AUSPUH

Sagittariusclassic & Lavica

Nikad nisam bio u vezi sa nekom lavicom i to se je pokazalo kao ispravna odluka. Sa svim poznatim lavicama sam jako dobar prijatelj i tu se ne mogu potužiti. Lavice su divne frendice, iskrene i otvorene, vrckaste, duhovite bez dlake na jeziku. Družeći se s njima sagittarius može naučiti i shvatiti neprocjenjive stvari o funkcioniranju ženskog mozga i izvuči koristan zaključak. Frendica-lavica je uvijek tu kad ju čovjek treba, spremna je uskočiti, pomoći na svaki način i to čini sa puno volje i entuzijazma. Na stranu to što to možda radi i zbog toga što se zbog toga osjeća važnija i što je to benzin za njen vatreni ego, u končnici uvijek dobijete ono što vam je potrebno. Kao frendice su izuzetno otvorene i iskrene, tako da ste upoznati sa svim njezinim tajnama, pa i onim najpikantnijim i najdelikatnijim. Sagittarius je fer igrač i kad se lavica uvjeri da su njene "male prljave tajne" sigurne na izvoru ste neprocijenjivog znanja o funkcioniranju ženske psihe, trenutnog stanja, ne samo njene nego i svih njenih frendica. Njena otvorenost ide čak do toga da bez kompleksa ili srama proparadira pred Sagom gola i mrtva hladna zatraži mišljenje o frizuri bikini zone. Kad voli, voli kompletno al kad mrzi mrzi istom strašću i onaj ljubavnik koji ju ružno ostavi još dugo proklinje dan kad mu je to palo na pamet. Lavice su raj za oko, pakao za srce i čistilište za džep. Ako poželite spasiti svoj ego od katastrofe jer ste dobili pedalu od komada, tu je vaša prijateljica lavica. Ona će se bez ustručavanja glamurozno zrihtati, uputiti s vama u društvo vaše bivše, odglumiti za oskara da ste vi predmet njenog obožavanja i natjerati bivšu na histerične napadaje pred samoubojstvo. Da, lavice su divno društvo, istina ponekad skupo, ali vrijeme provedeno u njihovom društvu ipak se ne može vrednovati novcem. Pa ipak, nakon godina prijateljstva može se dogoditi da vas dočeka pitanjem " kak' to da ja ne znam kak se ti ševiš?", tada baš i nemate puno šanse da se izvučete...

...Danas definitivno nije bio moj dan. Ujutro sam bio naručen u bolnicu na operaciju, oralna kirurgija, ništa strašno, navodno...Naručen u desetku, došao na red oko podneva. Prvo su mi napunili jedinicu, ok, šala zabava, simpa zubarica, trachevi iz mladosti, sve pet. Onda čekanje, slikanje, čekanje i kod " tate " kirurga oko pol dva. Majko moja, skinul mi je mostić i razvalio mi čeljust "ko dete zvečku". Dobro, ništ me nije tak boljelo, dečki zbilja znaju posel ali je struganje, piljenje, zaokruženo adekvatnom zvučnom kulisom zbilja grozan doživljaj. Dobro, zmasakrirali su me i poslali doma sa vatom u ustima. Nisam mogao ništa pričati a kamoli reći F. Na parkingu sjednem u svoju ljubljenu hondu, metnem ključ i ništ, ni kvrc! Kak sam izašel iz auta na desna vrata nije se oglasil alarm i ja seljobeljo, kreten, sam ostavil upaljena svjetla. Pet i pol sati je bilo dovoljno da mi umre akumulator. Neeeeeee, nisam popizdil, olfo. Naravno da sam se sel u taksi, smrdljivu, staru podrtinu od merđaka i da me je to koštalo 130 kunjerosa. Ručak mi je, naravno, čaj kojeg pijem na slamku. Sad je šest popodne i malo bum prekinul ovo pisanje i pričekal da vidim kakva me pizdarija još čeka...
Dakle, ništa se nije dogodilo. Mišelpfajfer me nije zvala na sudar tak da joj nisam moral dat pedalu. Otkrio sam da moj novi " čarobni " osmjeh ima neke prednosti. Kad me dođu dvonožne domače životinje nekaj žicat samo se iskezim i svi zbrišu...Možda bih, suprotno mojem stavu, trebal ponuditi sudar nekoj iskričarki...)))))))))

