Round Robin

apokaliptična

Ona što zbori kroz godišnja doba
donijela mi slike čovječanskog groba.
Premijeru neke budućnosti bliže,
u ulozi glavnoj-ljudsko pleme prema kataklizmi gmiže.
Sasvim bez svijesti, sasvim bez nade,
ljudi će jesti vlastite mlade.
Rukom sotone oštrica viđena
ubit će djecu što nisu rođena.
Ostat će opet muškarac jedan.
Ostat će opet jedina žena.
U novome raju, spremni za grijehe,
za novi početak, za druga vremena.


E.

AVALON
(ili Orbitalne uspavanke)

Opustite se.
Udahnite duboko.
Zatvorite oči.
Za Vas više ne postoje brige, zdravstveni problemi ili nesigurnost.
Od sada, pa do vječnosti, ovo je mjesto u dolini kraljeva, za stolom umornih heroja, rezervirano samo za Vas.
Oko Vas je ugodna toplina. Mir. Meko obloženi zidovi kapsule nježno Vas dodiruju, dok Vam tijelo lagano rotira u bestežinskom stanju. Osjećate se odlično jer Vas čelični okovi Zemljine gravitacije nikada više neće sputavati. Ovdje, visoko u orbiti oko rodne planete, dočekat ćete vječnost, pomlađeni duhom i spokojni.
Proživjeli ste mnogo, putovali često i daleko. Avanture vaše mladosti odavno su pažljivo popisane i opisane u memo-oporuci koju je Vaša obitelj ponijela u svoj novi dom. Rastanak nije bio lak, tisuću će godina i stotine generacija proći prije no vaši daleki potomci ugledaju plavu planetu i biserni pojas kapsula oko nje.
Projekt Avalon pruža Vam sve najmodernije gerijatrijske usluge, uključujući i stalnu on-line psihološku pomoć i grupne terapije. Udobne solo, duo ili multi kapsule, već prema željama i uvjerenjima, opremljene su medicinskim i fizijatrijskim jedinicama posljednje generacije. Sve funkcije Vašeg tijela prate se iz minute u minutu, a iznimno opsežan interaktivni program automatske kuhinje izabrat će i sintetizirati upravo one namirnice koje sadrže lijekove, minerale i vitamine koji su Vam u tom trenutku potrebni.
Više se nikada nećete brinuti o tome što ćete danas kuhati. Ni da li ste zaboravili uzeti male žute pilule ili Vam nedostaje plavih, četvrtastih. Sve svoje vrijeme konačno možete posvetiti sebi. Pišite pjesme, dizajnirajte kaleidoskopske pejsaže, pogledajte sve nastavke sapunica koje ste propustili. Priključite se besplatno bilo kojoj data-mreži i pridružite i Vaše životno i turističko iskustvo univerzalnoj i sve popularnijoj bazi ljudskih pothvata.
Makar izabrali solo kapsulu, nikad više nećete biti usamljeni. Vaš komunikacijski uređaj pruža Vam neslućene mogućnosti, pristup svim mrežnim čvorovima galaksije, a preko njih i dalje, sve do Vaših najdražih, ma gdje oni bili. Stalno ste povezani s raznim grupama za podršku i savjetovalištima, a ne zaboravimo ni opsežne baze pomoćne memorije koje možete pozivati i istovremeno u njih snimati vlastite slike i priče iz sjećanja, uspomene iz djetinjstva, davno zaboravljene uspavanke i holofotografije svojih praunučića.
Nema više briga o materijalnom, o imovini, kreditima i hipotekama, premijama osiguranja, oročenoj štednji. Mi preuzimamo upravljanje svim Vašim sredstvima i osiguravamo Vam miran vječni dom i spokoj.
Zapamtite, izbor je Vaš. Želite li ostatak svog života provesti s dosadašnjim suprugom ili nekim sasvim novim licem, u grupi sa sličnim interesima, koje do sada niste ostvarili, ili sami, nitko neće postavljati suvišna ili neugodna pitanja.
Vaše je vrijeme konačno samo Vaše.
Pojas kapsula oko Zemlje pažljivo je planiran i podijeljen prema dobi, spolu i religijskim uvjerenjima. Kod sklapanju ugovora o vječnom najmu predložit ćemo Vam nekoliko mogućih lokacija. No, prihvatit ćemo ono što Vama bude odgovaralo. Bez obzira na mjesto koje odaberete, prozor Vašeg konačnog počivališta uvijek će biti okrenut prema Zemlji, pružajući Vam tako pogled na najljepši planet u svemiru.
I kad budete spremni, kad osjetite da onaj trenutak ispunjenja i vječne sreće kuca na vrata Vašeg života i kad se poželite osloboditi i posljednjih veza s ovom razinom postojanja, izaberite jedan od sinestetičkih programa kapsule koji će Vam omogućiti prijelaz o kakvom ste oduvijek sanjali: herojska smrt u obrani rodnog planeta, posljednja žrtva za prijatelja, dijete ili čovječanstvo, program za mazohiste, liječene ovisnike ili nerješivi algoritamski problemi za matematičare. I još mnogo, mnogo toga.
A Vaše će tijela ostati očuvana u vakumu. Kao nijemi stražari što svjedoče o sudbini Zemlje i njenom uništenju. Za vječnost.
Avalon Vas očekuje.
Mir, mir za sve.

by anonymous

Kako sam se uvalila u ovo? Ne mogu vjerovati! Di mi je bio mozak? Sjedim za šankom u društvu tipa 40+ i slušam ga. Tj. glumatam slušanje. Tip tupi o doručku, o savršenom doručku. To savršeni doručak su njegove riječi, ne moje. Ne priča o sexu, o putovanjima, o cugi, restoranima, nego o doručku!

Kakva jaja na oko moraju biti, uz to paradajz. Kaj je tip farbenblind? Nikada, nikada nisam istovremeno jela jaja i paradajz. Užasava me ta kombinacija boja. Uz to, spominje i neku kavu s dušom. Kavu s dušom? Je, čula sam da biljke imaju dušu, ali kaj im ona ostaju dok ih prže, melju pa poslije i kuhaju. U kipućoj vodi :-)).

Doziva konobara i kaže da nam donese opet isto. Odmahujem glavom, ne mogu više piti kavu, imala ona dušu ili ne. Ovo nije večer koju mogu podnijeti trijezna. Konobar, osmijeh, sjajne oči, pita me kaj želim. Kaj mi nudiš, komad. Iznenadi me, nečim. Prošek, brački. Odlično, potvrdim i nečujno dodam: Dupli!

Mmm. Prošek odličan, konobar još bolji. Mlado meso je mlado meso. Tek s pola uha slušam ovu dosadu od doručka. Kaj si nije stavio nick SavršeniDoručak? A kaj sam se uopće našla s njim. Ah, pameti, di si mi nestala. radije zato gledam komada za šankom. «I dok on njoj priča o Kantu, ona gleda tvrdi trbuh čuvara plaže.» Ne priča o Kantu, a nisam ni 20-tak god mlađa od njega.

Narafski, davež osim kaj je davež, zna i vlasnika kafića. Hajde dobro, vlasnik zavrti rundu. Opet nečujno ustima oblikujem: Dupli. Konobar mi se suosjećajno osmjehne. I tako je krenula večer, u nekom sasvim drugom smjeru.

Usprkos godinama, nisu me napustile stare vještine. Prilikom zatvaranja kafića, konobar me vozi doma. Sebi doma :-)). Čvrste, tvrde usne. Mlada koža. Ostatak se sniva.

Ujutro, tanjur sa kriškama naranče, suhe smokve i bademi. Njegove isprike, jer eto, nema jaja doma, a ni svježeg paradajza. Smijem se, kako se već dugo nisam smijala i grickam prste koji me hrane. Takvom tijelu ću ja spremati savršeni doručak, kakav god poželi. S užitkom :-)).

Nema ni turske kave, kave s dušom. Umjesto nje je moj omiljeni capuccino iz vrećice. Bez mlijeka, s vodom. Opet se smijem :-)).

Savršenog li doručka. Ne može biti savršeniji. :-))

by solace

Volim mirna, tiha jutra kada se budim potpuno sama – volim jutra, onakva kakva trebaju biti – tiha, potpuno tiha, bez riječi, bez pitanja, bez ... jaja na oko, paradajza, ali s kavom u kojoj uživam, a koju pijuckam sama u svojoj sobi, što ponekad traje i traje ...

Zbog te se iste kave znam se ustati ranije, samo da osjetim tu jedinu tišinu vlastitih misli, ali i da tamo u kuhinji nikoga ne susretnem. Naravno nije uvijek tako, pa uz kuhanje kave čujem zvukove koji mi daju do znanja da su i drugi oko mene potpuno budni, da pripremaju doručak i da očekuju od mene, barem malo razumijevanja kao i pokoju riječ koju jedva uspijem izgovoriti, bolje reći promrmljati.

