FAUST

         Tako to izgleda,dakle... kad si uspavan...iznutra... Kad lebdiš u ništavilu...jer ne osijećaš... Ne reagiraš... A hodaš, mičeš se, zauzimaš mjesto pod mjesečevim svjetlom...Sve oko tebe izgleda kao virtualna stvarnost u kojoj ništa nije povezano, a opet odražava neki zbunjujući sklad... I to traje... dok nečija glupa sebičnost sve ne poremeti... I potom biva kažnjena... jer se drznula biti tu... nepozvana... nepoželjna...
           Vrijeme je proletjelo, kao rukom odnešeno, izbrisano...Kao da sam prošetala nevidljivom stazom od točke x do točke y...Ali, kad sam zastala u točki y, putevi su nam se ukrstili...Još uvijek je nosio isti kaput, isti šešir...Odisao je istim, prokleto jasnim mirisom...znanja i moći... Onim koji, što se više upija, izaziva još veću glad... Ali nisam ostala zatečena, kao prvi put...Ne, sve je tokom vremena nagoviještalo ponovni susret... pa nisam trebala ništa ni govoriti ...Čitao mi je misli i osjećaje... Svaki komentar bi bio uludo utrošena riječ...Kako disati kad ti netko tako gospodari umom i čulima? A njegovi su vješto zamaskirani... zaključani...
           Oklijevala sam neko vrijeme...jer nisam bila sigurna želim li biti tu... Ili da se jednostavno okrenem na peti i odem... Ne, nije bio od onih koji bi tolerirali da mu se okreću leđa... Definitivno... A da pokušam...pa da vidim što će biti?!... "Probaj...to on i očekuje od običnog smrtnika kao što si ti...Jesi li?... Zna on da si previše radoznala... da pustiš da nestane... Ma neće on nestati tek tako, zar ne?"... u glavi sam slušala glas kako mi se izruguje...
           Kad je uhvatio moju ruku, vrijeme premišljanja je iščezlo... Poveo me sa sobom...Nisam se protivila...(kao da sam htjela!)... Nisam gledala kuda idemo, nisam vidjela nikoga od mase ljudi... Samo sam osijećala hladnu šaku oko mog zapešća... Hodali smo uskim uličicama... Prolazili parkovima... Penjali se nepoznatim strmim puteljcima... I sve šutke...Kao da smo si rekli sve i sada puštamo tišinu da govori... A tako gorljivu tišinu još nisam do sada čula... Bila je bučnija od sve buke do sada... Apsurdno,  zar ne...? Da li zbog težine kojom mi je pritisnula misli...? Ili se kanaliziralo kroz moj mozak sve ono što je on iskusio i učinio tokom svih stoljeća kojima je "prošetao"... I sada je svojim dodirom htio staviti mi do znanja kako je zapravo biti on... i što me zapravo čeka kada poželim biti poput njega...
          A to je zapravo ništa prema onome što sam vidjela i doživjela s njim... U životu sam, doduše, vidjela svašta... i doživjela... On mi je pokazao kako sve to elegantno svesti na ono na što se zapravo sve i svodi... Na bespoštednu igru bez okvira i granica...
          Nije od mene skrivao demona koji čuči u njemu, ma koliko galantno i suzdržano izgledao... Dok sam ja spavala, on je lovio...Dok sam mu ja dosađivala ovozemaljskim glupostima, on je šutio... i čekao... Za njega nije bilo nerješivih situacija... Sve ih je s lakoćom sređivao... "Opakim" likovima željnim nevolja s užikom je ispunjao posljednje želje... Sve, ama baš sve je bilo obojeno krvlju...
           A ja sam gledala i pratila njegove transformacije... Iz dana u noć... I svaki put bi me fascinirala brzina promjene... Baš kao što se kretao kroz prostor... S  jednoga na drugi kraj prostorije... Sad me vidiš, trepneš...pa me ne vidiš! Nisam mogla ne diviti se tom (nad)prirodnom umijeću... Zaista je majstor...Tako kontrolirati, ispuniti prostor i vrijeme samo jednim gestom... Izmijeniti dimenziju po svojoj volji... To može samo netko tko predobro poznaje sva pravila igre... Netko tko ih i dalje sustavno i krši ... recimo...