...Jutros sam sa kriglom kave u jednoj ruci i cigaretom u drugoj napokon izašao iz dnevnog boravka na terasu koja završava u vrtu. Vrt u ovo doba godine izgleda strašno. Gole grane alicije i breze, zimski ostaci živice i ostalog bilja djeluju grozno. Pogled mi je zapeo za novogodišnju jelku u tegli koja izgleda kao da je pala u vrt iz drugog svijeta. Odmah sam znao što ću danas raditi. Kad sam kupovao jelku, pred božić, momentalno me je " zgađala u oko ", odmah mi se svidjela i nisam mrmljao dok sam frajeru davao 250 kunjerosa. Auto mi je tjedan dana mirišil po njoj.
Sve se poklopilo, svanulo je prekrasno sunčano jutro, svi su se zbriketirali van iz kuće i mogu se na miru posvetiti biljkici. Mrzim kad mi netko zvoca kraj mene dok nekaj delam.
...Prvo sam odnio jelku na predviđeno mjesto. Precizno sam odredio polovinu udaljenosti između zamišljene vertikale spuštene sa žljeba kuće i unutarnjeg dijela živice. Nakon par minuta odredio sam savršen položaj za jelku, ni cm lijevo, ni desno, ni cm naprijed ni nazad, točno tu. Na zemlji sam pažljivo zacrtao kružnicu oko tegle, tri prsta veću. Zatim sam maknuo teglu i precizno " ko' na filmu " iskopao rupu. Pažljivo sam polegnuo teglu i polagano i nježno izvukao biljku iz tegle pazeći da mi zemlja i korijen ostanu što je moguče više " u komadu ". Stavio sam jelku u iskopanu rupu i odredio potrebnu dubinu. Na dno rupe sam nasuo potrebnu količinu rahle zemlje i ponovno postavio jelku. Mješavinom pijeska i zemlje sam postepeno ispunjavao rupu i cijelo vrijeme korigirao položaj stabiljke da stoji savršeno okomito. Nakon toga je došlo na red zalijevanje. Uzeo sam kantu za zalijevanje i u nju stavio prvo 5 mjerica Substrala. Zatim sam otišao u kupaonicu i sa tušom naljevao vodu. Pazio sam da je voda mlačna i da je tuš podešen tako da se stvara maksimalna količina mjehurića, da bi voda preuzela što više kisika i da bi ju mjehurići oslobodili makar malo štetnih sastojaka. Zalijevanje sam radio polako, malo po malo, dozvoljavajući zemlji da konstantno upija vodu...
...Otišao sam po ostatak kave, zapalio šiljak, i na divnom proljetnom suncu uživao u savršeno zasađenoj jelki, miru i tišini. Za mene je godina počela tek sad...

...Koliko puta ste bili sigurni da sve znate, da vam je sve poznato, da vam je slika potpuna i jasna? Pa ipak, događa se da previdom, površnošću ili neznanjem, neiskustvom ili jednostavno zato što je bio savršeno sakriven, ne uočite neki uglavnom mali detalj koji čitavoj slici, događaju, osobi, daje drugačiji, često sasvim suprotan lik. Gotovo kao u pravilu, što je detalj manji ili skriveniji njegov je utjecaj na inverziju drastičniji. Plusevi se pretvaraju u minuse ili minusi u pozitivu neočekivanih razmjera.
Koliko puta smo u životu bili samo prolaznici i propustili divne stvari ali koliko puta smo imali i sreće...

...osoba subjektivno zaključi da je pogriješila i to prezentira usprkos tome što to objektivno nitko od nje to nije tražio, niti ju je išta na to obvezivalo. Naizgled mala gesta, ali otkriva jedan zreli, čvrst, dragocjen karakter i zaslužuje moje poštovanje bez obzira kakvom se u svojim komentarima pokušavala prikazati...
Žao mi je osoba kojima zbog površnosti ili samodopadnosti propuštaju prepoznati prave vrijednosti na ovom sajtu.

...Što očekujemo od prijatelja? Najjednostavnije, da budu kraj nas kad ih trebamo. Pa ipak to i nije tako jednostavno. Lako je biti prijatelj kad se svi smijemo, kad sve ide dobro i kad i nema nekih ozbiljnih problema. Kad treba jesti i piti, kad se treba zabavljati, tada su svi dobri, poznanici, prijatelji. Prigodni pokloni nisu mjerilo prijateljstva, mogu bit tek indikatori osoba kojima bi trebali možda obratiti malo veću pozornost. U svakom slučaju poklon ne vrednujem njegovom objektivnom vrijednošću. Draža mi je, i više cijenim i više se veselim, npr. knjizi o drvenim brodovima odabranu za mene na rasprodaji po 30Kn nego rutinski kupljenu butelju objektivno višestruke vrijednosti. Materijalno ničeg nisam željan pa me skupi pokloni bez duše ne impresioniraju...
...No, ponekad čovjek u nekim trenucima života treba nekog tko mu nije supružnica, partnerica ili član obitelji. Osobno mi se to događa rijetko, prsti jedne ruke su dovoljni za takve slučajeve i tada je važno da osoba koju smatrate prijateljem bude uz nas. Izmotavanje, banaliziranje ili izostanak tada držim "ozbiljnom greškom u koracima" koju jako dugo pamtim i koja iz temelja mijenja stav i ponašanje prema osobi koju sam smatrao prijateljem. Da li će osoba koju smatramo prijateljem biti muškog ili ženskog roda u principu nije važno. Pa ipak, moram priznati da su mi draže prijateljice, iz jednostavnog razloga što žene imaju istančaniji osjećaj za nijanse, imaju "filing" i "tuch", imaju uglavnom suprotstavljeni stav i mišljenje, jer slaganje sa mojim mišljenjem bez kriterija u meni može izazvati samo odbojnost. Muški su uglavnom previše crno - bijeli i podložni "macho shitt" razmišljanju ili/i predrasudama, svaka čast izuzecima...
...Ovo mjesto je interesantno. Stalno nekog ima i savršeno se uklapa u kriterij po kome prijatelji trebaju biti uz nas kad ih trebamo. Lucidnost, vrckavost, ozbiljnost i što je najvažnije dobronamjernost nije upitna pa se i to savršeno uklapa u kriterije prijateljstva. Relativna anonimnost i nepoznavanje sugovornika objektivno jest mana ali sa druge strane posljedica toga je i veća "otvorenost" jer neke stvari sigurno ne bismo rekli u "face to face" razgovoru. Po mom mišljenju čak i neki grubi, naizgled nepristojni i neprimjereni komentari zavređuju da se o njima razmisli ma kako "zločesto" u prvi mah izgledali. Bilo bi pogrešno zaključiti da je ovo mjesto zamjena za prave prijatelje "od krvi i mesa" ali razmišljati o virtualnim prijateljima kao o nekakvoj nadopuni svakako ima smisla. Oni koji uspješnost svog utrošenog vremena na ovim stranicama mjere samo po tome "da li su nekog uspjeli poševiti" imaju ozbiljan problem sa površnošću i nezrelosti. No, nikoga ne osuđujem, svak svoje zna. Osobno, mjesto mi je simpatično, ponekad dosadno ili nerazumljivo, ponekad poučno i zabavno. Whatever, izbor je na kraju samo moj, odluka je samo moja, ja sam "the master" svoje tipkovnice i to je ono što se traži, sve preko toga je "bonus"...

