Dobro jutro,dobar dan, želim!

Ne postoji određeno društvo prijatelja u životu samaca, kojima se povjeravaju  problemi i zadovoljstva do bemislenog razuma a razlog tome je jednostavan:jer ne postoje.
Sam čovjek je sam i kad je u gomili.
Drugi punkt ljudi jesu oni koji ne mogu živjeti bez dodira,moraju biti okruženi ljudima inače događa im se da postaju depresivni jer smatraju da je samoća njihov najveći neprijatelj.
Biti ovisan o druženju i središtu pozornosti.
Zadnji krug ljudi jesu oni koji mogu ili barem misle da mogu postići što žele ,kada i gdje što žele a da ih ne briga ni samoća niti okolina.
Čovjek je sam sebi najveći prijatelj i neprijatelj.
No..što se događa kad se dvoje ljudi iz različitog svijeta udruže,zajedno u "vezi"?
Pitanje je kako?Kako će funkcionirati?Kako su našli zajednički"jezik"?kako?Kako??
Većinom su to ovi iz drugog i trećeg kruga,a katkad se i posreći ionima iz prvog što kasnije zbog učestalog samljenja postanu pripadnici drugog punkta,ali to je druga priča.
Mene zanima kako funkcionira veza kad se pripadnici istog klana(recimo trećeg)nađu u vezi ali da je jedan od njih prikriveni(ovisi o situaciji)član i prvog i drugog reda.
.....želimo razgovarati ali ne možemo zbog straha,želimo voljeti,biti voljeni ali ne daju nam što želimo zbog nemara.Pitamo se što uopće radimo u vezi u kojoj jedan žali a drugi ne mari.Da li je ikome drago čuti-ja mogu bez tebe kao i prije što sam mogao.
 
Ne!..,to nije ono što želiš čuti od mene dragi moj-reče pripadnica prekrivena članstvima svih krugova,ali to nisu riječi koje niti ja želim čuti od tebe.
Istina je prava,mogu bez tebe ali na kraju priče vraćaš se prvom rangu a ja dragi ostajem gdje želim.
Ne ispadaš žrtva već postaješ snažnija nego prije ljube draga.
 
 
 
 
 
 
 
 
...............u mislima čovjeka opasno je biti zbog prekinutih radioveza.....gdj...e ...sam...u..biti...ja.....sa..vjes...t.
 
 

Ne znam od kuda da počnem stoga je najbolje krenuti smjeru gdje me riječi vode..,vidite, na Iskricu sam došla slučajno zahvaljujući mojoj prijateljici M i to jednog uobičajenog poslijepodneva.Bit mi je bila da vidim što se radi,možda steknem neka mail-poznanstva...no kako su prolazili dani izgubila sam nit onog što sam zapravo htjela....podijeliti svoje misli sa ljudima koje ne poznajem.
 
Zamisao da imam nekog da me sasluša bez prigovora i nepristojnih upadanja zvučalo je idealno..,no kako rijetko mi je dostupan kompjuter i moja lijenost da uzmem barem pero u ruke i zapišem misli tog dana,bacaju me u očaj da nikad neću biti saslušana....
Vidite,gledamo razne žanrove filmova i serija ,poistovijećujemo se s likovima,postajemo junaci,ranjive duše ili genijalci ali samo zato što nemamo da nas netko iskreno posluša.
Kažite mi što vama znači zagrljaj?Primjer:Dva poznanika,bolje rečeno prijatelja ugledali su jednog drugog u gradu ,približili se licem o lice te se zagrlili tako da nije zagrljaj trajao niti 5 sekundi.Ili cura mazi se s dečkom na klupici čekajući bus.On je doduše zagrli ali ne dovojlno da može duboko udahnuti-izdahnuti i steći osijećaj sigurnosti jer nakon par sekundi njegove usne stope se s njenim.Prebrzo!Prebrzo...:(
Ono što nam svima fali ,htjeli vi to priznati meni ili ne je upravo taj čin-dugotrajni zagrljaj!I ništa više.
I to spada u stvari za koje kažemo-samo se jedanput dogodi u životu,neki ljudi su sretniji neki manje
 
