? od koliko se onda faza sastoji život?!? ili jednostavno ne mogu napustiti taj dječji svijet... DA, tu neozbiljnost... DA i nikako da moj mozak, kao što je to učinilo moje tijelo, nikako da sazrije... DA, lice mi je neozbiljno, zato mi svi daju manje godina, lice bez bora, no dobro, nisam toliko stara da bi se te bore trebale isticati, ali na mom licu nema ni onih malih, slatkih, jebozovnih bora... DA, tijelu je trebalo neko vrijeme... DA, lijepo sam se razvila u pubertetu... DA, dobila sam i sise i guzu i figuru poput gitare... DA, sve je stizalo, razvijalo se postepeno... DA, nisam se bunila... DA, palila sam se na samu sebe... DA, zaljubila u svoje tijelo... DA, zaljubila u dodire koji su me izluđivali... DA, sama sam se dodirivala... DA, mazila... DA, sama vlažila... DA, močila... DA, koristila svaki trenutak kad sam ostajala sama kod kuće, da si stavim prste na kliću... DA, trljala bi ga do ludila... DA, prste bih cijele izlizala, polizala... DA, pojela bih sve što bi moja pička izbacila vani...
DA, imala sam neku ekipu... DA, živjeli smo samo za tulume... DA, bilo je ljeto, baš kao i sada... DA, još uvijek iste pameti... DA, a toliko godina je prošlo... hm, tražim objašnjenje na ovu izreku: «....da mi je ova pamet, a one godine...ova pamet, a ona mladost...»?!???!?!?!?!? ili sam ja neko strano biće...s neke druge planete...iz nekog drugog života... ili jednostavno kasno palim... toliko farbanje kose u plavo mi je uništilo mozak... i ne idem dalje... stojim... a vrijeme prolazi... dani, godine odmiču... i kamo me sve to vodi... kome odvodi... pitam previše...sve će se to jednog lijepog sunčanog dana razjasnit...riješit... čemu priša... čemu žurba... ne možeš ništa na silu... ne možeš tolike stepenice preskočit a da na jednoj ne padneš... a da na jednoj ne posklizneš... ili je konjima najlakše... jer gledaju stalno i samo ispred sebe... ne okreću glavu... ne vide lijevo, ni desno... nisu izgubljeni, kao ja sada... što tako blesavo zvučim... uvijek su vođeni... DA, opet skrenuh s teme...
DA, ekipa... DA, ljeto... DA, pubertet... DA, tulum... DA, petak... DA, miješano društvo, miješano meso... DA, dobilo smo jedan stan na korištenje te vruče noći... DA, alkohol, droga, r 'n' r i seks... DA, počelo je s tom glupom igrom «istina ili djelo»...DA, okretala se ta staklena boca po podu... DA, na svakoga je došao red... DA, bira... DA, kaže istinu... DA, uradi nešto po zapovijedi... DA, u pozadini, pušten je jeftini pornić, neka bajka... DA, soba je bila ispunjena našim smradom, znojem, pičke su mirisale... DA, sjećam se tog zvuka, tog stenjanja...DA, tip ju je razvalio... DA, znam kako sam se našla u mračnoj sobi s Ivanom...DA, bila sam napaljena... DA, izazivala sam ga... DA, ljubila i stenjala mu na uho... DA, osjetila sam ga kroz gače... DA, bio mu je tako tvrd... DA, htjela sam ga unutra...ali...jebeno ali... DA, nisam nikad... DA, do tad... a ni tad... jer nisam nikad... prvi put...znam, za sve postoji prvi put... opet jebeno ali... nekako to planiraš... pa se nadaš... pa očekuješ... romantika... nježnost... zaljubljenost... spontanost... DA, ispadne sve kako treba... kako treba?!? DA, imaš cijelu sliku ispred sebe, cijelu scenu i onda kad se to zapravo počne odvijati, razvijati, zastaneš, zbuniš se, jer tijelo reagira a opet taj jebeni mozak ne...DA, slušaš srce... Da, slušaš taj zbunjeni mozak... DA, nemaš pojma gdje si... DA, uffffffff... DA, onda kažeš NE... DA, rekla sam NE... NE nekoliko puta... Nije me čuo?!? DA, čuo je... NE, nije... NE... NE... NE... sjećam se... izgovorila sam to jebeno NE 36 i po puta... ono pola?!? pa zbog toga jer su mi usta bila ispunjena, puna, Njega, Njegovog...DA, puna... DA, pušila sam mu... DA, on je odlučio... DA, bolje išta nego ništa... DA, odradit ću to... DA, nek svrši... DA, ja ću probat kakvog je okusa ta njihova - njegova jebena sperma... DA, on će bit zadovoljan jer ga jaja poslije neće boljet, jer će se ispraznit... DA, pušila sam mu i drkala... DA, smočila ga cijelog... DA, lizala i gutala njegova jaja... DA, večerala njegove dlake... DA, pljuvačka se cijedila po mom vratu i po mojim sisama, dok sam klečala, dok sam ga čučala... DA, nije više mogao... DA, pocrvenio mu je... DA, taj veliki, debeli, široki, jebeno dobri glavić... DA, izbacio je sve vani... DA, ispraznio se... DA, štrcao je... DA, sve u moja usta... DA, sve sam progutala.... DA, sve sam razmazala po licu... DA, zalio mi je i kosu... DA, bilo je toga da podijelim s nekom od prija prisutnih te noći... DA, bila sam sebična... DA, sve uzela samo za sebe... DA, rekao je da to dobro radim... DA, nije vjerovao da mi je prvi put... DA, bilo je prvi put... DA, sve sam ukrala iz pornića... DA, učila iz filma... DA, sam svoj majstor bila.... DA, uistinu to dobro radim... DA, volim to... DA...DA...DA... pokušaj Ti izgovoriti tako dobru, jebeno dobru riječ i osjeti to u sebi, iz sebe, na sebi...DA...DA...DA...
 
NASTAVIT ĆE SE...

Bio jednom, bila jednom, jedan, jedna...Bilo je to jednom, bio je dan, pa je bila noć, bilo je vruće, ispalo je moguće...Nije bilo ničeg između... Bio On, bila Ona...
 