Recimo – moj je tata pravi je jutarnji tip, a ono što radi savršeno kada je kuhinja i kuhanje u pitanju - je pripremanje doručka. Svakoga se jutra budi pun neke čudnovate snage kojom kreće prema kuhinji. Nije kao ja koja poput zombija tupo bulji u vodu i nestrpljivo čeka kada će zakipjeti. On polako i pažljivo bira što će staviti na stol i kako će to sve posložiti. Jajana oko su njegov specijalitet. Sjećam se kada sam bila mala da nam je svima uvijek pripremaodoručak. Jaja su se pekla na poseban, samo njegovnačin – pazio je da budu savršenog oblika, okrugla, ne pretvrda u sredini, ali dobrozapečenih rubova. Zapravo i danas kada ga promatram radi isto – ne nama klincima već sebi i svojoj ženi – a to znači da godinama obavljataj samo svoj - jutarnji ritual.

Kada bolje razmislim, mnogi muškarci to rade. Akonije doručak u pitanju možda je večera ili neki drugi obrok. No, pažnja kojom to rade postavlja jedno veliko pitanje – kome drugome, nego nama ženama. Jesmo li u vremenu koje je izgubile osjećaj rituala ili samo pojednostavile sve, pa i pripremanje nekog obroka?

Ne znam. Znam samo jedno, a to je da ujutro prije nego krenem na bilo kakav posao popijem kavu sama sa sobom. Moja je kava samo moja. U njoj vidim početak dana, kao i sve okuse i mirise koji me pokreću dalje od onoga što je, a to nije lako jer znam – drugi očekuju nešto normalnije – kao dobro jutro, kako si ... bla, bla ... mljac, mljac ... mmmmmmmmmmmmmm ...

Između mljackanja, blablakanja, mrmljanja i mumljanja kako sam ipak ostajem pri odabiru – tišine kojom pijuckam tu svoju jutarnju kavu - kavu s dušom, a muškarcima svoga života – ostavljam izbor pripremanja svih drugih obroka koji tijekom dana slijede.

Obožavam kada netko drugi priprema neki obrok za mene, ne petljam se i ne mislim, uživam u tišini promatranja samog rituala - možda zato jer kuham svaki dan, pa nemam vremena za sve to rezuckanje, slaganje, petljanje, kao niti smišljanje raznih oblika čak najednostavnijih jela – za mene je kuhanje, a vjerujem i za mnoge druge žene dio dana kada jelo mora biti na stolu jer je vrijeme doručka, ručka ili večere, jer se svima nekamo žuri - jelo je zato postalo samo jelo – nema između. Žene su tada uglavnom samo sretne i zadovoljne jer su stigle sve pripremiti, posložiti, ali i skuhati – a druga je strana tada samo nahranjena, sita i zadovoljna.

Hm, ostaje i dalje pitanje, zašto muškarci okokuhanja kao i pripremanja nekog obroka rade čitavu predstavu za sve nas – možda žele dokazati da su i tome bolji, organiziraniji ili im samo nedostaju ti neki davno zaboravljeni rituali kojima ih je žena znala otpratiti na posao, ali i dočekati nakon posla? Njihova rečenica – Moja je žena savršena, zaista kuha s dušom gotovo se danas više i ne čuje. Rijetko koji muškarac nedjeljom kaže – Danas ću je probuditi s kavom i doručkom u krevetu. Mmmmmm ... volim je ... kada duže spava.

Eh, ima tu nečega. Rituali su ipak rituali, bez njih bi nam život zaista bio bez duše. Hvala onima koji to znaju, zato žene ne gubite živce kada vam ON priprema jaja na oko, rezucka paradazj i kuha kavu s dušom ... niti kada se hvali da samo to zna. Vjerujem da ON jako dobro zna što se zbiva i zašto to sve radi.

By la-donna-ines

Narudžba je pala ... ali to nema smisla ... dobro kaj si on misli, da je gdje? Samo mi je još to falilo ...
San jednog muškarca, jelo s dušom ... pripremljeno s ljubavlju ... baš kako on voli ...
Pa je počeo ....iritantno ... zanovijetati ... docirati ...
Ne, draga ti ne znaš ispeći to jaje ... to se tako ne radi, molim te, paradajz se tako ne reže a kavu kuhaš bez duše ...
I tako je on nabrajao, a u meni je kipjelo ... ali danas nije taj dan, danas ja to neću, danas sam drugačija, danas sam ga prevarila, danas sam sa usana drugoga čula riječi koje sam trebala odavno čuti od njega ... volim te ...
I možda bih mu danas trebala ugoditi, ali mene ne progoni krivnja, i znam da neće primijetiti ni moje raspoloženje, ni titrav osmjeh sreće, ni iskričave oči, ali bogme ni krivnju u njima, jer je nema, jer ja više nisam njegova, ja više nisam ta ...
Pa sam mu umilni glasom odgovorila:
Znaš kaj, ili si kerefeke delaj sam ili odi svojoj mami, pa tam izvoljevaj ...

+++++ devetnaesti +++++


Rijec po rijec i Djuro je ustanovio da Hembra nije samo lijepa vec i pametna osoba. Bilo mu je drago zbog toga, izuzetno drago. Nikako nebi mogao provoditi vrijeme u drustvu jos jedne isprazne osobe. Imao je takve oko sebe, u svom poduzecu. Lijepe, s velikim znatizeljnim ocima, ali isprazne, zabavljene tracevima, zaokupirane sobom.

Sisao je na svojoj stanici pred firmom. Pred njim je jos jedan radni dan. Nadao se samo da ce i ostatak tog utorka biti ugodan kao pocetak. Razmisljao je o Hembrinim rijecima, smijesku, zabacivanju valovite kose. Ah, pomislio je..zivot je opet lijep.

Drugo jutro bio je tocan, odmoran, naspavan. Cak je i bradu pazljivo oblikovao. Njegove more i snovi nisu imali svoj nocni pir. Iako se blizio dan njegovog privatnog izoliranja, zanemario je taj podatak, pohranivsi ga duboko u svijest.

Danas ce biti pozitivan..- odlucio je. Proljece je te godine doslo ranije. Sa njim i zanimljiva, pozeljna, srdacna Hembra. Dolazeci do stanice trazio ju je pogledom. Nije je bilo. Brzo provjeri vrijeme na satu i shvati da usprkos svojoj tocnosti nje ovo jutro nema. Nemoguce da samo tako nestane iz njegovog zivota.

Oh, kakav smotani blesan je bio- pomisli. Trebao sam uzeti njen broj telefona. A kako, kako..a da ona ne pomisli da sam naporan, preznatizeljan.!?

Taman kad je bus dolazio na stanicu, ugleda njenu kosu koja je vijorila na toplom vjetru. Trcala je, pomalo nespretno na peticama lijepih smedjih cipela, obucena u svijetlo smedji kostim, uredjenja za posao.

Zastao je, pricekao da stigne do vrata i pomogao joj da udje u vec pretrpan jutarnji bus. Svojim tijelom zastitio ju je koliko je mogao od guzve. Primijetio je da mu je bila jedva do vrha brade.Osjetio je potrebu da je zastiti. Godio mu je taj osjecaj koji ga preplavi.

Zahvalila mu se bisernim osmijehom, dok je hvatala zrak da progovori rijeci zahvale za njegovu ljubaznost. Sklanjajuci pramenove kose sa lica podarila mu je jos jedan dugi pogled. A on, Djuro, rastapao se pod tim zelenim ocima. Pokusao je sagledati sve odjednom, i kosu i vrat i osmijeh i oci, nebi li sto dulje u pamcenju zadrzao ovu njenu sliku vedrine.

Pokusao je progovoriti, no usta su mu se naglo osusila i ostao je bez glasa. Nakasljavsi se, poceo je ponovno... sto je izazvalo dodatni smijesak na njenom licu. Znatizeljno je podigla obrvu cekajuci ga da progovori.

- Bilo bi mi drago da vas odvedem poslijepodne na kavu, da li ste raspolozeni za moje drustvo i slobodni oko pet popodne?.. napokon je izgovorio.

- Moze, svakako nema problema, ali malo iza pet. Jer do pet moram biti u uredu...odgovorila je.

Brzo je spomenuo mjesto u centru i rekao da ce je cekati, prije nego je morao sici na stanici.

Taj dan na poslu bio je dug, predug. Odsutno je popravljao kompjutore, stabilizirao sistem koje su zaposlenici naravno kao i svaki dan dovodili beskrajnim klikanjem misa do ruba kolapsa. No ovaj dan nije kod njega izazivao nervozne komentare na glupa pitanja. Danasnji dan je poseban dan. Vidjet ce Hembru. Jedva je docekao kraj radnog vremena.

Polaganim korakom, jer imao je vremena, otsetao je do kavane u centru,gdje ce je cekati. Odlucio je, jednostavno ce je cekati, i dulje od bilo kojeg pristojnog vremena, cekat ce je, jer mu se svidja, jer je draga, jer je posebna, jer je otopila njegovo srce svojim osmijehom, jer je ona.