          Gospodar igre...

       Draga moja Marianne, 
        Snovi...svakakvi...više nalik morama...Nemaju ni početak ni kraj...A suptilno šalju nekakvu poruku koja mi okupira um...Ništa novo ni čudno u mom životu...Osim njega...Ne, nisam se propila...Mada bi u izvjesnim momentima to bila idealna solucija...da zaboravim...Da se malo maknem od dimenzija u koje sam zalutala...Ipak, ni jednom do sada me to nije dovelo do rješenja...Tupilo u koje uranjaš uz pomoć kojekakvih supstanci samo te čini obamrlom polusvjesnom marionetom vlastite nemoći...
           Prošlo je od onda vremena...Dogodilo se puno toga...Ali ništa tako jasno i upečatljivo...kao taj susret...Ljudi se izmijenilo...Potresi, požari, poplave...Sve što bi moglo protresti iznutra i izvana, izmijeniti planove, poremetiti bioritam...Na mene nije ostavilo ni traga promjene...Naprotiv, poželjela sam apokalipsu...Previše je monoton ovaj svijet oko mene...
          I onda se opet sjetim njega... Santiago...Kako lako klizi preko usana njegovo ime...Poput fluida, neke fine meke slatke tekućine...I kakvo jezivo iščekivanje izaziva njegova pojava...
         Ali neka...Čekat ću...Koliko god trebalo...I usnuh...s predosjećajem... da je došlo vrijeme za moje vatreno krvavo krštenje...
          Snovi su bili samo nagovještaj... 

...ima tu još netko...sigurniji u sve to...i u ono što predstavlja...netko koga ne vidi svatko...ili, ne želi vidjeti...a mnogi bi htjeli njegovu moć, bar na kratko...ima netko...tko priča jedva čujno...šapatom...preglasan za one koji mu dušu poznaju; za one kojima nema mjesta u raju... sluga...i gospodar krvi, vječnošću proklet...niotkuda...tiho...i oprezno ušetao je u moj svijet... 

        Vidjela sam njen krhki lik kako čeznutljivo pleše...obasjana mjesečinom, odsutno je udarala dairama koje su čarobno rasipale svoj zvuk...Nešto nestvarno...Oko nje...indigo boja noći...U očima se zrcale nemir i očaj...Njena tuga obojala je stijene i prašnjavo tlo što je jecalo pod njenim bosim nogama, skupa s njom...u ritmu njenog srca...u ritmu uzdaha njene duše...A nikoga nije bilo da je sluša, da je prati...da podijeli sve to s njom...Sama, u svom svijetu boli...milovala je lice zamišljenog djeteta...Lijepim licem povremeno bi preletio grč, velike tamne oči još se više zatamnile i neprirodno se zacaklile...dok bi rumene usne tiho promrmljale molitvu...
          Ili kletvu...
         Jer, bila je ona od onih sklonih melankoliji ...i fanatizmu...Opasna kombinacija, gotovo smrtonosna...
           Sada...nitko i ništa nije moglo zaustaviti to što se događalo...A ja...nisam ni imala namjeru prekidati tu rapsodiju plesa i tuge...Naprotiv, htjedoh zaplesati s njom...Htjedoh osloboditi sve kočnice i dopustiti svojoj tuzi da se razbije u milione sitnih čestica...htjedoh osjetiti sve ono što je nju tjeralo da se giba i gubi...
           Noć se slijevala poput rijeke na njeno uplakano lice i gutala mjesečevu svjetlost svojim modrim bespućem prekrivenim zvijezdama kao iskričavim dijamantnim kristalima...Sve dok...
           Sitne crvene...krvave točkice...počeše bojati prašinu koja se dizala pri svakom udarcu njenih stopala...Dukati na prsima, bokovima i oko gležnjeva...zveckali su, gladni ritma...tijelo se izvijalo uz zvuk nebeske violine i kastanjeta...a ruke pričale priču svojim isprekidanim kretnjama...