Mjesto radnje: splitska riva, tatto studio... Vrijeme radnje: Ljeto, 2001. g. (dan, pa čak i ura pamti se po Goranu Ivaniševiću, koji je tog dana osvojio Wimbledon)... Tema: tetoviranje...
Nigdje nikog na ulicama...sve prazno..pusto... Samo Ona osjeća potrebu da se kreće, da živi, da djeluje...nešto je tjera van iz kuće... nešto je u njenim nogama...nešto strano... no, Ona je spremna dozvoliti mu da njome vlada...Ona je spremna prepustiti se... ili je samo začarana... pa sama nije u stanju odlučivati tog trenutka... svejedno joj je... samo da dođe do cilja... do nekog mjesta...gdje će opet biti u cijelosti... gdje se duša neće odvajati od tijela... gdje će njene misli biti povezane... i nisu bitni kilometri... ni ono sunce što je prži po mladom tijelu... čak ni žeđ ne osjeća....
Autobusom se vozila...slušala je vijesti... turnir još traje... sve je neizvjesno... i svaki put kad je čula Goranovo ime, srce je jače udaralo... htjela ga je dozvati, htjela mu je pomoći... pokušavala je mislima, pokušala je telepatijom... pokušala je biti toliko jaka... zbog sebe, zbog Gorana...za sebe, za Gorana... Ona, jedna obična Mala, On tako veliki čovjek... sad već oženjen... kao i onda, ne prstenom na ruci već bio joj je nedostižan...
Našla se na vrućem asfaltu...na cesti...hodala je...brzim korakom...kao da je znala gdje ide...bila je sigurna...u mjesto...u cilj...nikoga na ulici, svi su pred televizorom...čak se ni vjetar ne čuje...ni cvrčci...pa ni ona fontana na rivi, tog popodneva nije radila..nije izbacivala vodu iz sebe...hodala je i dalje...no, sad je već zašla među kale... zastala pred velikim smeđim vratima...otvorila, ušla, prošla sivim, kamenim stepenicama, kat – dva, crna vrata, muzičko zvonce i prelijepo mlado žensko tijelo ispred nje...smješka se...od srca...kao da je znala...kao da ju je čekala...uzela je za ruku...uvela u taj šareni svijet...prva prostorija, cijela u crnoj koži...mali šank...mlado žensko tijelo ocrtanih nogu... ah, te njene noge...te vruće, male, crne hlačice... Mala ju je poželjela, tiho u sebi... na što je Ona reagirala, pogledom probila u Malu, kao da ju čula...Mala je protrnula... prestrašila se... no, pokušala je to zatajiti...
Ona, dala joj je kataloge prepune tako živih slika... ali samo na kratko imala je to ispred sebe, jer mlado žensko tijelo, opet se umiješalo, nije joj dozvolilo da se misli, već umjesto Male odluči...
Druga prostorija...podijeljena u nekoliko manjih...iz kojih se svaka vidi u detalje...podijeljene, a ipak otvorene... tri kožna kreveta...bijela... jako svijetlo...jako umjetno svijetlo...gdje je to sunce sada?!?... toliko slika mrtve prirode... toliko životinja... toliko stvari... predmeta... hrane... a ništa živo... ništa stvarno... ništa ne diše... ništa se ne miče... sve stoji...zalijepljeno... nacrtano...oslikano...urezano... bez mirisa... okusa... samo oku prihvatljivo...
Mlado žensko tijelo uzme Maloj ruku... namaže joj rame, muškim Fa deo roll on... i zalijepi neku malu sličicu na to mjesto, što ga je mazala... Gledaju se u oči, njih dvije... Mala grize donju usnicu, nesvjesno... pogleda svoje rame, koje je mlado žensko tijelo ukrasilo plavim leptirom... simbolom slobode...
Stiskala joj je ruku, dok je leptira lagano ocrtavala, duboko u nju, na nju...Mala je osjećala samo svoju pičku...i svaki njen ubod iglom, osjetila bi  u pički, koja je trzala, koja se grčila, stiskala... više nije mogla izdržati, i Maloj je izgledalo kao da to tetoviranje traje satima... razmišljala je o Goranu... o Goranu i leptiru... o Goranu i leptiru i mladom ženskom tijelu.... o Goranu i leptiru i mladom ženskom tijelu i pički koja je tako jako mirisala... Počela je stenjati...ne zbog boli..ne zbog igle... Trgnula se... odbacila cijeli pribor za tetoviranje dalje od njih... Uzela je mlado žensko tijelo... uzela, jer bilo joj je darovano... Lizale su se jezikom... Bilo je tako divlje, bilo je tako brzo, Netko je tom scenom upravljao, netko je premotavao, ubrzavao.... Mala joj je čučala brade, štipala ih... bile su tvrde i napete... a njene crne, vruće hlačice, bile su mokre i bijele... pička joj je pustila onaj gušt... Mala ju je uzela u usta... uzela je njenu mokru pičku... u usta... gurnula joj jezik, duboko... jebala je jezikom... Ona je htjela još, jače... trljala si je klitoris, dok ju je Mala žestila jezikom... Mala je osjetila njene grčeve... vidjela je u pogledu da je izluđuje... htjela ju je pojesti... htjela joj je odgristi tu tako jebeno dobru pičku... oduzeti joj nešto tako dobro... ostaviti je bez... zauvijek... nositi to u ustima do kraja...smrti...pa umrijeti odmah... daaaaaaaaaaaaa...
A onda... Mala je ostala gola... svoja... sa kožom... i divljim željama...bezobrazno sočnoj mašti... Ona joj je gurnula prst unutra, prodrla je u nju... smočila je prste svojom pljuvačkom i zatim ih gurnula duboko, do kraja u nju... gledala ju je u oči dok je jebala prstima... Čupala je sve iz nje... Jebale su se pogledima... a onda...da, čuo se prasak iz vani... s ulica... čula se buka... galama... petarde... zvona... urlici... glasovi... veselje... Svršio je...da, Goran, svršio je...dobio je...dao je...Baš kao i Mala...Bilo je to istog dana...
 
 
NASTAVIT ĆE SE...