O VJEŽBAMA NA TRAGU SASVIM OSOBNO...

Trag! Disciplina koja u ljudima koji se bave športskom radnom kinologijom budi najkontraverznije osjećaje. Nekima je to nužnost koja se mora odraditi, drugi ga mrze, a pravi "šmekeri" smatraju da je to najljepša i najprirodnija natjecateljska disciplina koja postoji u radu sa psima.
Zadatak psa kod vježbe traganja je da dosljedno slijedi trag osobe koja je prošla livadom prije nekog vremena koračajući i poštivajući odeđenu shemu kretanja te da nađe predmete koje je ta osoba, tragopolagač, ispustio na tragu. Starost traga, tj. vrijeme koje je proteklo od prolaska tragopolagača do dovođenja psa na izvršenje vježbe, dužina traga, oblik traga i broj predmeta variraju s obzirom na stupanj ispita po kojem se natječe.
Zvuči jednostavno. Pas ima savršen nos, svi psi imaju naviku da stalno nešto njuškaju i kad treba i kad ne treba. Naravno da mu je u genima da ostavi trag svoje vlažne, u našem slučaju i povremeno slinave njuške, na vašoj večernjoj haljini ili svečanom odijelu, koje ste upravo odjenuli spremajući se "za izlazak u život". Kako je onda moguće da se nekakav trag toliko mistificira i da ga se mora toliko puno trenirari? Pozabavimo se stoga praksom, sasvim osobno...

Zločesti trener besramno je dovukao vas i vašeg boxera u vrlo, vrlo rano nedjeljno jutro na livadu pored Save. Sunce tek što je izmililo iznad zgrada Zapruđa. Livada, natopljena rosom, sa kapljicama koje se presijavaju na crvenkastom jutarnjem suncu ne djeluju nimalo romantično nakon napornog radnog tjedna. Još manje romantike ima u mokrim tenisicama, ako ste slučajno zaboravili uzeti gumene čizme. Pogled prema Medvednici potvrđuje vaše slutnje da svi normalni građani grada Zagreba uživaju u produženom jutarnjem spavanju i da samo "bolesnici" bauljaju u ovo doba uokolo sa svojim psima. Vrijeme je da svom psu postavite prvi trag.
Trener bešćutnik objasnio vam je što trebate raditi i ubrzo gazite mokru travu postavljajući trag. Psujete u sebi dok vam jutarnja rosa ulazi u tenisice ili gumene čizme. Šljapkajući mokrim čarapama u mokroj obući dolazite do vašeg boxera foteljaša koji je isto tako zbunjen tajmingom i ambijentom te nakon dvadesetak minuta krećete na izvršenje svog prvog traga. Izvedba traga se naravno, pretvara u katastrofu. Pas njuši svugdije samo ne tamo gdje bi trebao. Kada nakon dvadesetak metara natezanja, bodrenja i kuđenja vaš mezimac dođe do predmeta ili hrane koja je na kraju traga, foteljaš odbija leći na mokru travu. On je boxer, on ne voli hodati po kiši, ne voli zagaziti u lokvicu vode i definitivno ne liježe u rosnu travu!

Nekoliko mjeseci kasnije, navečer, nije važno kojeg dana, navijate si sat za vrlo rano buđenje. Toliko rano da da normalno i bez žurbe poslije svega stignete ujutro na posao. Dok se u vrlo, vrlo rano jutro tiho oblačite, on, vaš boxer je već spreman, nestrpljivo kružeći po hodniku, tiho zacvili da se požurite, jer on zna da je danas dan za trag. Dolazite na obalu Save, sunce samo što nije izašlo i vi žurite da postavite trag. U džepu nosite predmete koje će vaš pas naći na tragu, stari plastični upaljač, komadić drveta veličine kutije šibica, komadić starog gumenog crijeva, stari kožni novčanik. Pažljivo hodate kroz jutarnju rosu pamteći orjentire, karakteristične grmiće i busene trave, te mjesta na koja ostavljate predmete. Vaše krivudanje livadom završava nakon stotinjak koraka te se vraćate psu koji vas nestrpljivo čeka. Sada imate sat vremena za laganu šetnju i da vaš pas na miru obavi jutarnje formalnosti. Pas je na povodniku, jer ne želite da se uspuše ili zaigra. Sunce se pokazalo iza sivih uspavalih zgrada Zapruđa. Unutra su spavaći koji propuštaju jutarnju čaroliju livade koja se budi. Propuštaju laganu izmaglicu iznad Save, čarobnu igru jutarnjeg sunca u kapljicama rose i prekrasan jutarnji zrak, čist, pomalo vlažan i prepun svježine i mirisa prirode. Bliži se 60 minuta od postavljanja traga i vi na svog ljubimca stavljate opremu - ormu umjesto ogrlice, da ga ni nehotice ne biste sputavali i vodilicu dugačku 10 metara. Tiho bodreći psa, dovodite ga na početak traga. On je nestrpljiv, vuče vas držeći njušku pri zemlji pokušavajući što prije otkriti "onaj pravi" miris, miris lovine. Pas je krenuo u "lov". Vi krećete nakon 10 metara, držeći za kraj vodilice, pazeći pri tome da je uvijek opuštena ali i da nikada ne dotiče zemlju. Pažljivo promatrate govor tijela vašeg psa. Vi već po položaju leđa ili repa ili po pokretu znate ima li trag ili ga je nakratko izgubio. Sa druge strane, pas zna ide li dobro ili griješi, osjećajući korake vodiča iza sebe ili pak napetost vodilice. Usprkos razmaku od desetak metara između vas i psa, vi ste jedno. Geni davnine za koju niste vjerovali da su još u vama ipak su se razbudili. Vas dvoje ste sada lovci na zadatku i uživate u svakom trenutku pronalaženja predmeta, jednog za drugim. Ipak u svemu tome ima gušta i vi znate da ste postali "šmeker".
Ostavljate zadovoljnu "bebu", koja se je sa dubokim sretnim uzdahom udobno smjestila u fotelju i dolazite na posao, točno na vrijeme i dobro raspoloženi. Gledate svoje kolege kako užurbano dolaze na posao, nervozni i pospani. Smješkate se, jer vama je dan divno počeo!