Smjestio se za stol i na mjesto sa kojeg je imao pogled prema vratima. Zelio ju je promatrati dok ulazi, zelio je promatrati njen hod sitnih elegantnih koraka. Zelio je vidjeti pomicanje njenog tijela dok prolazi pored stolova, prilazi prema njemu.

Stigla je malo iza pet. Lagano joj je mahnuo, pricekao da dodje, pristojno se podignuo dok ne sjedne. Razgovor je tekao glatko, neusiljeno, bez stanke. Promatrao ju je dok prica, gestikulira, mrsti se. Primijetio je i strast i zestinu i duh odlucne osobe kakva je bila. Pricala je o sebi. Pricala o tome kako radi u ambasadi jedne sjeverne zemlje, a sama bila porijeklom iz druge. Ovdje je tek ljetos stigla, naucila osnove jezika. Sporazumijevali su se na engleskom i hrvatskom.

Malo mu je bilo zao sto je zapostavio svoje znanje stranog jezika, pa se svaki put borio sa prilozima, vremenima, no ona mu to nije zamjerila. Spremno mu je pomagala kad bi zapeo pricavsi o sebi. A pricao joj je pricu za javnost, nanovo izmisljenu pricu, nanovo izmisljeni zivot, novog Djure.

+++ OSAMNAESTI +++

Ponovno je sanjao onaj san...onaj isti san, svoju privatnu moru, koja raste u njemu poput zlocudne amebe...eh Djuro.rekao je sam sebi...uspomene, duhovi, kosturi iz ormara vec drugi put ovaj mjesec dizu glave i rade buku...

Morat ces nesto napraviti s tim...!

U sebi je znao da postoji razlog tim morama i intenzitet kojim se javljaju. Blizio se dan, kada se mora ponovno na par dana izgubiti od ostatka svog poznatog, naknadno stvorenog, pazljivo sagradjenog svijeta.

Osjecao se povremeno kao prokleta „stara kuka“ koja u vojsci broji sitno.
Osjecao se kao podvojena licnost. Djuro jedan i Djuro dva.
Ali i bio je takav.

Djuro, dnevni Djuro koji je savrseno funkcionirao u gotovo lijepom svijetu...Djuro koji je cesto na poslu pjevusio stihove: What a wonderfull world od Louisa..koji se svima smijesio, bio prijazan, ljubazan, bas onakav kakva mu je priroda i bila...sve dok ga nije dotakla ruka... prljava ruka zla i prokletstva.

I bio je Djuro, sa tajnom, sa morama, sa strasnom prosloscu.
Sa bolom u srcu.

Vodeci sam sa sobom ovakav monolog odsutno je hranio ribice u akvariju. Nabavio ih je sasvim slucajno, dozvolio sebi da ima nesto svoje, nesto o cemu ce se brinuti, nesto sto nema inteligenciju ni pamcenje duze od dvije minute, ali u sto ce eto, povremeno kad je sam, buljiti.

Ugledavsi ih u prodavaonici, pomislio je da je to nesto upravo za njega. Ne trazi pretjeranu njegu, paznju, razgovor i milovanje. Ne trazi bezuvjetnu ljubav da bi napredovalo. Ukoliko ih zanemari nece mu biti zao, bas jako zao , ako koja ugine. Jer ne moze si vise dozvoliti da se veze tako kako se jednom vezao. Ne moze si zbog vlastite pameti i samoodrzanja dozvoliti osjecaj da pripada, da voli, da ga trebaju i da on nekog treba. Pogriješio je, napravio strašan propust kad je mislio, kad se budalasto naivno i nevino nadao da ce biti drugacije. Onaj jedan jedini put.

Onda kad je mislio da se napokon moze brinuti i misliti samo na sebe. Onaj trenutak sebicnosti, koji si je neoprostivo dozvolio. Platio je cijenu, patnjom. No cijena koju on placa, bila je nistavna sa posljedicama koju je platilo to neduzno, njezno, nevino bice. Njegov dragulj, njegova sreca i njegov svijet iz pjesme.

Jedno jutro, sjeca se, bilo je suncano proljetno jutro. Ugledao ju je na stanici. Odjednom se pojavila, sa toplim vjetrom, u njegovom naselju, u njegovom gradu. Gledao ju je uvijek iz prikrajka. Promatrao, priblizavao se njoj. U tramvaju je pokusavao biti sto blize njoj. Pokusavao je udahnuti njen miris, mocan, opijajuci. Miris koji bi ga nosio i tjerao da ispuni dan. Trudio se da bude tocan, pomno je pratio vrijeme na satu, vrijeme u kojem se ukazivala na stanici.

A onda jednog jutra, oprez i led oko srca, rastopio je iznenadni pogled tih...ociju. Tih njenih bademastih ociju. Primijetila ga je, napokon.

Bila je egzoticna, latinska ljepota. Prikrivena strast i temperament salse. Njeni pokreti, zamah kosom koja je odvodila miris direktno u njegove nosnice. Gotovo nestvarno. Spoznaja i slika koju je vidio, bile su mu na moment nevjerojatne.

Ah kako je bila lijepa, pozeljna..a njena put, blistava, malo tamnija. Zena, prava zena.. Kako ce sad opet i ponovno izgraditi svoj zivot, kako ce sad opet izgraditi novu sadasnjost. Svakodnevicu u kojoj emocije ponovno imaju svoj tijek. Osjecaji koji nemaju veze sa ratiom. Igra zelje, nade i ocekivanja.

Ali znao je, mora biti s njom. Dosla mu je kao spas, kao splav....

Odjednom je ugledao bljestavi niz sjajnih zubiju i ruku koju je pruzila prema njemu. Na pomalo losem hrvatskom, uz zvonki smijeh rekla je: drago mi je da se ponovno vidimo, ja sam Hembra....

***SEDAMNAESTI***

Hembra se probudila oblivena znojem. Kakav grozan san, zadrhtala je, prava mora. Gdje bi ona svoga Đuru varala. I to još s nekim stidljivim anketarom. Bože sačuvaj. Ustala se i odmarširala ravno u kupaonicu na tuširanje još uvijek pod dojmom tih bedastoća. Morat će provjeriti u sanjarici što bi značio seks i test za trudnoću. Đure nije bilo u sobi. Sigurno se spustio popiti kavu, mislila je Hembra dok je puštala ugodan mlaz vode niz tijelo.

Omotana samo u veliki roza ručnik, nakon tuširanja stala je ispred velikog ogledala. Razgrnula je ručnik i spustila ga na rub kreveta. Kritično je gledala vlastiti odraz u ogledalu. Uzdigla je desni bok gledajući dio guze i leđa. Imala je prekrasnu glatku kožu, još uvijek tako baršunastu pod dodirom. Bradavice su joj se ukrutile i ispupčile od vlastitog dodirivanja otvorenim dlanom po rukama. Isprsila se, uvukla trbuh, isprćila guzu pa se lagano uzdigla na prste. Eh, uzdahnula je, godine udovoljavanja obitelji i poslu su uzele svoj danak. Zapustila je svoje tijelo, zaboravila na njega. Za sebe je odvajala tako malo vremena. Primila je bujne grudi među prste i lagano ih digla prema gore. Da, trebat će malo truda, trebat će pronaći i malo vremena da neke stvari dovede u red.

Osjetila je kako je preplavljuje val dobrog raspoloženja. Tako je. Upravo to će učiniti. Čim se vrate doma krenut će na neko vježbanje i..i počet će i ona s dijetom. Sjetila se fitness centra u blizini njihove kuće do kojeg joj neće trebati ni deset minuta. Hembra se nasmijala od uha do uha a zelene oči joj veselo zasjaje. I, ništa neće reći Đuri. Nastavit će nositi svoju široku odjeću a on ionako, osobito sada kada je u tom nekom čudnom raspoloženju, neće primjetiti da je nema doma dok bude na vježbanju. Vragoljasto je pogledala svoje oči u ogledalu, pustila grudi i otišla onako gola do balkona te udahnula svjež zrak punim plućima. La vita e bella..

... moje dupe. Ukočila se. Želudac joj se zgrčio a pluća ostala bez zraka. Đuro je upravo zamakao iza grmlja s nekom ženom. Zara, učinilo joj se. Mahnitom brzinom i drhtavim prstima je navukla gaćice, grudnjak i haljinu pa onako raščupana, raspuštene kose izletila van iz sobe.

... šesnaesti ...

Zara i Đuro vraćajući se sa jednog od onih jedno-dvodnevnih izleta, jedno i drugo šutke poslije kratke svađe sa svatko svojim mislima. Zari se sviđalo biti sa Đurom jer bio je pažljiv prema njoj i onako potiho je ušao u njeno srce. Ipak sad su već duže vremena zajedno te nije mogla da ga ne pita o planovima koje ima za njih dvoje. Đuro se u tom trenutku promjenio i planuo te jednostavno je postao sasvim drugačiji od onog Đure kojeg je upoznala. Nije željela izgubiti tu nježnost i toplinu koja joj je godila nakon dugo vremena što je bila sama a dobro je znala da nije dobro biti sa oženjenim muškarcem, no ipak Đuro sam nije bio sretan u svom braku te je i njemu samom godilo njeno društvo i pažnja kojom ga je obasipala.

