pustiše me Rijeke

Šalju te vrazi da dođeš meni
Da pomutiš razum i otmeš mi dušu
Da ukradeš srce nemoćnoj ženi
Da zapališ njeno tijelo, utopiš sušu
Šalju te vrazi, nepoznate sile
Da uzmeš moje ruke nježno u svoje
Kao da su uvijek tvoje i bile
Šalju te, šalju, da odneseš mi boje
Skupa sa krijesnicama i mjesecom punim
I zlatnike moje da mi otmeš u njihovo ime
Oni te šalju. A tko sam ja da se bunim?
Uzmi. Samo im se ne vračaj. I voli me

..........................................................................19.1.06.
..........................................................................Zokiju

A samo sam htjela njega. Samo sam htjela njega.
Ne svitanja, ne kišu, ne perje ni zlato
Nisam htjela život, nisam htjela boje
Nisam htjela meko, mazno i umiljato
I nisam više željela snove svoje...
Nisam željela zmajeve...priče stare...
Drveće...sreću...ni pahulju snjega...
Ni ribe ni lopoče iz šumske bare...
Samo sam htjela njega. Samo njega.

....................................................................................2.1.06.
....................................................................................Zokiju

Zvijezde su noćas tako sjajne
Ali ne one na nebu
-One iz mojeg sjećanja
One koje su bile u tvojem oku
Dok si gledao kroz moje zjenice
Ravno u moju trulu dušu

Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudjevam.
Kad ostajem sama među svima
Njegova je ruka na leđima mojim,
On me pod svoju zaštitu prima
Ničeg na svijetu ja se ne bojim.
Gledala sam kako svijet odnosi plima,
Još sad ko da sama nad životom stojim
Al on za mene uvijek ljubavi ima
I prizove me bijelim ovcama svojim.
U stado me svoje uvijek prihvaća
I nikad mi leđa ne okrene,
Sve moje grijehe oprašta i shvaća.
Kad jutrom rosom budi svoje ovce snene
Izbriše vjetrom i moje tragove plaća
I skida tvoj okov zauvijek s mene.
U suton utonemo ja i moja bijela braća
U san u naručju njegove tople sjene.
Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudjevam.

Baš smo zajebali, zar ne?
I ti, i ja...i ja.

Sto sve moze nestati u zeni
I sakriti se zajedno s njenom ljepotom?
Gdje je sad onaj pjesnik u meni
Koji je zivio jednom svojim zivotom,
Kud su nestale sve one rijeci
Sto vrile su u meni nocima nocima
Gurale me natrag, naprjed sreci
I davale sjaj mojim nemirnim ocima,
Gdje su sad beskrajni ponori moje duse,
Kuda se izgubila bijela zora,
Nestvarni snovi koji se grade pa ruse,
Vjetri zapleteni granama bora?
Zar se vec vec napojilo srce moje
A bilo je beskrajno, a bilo je zedno...
Zar je dovoljno da jednom budes dvoje
Pa da zauvjek ostanes obicno jedno?

Ja ne trebam više ništa od tebe
I ne želim razmišljati o tebi,
Bit ću sad osoba sama za sebe
I nikada više pripasti tebi...
Al sjetiš li se ponekad...o sjetiš li se
Sjetiš li se tih svitanja ljepših od sna
Jer su s nekim kog voliš djeljena bila
Sjetiš li se tko sam zbog tebe bila ja
Sjetiš li se anđela i plavih vila,
Sjetiš li se neba i oblaka bijelih?
I sreće, sreće...sjećaš li se i sreće?
A trena kada nestane sve što želiš
I kad te onaj kog voliš više neće?
Ma nije me briga...i nije mi stalo
I ne razmišljam, ne, više o tome
I sve je već odavno bilo nestalo
I ti nisi bio u svijetu mome.
Ono što je bilo, sada je već prošlost
I tko sam bila, sada nisam više.

Ponekad stranice pisane za vjećnost
I najlakši povjetarac izbriše.

Mirno sniva plavo more,
U njemu se sunce ljeska,
A ti gradis svoje dvore,
Visoke kule od pijeska.
Tvoj mali raj,samo tvoj zal.
Napokon mir tvojoj dusi.
A onda dodje jedan val
I sve srusi.

Moje oči su gladne svijeta,
Moja duša je gladna, gladna života,
Ja trebam opet sunca, ljeta,
Čeznem, tražim kud je nestala ljepota.
Ja želim opet biti ona stara,
Djevojčica koja srce ima,
Koja mašta, leti i koja stvara,
Drugima daje, od drugih prima.
Ja želim da ovo dijete u meni
Izađe i da se bori,
Da me u bolju osobu promijeni,
Zavlada i progovori.
Ja sad želim natrag svoja krila
Da se vinem u nebo, u svijet
Ista onakva kakva sam bila
Jer sam spremna...voljeti opet

Vjetar nemirnu vodu ljulja,
Nemirna voda plovak ziba,
Na plovku struna, udicu vuce iz mulja,
Udicu cvrsto zagrizla riba.
Riba smireno vuce udicu,
Plovak se ljulja brze, brze,
Pojavise mu se kapi znoja na licu,
Al ruke mu i dalje cvrsto drze.
Uzbunilo se podvodje cijelo,
Ocajnicki vuce strunu u mulj,
Izgubiti srebrnu ribu ne bi htjelo.
Njega boli krvavi zulj,
Pa ipak, i on uporno vuce.
Iz rijeke ga promatra tuzno patka,
Srce mu sve glasnije, brze tuce,
Da mu je samo pauza kratka!
Vuce podvodje, vuce i on,
A riba zapela u sredini.
U smedje blato zario je dzon,
Zaculo se graktanje u planini.
Sve je isto, i bez obzira koliko jako povukao
Podvodje povuce jos jace...
Bi li prestali kad bi netko od njih znao
Da mrtvoj ribi te borbe nista ne znace?

Gdje sam izgubila svog djecaka,
U kojem dijelu ove beskonacne more
Kad sam sanjala demone u suton tihi
Ili smrt kad sanjah bas prije zore
Gdje li sam izgubila svog djecaka
Kud li su nestale ruke bijele
Da li sam ga uplasila u snu
Kad su ga moje zagrliti htjele
Gdje li je moj djecak,gdje
Neka mu javi netko da danas snjezi
Reci mu da sama zivim zivot za dvoje
Uhvati ga i cvrstim lancima vezi

Pusti me da letim
Ja ne mogu vise vezana patiti
Pusti me medju oblake sive,vrele
...I ja cu ti se vratiti