DT ili Sagittariusclassic & As, objavljeno 1998 god.


...sjećanje na Asa, njemačkog boxera ( 1991 - 2003 ) IPO-3, Rim- Atibox 95 prvenstvo Europe, 5. mjesto i 100 od 100 mogućih bodova na tragu...

Odanost, neustrašivost, plemenitost bez ostatka, karakter bez mane, sva dobrota ovog svijeta nalazila se u njegovim očima. Biće koje mi je donijelo neizmjernu radost i zauvijek oplemenilo moj život.

...Oduvijek sam se smatrao " tehničkim" tipom osobe, znači osobom koja vjeruje u opipljive, izmjerljive i znanstveno dokazive stvari, osobom sa obije noge čvrsto na zemlji. Ne smatram ozbiljnim, spiritizam, gatanje, horoskope i slične stvari. Držim ih simpatičnom razbibrigom i ništa više. Par puta sam iz zeke, u društvu zagledao u tuđu "šolju" i " nadrobil " sve i svašta ali mi jedna frendica ( ozbiljna gospođa, profesorica ) uvijek inzistira da joj gledam u šalicu i kaže da sam joj u tri uzastopna puta sve pogodio ( radi se naravno, uglavnom o nekim novim muškarcima, koji bi se trebali pojaviti ) :-)))).
...Ono što me zanima nazivamo predosjećajem, špuliusom ili slično. Mislim da je najbolje to opisati osobnim iskustvima.
...Npr. dogodilo mi se je da mi je "u prolazu" , usputnom razgovoru, spomenuto određeno ime. Prva pomisao mi je bila kako ja tu osobu moram upoznati. Nakon nekoliko tjedana, slučajno, tu osobu zaista i upoznam. Odmah mi je "sjela", osjetih da znam jedan njezin sasvim osobni podatak ( jednostavno osjetim, nisam ju nikad vidio, osim imena ne znam o njoj zaista ništa..) i kako ponekad znam biti besraman, upitah ju za taj podatak i dobih potvrdan odgovor garniran zbunjenošću osobe kojoj to inače nije svojstveno. Kako se sve to događa u poslovnom okruženju naših nekoliko sljedećih kontakata sam odradio na profesionalnoj visini, striktno službeno, makar je čitavo vrijeme bilo "nešto nedefinirajuće" u zraku. Ne usuđujem si špekulirati da je bilo obostrano, makar su neke sitne aluzije ostalih uposlenika dale naslutiti da je možda i bilo tako...
...Drugi slučaj, ulazim u posao i varijantu u kojoj su svi oko mene oduševljeni. Oduševljen sam i ja jer "to je to" ali od prve sekunde mi nešto govori da to neće dobro završiti. I sve ide fino ali cijelo vrijeme imam to u podsvijesti i stvarno se tako dogodi i sve se razleti u trenu...Sreća da sam bio pripravan pa sam se izvukao...

Moje pitanje jest, da li vam se dogodilo da ste npr. tu vidjeli neki nik i osjetili nešto "različito", da li ste pročitali neki komentar i osjetili nešto "različito"? Imamo li zaista u sebi neko skriveno osjetilo koje " iz potaje" pokušava utjecati na naše postupke? Ima li u tome stvarno neke " čarolije " koju ili ne prepoznajemo ili nepotrebno ignoriramo?

ps. ne mogu vjerovati da sam ovako nešto napisao...