Gledala je tužno kroz prozor i pokoja suza joj se kotrljala niz obraz pred njenim očima gasnuo je dan i sjene drveća uz cestu su se sve više produživale dok se nisu stopile u mraku. Prolazili su pored ni sama nezna kojeg mjesta već te povremeni pogledi na kuće u mraku koje su poput sablasti izvirivale bez krovova te pokoja iz koje se jedva tračkom probijala svjetlost u njoj je budilo još veću tugu i zebnju oko srca. Pogledala je Đuru koji skoncentriran na cestu nije primjećivao njen tužen i suzan pogled. Vidjela je svjetla koja su im dolazila u susret, prestala ih je odavno brojati , kad je mračnom cestom obasjanom farovima auta protrčala sjena. Đuro je naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Đurine mislima vrzmalo se Zarino pitanje o planovima vezanim uz njih dvoje. Ostao je zatečen njenim upitom i shvatio je da je reagirao prempulzivno i potpuno krivo no ipak bojao se što bi se desilo kad bi Hambra saznala da je želi napustiti. Odgovarala mu je Zarina pažnja te njena ljubav koju već dugo nije osjetio u svom braku, osjećao se posebnim muškarcem jer potajno kad je pogledavao druge muškarce dok su njih dvoje znali šetati mogao je pročitati zavist u njihovim očima. Ipak strah da će prolaziti ono što su njegovi znanci prolazili u brakorazvodima pomutila mu je normalan tijek misli. Tražio je i najmanju slamku u svom braku koji je neumitno tonuo kao što je Titanik potonuo, polako ali sigurno bez nade u popravak.

Potajno je gledao Zaru i vidio kako suze klize niz njene obraze i srce mu se kidalo a usta postajala sve suhlja a nije znao mogao iscjediti iz sebe ni jednu riječ, potiho je u sebi plakao zbog svega što je danas učinio te stisnuo gas još jače da odagna misli iz glave. Počela je padati kiša i ono malo dana je nestalo a tmurni i sivi oblaci su navukli još jači mrak. Uhvatio ga je strah još veći te pusti polako gas. Prolazili su kroz Polaču i u mraku se mogli vidjeti razrušeni krovovi spaljenih kuća te pokoje svjetlo od vozila iz suprotnog smjera ili slabo iz pokoje nastanjene kuće. U susret su mu dolazili još jedna svjetla vozila kad je vidio sjenu koja prelazi cestu, naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Stipe je mrzio službena putovanja u Zagreb no morao je jer jednom mjesečno je davao izvješće o poslovanju svoje podružnice. Najviše što je mrzio je ta malograđanština, netolerantnost te silne spletke koje su se u centrali događale. Dodvoravanja te kiseli osmjesi ostavljali su sve više traga u njemu samome te je počeo razmišljati da pronađe drugi posao jer nestajalo je zadovoljstva u njemu. Razmišljao je i u svojoj supruzi Marini te njihovo dvoje djece koji su već četri dana bez njega te mu to još teže padne te jače stgne volan u ruci. Morat će promjeniti posao jer ova putovanja ga previše umaraju.

Gledao je po okolini sivilo koje se naviklo i pokoja kišna kap je počela padati po vjetrobranskom staklu. Spaljena i razrušena sela kroz koja već po nezna ni sam puta prolazi te razna obećanja koja se naslušao da će biti sve obnovljeno te da će sve u ovom dijelu procvjetati izazvaše smješak na njegovim ustima i opet misao kako političari u Zagrebu samo pričaju a nikada nisu posjetiliovaj kraj osim možda kad je u pitanju nekakvo slikanje za bogtepitaj što. Ipak tu dolje u Splitu stavri se odvijaju drugačije i ljudi drugačije razmišljaju te znaju koliko je teško a bijeda sve više vrata obilazi. O drogama i ljudima koji su potonuli zbog njih na dno bi mogao roman napisati jer prošli tjedan je izgubio još jednog prijatelja koji se nije mogao najbolje snaći poslije tri godine bojišta, mislio je da će u njoj naći utjehu i spas za ranjenu dušu.

Padao je sve veći mrak i Stipe smanji gas jer kiša je počela sve jače padati te prođe pored table na kojoj piše Polača te pomisli još sat-dva do kuće. Vidio je svjetla vozila koje mu je dolazilo u susret te se ono odjednom zanjelo, udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Dušan je sjedio za stolom i razmišljao kako će sutra doći do hrane dok je petrolejka bacala slabo svijetlo te se poigravala sa sjenama na oronulim zidovima sobe. Znao je da opet sutra mora ići u Gračac ili Zadar prositi jer neće moći preživjeti zimu koja polako dolazi. Bilo ga je sram jer nekada je lijepo živio no njegovi susjedi su se pobunili te proglasili krajinu. Martićevci i ini uzeli su mu sve što je imao u ime Krajine koji nimalo nije volio te ga istjerali iz kuće i uzeli mu je. Došao je tu u Polaču no nikada nije uspio ponovo stati na noge. Nadničario je po okolini dok nije Oluja potjerala ljude sa ognjišta a on je ostao održavati ono malo zemlje te nekako preživljavati.

No ljetos požar zbog nečijeg opuška spalio mu je ionako ono malo što je imao hrane te je sada skrhan zapalio cigaretu i tupo bulji u zid bez imalo nade. Prenjelo ga je snažno kočenje i još snažniji prasak sa ceste. Izađe iz kuće te vidje dva auta te priskoči prema bližem te jedva otvori suvozačeva vrata te stane poluosvještenog i svog krvavog po glavi čovjeka izvlačiti van. Nasloni ga oronuli zid kuće i lagano par puta pljusnu po licu te upita ga kako se zove i da li ga što boli.

„St... St... Stipe" jedva procjedi ozljeđeni.

Dušan ga ostavi i ode do drugoga auta te ugleda muškarca i ženu te priskoći sa suvozačeve strane te otvori vrata, izvadi onesvještenu ženu iz auta van te opipa da li ima bilo, kucalo je slabašno, živa je pomisli te je odnese do čovjeka kojeg je već izvukao van. Uto stane neko vozilo te vozač tog vozila mu pomogne da pokušaju izvući muškarca iz razbujenog auta no bio je priklješten te vozač uze mobitel te nazove policiju.

Prošlo je neko vrijeme dok je stigla policija i vozilo hitne pomoći. Policajci su pitali Dušana što se desilo te im on reče da je čuo iz kuće škripu kočnica i prasak te je izašao van te izvukao čovjeka iz auta splitskih tablica te ženu iz auta zagrebačkih tablica no muškarca nije mogao ni uz pomoć vozača koji je stao na mjestu nesreće. Policajci zapisaše njegovu izjavu te on ode u kuću misleći kako će sada ovim ljudima njihovi biti zabrinuti te ode leći u krevet jer je bio onemoćao.

Zaspao je.

...petnaesti...

Zara je ušla u svoju sobu, te nakon par sekundi izjurila van. Nije mogla biti sama. Trebao joj je netko, a i nešto. U grudima je osjećala neki pritisak. Nije znala je li to dobar ili loš znak, zapravo, više joj ništa nije bilo jasno i više ništa nije znala.

Pred njom se od nekuda stvorio Đuro.

Zapravo, doslovce se zaletila u njega. Zaustavio ju je i primio oko struka. Privukao k sebi, te snažno zagrlio. Zara se počela raspadati. Komadiće sebe više nije mogla sakupiti da je i željela, svaki dio nje želio je nešto drugo, a opet se u tom zagrljaju osjećala sigurno, ugodno i baš onako kako je mislila da bi se trebala osjećati.

Nakon par sekundi, kada su shvatili da ipak nisu sami, već na terasi hotela pred svima, odmaknuli su se i polako krenuli prema plaži. Tiho, bez riječi, prateći korake spoznaje koja im je tog trenutka otvorila sva vrata. Ona koja su uporno zatvarali za sobom. Ona koja ih je dovoljno dugo držala na pristojnoj udaljenosti. Ona koja kada jednom otvoriš, teško da ćeš drugi puta moći i zatvoriti.

Dovoljno udaljeni od svijeta, problema i svih onih koji su mislili da je sve savršeno u redu, stali su i pogledali se još jednom, udahnuli duboko i srušili se od smijeha na topli pijesak.
Ostali su tako neko vrijeme ležati na leđima gledajući nebo, a onda se konačno i poljubili.

Slanost, obamrlost ili samo predaja. Zagrljeni više nisu očekivali ništa. U Zari se još lomio ostatak one jedne misli, a u Đuri oprez. Po prvi puta se bojao, ali i znao što želi. Rukom je krenuo otkapčati Zarinu košulju kada ga je njezina ruka zaustavila.