Noć tiho pada...zvijezde su prekrile svod...gledam kroz prozor i zamišljam osmijeh tvoj...gledam kroz prozor i sanjarim, da smo zajedno...i gdje me to vodi...kamo?!? k tebi, tvojim mislima, tvojoj mašti, tvojim usnama ili možda Jacku?!? i sad zvučim i sebi smiješna...jer imenovala sam Ga... Prekrstih Ga tu u digitalnom svijetu...Prekrstih Ga kao stranca...u noći...iako Ga toliko znam...toliko poznam... pa i sam si rekao da je stvoren za mene...da je građen za mene...za moju ruku...za moje ruke... prste... usne... jezik... zube... lice... nos... pa i za tu moju jebenu pičku... koja ga je samo trenutak imala u sebi... tada je uživala... i sad ću se uhvatit one: «sve što je lijepo kratko traje...»...tako je i Jack izgorio u mojoj pički... trenutak – dva... bio si brz... ili možda Ja?!? da, Ja sam kriva...tako je lakše nekako...okriviti sebe, svoju pičku, svoju guzu, i onu ludu pozu...kad sam sjela na Jacka...kad sam vrtjela guzom...kad sam sobu ispunila glasom... tijelo se znojilo...pička je ispuštala sokove... bili smo Jedno...podmazani...vrući...željni...divljeg seksa...ja, dobrog kurca...tvoga Jacka...kojeg sam na kraju iscijedila...to si tražio...nisi rekao...usnama....već pročitah to na tvom licu, u tvom pogledu...grčio si se... to sam htjela...htjela sam te uništiti...do temelja...htjela sam, jer tako malo si mi dao...tako malo si dao mojoj pički...velika greška...zanemariš moju pičku i možeš odjebat u troskoku... i htjela bih biti kratka... sad u ovoj priči... jer nije vrijedno spomena... a kamo li sjećanja... nisi zaslužio toliku posvetu... htjela bih biti brza kao ti...i sad izgledam kao neko zlopamtilo...jebi ga... osveta je slatka...ma kakve posljedice poslije uopće bile... no, priča ti ne može naškodit...iako će te riječi zaboljeti...ne baš kao mene, tj. ne baš kao moju pičku...koja se tog dana, kad si mi stavio Jacka, kad si ga umočio, nije istrošila...potrošila...koja je samo na trenutak bila ispunjena...unutra – van...i već si gotov?!? ma daj...PIH! da, znam...reći ćeš..kad si jebeno dobra...kad to dobro radiš...ti si kriva..daj uspori...ne mogu više...pa zašto nisi rekao da se kontroliram...zašto se ti nisi kontrolirao?!? ufffffffff...sad sam bijesna... ljuta... jer si bio sebičan... i znam da je većina muškaraca takva kao ti... uvijek su na riječima jaki... kao i ti... jebeno jaki... ali kad to treba pretvorit u djelo... onda su svi isti... možete pod ruku zajedno... i zato volim žene... iako ne mogu bez kurca... i ne mogu bez onog velikog gumenog koji me uvijek spremno čeka u ladici...ali žene su jedinstvene... žene su zakon... kad žena ljubi, grli, jebe, onda to radi kako treba...onda to traje...do iznemoglosti... dok pička ne pukne... do krvi... i nema boljeg liza od ženinog liza... i nema boljeg drkanja od ženinih prstiju.. koji čine čuda u pički...i sad sam pretjerala?!? prosta sam?!? bezobrazna?!? divlja?!? perverzna?!? ma boli me k... jer takva sam... kakva sam... stvarna...iskrena... otvorena... i nema tabu tema... i jeben svako stvorenje koje se zgrozilo nad ovom pričom, i koje se usudilo ostaviti nekakav šugavi komentar... pišem, serem, ali ne glumim... jer to mi očito treba... i ovo je definitivno bolje a i jeftinije od neke ludnice, od nekog psihijatra... i sad kad sam se ispraznila...nek tebi bude kao meni... a ja ...dižem glavu, ne dam se... pustim suze kad me nitko ne vidi...
 
NASTAVIT ĆE SE...
 

Zar postoji?!? Naravno! I to ne jedan, već nekoliko dobrih okusa... uostalom ne bi valjalo da se radi o jednom te istom okusu...Nakon nekog vremena, okus bi postao prepoznatljiv, i više ne bi bilo onog iznenađenja, onog trenutka kad ga probamo, kad sve ostavljamo da stoji, čeka, dok Njega pijemo...dok uživamo taj okus...jer ništa tada nije bitno, osim doživjeti ga totalno, onako kako treba...osjetiti kako klizi...kako ulazi duboko u tebe... osjetit kako ti kola tijelom...kako grije ostatke duše, što lagano djeluje u tebi...osjetit kako ispunjava svaku rupu, popunjava praznine koje samo on može pronaći, dotaći... jer u ostalo vrijeme tješimo se, sve je u redu, da, bolje uvijek može biti, ali možda za to sada nije trenutak...pravi trenutak...fini trenutak...tražimo atmosferu...onu ludu, divlju... davno doživljenu i ne ponovljenu... jer se bojimo?!? jer nas je strah drugih?!? ma daj?!? tko koga uostalom jebe?!? i da, skrenuh s teme...Balašević u pozadini popunjava bijele zidove moje vruče sobe... i nekako odzvanja, jer duboka je noć... On je uvijek pun neke «čiste poezije»... i kad ga slušam, tjera me da se zamislim, da razmislim... što se inače ne traži od mene...jer kao plavuša s dobrim tijelom sva su mi vrata otvorena...dovoljno je da budem nasmiješena, ne samo osmjeh na usnama, već osmjeh u očima...i svi me traže...svi me žele...čak se trgaju...i sad zvučim umišljeno...boli me k... jesam, umišljena sam...barem priznam...svjesno...iskreno...možda čak i naivno...citiram: ...»Takvu me mater napravila...»:)) i volim imati svaki trenutak kao onaj pravi trenutak...volim piti, disati, jesti, mirisati, slušati, dodirnuti uvijek pravi okus, ma kakav On uopće bio, bio On u tekućem ili tvrdom stanju...bio On od ne znam kojeg materijala, u bilo kojoj boji, s temperaturom ili u prirodnom stanju...Želim ga imati...tu pokraj sebe...i ovu sek....pa i minut – sat – dan – mjesec – godine – poslije... i sve....baš sve...sve ću uradit da imam taj pravi okus pored sebe... Nema cijene taj okus... ustvari, velika je cijena...ali nije uzalud ako se potroši za Njega, zbog Njega...vrijedi osjetiti sve ono što ti On daje...iako Ga trošimo do temelja...i On se ne buni....i zato mu Hvala......i sad se sama zapletoh...ne zbunih se...već, nekako osjetih potrebu ne pisati više u šiframa...ne okolišati riječima...ne igrati se s pričama...osjetih potrebu da se izlijem.... da se prolijem... da se darujem... čudno je i lijepo osjetiti SEBE u svakoj riječi... osjetiti kako živiš, djeluješ, opstaješ i u takvom svijetu... Dvostruki život... uvijek... zar se može sjediti tj. živjeti na više mjesta odjednom... Primjer: Split – Zagreb....fulala sam temu...fulala naslov... ali neću stati, tj. neću ništa brisati...lakše je ovako...pustiti prste neka sami rade...neka čine...neka stvaraju...nek ne ruše...neka grade... nek ne lome... pa što bude, neka bude... ne zaustaviti se na znaku STOP... biti hrabar, blesav, mangup, faca... i sve to ne zbog sebe, već zbog pogleda, drugih, sa strane, uperenih prstiju u tijelo, u auto, na semafor...ma daj?!? Očito sam toliko gladna, ali i toliko sita...pa se hranim svim i svačim, svugdje, pa i tu u virtualnom svijetu...a kad sam gladna istovremeno sam i sita...nema izbacivanja, barem ne onog fizičkog, van iz sebe...tu jebenu sitost...
Da ne sjebem do temelja i ovu storiju, evo kraja... (iako sam toliko napaljena i ne znam kako se kontroliram i pazim da taj desni kažiprst stoji na tastaturi, a ne u mojim gaćicama, i ne na mojoj pički, jer za nju je istreniran, izdresiran)....i toliko priča sada leži u meni...toliko slova, riječi, rečenica..sve to lebdi... povezano... i ne povezano... hvatam... čupam... i sve mi to izgleda poput neke slagalice...hm, možda ovog trenutka, možda bi se i ono malo stvorenje od djeteta bolje snašlo od mene u svemu tome...voljela bih osjetiti, doživjeti, imati nekog šefa pored sebe, neku jaku ruku, snažnu, neki zločesti glas, mrki pogled...nek mi sve bude zabranjeno..al' ipak barem malo dopušteno, da se uživim, da i drugi osjete...Šef da djeluje, utječe, pomogne, na ovaj ili onaj način...da mu popušim, da mi svrši u usta, po licu, da mu ga izdrkam do ludila, do boli...da pocrveni... da me pohvali... da mu naplatim... možda se pronađem... no jedno je sigurno...definitivno ću osjetiti onaj uvijek pravi okus...
 