           Nenadano... i niotkuda...krv poče kliziti niz slapove njene crne svilenkaste kose...i njeno tijelo pomalo je gubilo snagu...i gubila je kontrolu nad svojim kretnjama...Koljena joj klonuše, ruke se umorno opustiše...Zadrhtale usne problijede i plave suze iz dva beživotna jezera boje noći potekoše...poslijednji put...
          Poput krpene lutke sručila se na tlo i, na trenutak...učinilo mi se...zemlja je zadrhtala, a mjesec posivio i produbio svoje brazde...okrenuvši svoje lice da ne bude svjedok da su i stijene proplakale...
           A ja...promatrač...iz sjene...Krenem da napustim taj prizor...
           Uzalud...nešto me zadržalo tu...i ne pomakoh se s mjesta...Moje usne počeše prosipati gomilu meni stranih, nerazgovjetnih izraza i zvukova...Same...nekontrolirano...
           To nije bio plod moga uma...to nisam bila ja...I ništa više nije imalo smisla...
           Ni riječi na španjolskom...ni ovo što se odigralo preda mnom... ni mjesto gdje sam stajala...ni stanje svijesti u koje sam se zatekla...Ništa nisam znala...Ja sam bila samo instrument...i "glazba", koju sam stvarala, nije bila od ovog svijeta...
          Prizori iz života...neproživljeni, propušteni...odvrtiše se poput filma pred mojim očima...Lik iz moje prošlosti...ostarjeo i sijed...bjesomučno gestikulira...Ja ga ne čujem...U ruci mi čaša, od finog...tankog stakla...prazna i već ispucala...
         Prinesem je ustima i...zagrizem...Staklo se lomi i klizi niz grlo...u komadima...Koja nelagoda, koji užas...Zbunjena, ukopana u mjestu...hipnotički počnem izvlačiti imaginarnu nit na kojoj su nanizane netom progutane krhotine stakla... A nigdje krvi... Ni kapi...
         Otvorih oči...U svojoj sam sobi, u svojoj dimenziji...Ali s drukčijim mjerilima...I sve mi ima jasniju nijansu i oblik...Kao i ona istina...da ništa ne uzimam zdravo za gotovo...Baš ništa...
         Čak ni sebe...jer..."ništa nije onakvim kakvim se čini"...jednom je netko rekao...
         Tko to sakuplja perle mudrosti i žonglira njima?...Ne znam...
         Čiji su oni stakleni zvonici imaginarnog grada što prijeteći strše nad zlatnim obroncima okupanim mjesečinom?... Slutim...
         Tko nemilosrdno krade otkucaje srca da utaži svoju beskrajnu žeđ...
         Sigurna sam...  
Pssst
    ..."Ne pričaj nikom ništa...ne bi shvatili... Na kraju krajeva, proglasili bi te ludom...A to ti zaista nije potrebno, zar ne?Pogotovo ne sada...sada,kada si na dobrom putu da postaneš jedna od nas...
        Trebamo takve kao ti... A malo ih je...Previše je onih koji bi kanalizirali svoju izopačenu bolesnu narav kroz nešto što može izazvati katastrofu nađe li se u pogrešnim "rukama"...Previše ih je i zato smo oprezni...A opreza nikad dosta...pogotovo kada egzistencija same vrste ovisi o svakoj sitnici...Razumljivo, zar ne...?
          ...Sve je to sad previše za tebe, znam...Zato te neću previše opteretiti detaljima...Ono najvažnije znaš...drugo ćeš tek doznati...A potom i spoznati...Do tada...pobrini se da nastaviš živjeti...kao i do sada...Jer, o tebi ovisi...ti odlučuješ...Ako se još znaš kontrolirati, sve može proteći tiho i neprimjetno... Nije lako... Sizifov posao...jer znaš da ima ljudi koji su poput pasa tragača...Odmah nanjuše natprirodno i ne odustaju...Oooh...takvi su zaista uporni...sa svim onim pitanjima... podpitanjima...Sumnjama...Budalasta stvorenja nesvjesna činjenice...da će nešto vrlo brzo nanjušiti njih, nahraniti se njihovom znatiželjom...nauživati se njihovog straha...napiti se njihove vruće,guste...mmm i tako žive crvene...