- Nije u redu – rekla je tiho dok joj je niz obraz klizila suza.
- Ništa nije u redu, a opet, ljudi to rade, zar ne?
- Ne na ovakav način.
- A kako?

Zara je ušutjela, sjela i privukla koljena k sebi. Đuro joj se približio i samo rekao – Za sve postoji neko pravilo, neki plan, neki filing, nešto što nam je ponekad potrebno bez obzira na granice koje si postavljamo. Pokušaj samo shvatiti da smo sada sami, da to želimo i da oboje možemo dovoljno odraslo razmišljati, ostalo je jače od nas, od svega.

Zara se okrenula k njemu, blago nasmiješila i ustala.
- Ne, nije niti mjesto, niti vrijeme. Trebao mi je ovaj zagrljaj, trebao mi je netko, ali bojim se da ću kasnije požaliti i poželjeti nešto više, a tada će i tebi i meni biti prokleto teško glumiti ono što nije i biti ono što nismo. Željeti, dobiti i imati nije isto.

*** TRINAESTI ***

djuro je poceo nekontrolirano kasljati i zara u trenu predlozi da zajednicki rucak obave sutra jer se sjetila nekih neodgodivih obaveza... a hembra, vrsna kuharica, odluci pokazati svoje umjece i pozove ju da sutra dodje kod njih jer ce ona pripramiti svoje delicije... zara pristane a djuro je samo klimao glavom zajapuren od kaslja...

hembra je djuri prepricavala zgode s puta, no opet je morala do wc-a... cudno, nikad nije imala mucnine od leta, a sad vec danima povraca... i dok je brisala rub skoljke, odjednom joj mislima proleti - vedran!

vratila se u kuhinju i ispila zadnji gutljaj kave, djuro je opet kasljao i rekao da ide prileci, da je umoran jer je slabo spavao tu noc... hembra se slozi, a ona ce sici dolje, u trgovinu...

dok je ulazila u apoteku i birala s police test na trudnocu, u glavi joj se vrtio film...

ljeto je tek zapocelo, ali vrucina je bila nesnosna... djuro i antonio su otisli u ribiciju s bimbom i njegovim markom... hembra je otisla u kupatilo i tusem pokusala ublaziti vrelinu... bas je izasla iz kade, bosa na plocice dok se s nje jos cijedilo i samo istrljala rucnikom svoju dugu kovrcavu, crnu kosu, kad se oglasilo zvono na vratima... navukla je kucnu haljinicu preko jos vlaznog tijela i u hodu kopcala dugmad... otvori vrata i ugleda visokog, plavokosog mladica s papirima u rukama...

- oprostite, pravim anketu o potrosnji piva, pa ako ste voljni - zacuje pomalo stidljiv glas...

- hajde, udji - pozove ga hembra... nije voljela te ankete, ali mladic je bio tako ljubazan i blag i bilo joj je zao odbiti ga... krupne kraske znoja s njegovog cela i sljepljena majica kratkih rukava, boje bijele kave, potaknu ju da mu ponudi limunadu... sjeli su u kuhinju i poceli popunjavati anketni listic... hembra ga upita sto inace radi i iz ugodnog razgovora otkrije da je mladic student, zove se vedran i ima 24 godine, zivi u predgradju s bolesnim ocem koji je u mirovini pa on uz studij radi kojekakve poslove, jer od male tatine penzije ne moze se zivjeti... mama mu je umrla prije tri godine i od tad je tata jako utucen...

hembru je vedranova prica ganula... ustane i izvadi sladoled od cokolade koji je samapravila, napuni zdjelicu i pruzi ju vedranu... on se osmjehne svojim toplim ocima pokazujuci najsladji osmijeh na licu i hembra, malo zbunjena nekim cudnim osjecajem, pruzi ruku prema anketnom listicu i prevrne casu s limunadom... a vedran, zbunjen, u pokusaju da se digne sa stolice, nakrene zdjelicu sa sladoledom i razlije po sebi... oboje prasnuse u smijeh... hembra je papirnatim ubrusima skupljala limunadu s papira, vedran je zlicicom grabio sladoled s majice i hlaca... no, fleke su bile ogromne...

- hajde, skini majicu i hlace da ti to na brzinu operem, odmah ce se osusiti na suncu - hembra mu kaze majcinskim tonom i vedran ju bez pogovora poslusa...

tek kad je ostao u boksericama, uhvati ga nelagoda, ali hembra je vec oprala mrlje i vjesala hlace i majicu na strik na balkonu... vedran je kao opcinjen gladao haljinicu koja se izdigla dok se hembra naginjala nad ogradu balkona... kako bi zaronio medju ta bedra, pomislio je i u nelagodi ustao sa stolice ispio ostatak limunade i stavio casu na sudoper... okrene se i ugleda hembru na vratima balkona, nije ni primjetila da joj se gornje dugme raskopcalo i otkrilo prorez bujnih grudi... vedran nije skidao pogled s njenog punog tijela koje se ocrtavalo na suncevom svjetlu a hembra u cudu pogleda nabreklinu koja je prijetila da izviri iz gume na boksericama... osjetila je kako joj krv udara u glavu... nepomicno je stajala prikovanog pogleda na vedranovo vitko, napeto tijelo i tu nabreklinu koju je pozeljela osloboditi...

vedran korakne prema njoj i hembra, opijena, bez imalo kontrole, ispruzi ruku i dotakne mu prsa... vedran ju cvrsto primi i mahnito pocne ljubiti njen vrat, sisati usnu skoljku... privila se uz njega i jezikom potrazi njegov... dok se borio s njenim jezikom, vedran joj raskopca preostalu dugmad i haljinica padne na pod... drzao je njene grudi, bile su mu pune ruke i sisao bradavice naizmjenicno... zavrtili su se i osjetila je rub stola... vedran ju podigne i polozi na stol... na trenutak se odmakne i pogleda to raskosno tijelo zrele zene. toliko razlicito od onih vitkih mrsavica svojih godisnjakinja... hemrba nije vise znala gdje se nalaze vedranova usta... pomahnitalo ju je ljubio, posvuda, osjetila je kako joj sise bradavice, pa ljubi trbuh, pa lize unutrasnju stranu bedara... primila ga je za kosu dok je zaranjao u nju... tiho je stenjala, osamucena... drhtala je i verdan ju primi za koljena da ih smiri, rasiri ih i podigne na svoja ramena... jezik, prsti, hembra nije vise ni pokusavala odgonetnuti sto je sto, grcila se u naletima, kriknula dok ju je vedran ispijao... grcevi se nisu ni smirili kad ga je osjetila... nabreklog, duboko... lagano je prodirao... tako lagano da je vrisnula od muke... stegla ga nogama i povukla na sebe...

i sad uzdrhti kad se sjeti... vedran... bilo je kasno poslijepodne kad je napustio stan tog vruceg, ljetnog dana... hembra je docekala djuru spustenog pogleda, ali djuro nista nije primjecivao... vec duze vrijeme, sve od kad je onako poceo cesto mjenjati kosulje i paziti da bude svjeze obrijan, djuro je sve rjedje prilazio hembri...

mislila je da vise nikad nece vidjeti verdana, iako joj je ostavio broj mobitela i molio ju da se ponekad javi... on je obecao da nece zvati i da nece dolaziti, nije zelio ugroziti njen brak... bezbroj puta pozeljela je nazvati ga, posebno u onim trenutcima kad bi se u intimi kupatila sama dodirivala, ali, hembra je uspjesno odoljevala svojim porivima... sve do...

zima je kod djure sve cesce izazivala kasalj... a on, stalno je bio u nekim svojim mislima... sve vise paznje je posvecivao svom izgledu, mirisu, boji kosulje... hembra je gotovo bila sigurna da je u pitanju druga zena... tu noc je dosao kasno, mirisao na alkohol i neki zenski parfem... ujutro se ljutito otresao na nju kad ga je upitala gdje je tako dugo bio... antonio je otisao u skolu, a hembra, uplakanih ociju, pocne spremati sobu... tada, u ladici medju svojim donjim rubljem ugleda papiric s vedranovim brojem... nazvala je...

vedran je dojurio, saputao joj kako svaki dan misli na nju, kako masta o njihovom stapanju... bacili su se na krevet, divlji, pohotni...

iz razmisljanja ju je prenuo glas blagajnice... uzela je test i odjurila u kupatilo... mucnina je bila prisutna u zeludcu i hembra se zapita - sto ako sam trudna? sigurno je vedranovo, pa s djurom nisam vec dugo...



*** ČETRNAESTI ***

... Đuro nije bio raspoložen, "auzmeš" sa Zarom i Hembrom mu baš i nije bio po volji. Bog je definitivno ženskog roda i sigurno blizanka njegove punice. Jutro je bilo prekrasno, sunce sa pokojim bijelim oblačkom na nebu, lagani povjetarac, povjetarac? Znao je kako će si danas uljepšati dan.