NASTAVIT ĆE SE...

Vago moja!!!
Evo ti (...) tri točkice...
 
Bila je noć...ne baš strašna gužva... mjesto radnje Imotski autobus...relacija: Split – Zagreb... Petak...Pun mjesec...Dvije duše... Hercegovka i Dalmatinka... Ne spavaju...
Imala sam osjećam da me netko gleda, da sam nečija meta...Ona je sjedila, u sebe sigurna i u svoje mjesto...takav pogled ispod obrva ne vidim često...takav pogled na sebi ne osjetim često...iz znatiželje sam ustala...pamet se odmah sa glavom rastala...kao da je nikad nisam ni imala...tek sad znam što je bilo...i tko je sve sjedio tu pokraj nas...bez naloga za pretres, već me je dirala, sve mi je uzela, sve sam joj dala...Više je nisam nikad vidjela, a kamo li često, al' kao aurel u onom busu svijetli ono mjesto, s kojeg me je ona nišanila, pogledom lako – sigurno, nanišanila, još lakše ranila...od tada, luda sam za njom, pogledom njenim, od tada više nikoga ne vidim...
Martina, ova priča je za tebe...i da si tu, pokraj mene, zagrlila bih te...da skupa čekamo još jednu zoru...kao mlade golubice...nasmiješenih lica...da, zajedno momke ogovaramo, da zajedno šetamo riječima u našim pričama dok sjedimo, da se pravimo da smo važne, da smo pametne i snažne, da sanjamo zemlje daleke...Ti, ljepotice, moja prijateljice...ostvarit će se naši snovi...ti i ja, kao ptice selice, svaka svome mjestu odleti....Kad žene postanemo, kad se udamo...da se ponovno sretnemo, da sanjamo azurno more, mirne obale...
Martina, rekla si mi da sam te očarala...a ti mene?!? da te kopiram?!? bilo bi lako, ali želim ti reći, svoje riječi, svoje mišljenje o tebi...Maloj šesnaestogodišnjakinji, mladog mesa, prekrasnih očiju, rastavljenih zubi (poput mojih), esprit satom...Puna si života...puna želje... i dok ovo pišem osjećam te pokraj sebe i smijem se zbog tebe... Nadam se da ćeš se sjetiti ove stranice, nadam se da ćeš me pročitati...nadam se da ćeš osjetiti ljubičasto u ovom što pišem...obećala si da ćeš me naći tu u digitalnom svijetu... jer bilo mi je malo onih sedam sati, one noći s tobom u autobusu...bilo mi je malo, da ti kažem, sve ono što već sigurna sam znaš, o sebi...i sad se pitaš, zašto te analiziram, zašto sam te, te noći analizirala...jer takla si sve moje...dozvolila sam ti...rekla su mi i previše... ali i ti si dala...sve svoje... i zato ti HVALA...tako si dobra...tako topla...tako meka...tako nježna...hrabra...SVE...SI...Obećala sam ti priču pod naslovom «KING»... i sve bi ti dala...da se smiješ...skupa sa mnom...jer bilo je tako dobro lizati ga s tobom... iako si mi otela zadnji s jagodom... lukavice... i žao mi je što nismo do kraja izludile i sludile cijeli autobus...od šofera...do onog malog crnog: «please be quiet!»...i znam da će ti ova priča izgledati nekako «jeftino», ili možda «škrtom», jer toliko sam malo napisala...i ne da nemam inspiracije....jer ti si više od inspiracije, već ovi «nevini civili» s iskrice, što me tako vjerno čitaju, a tako malo kuže, postat će ljubomorni i nemoj im zamjerit na nekakvim zgužvanim komentarima, što će sigurna sam ostaviti tu dolje ispod ove priče...nemoj im zamjerit, jer oni nisu tu da nas shvate...oni su tu kad im je dosadno da ubiju vrijeme, oni su tu da me preskaču ili zaobiđu ili da izdrkaju na ovaj ili onaj način, zbog ove ili one moje priče...ma jebeš njih... priča je zbog tebe...zbog mene...pa mogla bih reći i zbog ostalih putnika, koji su dijelili tu noć s nama, jer nisu imali izbora...
Martina... idi gdje hoćeš i radi sve što te tako veseli... i radi skupa sa mnom sve što ti srce poželi...ti si sretna, sretna i ja i bit ćemo jednom tko zna čije...da mi je, da živim svaki dan onu našu noć...da mi je, da mi ne fališ, kada se oči zatvore...gorile su zvijezde, kao baklje...gorile su na nebu te noći...gorile su skupa s nama, gorio je i pun mjesec...Na dlanu nosit ću te svake noći kad bude pun mjesec...
 
NASTAVIT ĆE SE...
 
 