          Hm...da...to je ono neosporno...Radoznalost je ubila mačku......Au revoir, mon cherie..."

           A ja sam tražila alphu...I nametnuo mi se...Kaže, nema slučajnosti...Znači, prizvala sam ga...Svojom radoznalošću, svojom vječitom željom da se petljam u svjetove nepoznate i pomalo opasne za amaterku poput mene...Radoznalost je ubila mačku...Doslovce ili u pojam?...Kako bilo, moja me radoznalost još uvijek nije napustila niti iznevjerila...
           Zataknem novac pod pepeljaru i napustim lokal...Ulice prazne,utonule u tamu i tišinu...Ali evo mene da svojim drskim koracima narušim taj sklad...Šibala sam uskim prolazima, sve je usnulo...A mene, kao da svi vrazi gone...Mozak radi dvjesto na sat...U prsima kao da imam bombu...Začula sam korake...Zastanem...Tišina...Opet zakoračim i napravim nekoliko metara...Zvuk se opet uduplao...Ubrzam korak i naglo se okrenem za stoosamdeset stupnjeva...Ničega iza mene, niti ispred...           "Ma briga me", pomislim...Naslonim se na zid i pripalim cigaretu...
          "Trebalo bi te biti briga"...oglasio se...niotkuda...taj glas...Pogledom sam tražila vlasnika tog hrapavog baritona...Ne vidjeh ga...
          "Ne kreće se baš sve po zemlji...", uzvrati...  Podignem pogled...
           Čučao je na zidini iznad metalnih vrata jednog dvorišta...Duga svilenkasta kosa boje meda zaklanjala mu je lice...a ruke savijene u laktovima ležerno počivale na bedrima...I stajao je tako, kao skulptura ptice grabljivice...Nepomičan, ali moćan...Zračio je tako...I dojmio me se...Sve na njemu kao da je upozoravalo...A i taj njegov šešir...kao da je bio nezamisliv bez njega...činio ga je potpunim...Tu prikazu iz "paralelnog svijeta"...
           Cigareta mi je dogorjela...To sam opazila kada mi je skoro spržila vrhove prstiju...Odbacih opušak...A on...u skoku se nađe na zemlji, kao da je to najnormalnija kretnja, i nagazi gorući filter...
           "Ovo je prebrzo za moje pojmove", pomislim...Ni sada nije prešutio komentar...
           "I prežestoko...pretpostavljam"...
           Visok, markantan lik muškarca...sa šeširom... duboko usađenih neobično modrih očiju, stajao je ispred mene u polusjeni...Stajao je tako i doslovce isijavao hladnoću... i to onu iskonsku... Htjedoh izustiti nešto... suvislo... da si dam vremena...prostora...što li... Nije mi dopustio...jer, upravo sada kada sam dobila priliku da ga promotrim, odmjerim od glave do pete...da ga pitam za ime...
           On je bio brži...spretniji...da me iznenadi, preduhitri...i sve okrene u svoju korist...što i ti redovito činiš...Učinio je onu staru, tebi poznatu...vrlo laskavu i, za ovo tisućljeće, prilično neuobičajenu gestu...Naklonio se...prinio moju ruku i ovlaš ju dodirnuo usnama...
           "Moj naklon...", nije odvajao oči s mog zbunjenog lica...
           Iz trena u tren ja sam gubila vezu sa stvarnošću...Otvorih usta da nešto kažem, ali nije imalo smisla...Odustanem...na vrijeme...Prosula bih nešto bezveze i on je to znao...jer, pratio je moje kretnje i reakcije...Tim očima ništa nije moglo promaknuti...
           "Santiago", izgovorio je to tako...s osmjehom i iskricom bešćutnog naslađivanja mojoj zapanjenosti...svjestan da je napravio ono što sam prešutno iščekivala i pribojavala se...Osmjeh je dosta prikrivao, ali dovoljno otkrio...Dva velika blještava bijela, gotovo neprirodno glatka i oštra...prijeteća očnjaka...
            I što sada...?
            Ne pijem...Zaista...