... Došao je na terasu hotela i pogledao more, vjetar je bio taman po njegovom ukusu. Spustio se do spremišta ispod terase i pronašao uposlenika. Novac rješava sve probleme, uposlenik mu je rekao da će za petnaestak minuta biti sve spremno, taman dovoljno vremena da popije finu kavu i razbudi svoje tijelo. Sjeo je za šank i zapalio cigaretu, zabuljivši se u novine čije naslove nije mogao razumijeti. Odgovaralo mu je da bude sam, planirao je jutro samo za sebe. Duboko je povukao dim i srknuo malo kave. Iz zvučnika su dopirali Stonesi i njihov Mixed Emotions, prigodno, pomislio je. " Dobro jutro", začuo je iza svojih leđa ...

... A dobro, ona mu jutros baš i nije trebala, bila mu je prva misao. "Dobro jutro", odgovorio je nakon male ali ipak primjetne zadrške i izmaknuo malo stolicu da bi Zara mogla sjesti. Morao si je priznati da je Zara zaista izgledala odlično. Odjevena za plažu, tena "obrađenog" u nekom elitnom solariju prije puta, bila je "komad" koji se zapaža. Odmah je pomislio kako je sigurno ravnomjerno tamna po cijelom tijelu, nehotice je pokušao vizualizirati sliku. Kutovi usana su mu se lagano podigli. Dok su vodili ležernu konverzaciju Đuro je odjednom shvatio da konačno ima Zaru na neutralnom terenu, ničijoj zemlji. Mogao bi malo "preslušati" šminkericu, sa užitkom će skinuti taj samouvjereni gard sa njezinog lica i stasa. "Mogu li te ukrasti na sat vremena?" iznenada ju je zapitao, malo tiše, dubljim glasom. Znao je da ju je ponovno lagano zbunio. Otpio je posljednji gutljaj kave, ugasio cigaretu i poveo ju za ruku. "Vjeruj mi" samo je lakonski rekao, nije odgovorio ni na jedno njezino pitanje.

...cSpustili su se do spremišta, uzeo je njenu torbu i dao ju nacerenom namješteniku. Načas je nestao u skladištu i vratio se sa laganim prslukom za spašavanje. Đuro je zamolio Zaru da skine lepršavu svilenu tuniku i počeo joj namještati pojas "zločesto" uživajući u dodirima i pogledu. "Aha, idemo se voziti na JetSki" konstatirala je i pogledom prešla preko svakojakih spravica za iznajmljivanje koje su ležale na pijesku tik uz more. Kad ju je Đuro odveo do male, neugledne, tek nešto više od pet metara dugačke, lagane jedrilice, oči su joj se lagano zaokružile. Nije stigla razmišljati, Đuro ju je munjevito podigao i posjeo u čamac. Odgurnuvši jedrilicu iz plićaka uskočio je u nju. Pokazao joj je gdje da sjedne, utisnuo kobilicu prema dolje, stavio joj konopac za kontrolu prednjeg jedra u ruke i rekao da ga lagano zategne prema sebi. Držeći kormilo jednom rukom, Đuro je drugom uhvatio škotu i polako zategnuo glavno jedro. Jedrilica se lagano nagnula dok je povjetarac punio jedra i tiho kliznula preko namreškanog plavetnila. Pogledao je Zaru, nacerio se, do prije par minuta šminkerica je samouvjereno pila kavu sa stilom i pozom a sad se borila sa konopom i flokom. Svidjelo joj se, nije mu to trebala reći, a Đuro je istinski uživao. Lagano su klizili uvalom, Đuro ju je strasno i emotivno pokušavao naučiti kako se upravlja jedrilicom. Zara nije bila početnica, ali vozikanje na velikoj tromoj prestižnoj jedrilici krstašu nije bilo za usporedbu. Smijali su se i šalili poput dva tinejdžera koji su dobili novu igračku.

... Sunce je postajalo prejako, vjetar je počeo malo jače puhati i Đuro je odlučio da će napravit još samo jedan krug, "e sad da vidimo od čega je napravljena ova Zara" nacerio se u sebi. Rekao joj je da malo raširi noge, zakvači stopala za gurtne na dnu čamca i upre se nogama u stjenku trupa. "Povuci konopac pola metra prema sebi" izgovorio je odlučnim, zapovjednim tonom. Pomaknuo se prema krmi da se pramac malo izdigne, omotao konopac škote oko svoje šake i snažno ga povukao istovremeno kormilom okrečući jedrilicu oštro u vjetar. Jedrilica je zaškripala i neugodno se nagnuvši, poletjela morem ostavljajući pjenušavu bijelu krestu iza sebe. Oduševljeno je gledao Zaru kako vrišti svaki put kad bi preko nje prešla kiša kapljica koja se je uzdizala ispod trupa. Nježnim ženskom rukama čvrsto i odlučno je držala konop, nije popuštala ni milimetra i vrišteći uživala u svakoj sekundi. Ova Zara je stvarno nešto posebno, pomislio je. Povukao je škotu još malo, snažno, pri tom svinuvši lagano jarbol prema krmi. Jurili su zaljevom, na rubu prevrtanja, vrišteći i urlajući poput dvoje luđaka.

... Opustili su jedra i krenuli prema obali. "Ti nisi normalan, ovo je bilo ludo, stvarno nisi normalan," ponavljala je nasmješena, sjajnih očiju, drhtajući od navale adrenalina. Došavši u plićak, iskočio je iz čamca. Primio je Zaru oko struka i pomogao joj da iskoči iz jedrilice. Na trenutak je zaboravio na ruke kojima je obujmio njen struk dok je fascinirano promatrao kapljice mora na njenoj koži i bradavice iznikle ispod mokre majce. "Vidi što si od mene napravio, izgledam grozno," izgovorila je dok si je pokušavala dovesti u red mokru, raščupanu kosu. "Meni najljepše", tiho je odgovorio zabuljen u nju. Namještenik, koji se nije prestajao ceriti, prekinuo je tajac u kojem se vodio razgovor bez riječi. "Idem se u sobu presvući," izgovorila je tiho, promatrajući ga netremice, "Dobro," poluglasno je odgovorio, "čekam te na terasi".

... Đuro je pomogao namješteniku raspremiti jedrilicu. Osušit će se na suncu i vjetru, beskrajno je volio more i sol na svojoj koži. Nimalo ga nije smatalo stezanje i peckanje kože, dapače, uživao je.

... Stvari nisu išle dobro, pokušao se sabrati, slutio je da postaje opčinjen a bio je dovoljno iskusan da zna da se baš i ne može obraniti, mogao bi od lovca postati lovina ...

---jedanaesti---

Suzana je bila osobna Zarina tajnica. Sposobna, mlada, fakultetski obrazovana zena. Brineta, sa kosom uvijek skupljenom u laganu pundjicu. Bila je dobre gradje, ni premrsava , nimalo predebela. Taman ugodno popunjeno zensko sa svim atributima. Velikih pametnih ociju iz kojih je povremeno znala zasjati iskra prkosa i punašnih usana koje su uvijek bile namazane diskretnim ruzem. Ljubazna, pristojna vedra. Rado se smijala, salila sa kolegama i kolegicama iz drugih ureda. Pomalo tajnovita jer je rijetko otkrivala detalje iz privatnog zivota.

Ali ona nije ni imala sta posebno pricati, nije imala tajni. Njen zivot je bio prilicno obican. Gotovo pa predvidljiva suhoparna svakodnevica.

Rado je citala, rado gledala filmove, imala pokoju prijateljicu, macku ljubimicu i to je to. Njen jedini uspjeh i hrabar korak u zivotu bio je trenutak kad se napokon odlucila i kupila svoj mali stan. Na kredit, koji joj je kamen oko vrata daljnjih 20 godina. Ali barem nije pod stalnim budnim okom svoje tako zamorne majke.

Na pragu tridesetih, jos uvijek neudana, na opce cudjenje njene mame i rodbine. Govorili su joj da previse bira.

A sto se tu ima i birati?- mislila je.

Zar Ivan koji radi kao pripravnik u knjigovodstvu, koji jadan zamuckuje i crveni svaki put kad je uglada na hodniku ?

Ili mozda Stjepan? Stef kako ga zovu. On je toliko naporan sa svojim primitivnim i prostackim salama i jos se pri svakom razgovoru toliko dere, da ga radije zaobilazi. Bedasti Zagorec, obicni kumek, kojem ce kad tad nos odati njegovu posvecenost brojnim gemistima.

Mozda Zlatko iz kadrovskog?- koji joj se svaki put nabacuje, iako doma ima zenu i dvoje djece. Jadan izbor oko nje je jedini razlog njenog samovanja., a ne njena prevelika izbirljivost.

Jednostavno kao da nije imala srece u ljubavi.

Nekoliko kratkih veza tijekom srednje skole i fakulteta nisu ostavili bitan trag bola ili lijepih sjecanja u njenom srcu.

Zeljela je, naravno da je zeljela imati nekoga uza sebe. Svako proljece kad bi setala gradom ocekivala je da sretne nekog posebnog, nekog tko bi je osvojio.