Budi sunce moje malo, ove noći poslije ponoći... Šapne On meni u prolazu, u supermarketu, a groznica subotnjeg shopinga obuzela je cijelo moje tijelo, ne...ne tijelo...zahvatila je moj razum...Gubim se među slatkišima.. Košara je u kratko vrijeme bila puna...puna šečera, meda, soka, ljubavi, crvenoga, slatkoga...hm, pomislim, pretjerala sam...ali sve je to za ono malo romantike... za ono malo ljubavi...
Odlutah u mislima, željama, potrebama...vratih se u realu, ispred polica umjetnog cvijeća... noge su me tamo same odvele, ni ne sjećam se puta...osjetih miris plastike oko sebe, a vidjeh toliko boja, toliko oblika...sve to mami moje oči...prazni moj novčanik...
Nije dugo trajalo, nije dugo trebalo, prekinu me taj muškarac, stranac... iako na prvi pogled izgleda poput samozatajnog civila u prolazu, on to nije... traži nešto...od mene?!?za uzvrat, dao bi sve, dao bi sebe... Razgovaramo pogledima, osmjesima, crvenim obrazima... ljudi pored nas prolaze, osvrćući se za nama, kao da osjete ono nešto divlje u zraku... zapravo traže nastavak scene... Ali ja dovršavam stvar, strogo profesionalno, bez riječi, bez pozdrava, samo klimajući glavom, šepureći tijelom, dajem znak da je kraj ničeg započetog, dajem znak da gibam dalje...
Okrećem leđa, gazim prema izlazu, ne osvrćući se unatrag, jer to nije bilo potrebno, svejedno sam osjećala njegove poglede na sebi, na leđima, vratu, nogama, guzi, osjećala sam kako me dira pogledima, kako me skida pogledima... Bilo mi je svejedno, jer bilo je prevruće. Nekoliko puta sam prošla pored upaljenog ventilatora, no ni to mi nije pomoglo. Iako mi je taj hladan zrak uistinu godio, hladio je moje vruće obraze, vruće, crvene obraze, obraze koji su govorili što mi se zapravo događa na tako neobičnom a uobičajenom mjestu, no, ne za takve stvari...Iako su te stvari, zapravo prirodne stvari, i ne možeš baš birati kada i gdje da ti se dogode, već se to dogodi prije upozorenja, ne naručeno, ne zakazano, već onako iznenada, znak – dva i osjetiš kako goriš, kako tvoje tijelo više nije tvoje, zapravo želiš ga dati, pokloniti, neka ga taj osjećaj cijelog obuzme, neka se noge oduzmu, jer više ne razmišljaš glavom, nema razuma, ne tražiš ga, nije potreban, jer taj osjećaj te drži na životu. Taj osjećaj je pun osjećaj... Osjećaj punjen osjećajem...poput čokolade punjene nekim sočnim punjenjem...ja bi izabrala, kad bih mogla...čokoladu s nekoliko punjenja, ali ne nekoliko čokolada, već samo jednu...jednu ali vrijednu... čokoladu u nekoliko slojeva... čokoladu s jagodom, s  rumom, s lješnjacima, krupnim, s kavom, s šampanjcem, s cimetom... i kao takvu, u jednom paketu, pojela bih je cijelu... uz zvukove... glasno...stenjala bih...stenjala bih glasom i pokretom...Oni koji misle da bi mi na kraju bila muka od te kombinacije, varaju se...metaforički rečeno, izabrala sam s razlogom, jer ništa nije slučajno, izabrala sam začine, okuse, koji su u stanju dignuti tijelo, koji su u stanju pokrenuti sve iz tijela, sve ono što se skriva, a trebala bi redovito biti vani...ok, sad nekima zvučim filozofski nastrojeno, ali, kao što je jedan moj friend rekao...Velike, priznate pisce nitko nije kužio dok su bili živi...Umri i bit ćeš priznata...i bit ćeš poznata.:) (vjerojatno je pročitao Vaše komentare, pa me htio utješit, da ne pokleknem pred takvim sudom)...:)).No, rano je još da ja odem... Nije još vrijeme...I zato i zbog toga, sve ovo...ove priče..ovaj seks...ovakvo razmišljanje...ovakvo disanje...i po ovakvoj vrućini... u stanju sam osjetiti, pustiti sve u sebe i na sebe...
Da, otišla sam iz supermarketa, nasmijana...jer osjetila sam se živom... Iako su me pokrali...ok, znam da sam pretjerala, jer košaricu sam zamijenila s kolicima... i malo se zanijela s onim strancem, koji ni na izlazu nije izgledao samozatajno, već dapače dosta otvoreno...prozborio je nekoliko riječi..u stilu, skupa smo osjetili «onu» vibru...i mogli bi provesti ugodno popodneva i možda još ugodniju noć...jer on voli dugo, jer on može dugo...i kao u mojim očima vidi da je baš to «ono» što ja trebam...zanimljivo, kako jedan takav stranac prepoznaje, tj. kako uopće može donijeti jedan tako brzopleti, a opet skoro pa pogođen zaključak, o meni, o osobi kao prolazniku, kao što sam ja...no, analiza je bila obostrana...i ono što je on mogao, mogla sam i ja...Mogli smo više...Tražilo se više...No, većina žena će se sa mnom složiti, iako ću govoriti samo u moje ime, subota je za shoping, ma kakav god tj. što god se nudilo u blizini, daljini, na kratko ili na kredit...eto skromna sam...
I tako ja, ljubazna i fina..od glave do pete...obučena, ako ne kulturno, onda obučena u kulturu...ako je tijelo te subote bilo prljavo obučeno, moje riječi bile su čiste...Rekla sam: «Ne, hvala! Neću ništa više! Ovdje sam se došla od žarkog sunca skriti! Ovdje sam se došla istrošiti!» ... uz smiješak...samo za njega...koji na kraju nije bio besplatan, i on je naplaćen... Samo kasno sam shvatila... Ni ne sjećam se dodira, tako bliskog, da mi je ta mala, zlatna narukvica mogla nestati...narukvica koja je samo neko vrijeme krasila moju ruku...narukvica koju nisam naslijedila, ni dobila, ni kupila, već ukrala u Splitu na rivi...Da, sjećam se...bilo je to isto jedne Subote u shopingu...
 
NASTAVIT ĆE SE...