            Ali poslije ovoga...Hm...Više nisam sigurna...

           Treptaj oka...Pokrenem se...konačno,...bilo je i vrijeme...Osjetim par kapljica na licu...Podignem pogled prema gore...Sivi oblaci krvavog odsjaja prekrivali su i onaj komadić neba što se nazirao između krovova kuća geta...Osvrnem se i ubrzam korak pogledom tražeći neku birtiju, tek da se maknem od kiše...Većina ih je bila puna, već sam gubila volju nakon polsatnog krstarenja po kaletama...Svi nešto dotjerani, razbacali se po štekatu u tijesnoj uličici između dva lokala, čavrljaju,komentiraju i psuju ...Zamaknem iza ugla, desno...Mala pjaceta, nekoliko stolova složenih sa strane, mlađahni konobar kupi stolice...
           Otvorih masivna vrata i nađoh se u polumraku kafića; visoki stolovi i neke fancy barske stolice...baš i ne pripadaju ambijentu...U kutu dvoje, samo što se ne progutaju međusobno...U drugoj prostoriji igra se pikado...uz nadvikivanje...Šank čuvaju dva hodajuća gemišta, a pored njih se pijano naguravaju tri srednjoškolca sipajući gomilu psovki...I većinu njih prvi put čujem...
           Stol u drugom kutu kao da me čekao...I dočekao me je...Sjednem, prstom dam znak konobaru da se približi...Pepeljara ispred mene puna, do vrha...masni tragovi čaša i nekoliko papirića po stolu...Mahagoni, moje omiljeno drvo...Nakon što sam mu uputila jedan od onih hladnih optužujućih pogleda vezanih za svinjac ispred mene, počeo je nešto mrmljati, ispričavati se...Prekinuh bujicu gluposti...
          "Hej!" ...dodam zatim tiše,..."ledeni čaj od breskve..."
           Zapalim cigaretu i prepustim se onim kombinacijama koje sam si sama skuhala...Kako god, barem nije bilo nikoga tko bi narušavao moj mir glupim uletima...Padam samo na originalne...Poput tvog...na primjer...Onaj van svake pameti i logike...Onaj koji me ostavlja bez riječi...suprotan svim pravilima...
           Ne zamara tebe dilema...Dileme za tebe ne postoje...Ni obveze, ni norme ponašanja...Ruku na srce, svi bi ovi smrtnici trebali učiti od tebe...Za sada, ipak, prisvajam ja tu privilegiju da budeš moj mentor...i suputnik...i tko zna što još...
           A ostali neka i dalje izmišljaju sebi i obveze i norme...i nek i dalje dišu u okviru tih normi...neka razmišljaju...neka žive...ograničeni svojom sviješću... A pogotovo savješću... Ionako su sve podredili mjerilima, dostupno im je samo ono što im je jasno i općepoznato...Sve ono što zalazi u sfere nepoznatog, nadprirodnog (a toliko prirodnog)...izvrgnut će skepticizmu...nevjerici...osudi... Licemjerno se hvataju Boga i patetično ljube Isusove "skute"...a svakom svojom mišlju, riječju, djelom i propustom rade jedino što znaju...izdaju ga, pljuju njegov entitet...Glupa masa živih hodajućih mrtvaca koja ne zna što čini...a vječito traži oprost...i gubi se u vlastitom perju predrasuda... I treba joj pomoć da se izgubi u nepovrat...
           Da, rado bi im baš ti pomogao,zar ne?... Da se riješe tereta civilizacije...
           A ti bi im bio omega...

           Znam, nije to objašnjenje, a i ne bi trebalo biti...ako obratiš pozornost kako to sada sve izgleda...Ja, poput nekakve školarke, lunjam po gradu,tražeći nešto što samo ja i taj neznanac mislimo da je vrijedno truda i pažnje...