Svako proljece ponovno bi ustanovila da su ti neki posebni, u zagrljaju neke njima posebne. Pomalo se privikla na mogucnost da se mozda nikada nece udati i osnovati obitelj.

Ljetni odlasci na more nisu nikada davali zadovoljstvo, ni ljetnih ljubavi ni trajne romantike. Iskreno, toga se i bojala, tih kratkih susreta koje bi obiljezio samo sex za jednu noc. Bojala se spolnih bolesti, nije previse vjerovala u sigurnu zastitu.

Neko je vrijeme pokusavala zivjeti onako kako je cula da ljudi zive. Iskustva sa Iskrice, zvucala su gotovo nevjerojatno. Ponekad im je zavidjela, ponekad je znala da lazu i pretjeruju, ponekad je pozeljela isto takva iskustva. No svaki put kad bi se sa nekim nasla na kavi, nakon drugog susreta, ukoliko ga je u opce bilo, u zraku je visjelo pitanje- hocemo li kod tebe ili kod mene.? Nista od onih rijeci sa Pvt-a i ispisanih u profilu vise nije bilo bitno. Ostala je samo jedna –sex.

S vremenom je i od toga odustala. Samo povremeno navrati i vidi da je mozda jos gore nego sto je bilo. Sad su se vec poceli i svadjati javno, vrijedjati jos javnije.. Par puta je ugledala blog sa ispisom medjusobno izmijenjenih poruka. To joj se sve cinilo totalno neprihvatljivo. Ne nije ona kandidat ni za opaticu, a kamoli za sveticu. Ali svaki put ju jeiznova neugodno iznenadjivalo kako ljudi mogu biti bezobrazni.

Shvatila je da ni tu nema vise sto traziti, a sad bas da ce gubiti noci cekajuci da se upravo njoj obrati jedan od tisucu koji je mozda normalan, kulturan, pristojan, koji nije n-ti lazni dvojnik dvojnika. E pa nece, makar bila sama.

Sa svojom seficom Zarom imala je sasvim dobar odnos. Dovoljno poslovan, dovoljno prisan da ne zadire u prevelike detalje. Ljubazne, no zatrpane poslom obje su ustanovile da im taj i upravo takav odnos najvise odgovara. I evo koji traje vec petu godinu neprekidno.

Zara nije bila neka od onih hladnih kucki sefica, koje bi preuzele musko ponasanje pa ga jos dodatno zagorcale osobnom zlobom ili frustracijom. Suzana nikako nije bila tajnica od one vrste koja ce samo kuhati kavu, mazati nokte i presetavati se u minicama i pokazujuci dekolte svim muskim strankama.

Suzana je bila Zarina desna ruka. Obavljala je sve tajnicke poslove, no ipak si je u zadatke stavila i obavezu da se pomalo na sestrinski brizan nacin brine o svim Zarinim potrebama. Kad je Zara bila prehladjena Suzani nije bio problem otici u apoteku po lijek, podsjetiti je na neki privatan dogovor, osigurati da Zara na vrijeme uplati porez za osobni automobil ili posalje cestitku dragom prijatelju. Zara joj je na svemu tome bila itekako zahvalna, a Suzana je smatrala da time samo jos uspjesnije ispunjava poslovne obaveze.

Stoga su obje bile zadovoljne ovakvim odnosom koji nisu zeljele mijenjati.



---dvanaesti---

Zara je na brzinu skupila sve papire i zatvorila ih u ladicu stola. Odlučila je uzeti par dana off, ali onako samo za sebe, bez najave neke, pa mislim, mogla si je to priuštiti. Nazvala je putničku agenciju i rezervirala kartu. Do jutra ima dovoljno vremena da spakira sve i krene. Svidjela joj se ta last minute odluka. Osjetila je kako joj trnci prolaze tijelom i već je u glavi imala sliku savršenog odmora. Zamislila se na trenutak – hm, bilo bi dobro imati nekoga.

Uzela je torbicu i zaključala vrata. Tada se sjetila da je negdje u nju ubacila onaj papirić s njegovim brojem, a je blesava, mogla ga je na vrijeme unijeti u mob. Nikada to nije radila. Čemu se zatrpavati brojevima onih koji na kraju umiru bez sjećanja.

Sjetila se. To je bilo dovoljno. Sasvim dovoljno za sada. Ipak je već davno rekla da je više nitko takav neće privući. Znala je ona da pravi igrači uvijek nekako nađu svoj put, ali ovaj neće. Nema šanse. Nije joj se niti dopao. Ok, biti šarmantan, znati prodrijeti u nešto što nitko do sada nije uspio, ali dalje. Velikim slovima je u glavi zapisala – NEMA ŠANSE! – i bacila papirić. Đuro je još jedan u nizu kojega ne pušta bliže. Onaj zagrljaj, onaj dodir, tamo na placu. Poziv na kavu? Što si je on samo zamišljao?

Znala je Zara zašto, baš kao i Đuro koji se upravo spremao na put.

Ujutro, slijedećeg dana. Zara je skoro zakasnila na avion, ali Đuro je stigao na vrijeme.

Sjedio je on već na svojemu mjestu, kada ju je ugledao kako panično ulazi u avion. Zara i panika, prvi puta je vidio taj njezin izraz lica i mora priznati da mu se dopao. Izgledala je neispavano, a i nije bila našminkana. Unatoč svemu, izgledala je dobro. Onako kako bi je poželio, golu, umornu, slomljenu. Dovoljno ranjivu da je primi, zagrli i zavoli.

Zara ga čitavo vrijeme leta nije niti primijetila. Pažljivo ju je gledao i zamišljao pokrete koji su ga vraćali u dane koje je sada samo s nekom sjetom mogao pamtiti. Nježne, zavodljive, uporne i hrabre. Mogao je on tako i danas, ali nekako je znao, da prema njoj takav nikada neće moći biti. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, glavni likovi su se već davno pogubili, a njemu je sada samo jedno bilo u glavi. Postati opet onaj stari Đuro kojega još nije upoznala.

Na aerodromu su se ipak svi ugledali. Hembra je mahala i plakala, a Zara se smiješila. Đuro više nije znao tko je tu lud. Prišao je Hembri i tiho rekao – Ovo je Zara. Kolegica s posla. Zara se nasmiješila i pružila ruku Hembri, a Hembra je kao i svaka žena, hrabro prihvatila ono što nitko osim nje nije osjetio – Đurinu hladnu ruku kojom ju je držao u zagrljaju i Zarinu toplinu.

Dok su Hembra i Zara tako stajale i proučavale jedna drugu Đuro je zbunjeno petljao oko prtljage. Nije mu bilo jasno što osjeća. Olakšanje jer je Zara sada konačno znala da ima ženu ili zbog Hembre koja je posložila sve komadiće koji su nedostajali. Pogledao je prema njima. Obje su mu izgledale savršeno mirne. Hembra čak više nije niti plakala, a Zara joj je nešto veselo objašnjavala.

Kada se vratio i mislio kako će sada svaki od njih krenuti svojim putem, ostao je iznenađen Hembrinim riječima

- Dragi, pozvala sam Zaru na ručak. Tati je bolje, iako sumnjaju da će se potpuno oporaviti. Sada više ništa ne možemo učiniti, samo čekati. Prva kriza je prošla. Idemo to proslaviti. Mislim da smo zaslužili. Zara me baš sada utješila svojim riječima. Znam da na neke stvari jednostavno ne možeš utjecati, ali nada uvijek postoji.

...deset...ili brojkom deset(10)
sunce me udarilo maljem po kapcima i morao sam mu okrenut ledja kasno tog poslijepodneva ustao sam se kao djecarac naspavan i odmoran spreman za nove more u ovom zoloskom vrtu moga grada stavio sam đezvu na vatru i stao pusit na prozor tamo dolje na kraju zgrade u ulicici djecaci cu zadirkivali djevojcice i matori su kartali belu na zraki sunca i vidim jos nema glasa od zene ,mora da se opametila i nasla si bogatog i zgodnog nepusaca s dvoje djece gdje moze bit voljena kucanica i cistacica sjeo sam za stol pit kavu i prebirat cigarom medju prstima netko je pozvonio na vrata a ja sam zjevnuo