Da, dotaknut ću se ružnijeg spola, pametnije polovice. Da, usudit ću se. Šteta samo digitalnim riječima u digitalnom svijetu...no, tu i tamo dozvolim si u stvarnosti, u realnosti prave doživljaje, prave osjećaje, prave emocije da dotaknu, obuku moje tijelo...od glave do pete...
Tko sam ja da sudim muškom rodu? Tko sam pak ja da ih analiziram... da, znam, nisam kvalificirana za to... ali boli me k... Da, dobro si pročitao boli me K....da, se dovršim?!? pa boli me «klitoris»... i zbog toga mi ga možeš popušit...da, pupuši mi kliću....
Prvo da razjasnim čemu uopće ovako bezobrazni naslov jedne, obične sočne priče, koja vjerojatno neće imat kraja, jer samo nebo je granica...a do neba..da ga dotaknem, da ga poljubim, da ga zagrlim i slatko poližem...u mašti uvijek, u reali teško izvedivo... i neću se spustit na Zemlju, i neću dotaknuti tlo, već ću letjeti, slobodno... dozvoliti, dopustiti, primiti, uzeti, sve što mi život pruža...da, odlutah...i to sve zbog nekih leptirića koji kruže ispred mog pogleda... pogleda iznad tipkovnice...
Sinoćnja večer potakla me da «ocrnim» već garave mužjake... MORAM! a što se mora nije teško:)...
Iako je analiza muškaraca za mene počela još u ranoj mladosti...da, još od malena društvo sam provodila među dečkima... još od treće godine, kad sam u ruci nosila plastični pištolj trčeći oko kuće vikala za njima «PA – PA!!!»... ... prvi put sam obukla haljinu za Moju Prvu Pričest... i bila sam sva u bijelom... sa nekim prljavo bijelim zvončićima u glavi... sa nekim bojama na licu, koje baš i nisu dugo trajale tog dana, tog jutra... pojedoh ih sve...bljak.... od tada...pa do danas... i onog sutra.. rekla sam ZBOGOM šminkeraju... ni to za mene...
Slijedeći put kad je na mene «trebala» doći haljina, bila je maturalna večer... trebala, ali nije... jedina među ženama bila sam u hlačama... doduše mrežasto – prozirnim – srebrnim, ali hlačama... doduše više su otkrivale, nego skrivale... ali bile su hlače... bio je moj izbor... moja stvar... samo moja stvar... te noći... žene su me jedva primile u društvo, a muškarci, dečkići.... oni su kao i uvijek prepoznali ono nešto divlje u meni... pa su koristili svaki moj slobodni trenutak, trenutak kad bi se zatekla sama na podiju, u hodniku, u Weselom Centru, među stolovima...da mi priđu... i krenu u neke samo njima znane, šale, viceve, lovačke priče i sl....
No, bilo je to davno, ne toliko davno da se ne mogu sjetiti, ali dovoljno je da je «bilo»...
A sad da se vratim na ono što se sinoć događalo u neke pristojne sate u noći... Bilo nas je desetak... Devet muških i jedna ženka... da, ja sam bila ta blažena među muškima... i kako mi je bilo?!? Divno! jeli mi bilo dosta?!? Ne, nikad dosta... jeli bilo dovoljno?!? Dovoljno, ali mogla sam još... jesam li na kraju doživjela vrhunac vrhunca?!? Naravno!:) zar uopće trebaš sumnjati u to:)... Zapravo, osjećala sam se poput Snjeguljice i sedam patuljaka, Ne ona dječja verzija te bajke, već (sigurna sam da ima tu onih koji su pogledali takvu verziju kao ja) porno verzija, s  malim, vrlo malim ostacima bajke... samo što u mom slučaju umjesto neparnog broja sedam bio je neparni broj devet, tj. umjesto patuljaka imala sam dobre komade, muške komade...
Da, i tako Mi sjedimo na jednom od trgova u mom gradu... Gužva je... Toliko dobrog, svježeg mesa šeta okolo, goli, ka' od majke rođene... Inače, da objasnim odmah... Svaku večer smo vani... svaku večer jedna ekipa.. jedno društvo... ista pića... ista priča... Prvome me je vruće... Drugome je fjaka... Trećemu najvećemu:) se digao i on bi ka' brale nešto opalija... Četvrti (mali pingvin) izvodi ženku samo vikendom vani... Peti bi zabrijao sa mojom rodicom... Šesti uvijek provocira... Sedmi priča o motorima... Osmi o kompjuterima... a Deveti, e Deveti je nešto poseban... Deveti se pali na maloljetnice... e sad... koji je od njih prvi započeo... Nemam pojma... ali priča je krenula... uostalom, mislim da smo svi to malo i tražili.... nekako se već duže vrijeme nismo zajedno natezali, potezali, rastezali ukratko raspravljali... i onda kad se zamrsimo... ispalimo...jedno na drugo... i nema kraja... dok se ne pojavi neka Mačka... i ne rasplete klupko... jer Znatiželja je ubila mačku... koja je opet, nekako sretnica imala Devet života...:)) 
Da, da, da... što sam ono htjela reći, a ne lagati:))... da,  i tako Mi sjedimo na jednom od trgova u mom gradu..našem gradu... sjedimo i šutimo.. sjedimo i promatramo... ili bolje da pišem u njihovo ime... da ja i dalje ostanem samo promatrač... da, i tako oni sijedu i promatraju...izvaljeni, zavaljeni u stolici...miču samo glave... lijevo – desno... pa se zaustave na nekom komadu, pa još uvijek stoje pogledom na istom komadu... pa slučajno između Njih (pogleda i komada) prođe drugi komad...nova ženka... mlado meso... svježe meso... trinaestogodišnjakinja... Ček. pa koja je ura?!? hm, šta to ona uopće ima na sebi?!? Bradavice su joj napete...Provozala se kroz hladni tunel, samo da joj se to dogodi?!? ili  se u kali prije nego što je izašla na vidjelo štipala za brade, samo da joj tako iskoče?!? hm, zar ona uopće zna što je seks?!? Joj, Ana jesi glupa... Nekad, u tvoje vrijeme...ne, ne, ne ide to tako... Nekad (jer vremena se mijenjaju), jebi ga... ja sa trinaest godina ne da nisam znala što znače napete bradavice, meni, a što znače muškima, već nisam smjela mrdnut guzom vani...iako sam tada žestoko drkala... ali bilo je to tada... a sad je neko drugo vrijeme... Sad se žene vole... Sada žena voli ženu javno... Sada žena jebe ženu javno...
Da, i onda primijetih, jer bilo je očito, Deveti se počeo meškoljiti u stolici... Neka mu vrućina udarila u glavu...u koju glavu?!? Donju ili gornju?!? hm, možda je on započeo?!? Ne znam... ma nije ni bitno... odjednom, svi su počeli bacati nekakve komentari... izgledalo je to baš kao Vi tu na iskrici... evo ja Vama priču, a Vi meni neke komentare... koji nisu traženi... ni poželjni, a opet lijepo, dobro, suvišno, zdravo je znati što drugi «nevini civili» misle o «tom komadu» ili o ovoj priči...
Gle, pogledaj onu ispod svijeće, tamo sa strane stoji sama...gleda put nas... skužila je da je gledamo... ima slatku glavu... Treći primjećuje njenu dobru guzu... (ali njoj je tek ne znam, bubnut ću 12 i po godina)... ček. da dođe u moje godine...pa će vidjet ona koliko treba rada, čučnjeva i trčanje uzbrdo i nizbrdo za dobru guzu... Samo jednom je Bog stvorio Naomi Cambell i nikad više...
Peti je «ubra» neku malu crnu... mala je cijela dobra... od glave do pete... ma slatka ka' bombon... ali... ne gasi tu cigaretu... ne izvlači je iz usta... fuj! i Petom se zgadila.. Skrene pogledom pokraj sebe.. i primijeti, osjeti miris ženskog parfema... ali, cura mu je okrenuta leđima... nervozan je, jer je ne vidi... a već je vidi... u svojoj mašti... Ta duga kosa...ti zanosni bokovi... tvrda guza... dobro se izvija... ufffff...napaljen je... i poduzima očajnički potez da se spasi...da Ga spasi... Upada curi s leđa... upire joj neku priču...ali na kratko... vrača se k nama...nije mi jasno?!? da, sve mi je jasno... po njegovom izrazu lica... zgužvana mu je faca... ma daj?!? nije valjda tako gadna?!? Ne, samo joj grozno smrdi iz usta...bljak... fuj... pih!...
Sedmi se zalijepio pogledom na neku stariju ženku... tridesetak godina... Čehinja... e ove godine Čehinje izgledaju tako dobro... da se i ja močim na njih... wow, jesam iskrena... valjda me ovo neće koštat glave... ma boli me Klićo za to...:)) da, Sedmi primijeti Čehinju... a i ona njega... kuvaju se pogledima... maze se pogledima... ona oblizuje donju usnicu... širi noge... jebi ga kad nije u svom gradu... jebe se njoj... ali stvarno, njoj se samo jebe.. i ona je tu da si ispuni želju... i Sedmom će bit najbolje, sve se meni čini... Da, dovoljan je bio mali mig s njene strane, upućen naravno Sedmom... i Sedmi je zbrisao...crta...magla... Nema ga više...među nama... sad je među njenim nogama... :))
Prvi... Prvoga nešto gnjavi bivša... ali on je tu već bio... i nije da mu nije drago... ali Prvi bi Ga umočio u nešto novo... a bivša mu ne da... ne pušta ga na miru... ufff i mene je iznervirala... moram ga spasiti... sjedam mu u krilo... grlim ga... šapćem nešto na uho... šapćem da sam mokra... da ga želim... zatim ustanem.. a Bivša je imala što vidjeti.... njegova donja glava bila je, ustvari je toliko velika, napunila, popunila je sve što se dalo popuniti u njegovim gaćama...više nije bilo praznog prostora... Bivša se naljutila... sama je to tražila... odlazi...Napokon!
Drugi nije nešto raspoložen...fjaka u krivu uru... čak ga ni ona mala crvenka što je najviše od svih pokazivala nije vratila među žive...nije mu uputila krv u onaj organ bez mišića... ... da, ta mala crvenka... dala nam je sve... sve pokazala... pupak... trbuh... slatku malu tetovažu... ček. to je zmija?!? ne?!? zmaj?!? neka beštija je... nije bitno... sise su joj čista petica... cijele vani stoje... šteta, kratkonoga je... ali... i noge je kazala... pa, ok, prolazi... sjajne su... u minici je... u koži... jeli ona uopće u tome može disati?!? sigurno je zalijepljena... nije joj lako, ali jebe se njoj... žvače tu žvaku... razvlači je po usnama... onako seksi... jedva primjetno... ali sigurno namjerno... jer ta mala crvenka, nekako, kao da ima nešto u njenoj glavi... ono nije čisto meso...samo meso... hm, takvu bi bilo teško «skuvat» za išta... jer ta bi prvo promislila, a to je već loš znak...
Četvrti, ah...četvrti je posebna storija..mali pingvin... tajni agent.. kurči se s poslom... a ženku izvodi samo vikendom vani... ne sviđa mi se kako se ponaša prema njoj... ali... njen izbor... njihova stvar... Četvrti, šalje poruku svom prijatelju Sedmom na mob (koji se dobro zabavlja, za razliku od njih ostalih), da je prošla neka napeta ženka... poruka glasi: «Ženka ima dobre noge i guzu i ja bi nju jeba!!!» Ide!!! poruka ide...poruka je otišla... ali...neeeeeeeeeeeeee... poruka je otišla u krive ruke... a u kurac... a u klitoris... poruka je došla njegovoj ženki...ajme sranja... ajme shita... popizdila je... poludila je... pa normalno... uf, jebate šta Četvrtog čeka...
Večer završava...ja biram... te noći uzela sam gumenog... na baterije... jer (zar uopće trebam objašnjavati) previše mi je bilo živih komada oko mene, u jednom trenutku, višesatno ozračje bilo je ne baš prozračno, već nekako nategnuto, zategnuto i vidljivo dignuto...pa jednostavno poželih imat nešto što je uvijek tako stabilno, nije meso, nije koža, nema krvi, a opet je tvrdo i traje, traje, traje... i ne okreće se za drugim komadima, ženkama kad je moja pička u blizini...