           Kako je sve teklo dalje, početak je slagalice koja ima sve više i više dijelova...Čekala sam njegovu reakciju, ništa neobično...Približio se dovoljno da se osjetim nelagodno; da osjetim kako gubim osjetilo sluha i kako mi zviždi u ušima; da osjetim težinu koja mi je stopala prikovala za kameno tlo uličice...da pokušavam bezuspješno razabrati konture njegovog lica, ali mi se vid zamaglio...I naposlijetku, da preispitujem razlog mog dokoličarenja po gradu u vrijeme kada "svatko normalan" stoji kući uz televizor ili nešto radi "pametnije"... Ali, ako uzmeš u obzir da pojam "normalno" za mene nema nikakvu simboliku, tada sve ovo općenito poprima jednu drugačiju, specifičnu notu...Da to nije tako, ne bih ti sve ovo pripovijedala, jer ne bih bila ono što jesam...Ne bih mogla uhvatiti tvoju dimenziju...ni njegovu...Lapsus lingve...On je zalutao u moju dimenziju, zar ne...Namjerno ili ne, našao mi se na putu...i postao dio fabule...
           Promatrala sam tu pojavu ispred sebe dok mi je u glavi odzvanjala ona njegova rečenica koja slučajnom promatraču ne znači apsolutno ništa...osim možda komentar slučajnog čudaka...Da, čudaka ima posvuda...Ali ti i ja znamo da se ovdje ne radi o čudaku...Naprotiv, nečemu vrlo suptilnijem i toliko jasnom da postaje jezivo za nekog tko naslućuje o čemu je riječ..
           Uživaš, je li...?Uživaš u mojoj nepripremljenosti...Lako ju je namirisati, znam...pogotovo kada su to situacije iz kojih se nazire grabežljivac i njegova taktika pooigravanja s plijenom...Da li je on...? Ma ne...bio je sasvim miran, staložen...čak i previše...Niti jedan nagao pokret ni zvuk...niti da je zarežao...Samo je stajao na istom mjestu i kao da me proučavao...i nije fer...Bio je u prednosti, to ti je jasno...ali pokazao je zavidan nivo kulture nenametanja...I diskrecije, da ne povjeruješ...Diskretniji od tebe, u svakom slučaju...I uljudniji, ma što to značilo...Reče mi: ..."Griješim?...Hm...Čisto sumnjam, ali neka bude po tvome...ako ti to daje kakvu sigurnost..." Udalji se malo i doda..."Nema slučajnosti, djevojko"...i nestane iza ugla...
           Ostala sam stajati još neko vrijeme na istom mjestu i nakon što je odšetao, polako, ležerno...ostavljajući u zraku tisuće kombinacija koje su mi zabavile um dobar dio vremena...

         No dobro...Večer je bila onako...prohladna...vjetrovita..Ulice još vlažne od kiše, u zraku se širio onaj specifičan miris ispranog drveća, dok je lišće prekrivalo rubove ulica i nogostupe. 
           Spustim se do centra grada..."Još sat i pol vremena do zatvaranja book-shopova i knjižara, mogu komotno u obilazak", pomislih...Bilo je nešto malo ljudi, ali su većinom razgledavali...I ja bih, rado, da mi nije gomila stvari na pameti...Moram napravit još četiri ogrlice, a nisam započela ni sa grubim radovima...u drvu...
         Šetajući i razgledavajući nisam ni primijetila kako je grad utihnuo...Tek tu i tamo, kad se otvore vrata nekog kafića, birtije...što god...začuje se glazba...prigušena, prilagođena samo ušima gostiju...
         Krenem, dijagonalno, preko glavnog trga...Nekoliko knjižara sam obišla i ništa...naravno...Prodavačice ne pitam ništa, ionako su zbunjene same po sebi...ne bih ni dobila odgovor jer bi ih zbunila još više...Snalazim se sama...jedino tako ću nešto naći...Najjače su mi kad me pitaju..."Kako vam mogu pomoći?"...Alergična sam na tu lažnu ljubaznost...Pogotovo jer je izgovaraju preko neke stvari...I to, kad prekriže ruke na prsima, govorom tijela...u stilu: ..."šta sad ti hoćeš, ja sam ovdje glavna i sve znam, ajde izlazi, nemam ja vremena za tebe...prekinula si me u zijevanju...šta sad gledaš okolo...nema ti tamo ništa..."