Učinit ću sebično djelo.Zapisivat ću svoje misli zato jer to je ono što hoću i osijećat ću se bolje.Ovo je moj prostor a nitko ga ne može ukinuti i to mi pruža utjehu da mnogi znaju o čemu ću pričati.Ne očekujem ništa od vas jer znam što ćete reći .
Ovo je samo za mene.Dar.
Čitat ćete i na kraju shvatit.Nisam obična.Nisam neobična.Ja jednostavno jesam.

eto, uplovili u još jednu godinu i šta dobivamo?..poruke pune jednakog sadržaja kao prošle godine i tako slijedeće godine....ali što se tu može?Svi volimo kad smo nekome u glavi makar iz obveze,bitno je da dobijemo ono priznanje da nismo izbrisani sa ove planete,da smo zamijećeni,pa čak da je stvarno nekome stalo do nas.
Bez obzira na prošlu godinu,ove će nam biti dručije,započet ćemo ispočetka našto promijeniti u svo malom životu-ma moš"mislit!igramo po jednakim pravilima i tako ćemo i dalje sve dok....ma znate,mašta i te gluposti...možda je čak i stvarno...hm...možda...ma neeeee
kako bilo želim svima ono što želite ali da dobro poželite..nemam baš previše željastoga birajte pomno ono što želite...a sad na posao!

hehehehe......;))))
Svima lijepu novu želim,hahaha......moš"mislit!!
 
ne,ma stvarno vam želim dobar provod i puno toga.....moš"mislit!hehehe....
Ma ne,stvarno vam želim lijepa sijećanja na ovu godinu ako je to ikako moguće....;)

Ok,rad nedeljom!-tabu tema...
Pa da vidim....raditi nedeljom-tko od toga ima korist?
Prodavači,kupci ili poslodavci?Ili pak ona općenita visoka društva zvani u jednom-političari?
Iskreno zasad me nije briga za političare jer bit će uvijek tu sa svojim briljantnim kompromisima i idejama.
Poslodavci-nema se što reći za njih,znamo da je bitan samo jedan element-profit i ništa drugo.E,sad dolazimo do onih o kojima je zapravo riječ i temelj sukoba s prvog mjesta-Prodavači i kupci!Gladne životinje,i to ne u pojmu samo hrane,već verbalnog sukoba,borba za pravo,onog slatkog osmjeha na kraju kad vam odaju priznanje da ste u pravu.
E pa to se ljudi neće desiti,zato jer svatko od vas je u pravu!
Prodavači se žale da im je mala plaća,da ih izrabljuju na poslu,nemaju godišnji odmor kad žele,kupci ih ponižavaju,istresaju se na njih-i tu imaju pravo!
Kupci-žale se na izgubljeno vrijeme dokle čekaju na kasi,suhomesnatom odjelu,kruhu.Žale se da ih varaju na cijenam-jedno piše,drugo bude na računu.Isto tvrde za prodavače da su bezobrazni i drski -i tu imaju pravo.
Ali..pogledajmo sad stvarnu zbilju..-kad vas nisu varali vaši poslodavci?Kad ste bili zadovoljni sa svojim plaćama,jer uvijek ste mislili da ste manje plaćeni nego što ste zaslužili?Jeste li ikada doživjeli dan da ste ga proveli u miru bez živciranja?Koliko puta ste ostajali do kasno na poslu iz kolegijalnosti(mislim i na vrijeme Tita)?Ha?Koliko?Vidite li ironiju u toj riječi?
Što je sa našim kupcima?Gdje god da ste otišli morali ste čekati,zato jer uvijek je bio u pitanju novac-a kad je on u pitanju svi pokušavamo biti oprezni-ali to je nemoguće.Jer koliko se trudili uvijek nam nešto promakne,sklizne iz ruke.On se vrti u krug-odlazi i vraća se.Vi ste ti koji se ne vraćate.Imate samo jedan rok,a novac ostaje.
 
Što se tiče bezobrazluka i drskosti,to je sasvim druga tema...o njoj ću drugi put,čudan je ljudski mozak,fascinantan i zastrašujuć.
Nisam mislila ništa negativno sam onako kako sam osijećala s vama,i ja sam kupac i prodavač,i razumijem.shvatite kako hoćete ali nadam se najboljem.Hvala.
 