...vozim u petoj, dva i pol soma okretaja, stodvadeset, i tako već duže vrijeme. Uspavanka, puls je normalan, adrenalina gotovo i nema, ima se vremena za gledat okolo, uočavati detalje i dobro razmisliti. Takvo stanje sam si sam napravio. Ne tako davna prošlost, razbuđena i neobuzdana završila je bolnim rezovima koje nisam želio nikom priznati osim samom sebi. I to je dobro, trebalo mi je vremena da stvari nazovem pravim imenom, da se riješim zabluda, da pretvorim lepršavi, razvodnjeni, ružičasti akvarel u jasniji bijelo-sivo-crni ugljen. Smireno i racionalno stanje mi sad odgovara, stvari idu dobro, problemčići se riješavaju gotovo sami od sebe i u principu se ne bih trebao niti malo žaliti, ali...
...Sunce na prozorčiću, nakon preduge hibernacije uzrokuje u meni lagano titranje. Kako ni jedno stanje u životu ne traje stalno, imam osjećaj da se nešto iza brda valja. A moj "špulius" me nikad nije iznevjerio. Dobro, što god da mi " onaj gore" sprema pokušavam predvidjeti, mogu li? Puno sam razgovarao sam sa sobom, bez milosti, ograda ili obzira. Čovjek ima dio sebe koji ne može podjeliti ni sa kim, što je samo njegovo i duboko pohranjeno u njemu. Mislim da je važno da se prema tome ne odnosimo ignorantski, potiskivanjem ili " spremanjem pod tepih". To je, po meni, osnova onog što zovemo zdravim razumom...
...Što god da dolazi, ja sam spreman, pripravan. Jedva čekam da ubacim u drugu, da pritisnem " pedal to the metal ", da mašina promjeni zvuk, da krene ubrzanje koje koje raste gotovo eksponencijalno praćeno kazaljkama koje naglo skreću u desno i tako do sedam i pol tisuća okretaja kad se uključuje blokada, a ja imam na raspolaganju još pregršt brzina. I prešaltam, brzo, u treću, uz divlji, oštri trzaj cijelog stroja i brzinu koja već debelo premašuje opće prihvatljivu, mediokritetsku... "We brake for nobady" tad moj je moto i uživaj sag u trenutku jer reprize nema...
..Ej, " ti gore", Bring 'em on, I'm ready...one more time... :-)

...Dođe čovjek kod doktora i govori usplahireno:" doktore, doktore vidim bijele miševe, hodaju po meni " !...Dobro, dobro, odgovara doktor, samo ih nemojte po meni bacati...

...Postoje ljudi koji vide bijele miševe i oni koji ih ne vide. Osobno, ne vidim bijele miševe i nemam ništa protiv ljudi koji ih vide, naprotiv. Osobe koje vide bijele miševe danas su cijenjene,konstitutivne, uvažavane i one koje se pita...
Ali nedavno i nije bilo tako...
...Kada sam se ženio, prije nešto više od dva desetljeća, vidjeti bijele miševe nije baš bilo bezazleno. Pogotovo nije bilo prihvatljivo nakupini u kojoj sam tada bio zaposlen. Pa ipak, kako je moja odabranica osoba koja vidi bijele miševe isto kao i moja majka, baka, njeni roditelji i ostali dragi ljudi, odlučio sam da se vjenčam i u simbolu ljudi koji vide bijele miševe. Iz poštovanja prema svima koji su mi dragi. Nije me bilo briga kakve će biti posljedice a igrao sam i na kartu da me nakupina previše treba zbog znanja i vještine kojom sam obavljao svoj posao i tu sam imao pravo, moj čin je ostao prešućen. Ni tada, ni nikad prije, ni nikad poslije, nisam skrivao da ne vidim bijele miševe i tada to za moj čin nije bilo važno. Tolerancija je bila na visini i nitko od uključenih, pa ni najuvaženiji predstavnik ljudi koji vide bijele miševe, nije mi radio probleme usprkos tome što sam mu u prvoj rečenici našeg prvog kontakta rekao svoj osobni stav i motive. Čovjek je doživotno zaslužio moje poštovanje i respekt.
...U mojoj kući rasprava o bijelim miševima se nikad nije vodila, jedno dijete vidi bijele miševe, drugo ne i ja nikad nisam imao problema s tim. Tolerancija i uvažavanje. Običaji ljudi koji vide bijele miševe uvijek su se poštovali i obilježavali u mojoj kući uz moje aktivno sudjelovanje...
...Danas je došlo neko drugo vrijeme, osobe koje vide bijele miševe, a pogotovo njihovi uvaženi članovi više nisu tako skromni, tolerantni i samozatajni. Sve me to ne bi smetalo da se nisu okomili u svojoj agresivnoj ekspanziji i na ljude poput mene...
...E to baš i neće ići tako lako...
...Nikad, ali nikad, neću reći da vidim bijele miševe ako ih ne vidim. Ako se društvo koje vidi bijele miševe želi okružiti ljudima koji lažu da vide bijele miševe to je njihov moralni problem ili možda i nije ako je u pitanju samo financijski interes...
...Agresivno sakupljanje " milodara " uvođenje nekih " tekica sa dužnicima ", gradnja velebnih zdanja usred opustošenih sela i gradova, gradnja arhitektonski nakaradnih građevina na svakom mjestu, parku, dječjem igralištu, posezanje u penzione fondove, uzimanje onima koji i onako imaju premalo, baš i nije u skladu sa temeljnim pravilima ponašanja pravih ljudi koji vide bijele miševe. No tu nije kraj, pokušavaju se uvući u moj posao, u moju kuću, u moju spavaću sobu, u moju intimu, u moje razmišljanje, u moje poimanje i pokušavaju mi nametnuti osjećaj krivnje, krivnje što ne vidim bijele miševe. No, ni to nije dosta, sada me pokušavaju proglasiti opasnim, destruktivnim, krivcem za sva zla modernog društva, čekaj, čekaj, nije li to negdije u povjesti već bilo? Licemjerje i moral, onakvim kakvim ga ja doživljavam, nisu spojive kategorje...
...Drago društvo koje vidi bijele miševe, nemojte me tjerati uz zid, nemojte me tjerati da odbacim toleranciju. Ako me pritisnete da to postane neizdrživo " I'll fight..", a tu sam još uvijek jako dobar...
...Poštovanje, uvažavanje, respekt, nisu civilizacijske stečevine koje se mogu ostvariti nasilništvom, kupiti novcem ili nametnuti dekretom.
To se mora zaslužiti, mukotrpno, skomnošću, otvorenog srca i duše...