          Cilj opravdava sredstvo...Hm...šta bi ti sada napravio da si na mom mjestu... Nasmiješio se ljubazno da se usere od straha (pardon na izrazu)...predpostavljam...
          Izađoh, tako, iz jedne od naših slavnih gradskih knjižara i zaputim se prema "Algoritam" book-shopu...Zastala sam pored antikvarijata u jednoj maloj uličici, u čizmi me žuljalo nešto pa sam se makla u kraj da to namjestim...Bacih pogled na šarenilo knjiga popularne psihologije i ostalih kvaziduhovnih priručnika...Tko ovo uopće čita?...Spustim pogled na dno izloga, tamo je bilo još nešto džepnih izdanja iz područja parapsihologije...Staklo izloga nije odavalo ničiju prisutnost...
          Tek krajičkom lijevog oka zapazim visoku mušku priliku u tamnom kaputu, klasičnom, strukiranom...Lice mu nisam mogla vidjeti, bilo je zaklonjeno kosom koja je sezala gotovo do sredine leđa... I šešir... Zanimljivo...Muškarce sa šeširom, u ovom kraju, na ovom podneblju, imao si "privilegiju" sresti samo one starije od sedamdeset...Ili osamdeset...Pa dobro, staromodan je, to je u redu...Ima nas...Nisam ni ja daleko...
          Dalje...Podignem se...(čučala sam,da te podsjetim...), okrznem pogledom neznanca i "vratim" se predmetu svog zanimanja...glumeći zadubljenost...
         "Teško da ćeš ovdje naći ono što Ti zapravo hoćeš..." Začula sam komentar iza sebe...Kratak, šaptom izrečen, dovoljno glasan da me prikovao za mjesto na kojem sam stajala...Zar sam stajala?...Ili sam sjedila?...Ne znam, možda sam i ležala, na podu...na kamenim pločama...
           About blank...Taj komentar mi je izbrisao memoriju, tj. na trenutak nisam znala zašto sam tu...Osvrnula sam se...i namrštila, uzrujano, zbunjeno...i uzvratila... spontano..."Teško da ti možeš znati kada što tražim i gdje..."
           Lice mu je bilo u sjeni, ali sam mogla naslutiti podizanje obrve...Dva koraka prema meni i zastade...Uzmaknem i izvadim ruke iz džepova kaputa...i prekrižim ih...kao da se štitim...Od njega... Zašto?...
           Zato...
        

          Kao da bi to i bilo nešto novo...da me izazivaš i uživaš u tim svojim sitnim smicalicama kojima uporno želiš naglasiti svoju neodoljivost i nadmoć...      
          E pa ne očekuj aplauz...koliko god godio tvojoj  taštini...Od mene ga nećeš izmamiti... Ne...ne pada mi na pamet povlađivati tvom samoživom demonskom egu...
          Kao da nisam razmišljala o tebi i tvojoj vrsti...Kao da je lako svaki dan biti svjestanhodajuće skulpture što svojom pojavomodudara od vremena i prostora...Zapita li semakar jednom netko u ovomstoljeću napretka moderne  tehnologije,medicine, informatike i koječega drugog......"Tko je taj tko se, u  topla predvečerja,dok ljudi još šetaju svoje potomke, ili istrčavaju svoje ljubimce, usuđuje besposleno šetati uokolo u baršunu, svili, brokatu, damastu i svim ostalim davno zaboravljenim tkaninama...ne mareći hoće li biti zamijećen, ismijan...pa i pretučen... zbog svoje ekscentričnosti...?"
           Da, ljudi su čudni po prirodi ali mali broj trpi ekstreme...Uh, kako li ti samo riskiraju svoje živote, nisu ni svjesni, zar ne...? Ma odakle samo ta konstantna, neutaživa želja za moći?... I ta bešćutnost slamanja ljudskih života...Jer, onaj tko ima drskost da odlučuje tko će živjeti, smrtno ili besmrtno, opasna je jedinka sklona kontroli svega što ju okružuje...Tim gore što se baš ničim ne ističe... Neprimjetna spodoba koja se tu i tamo pojavi...Neupadljivo, otužno... naizgled odsutno biće... Marginalac...Naizgled bezazleno biće...Grabežljivac...