ROBOT, RIBA, I POLICAJAC SAM...
 
Mjesto radnje: III. Policijska stanica u Londonu
Vrijeme radnje: «zora je svanula...»
Tok radnje:...Policajac Sam u noćnoj smjeni, već pomalo otečenog lica, minut – dvije prije same promjene njegove smjene primi još jednu žrtvu...žrtvu silovanja... Policajac Sam pokušat će biti strogo profesionalan, no, pitam ja Vas: kako zatvoriti emocije, oči, osjećaje, suze, tugu, gnjev, bjesnoću, žalost?!? ...pred ovakvom pričom...
Policajac Sam:
«Vaše ime i prezime?»
Žena:
«Riba»
Policajac Sam:
«Riba što?!?»
Žena:
«Zovite me samo Riba... zar je uopće toliko bitno moje ime...a što je s mojom boli?!? (plačući dovrši)...»
Policajac Sam:
«U redu, gospođo Riba...želite li da Vam postavljam pitanja ili ste svjesni svega što Vam se dogodilo u posljednjih 24h i u stanju ste priču ispričati sami?!? (tipkajući, popunjavajući formular, ne probuđeno govori)
Riba:
«(usnice podrhtavaju, ali spremne su...) Što mi se dogodilo u posljednjih 24h?!? Pa kako da skratim priču, svoj život u posljednjih 24h...kako da zadnjih šest godina sročim u jednu rečenicu?!? u jedno djelo?!? u jedan zaključak?!?
Dat ću sve od sebe...jer želim da i On pati, iako sam ja jača od Njega, iako ne volim osvetoljubljivost, ali što mi drugo preostaje?!?»
Policajac Sam:
«On, Njega?!? (začuđeno, zijevajući....očekuje...zna što očekuje...zna početak priče, sredinu i kraj)» Barem misli da zna...
Riba:
« Zove se Robot! (razjasni za sada samo ime)...
 
Atmosfera u III. Policijskoj stanici nije baš ugodna...još uvijek goru sva svijetla...ta neonska svijetla...što bodu oči...što probijaju dušu...tamo gdje boli... Prostorija je zadimljena...cigarete su jedini lijek...jedino traženo umirujuće sredstvo...jer bez cigareta, ostali bi bez zraka...miris kave hrani nosnice...razbuđuje oči...tjera priču od početka...
 