 
 

Hvala svima na vašim savjetima....naravno znate kako su pomogli-NIŠTA!!
..ali ipak hvala:)
..mora ona sama odlučiti....
inače radnik-je mesar.
istina što se tiče kockanaj i pića,ali i onaj drugi pije-to je valjda normalana pojava u ljudsko muško biće.
Još jedna karakteristika-ne puše!:))
Kak"divno....
Nema veze..hvala svima na vašim mišljenjima-dobri ste bili...pogotovo se zahvaljujem SISATOM.;)-..jarac,ha?

Dilema-dva muškarca.
 
Prvi-radnik,široka ramena,snažne ruke,dugi prsti.Crna kosa i prodoran pogled.Nema verbalne komunikacije na kavi samo posao i svlačenje pogledom.
Drugi-student,budući inžinjer strojarstva.Jednake visine,oblikovana bradica,zagonetni smješak,nježan i nesiguran,kavalir.Postoji komunikacija no bez kemije.
 
Dilema-zainteresirani za jednaku ženku.
Dilema-odgovaraju i jedan i drugi po horoskopskim znakovima da bi funkcionirali kao savršeni parovi.
Dilema-Ne zna što da radi.
Pitanje-Što da radi?

kod nekih ljudi ima određenih trenutaka kad biste ih najrađe pojeli...ne u stilu Hanibala:),ali baš ima tih trenutaka....
No dobro...
Išla sam u knjižnicu,podigla neke knjige i pogledala preko puta sebe...predivan pogled.))
vidim Urbana kako svojeg sina stavlja na ramena i to iskrenog osmjeha...
znate već kako volim gledati ljude,i ono što vidim su tužna lica,izmorena svakodnevnim obavezama ili postoje budale koje uništavaju drugim ljudima dobre dane-kao PersonalJesus;),no bitno je da rijetko viđam iskrene osmjehe.
i TO JE BIO TAJ OSMJEH TOG DANA.

Pitam vas-što je to da vas osobno živcira?Nešto najmrskije,užasno,nešto što vam toliko ide na živce da ne možete a da ne puknete i istresete se na tu osobu?Ili gomilu ljudi???
Recite mi.....:*
 
                                          P.S.-osim mene....:),Hvala.

Kažite mi,ne dođe li vam katkad da se sami počinjete smijati tj.više osmijehivati.:) ne dođe li vam?
Sami sebi u brk.Samo jedan veliki osmijeh:)
Pokušajte...
U autobusu,na poslu,u WC-u.....svejedno,zar ne bi bilo lijepo?
Dođe vam tako toplo oko srca,pogledate ljude oko sebe,znate što misle kako se osijećaju a vi se nasmiješite.Bez ikakvog razloga.Znate da je sve u redu u tom trenutku...
 
Smijete se,osijetite uzbuđenje a ne znate zašto.
 
Tako lijep osijećaj.
 
:)  :)  :)....

Znači,idem svakodnevno u taj autobus,sjedam na stolicu kao jučer,okrećem pogled prema prozoru da vidim što mi svijet danas donosi kad ono u blizini mene sjede dvije žene,svaka na suprotnoj strani od druge,komentirajući svoj posao.Neželjno, prisluhnem da čujem neke pametne riječi.
Stvar u ovom slučaju je da jedna je pred mirovinom a druga s djetetom u ruci na čekanju te odlazi u potragu za poslom.
Prva se hvali poznanici kako mirovina će joj iznositi 4000 kuna,a u slučaju ako šef odobri preći će u profesionalnu mirovinu što znači da će dobiti još više  novaca.Sad, majka na suprotnoj strani žali se poznaniku svom kako su je nepravedno stavili na čekanje zato što je uzela tjedan dana bolovanja i stavili je kao tehnološkog viška.Tu je još  i njen sin u igri.Maleni dječak od  3 godine,još niti  odviknut od dude ne može ostati sam kod kuće,što znači da je u pitanju samohrana majka.
Kako da ona pronađe posao,pazite,žena je voljna raditi,prisiljena da radi ali  i da nađe posao,niti jedan poslodavac u ovom vremenu,neće tolerirati dijete.
Druga žena pak će dobiti super mirovinu zahvaljujući šefu,ali pod uvjetom iz prošlosti-ostala je posve sama, bez djece.
Nije laž, samo sam slušala.
Gdje je nestao čovjek?
Svi imamo prava na donekle sve ali drugi nam to onemogućavaju.