...Godine su iza nas, prošli smo svašta, vidjeli smo puno, osjećali smo intenzivno i raznoliko. Bili smo tinejđeri, bili smo buntovnici, istraživaći, filozofi, ljubavnici, avanturisti i uvijek najpametniji i podosta tvrdoglavi. Ponekad smo griješili, ponekad smo bili ispred svog vremena, uglavnom neshvaćeni i neobuzdani, buntovni "po difoltu". No, to je bilo takvo razdoblje našeg života, bio je rokenrol i bilo bi dobro i poželjno da to nikad ne zaboravimo, naše djece radi...
...Onda smo osnovali obitelj, dobili smo djecu, dobili smo radost ali i odgovornost kakvu prije, ne da nismo poznavali, nego ju nismo doživljavali. I tu nastaje prvi " shift " u našim glavama i naglo se pretvaramo iz dječaka u muškarce. Igra postaje nemilosrdna, ulozi više nisu " samo ja " i nema puno mjesta za pogreške. Djeca i obitelj su u fokusu vašeg života i sve je podređeno tome. Radite puno, živite intenzivno. Svojim mališanima pokušavate dati što više općeg znanja. Od onog naizgled bezveznog, " idemo vidjeti što sve živi na livadi ", pa sa malim čovječuljcima proučavate mrave, gliste, cvrčke, guštere, žabe, pčele, bumbare, općenito sve što gmiže, puže, hoda, ruje, leti i pliva u našoj okolini. I uživate, jer uviđate da male glavice - spužvice sa svojim velikim očima i slatkim uvojcima upijaju sve. Postavljate u sobi prvi akvarij, dio kompletnog prirodnog ciklusa u dnevnoj sobi. Prolazite prve suze kad prva ribica " pliva leđno " u malom svijetu i pravu paniku kad Oskar ( riba ) počne plivati sa Mastocembalusom ( duga, zmijolika riba ) u ustima. Trošite pravo bogatstvo na slikovnice, enciklopedije i slične stvari jer želite da vaša djeca imaju sto je moguće veću količinu znanja koju zovemo općom kulturom, svjesni da za njih to znači kasnije veću mogučnost izbora i bolje razumijevanje svijeta koji ih okružuje. Od vaših snova o kućici iz žurnala nema ni govora, na zidovima su crteži vaših slatkih mališana, fotelje također nisu više u onom tonu koji biste željeli, tepih se ne spominje a kupaonica je uvijek u nesvijesti. No to je cijena odrastanja a budimo realni, who giv'a shitt, kad pogledamo u te male slatke sretne okice nakon nacrtane sove pastelama na zidu. Počinje škola, izdaci su veći, stres je prisutniji i imate osjećaj da su svi problemi ovog svijeta na vašim plećima. Tu i tamo uspijete uhvatiti malo vremena za sebe, u pauzi između spavanja i svađe sa učiteljicom, jer mislite da vašem princu ili/i princezi ne daje tretman koji " svakako " zaslužuje. Ukratko, šok je drugo ime kojim bi opisali svoj život.
E sad dolazi srednja škola, vaš mezmac, zvijezda programa, prolazi drastične promjene. Prvo markiranje i odlazak sa škvadrom u lokalni gimnazijski kafić doživljavate....Hm, kako doživljavate. Preko noći više niste tatica - heroj, nego udav, fosil, konzerva, groblje i sl. Za vaše dobro, pročitajte prvo poglavlje ovog teksta još jednom. Užasnuti, razaznajete da stvari više nisu pod kontrolom i da baš i nemate puno mogučnosti i utjecaja. No, ako ste dobro odradili onaj dio sa livadom i akvarijem, mislim da ne biste trebali biti previše zabrinuti ali opreza nikad dosta.
...Godine, ma kakve godine, desetljeća su prošla dok si rekao tripiciklovanacvikocvoklica i vaši mališani odavno nisu više mališani. Trebaju vas, samo kad vas trebaju, ostalo vrijeme ste im davež i ubrzano se nastoje izvući iz vašeg života i dolazi vrijeme da napravite novi " shift " u svom životu, ili možda i ne? Cijelo ovo vrijeme interesantan je stav majke. Žena vašeg života, ona s kojom ste odlučili stvoriti obitelj i ostarjeti zajedno, manje više neprimjetno se je promijenila. Nije u pitanju fizička promjena koliko promjena u glavi. Iz nježne, strastvene, ljubavnice, prijatelja, partnera pretvorila se u ženku. Potomci su u fokusu njenog života, i ona živi i njihov život strastveno i potpuno. I nije važno što su djeca već odavno ljudi, ona to ne vidi, ili možda vidi al ne mari, ili ne može to razumijeti i mi muški odjednom imamo problem koji uopće nije bezazlen...
...U principu postoje dva načina ponašanja roditelja, prvi su oni koji se postavljaju cijelog svog života tutorski prema svojoj djeci ( usudio bih se reći većina ) i drugi koji osamostaljenje svoje djece vide kao ponovnu priliku da neopterećeni vrate sebe, svoje potrebe ili svoje zakopane snove. Ne pada mi na pamet da osuđujem ničiji način života niti da se u njega uplićem naprotiv, mislim da nitko na to nema pravo. U redu je reći svoje mišljenje kad te pitaju ali nikako nije u redu tretirati ga kao svetu kravu i nametati ga drugima. Vrijeme je, svjesni ste da ga više nema na bacanje, da realizirate neke svoje želje koje ste ostavili negdije u vremenu prije više od dva desetljeća, vrijeme je za " shift ". Ako uz sebe imate osobu koja razmišlja na isti način onda problema nema i ulazite u jedno prekrasno razdoblje svog života. Možete uživati posječujući mjesta koja ste oduvjek željeli posjetiti, možete početi graditi brod, možete početi slikati, možete što vam srce želi. No, što ako osoba koju imate uz sebe to ne želi ili ne može, što ako odjednom spoznate da kraj sebe imate osobu koja vas više ne može sljediti? Možete se prilagoditi, popustiti vašoj partnerici, sjesti u fotelju, zaglupljivati se televizijom i novinama i čekati kraj. Možete pokušati nezin stav promijeniti, polako, korak po korak, no imate li toliko vremena? Da li je to zaista moguće? Možete biti bezosječajna svinja, ostaviti sve, kupiti cvajzicer instalirati nekog bambija na suvozačko sjedalo da upotpuni sliku i djeliti maramice zavidnim prijateljima. Moram priznati da još ne znam odgovor na to pitanje, da li je u redu ubiti sebe iznutra, da li imamo pravo odnositi se nehajno prema svom životu, možemo li se " zdenfati" i ostati normalni...