Policajac Sam:
«Nastavite!»
Riba:
«(plačući) Ubio me...ubio mi dušu...razorio mi tijelo... ukrao ono sveto... i još ga volim... iako je uništio, ugasio moje svijetlo, okrao me cijelu... napravio ožiljak... zabio do kosti... ožiljak koji neće zacijeliti... ožiljak koji vječno boli... ožiljak što nosi smrt...»
Policajac Sam:
«(prekine) Smirite se malo... Znam da Vam je teško, ali pokušajte se opustiti...ako treba zaustavit ćemo se na trenutak, da se odmorite...pa kad Vam bude malo bolje, krenut ćemo dalje s pričom... ili? (ne dovrši riječima, već dovrši pogledom koji se zaustavio u njenim očima)...»
Riba:
«(udahne, izdahne, duboko) Ne, sve je u redu..Mogu ja... Samo htjela bih Vam ispričati cijelu priču... da me shvatite... iako znam da moju bol ne možete osjetiti... niti to tražim od Vas... i mogla bih Vam samo reći njegovu adresu, mjesto gdje ćete ga sigurno naći...mogla bih od Vas tražiti da ga zatvorite zauvijek... da ga kaznite zauvijek... da ga mučite zauvijek... jer povrijedio me, jer....Ne mogu niti izgovoriti tu riječ... Uštipnite me...Možda se probudim... Možda je ovo samo noćna mora... Koja ima kraja... ?!? ili, ne... znam... Živa sam... Budna sam... Živim noćnu moru... U glavi mi odzvanja scena, događaj, cijeli film...Nije složen...slike su jasne... Vidim sebe, vidim svoje mlado dobro tijelo...mlado zdravo tijelo... Vidim osmijeh.. Vidim Robota pokraj sebe...Sretni smo... Volim ga... Ne!!! Mrak je... Na otoku smo, na otoku gdje smo se prije šest godina upoznali... prije šest godina pogledima zaljubili, srcima udarali... dodirima stiskali... i ponovno nakon šest godina smo tu, na otoku gdje smo se zaljubili, samo ovaj put zbog drugog razloga... Ostavila sam ga... Povrijedila sam ga... Napustila... Riječima... Tijelom... Srcem... Dušom... Umom... Zauvijek! Zbog sebe... Zbog Njega!!! (policajac prekine njezin snažni glas)
Policajac Sam:
«Zbog Njega?!? a taj je, tko?!?»
Riba:
«(ne želi odgovoriti policajcu, želi lagati, sakriti svoju srodnu dušu, jer ne želi i njega povrijediti) Njega?!? Ne!!! zbunih se... oprostite mi, možda nisam jasna... oprostite mi što ponekad rečem nešto što nema smisla... Ne, ne postoji drugi... Nikad nije ni postojao...(ne gledajući policajca u oči, jer svjesno laže, a on bi mogao to iz njenog pogleda otkriti)...
Policajac Sam:
«(sumnjajući, drsko reče:) Nastavite!»
Riba:
« Da, znam... povrijedila sam ga... na našem otoku ljubavi... ali kako ostati u vezi s nekim, kome se ne možeš cijeli predati, dati sebe kao jednu cjelinu?!? Kako me može zadržati kao takvu, polovnu, pokraj sebe?!? Znam da me Robot voli... Osjetim tu njegovu ljubav 365 dana u godini, 12 mjeseci, 30 dana u mjesecu, 4 tjedna u mjesecu, 7 dana u tjednu, 24 sata u danu... ali... ne mogu mu uzvratiti jednako... isto... i borim se sa tim... gušim samu sebe... mučim i sebe i njega... Bolje da ga ostavim... Znam boljet će ga jedno vrijeme... Boljet će ga, ali samo na kratko...jer sigurna sam naći će drugu, bolju...Zaslužio je to... jer dobra je duša... Duša koja dobiva...
Ali... Očito moje riječ nisu bile samo riječi... Za njega bile su oružje... Bile su nož, mač, puška, raketa, uže, bomba, dinamit, staklo... oružje koje je razrezalo, ubilo, zapalilo, diglo u zrak njegovu dušu...sve njegovo...  jedino rješenje...Bila je njegova «samoobrana»... Uzeo me... opet... uzeo me cijelu... uzeo me na silu... Kričala sam... Vikala... Zapomagala... Molila.... Kumila... Preklinjala... uzeo me na silu... Rastrgao mi odjeću, rastrgao me cijelu, rastrgao moju dušu...moju kožu... Stavio mi ruku na usta... Nisam mogla disati... Oči su ga gledale, vidjele su zloću, bol, patnju, snagu, moć... Rekao je... «Bit ćeš moja zauvijek!...Jer bila si Jučer...Bit ćeš Sada! ... A i Sutra!» Nikoga nije bilo blizu nas da mi pomogne...da me spasi... da spasi moju dušu... Udario me... udario po guzi... tukao moje tijelo, jer je njegovo nekad bilo...Postao je robot...Čupao mi kosu, jer sam ja voljela divlje... grizao mi vrat, jer sam ja htjela tako Jučer... Nabijao se do kraja u mene, jer smo skupa nekad to voljeli... Čučao mi leđa, jer sam mu to nekad dopuštala... Stavio prst u guzu, jer on to voli.... jer njega to pali... jer samo tako najjače svrši... i svršio u mene... jer je tako on htio, zbog onog Sutra... da zauvijek ostanem njegova... Nisam brojala koliko puta sam mu rekla NE... ali rekla sam... jer nisam ga htjela... jer ostavila sam ga... zauvijek... (pukne iz nje plač, suze, jad, jecaj i pogled u policajca u kojem traži spas, dušu, rješenje...)
Policajac Sam:
«(odlučno i jasno) Gospođo Riba...razumijem Vas... Žrtva ste... i možda ću Vam zvučati grubo... ja sam tu da Vam pomognem... Mi smo tu da Vam pomognemo... ali, draga moja Gospođo Riba... Prvo na Vama primijetih vašu skladnu figuru... Vaše dobro skrojeno tijelo... Vaše ljupko lice... rumene obraze... Nevini pogled... Ne, nemojte misliti da Vam se udvaram...nemojte misliti da bol neće proći... Poslat ćemo Vas u centre gdje odlazu žrtve kao što ste Vi... Nakon terapija, osjećat ćete se bolje... Zašto Vam sve to govorim... S tužbom nećete ništa dobiti, samo izgubiti... Znam da Vam nije do novaca.... iako ćete se istrošiti... Procedura traje... Godinama ćete se vući po sudovima... sudnicama... i boljet će Vas još više i jače... i nikad kraja... A bili ste sami... Vaše riječ protiv njegove... Vaša priča, Njegova priča... On nije stranac u noći... On je Vaš ljubljeni, nekad bio... Ostavili ste ga i minut poslije dali ste mu se...Kako da to objasnite njegovom odvjetniku, sucu?!? Napravit ćemo pretrage...ali slabi su dokazi... Ja Vam govorim za Vaše dobro... Na Vama je da odlučite... Iz iskustva, jer mnogo je žrtava Silovanja nažalost, iz iskustva Vam mogu reći, jer znam koje ćete muke sami prolaziti, nitko Vam neće moći pomoći, nije da neće htjeti, već neće znati kako, mogu Vam samo reći zaustavite se, razmislite, sada Ga želite zatvoriti, ubiti...ali to nije rješenje... Žene žrtve Silovanja imaju svoj centar, doktori su najbolji, terapije su rješenje i korak naprijed u svijet, u život. Znam sad Vam to zvuči nemoguće, nestvarno, neizvedivo, ali vjerujte mi tako je...
 
NASTAVIT ĆE SE...