Nema se što za reći.Nema.

Da.Ima jedna djevojka,poznanica moja koja radi u velikom trgovačkom centru.Nažalost radi na odjelu gdje je mora imati užasno čelične živce-suhomesnati proizvodi.
Nevjerojatno je kako su ljudi kao kupci užasna bića.Katastrofa.Pokušavaš im se prilagoditi ljubaznim riječima velikm osmijesima,donekle želiš da budu sretni.No što time dobivaš?-Apsolutno ništa!Gledaju te kao stvar koja ih mora uslužiti pod bilo koju cijenu.Napraviš li veću kilažu sira ili salame ili pak malo sporije ih poslužiš,ispada kao da si im ubio obitelj ukrao nešto najvrijednije i to pokažu čupanjem vrećice iz tvoje ruke koju bace ljutito u kolica.
<<<<<<<<<<<<halllooooo.....pa šta je svama ljudima,ako vas se može tako zvati.Pa svima nama se žuri i nije nimalo lako-ako već ideš kupiti i samo čokoladicu imaj u glavi da će biti još miljun kao ti i svima će se žuriti.Pa nekada,kupnja je bila zabavan čin.Radost.
 
Nemojte kriviti prodavače što su drski,pa zbog vas su takvi ili onog prije vas.Promislite malo....što se stvarno događa u vašim životma..

Stoga,jučer sam došla doma umorna s posla,iščekujući onaj krevet i topli obrok,kad ono moja majčica bane mi na vrata spavaće sobe i kaže:-Pogodi kod koga sam danas bila?Iscrpljena,samo da me ostavi na miru,složim facu kao da me interesira što ima za reći-Koga?
Sva sretna,velikog osmijeha od uha do uha kaže mi kako je otišla posijetiti moju prijateljicu iz osnovne škole.Šokirana time, počela sam se derati na nju ali zbog čega?
Isprva nisam shvaćala no došlo je nekako do mog mozga-nisam htjela vratiti se u prošlost,željela sam da ostane sve onako kako sam i ostavila kad sam otišla.Sve one uspomene iz dijetinjstva,sva ona lica prijatelja da ostanu onako nevina i zbunjena.Zašto sam morala to uništiti spoznajući stvarnu sliku sadašnjosti?
Ne,hvala.I tako sad odgađam odlazak k njoj iako znam da nije pristojno s obzirom da  me je pozvala k sebi s namjerom da me vidi nakon dugo vremena,iz radoznalnosti ali mene je strah.
Što ako neću proći ispit?Što ako kaže da sam ostarila,promjenila?Ispitivati će me o mom sadašnjem životu i što ću joj moći reći?
-Čuj,pa moj život je.........ŠTO?
Radim kao i svi ostali,ostavila sam najbolje prijateljice u šoku mog odlaska,nemam fakultet,nemam auto...nemam niti dečka,sav novac odlazi mi na stanarinu i što sad?
 
Imam li budućnosti?......imam li?
Znam.
 
 
 

Pitamo se kakva je zbilja,realnost-mislimo da je ovo sve farsa, kako će proći-umrijeti ćemo jednog dana zasigurno,no zar trebamo toliko čekati?

Mnogi si oduzimaju živote iz pogrešnih razloga,nevjerojatno,ali istinito.

Kad napokon ostvare taj čin,postignu svoj cilj,požale.Zašto?


Jer shvate da njihov život je cijelo vrijeme bio prekriven ružičastim zastorima.Stvarali su iluziju lošeg života,smatrajući da patnja im olakšava donošenje drastičnih odluka.Mnogi tvrde da su im oči širo otvorene, a zapravo su širom zatvorene,mi smo ti koji sami sebi zagorčavavamo živote,kompliciramo jer nam je lakše.Istina,lakše nam je.


...a u stvarnosti je užasno jednostavan,miran,- možda previše miran,u jednoj riječi-dosadan, i zbog tog želimo supermoći, srodne duše,nešto izazovno......

Eh,kad ne bismo previše razmišljali bili lutke s rutinom-shvatili bismo značenje jednostavnoti...


Ma,radite što hoćete.....

Kako da vam objasnim da nije vrijedno...

Kako?