...Svim zaljubljenima želim nježno valentinovo...

....e moj Sag, evo još jedna godina je gotovo iza nas. Godina u kojoj se i nije baš nešto uživalo. Malo si plovio Kornatima, malo si fino jeo i pio po lokalnim konobama i to bi bilo to. Puno si radio i puno si se odricao da bi svima udovoljio a za tebe baš i nije ostalo puno. Nemilosrdno su te
" tvoji " zatrpavali svojim problemima koje si uglavnom sve riješio. Ljudi kažu da si ih previše razmazio, neka, kažeš ti...
Za tvoje probleme te uglavnom i nitko nije ni pitao, a zašto i bi kad su tvoji problemi samo tvoji i nemaš nikoga na koga bi ih mogao prebaciti. Tvoji sanvali, normabeli i apaurini su samo tvoj problem. U poslu nisi baš briljirao, imao si jednu viziju koja se pretvorila u zabludu ali si imao i snage i čvrstine i odlučnosti da to odrežeš kao nožem i ostaneš na nogama usprkos svemu što je bilo protiv tebe. Brine te osjećaj da polako gubiš snagu. Znaš da se ne radi o fizičkoj snazi jer to nikada i nije bio neki problem, radi se o psihičkoj snazi, drajvu, koji te je počeo napuštati i što te jako brine i na čemu ćeš morati poraditi...
Na opće zaprepaštenje raskinuo si neka prijateljstva jer si shvatio da ona to i nisu bila. Kad jednom podvučeš crtu onda više nema natrag i nema popravka, ni oprosta, to je tvoja tamna strana i ostavlja " žrtve" zaprepaštene i u nevjerici. Zbog toga si bio kritiziran od strane svojih najbližih ali tebe kvantiteta ionako nikad nije impresionirala...
Stoga si odlučio da se sad u ovim prazničkim danima moraš nečim malo razveseliti.
I razveselio si se sa lijepim novim vrhunskim LCD monitorom . " Tvoji " su mislili nešto primjetiti ali su shvatili da je najbolje šutjeti kad su vidjeli izraz na tvom licu...
....Drago prisutno društvo, sad ste mi svi oštriji, jasniji i ljepše obojani...
Želim Vam Čestit Božić i Sretnu Novu...

...nailazimo na njih često, bilo u poslovnim ili privatnim kontaktima. Uobičajno ih ne zapažamo ili nas ostavljaju ravnodušnima i ne kontaktiramo s njima više nego što je to u tom trenutku svrsishodno. Samozatajne, skromne, nenapadne, ničim ne skreću pažnju na sebe. Većinom su obučene u vrećastu odjeću, duge široke suknje i ponekad očiju sakrivenih iza sasvim običnih naočala...
Prvo što nam nakon nekoliko susreta privuče pozornost je njihova kompetentnost o temi o kojoj s njima razgovarate. Postajete lagano zainteresirani i počinjete im pridavati malo više pozornosti. Nakon toga otkrijete osmjeh. Nije to onaj RTL osmjeh, biserni, zaokružen savršenom šminkom iznad kojeg se nalaze lijepe ali bezizražajne prazne oči. Njihove oči promjene oblik, bljesnu na trenutak i odišu toplinom dajući osmjehu neodoljivi čar. Nakon toga počinjete ih promatrati malo drugačije. Lovite konture njezinih nogu dok iskoračuje i pokušavate odgonetnuti obline njezinog tijela dok hoda ili se lagano saginje...
...detalje koje samo izvježbano oko može vidjeti...
I postajete zaintrigirani pa oduševljeni sveukupnim dojmom i ako ju uspijete skinuti osupnuti ste prizorom kojeg se ne možete nagledati...
One ulaze u vaš život tiho, polako i neprimjetno. I bez obzira, ostane li sve na nekakvoj platonskoj vezi ili postane avantura ili postane ozbiljna veza, one ulaze u vaš život da tu i ostanu i nikada više ništa nije isto...
Pomalo zbunjeni i zatečeni pokušavate shvatiti što vam se dogodilo, pokušavate shvatiti moment kad ste postali " skuhani " ali vam to ne polazi za rukom. Kemija je odradila svoje, neprimjetno, podmuklo i bez crvenih lampica upozorenja...
..." fatalne " žene nisu žene prekratkih minica i predubokih dekoltea sa spikom koja previše koketira sa vulgarnošću. " fatalne " žene su – žene na drugi pogled...