 
... OSMI ...
Jutro je prošlo relativno brzo, barem za njega. Malo kava, malo novine u obližnjem kafiću i opet metež u firmi. Kolegice su danas bile posebno pažljive prema njemu. Pitao se zbog čega, ali nije imao vremena otići dalje od pitanja izrečenog u sebi. Radio je satima kao stroj. Po onoj, s kim si-takav si. On je bio sa strojevima, pa se tako i ponašao. Tako je najviše i volio, samo se jednoj stvari posvetiti. Jedino tako može dati maksimum. Kvaliteta prije svega. U svemu.
Osjećajući sve veću potrebu za hranom, ostavio je posao i dok se dizao od stola zazvonio mu je mobite. Hembra je zvala sva uplakana, u panici i jedva da je uspio ubrat riječi: zemlja, svađa, tata, infarkt, put, karta…
Javljajući kolegi da ostatak dana uzima slobodno, odjurio je zaboravivši na glad. Nije imao vremena šetati, te je zaustavio prvi slobodan taxi, samo da što prije dođe doma. Hembra, od kada je zna, nije bila ovako potresena i u panici. To mu je bio dovoljno da shvati ozbiljnost situacije.
Par sati kasnije Hembra je sudržavala jecaje. Pružila je kartu uniformiranoj djevojci na aerodromu. Bijela maramica ukrašena čipkom po rubovima, virila je iz stisnute joj šake. Otac joj je primljen u bolnicu s teškim infarktom. Ne zna se hoće li ostati živ. Majka je pod sedativima. Đuro zadnjih dana nije njen. I, iako je znala da mora ići kod svojih u Kostariku, najradije bi ostala uz njega. Bojala se što će je čekati kada se vrati. Jako se bojala. Mahnula je ulazeći u prolaz dok su je Đuro i Antonio  ispraćivali osmijehom podrške. Panika zbog Đure rasla joj je u grudima rapidno.
U centru grada Zara je vodila poslovni razgovor naslonjena na radni stol i nervozno lupajući petom čizme o pod. Bila je ljuta na sebe što nije ostala doma, što nije iskoristila svoj slobodan dan. Nije mogla. To je bilo jače od nje. Frajer na liniji prodavao joj je lovačke priče, te sponzori ovo, te organizator ono, a Zara je samo jače lupkala šiljkom o pod. Bacila je pogled na stol, dograbila cigarete i dok je palila pogled joj je pao na skice. Nešto nije bilo u redu.
Poziv na čekanju bio je odlična isprika da ‘lovca’ pozdravi dosta otresito. Nije ona bila naivna početnica. Godinama se borila za to što ima danas. Frajer napuhanog ega, uvjeren da može sve, za nju je bio samo smiješan pajaco. I samo zbog ljutnje na sebe samu, nije dobio filadu koju inače ne bi izbjegao.
Malo kasnije, dok je bila sva u skicama i materijalima, kolegica je s vrata najavila posjetu. Na ime Mario, tijelo joj se sledilo, dah je nestao, a pogled joj se ukočio.
- Ljepotice, drago mi je vidjeti te! - ušao je u prostoriju smješeći se na svoj neodoljiv način, ali s dozom opreza koju je Zara na vrijeme vidjela.
- Mario, ne vjerujem da si tu! - rekla je namjestivši osmijeh-masku i krenula prema njemu. Svako nabijanje štikle o pod dok je koračala, davalo joj je sve veću snagu i sigurnost u samu sebe.
Dodir rukovanja bio je kao i uvijek do sada, pun elektriciteta. I dalje s maskom na licu, pomislila je kako neki muškarci zauvijek ostaju fatalni. A ovaj je bio i vrlo opasan za nju i njen mir. Njegove oči ispitivale su njene, osjećala je kako je skenira pogledom. Nikada je nije mogao do kraja pročitati. Nikada mu to nije dozvolila. Intuicija je upalila alarm na vrijeme i bila je zahvalna na tome.
Povukla je ruku, ponudila da sjednu, te pozvala Barbaru da im donese kave. Neobavezno je čavrljao o tome što je radio zadnjih godina. Smirivao se. Davno je prodrijela u njegovu nutrinu i poznavala ga je jako dobro. I predobro. Čekala je momenat kada će konačno reći razlog svog dolaska. Znala je da to nije posjet starog prijatelja. On je nešto htio od nje i uskoro će joj reći.
 
... DEVETI ...
nesto je bilo cudno kad je dosao kuci, znao je djuro, samo sta? bimbo je uradio po jack danielsu pa je moro i on potegnut koju makar je znao da se hembri to nece  svidjet. kad nije umro onda, nece mu naskodit par casa whiskeya, al ajd ti to hembri dokazi.
"deadmanwalking,deadmanwalking,deadmanwalking" odjekivalo je zatvorskim hodnikom i djuro se zapitao jel to onaj klinac sto ga je vidio nakon sto je kokno starog guzimirovica konacno progovorio il su njegove sestre ustale iz mrtvih... odgovor je ipak bio svjetlosni tunel koji nije vidio iako je dozivio klinicku smrt kako mu je objasnila sisata plavusa od med sestre kad se probudio.
i otad je hembra pratila svaki njegov korak, sta jede, sta pije, s kim se druzi. na pocetku mu je bila dirljiva kolicina brige koju mu je upucivala, ali je vremenom shvatio da je njegovo stanje bilo upravo ono sto joj je trebalo nakon sto je izlijecila onog coravog macka. majcinski instinkt, hranjenje, ususkavanje, bilo je ono sto je njegova zena oduvijek znala najbolje i djuro se prije pitao jel njega privuklo njoj upravo to, njega koji od svoje majke nije dobijao nista od toga...
brzo mu je ipak sve dosadilo i vremenom mu se povecao osjecaj da je vec mrtav, hodajuci mrtvac. senzacija koja mu se prvi put javila u vidu bolnickog kosmara. sta preostaje covjeku koji je vec mrtav, pitao se djuro sve dok nije vidio zaru!
ee, s njom se opet osjetio kao da je ziv i u snovima pokraj nje u krevetu vise ne bi bilo ni tunela kojeg nije bilo ni osjecaja da je mrtav i probudio bi se miran i spokojan, na nacin koji je bio zaboravio. ali, cuj njega! hehhe, jos ni na kavi nisu bili, ali je znao, jednostavno je znao! dakle, sta je bilo cudno, pokusavao je odgonetnuti djuro kroz alkoholno magnovenje???
hmhm. pa da! cudno je bilo da hembre nije bilo kuci! brzo je ukljucio tel koji je uvijek iskljucivao kad bi zaglavio na cugi i po prvi put da na njemu nije nasao hembrine propustene pozive.. niti jedan! koji kurac!?, pomislio je djuro a onda slegnuo ramenima i odlucio otic spat.
na vratima spavace sobe mu se oteo uzvik – krevet nije bio zategnut! po prvi put za njihovog dvadesetogodisnjeg braka, hembra nije napravila krevet...
 

 
... NIJE OSMI, NEGO INTERMEZZO  (kaže rasporedardžijka, prije postanja molim provjeriti dostupnost rednog broja :DD ...
 
 
Zara...-kazem odlucnoi pocesem se ispod skrlaka,
izvadim kutiju crvenog marlbora i ponudim ju iako ona ima svoje.
Ne bih hvala,pusim samo uz kavu!odvikavam se znas.
Jos uvijek dobro izgledas,kao i uvijek-nisi se nimalo promijenila
Ti jesi ,dobio si bore ako me oci ne varaju
ne ,nevaraju te oci ,to su bore sjete one su znak koliko mi falis(super,jos cu pocet i drhtat ko srednjoskolac,ovo treba privest kraju)
Znam Đuro i ja tebe trebam vise no ikad!
Gle ,Zara..kava mi sad zvuci i vise no primamljivo,ali..-imam neke neodgodive stvari koje trebam obavit,pa daj mi br mobitela.ako te mogu nazvat..?
...razmijenili smo brojeve,i par toplih pogleda,mislim da su mi se i bore povukle.
 

 
jebote sta sam se stiso ko glavica luka na ulju,jos volim tu zenu.
Kraj nas je stajao cigo poskakivajuci s noge na nogu i puhajuci u ruke,cijelo vrijeme se cerekao,
mislim da nas nije cuo al bilo mu je jasno di su krumpiri veliki!
Zara se nista nije promijenila,cizme s visokom potpeticom,nabrekle sise pod crnim uskim dekolteom,i bjelom kratkom krznenom bundicom,
mirisi kao grozdje u jesen,i ta uhranjena guza u minjaku.Stvarno za jezik progutat.
Ah,idem na jedan brzi mislim da me Bimbo jos ceka u istoj pozi grije mi mjesto,poslije doma Hembri..
mislim da ce to bit tri cetri poslije ovoga..a moram se starom konju doma vratit,masnom dupetu koje odlicno kuha i posprema .
...
Masni je moje cistiliste,moj limbo za grijehe,
-kad izidjem iz masnoga kao da sam izasao iz matere opet kao kakav brodolomac gol i bez grijeha
Bimbo jebote,znas koga sam sad sreo sad na placu:
Koga!!promrmlja bimbo
-Zaru i bila je sva u žaru.nakon toliko vremena ja nju vidim dok kupujem carape i jebeni krumpir..
-trgne lozu i naruci jos dvije; da! a kaj je ona tam delala.
Daj bimbo trgni se to je Zara a ne moja konjetina!(sav ozaren u licu)
Pa dobro kaj da ti velim;ti si ju jebal ne ja!Mada sam mogo al to je druga prica.....
Stari bimbac je ispovjedio svoje grijehe u pol litre dok sam ja dosao,i sad je vec u zanosu mantre,
jeboga kurac sad ga jos i doma trebam nosit!