AKSIOM:
Al Bundy: " They [women] need us [men] just as much as we need them. Why? Because we can do the job and you can't take a battery home to meet your mother."

Gotovo svakodnevno svjedočimo tekstovima na ovim stranicama mlađih ili malo manje mlađih pripadnica iskrice čiji je sukus priča kako su muškarci glupi papci, bezosjećajne svinje ili slično besmisleno trabunjanje. Činjenica da ove stranice posjećuje mnogo mladih, ponekad dezorjentiranih, ponekad u odnosu na žene preplašenih dvadesetogodišnjaka, mislim da je potrebno iznjeti neke činjenice...

1. Normalno je da su dvadesetgodišnjakinje zrelije, prefriganije od svojih vršnjaka i da ih to ponekad može baciti u bed ali to nije nikakav razlog za krajnji očaj, depresiju ili « rezanje žila». Ne očajavajte, vaše vrijeme tek dolazi...
2. Žene sa godinama imaju sve manje izbora dok je sa mušarcima obrnut slučaj. Solo komade u tridesetima, gotovo u pravilu, hvata panika jer je ponuda muških na tržištu sve manja a mlada konkurencija nadire...
Onda se primaju dijeta od koji mršave na krivim mjestima ili uopće ne mršave. Ubijaju se u teretanama nabijajući pločice i bicepse sa diskutabilnim rezuntatom. Da li je stvarno gušt ševiti komada sa muškim tijelom? Muške , naprotiv, svaka bora ili sijeda čini privlačnijim i muževnijim i dovoljno je da koji tjedan provedu u teretani ili drugim sportskim aktivnostima, očvtsnu muskulaturu, i odmah su in. Zašto u tridesetima gubiti vrijeme na frustrirane vršnjakinje kad ima dosta mladih nepokvarenih komada ko stvorenih za pokvarit...
3. Za žene u četrdesetima igra postaje gruba. Izbora gotovo da i nema, frustracije prelaze u očaj i lovi se nemilosrdno što se ufatiti dade. Na kraju one najpametnije, najjezičave i nekad nedodirljive završavaju sa smiješnim, jadnim ostatkom muškog roda koji je u pravilu antipod njihovog ideala. One koje ni to ne uspiju postaju zagrižene feministkinje sa izvitoperenom logikom i stavovima... Baš me zanima, ako im se u međuvremenu zalomi muško dijete, što kažu svom sinu kad im se na vratima pojavi tinejđerica koja njihovog sina fura van, a na čelu joj piše « ugrizla bum ga za srce, prožvakala i ispljunula u prašinu»... Mi muški, naprotiv, postajemo neodoljivi i izbor je veći nego ikada...
4. Normalno je da vidite starijeg muškog i mlađeg komada. Obrnuto se viđa rijetko iz jednog jedinog razloga. Malo je komada koji zgledaju ko DemiMur a umočene su u mrtvu lovu...
5. O ženama u pedesetima nemam što reći, preostaje im jedino iskrica... Kod nas muških se uz malo samodiscipline niš ne mijenja, ako treba, čak i kemija radi za nas...
6. Iznimke od gore navedenog postoje. U pravilu se radi o intrigantnim, sofisticiranim, bezvremenskim ženama koje na žalost samo potvrđuju pravilo...

...danas mi je ročkas, jedan od onih – odd days. Odmah ujutro su mi došli frendovi sa bocom Absolut votke ( maj fejvorit ) sa znakovitom posvetom – Time is not on your side! Banda spaljenih, sredovječnih frajera koje imam jako rad. Onda je ONA došla s placa, uvalila mi pusu i ružu a ja sam pital gdi je Renata ( Sopek). Jer ak me stvarno voli, nakon 25 godina braka, mogla mi je kupit Renatu za ročkas. To bi me stvarno razveselilo...Nakon toga sam imal u mušteriju u radnji kojeg sam rešil po hitnom postupku. E onda me je zval neki komad iz firme kaj su mi dvaput platili fakturu i sad bi lovu odmah natrag. Naravno da to ne dolazi u obzir jer sam i ja njih čekal 2 mjeseca. Rekla je da bu me metnula na crnu listu na što sam ju pital da jer ona mene vidla uživo...Veli da nije, na što sam joj rekel da kad me vidi sa mojih 193 i zelenim očima da bu joj jasno da me nikak nemre metnut na crnu listu. Na kraju smo se rastali u ljubavi i slozi, ja sam se obvezal da bum joj osobno donesel virman za dva tjedna kad je njoj ročkas...Potomci su mi čestitali onak, nije baš fora da me danas žicaju vulo...Sve u svemu, gnjavaža...

• Christmas is not the time for regrets. That's what anniversaries are for.

…popodne nikog nije bilo doma tak da sam mogel malo uživati u miru, kavi, cigareti i Nikad ne reci nikad, noge na tabureu i tišina...
...Predvečer mi je došla gerijatrija, klasična obiteljska spika, hodajući mrtvaci opterećeni tuđim problemima. Na svu sreću sutra je radni dan pa su se brzo zbriketirali doma...
Sad sam opet na miru, moram unjeti neke promjene u svoj život, malo adrenalina, sve je postalo mrtvo, isto i depresivno....Moram razmisliti....

P.S. Draga Mazna djevojko, znam da ljubiš i glavu gubiš al da si mi zaboravila čestitat ročkas ti nebum zaboravil! Sutra kad kresneš komp bu ti neugodnjak....