          Jednom sam tako, dok još nisi ti ušao u kombinaciju, zamijetila nešto slično tebi...
         Ali, o tome drugi put..

           Ne mijenjaš svoje manire...Zašto i bi?...Zapravo, zabavno ti je prkositi vremenu i njegovim vječitim promjenama...Tebe nikada promjene i nisu zanimale...Tvoju pažnju zaokuplja glasanje zrikavca, huktanje sove, šuštanje lišća u krošnjama pri naletima vjetra...
          U svakom obliku pronalaziš smisao i svrhu...Sve ono što ljudima bježi iz vidokruga, jer su zabavljeni materijalnim stvarima... ti si u stanju zaustaviti, promotriti, analizirati i, ako treba...preoblikovati... da to zvuči, miriše i izgleda bolje...
            Svaki pokret tvoje ruke toliko je kompleksan, ali i vrlo,...vrlo rječit... Bar za onoga tko razumije govor tijela i tko na isti način može vladati konverzacijom...Bez suvišnih riječi i poštapalica koje su, uzgred budi rečeno,postale obilježje ovdašnje civilizacije i njenog kvazimorala...
           I opet me oduševljavaš...iznova...Sve na tebi šalje poruku...i samo onome tko je odabran da je shvati...
          Tvoja krem svilena bluza protkana čipkom na volanima,što strše na zapešćima ispod ruba rukava baršunastog kaputa...Tisuću nabora na volanima tvoje košulje zbijene ispod prsluka od damasta, taj baršunasti pojas i hlače boje kestena, i čizme s fino ulaštenim sarama,  s potplatom od sirove kože i par zakovica...
         Ti tvoji srebrni uvojci što uokviruju drsko lice, i spuštaju se u bogatim blistavim slapovima preko tih čvrstih ramena i leđa...Te sivo plave šarenice plamtećih zjenica... što ni trena ne miruju,...Što prate, mjere, prosuđuju i osuđuju...Tvoje grimizne usne uvijek razvučene u ciničan osmjeh...što izazivaju glad i zovu na grijeh...
         Ta jedna jedva primjetna "bora" što se usadila oko usanana mramornom licu anđela...I neka specifična mirisna nota što ti nježno obavija tu ljubičastu auru...
        To je miris starine, moći i znanja...
        To si ti, dječače moj tisućljetni...
For my immortal love
          Htjela bih staviti na kušnju tvoje varljivo strpljenje...i postaviti ti pitanje koje nećeš lako otpiliti svojim neodređenim odgovorima...
           Ali ti, kao i uvijek, vješto me preduhitriš:napraviš par koraka, ruku prekriženih na leđima  i pogleda usmjerenog u  pravcu poznatom samo tebi,...Baciš jedan sarkastičan osmjeh u smislu;... opet ona...Jer, naravno, pitanje već unaprijed znaš...
          I puštaš me  da čekam na tvoj odgovor, prejednostavan za tebe i ... prekompliciran za mene... Odgovor koji mi stvara još jedan niz upitnika nad glavom...
          Koliko vremena ćeš još lutati u potrazi za nečim većim... Ili boljim,..koje ti je, kako si jednom rekao, suđeno...? Zar ti ne dosadi to vječito istraživanje i... izazivanje onih koji slute tvoje postojanje i tvoju prisutnost...... onih, koji bi te razapeli dok si trepnuo,hranili štakore tvojim ostacima, spržili ti srcelikujući nad pepelom koji bi razasuli po smetlištu... Pričati o nekakvom strahu, tebi je pričanje glupih viceva na koje se ne možeš ni nasmijati...
          Ali svaki  tvoj osmjeh pomalo ima i sjetnu notu,i koliko god svjesna da predamnom stoji neštonatprirodno i neobavezno čavrlja o tomekako pred suton ide u lov na svoju večeru,uhvatim sebe da razmišljam o tome...... Kako je biti ti?... I luda sam...I riskiram...Svakim korakom što si mi blizu,svakom riječju i pokretom ruke ili pogledom..., Riskiram... Jesi li toga svjestan?
           Ili to činiš namjerno...

          A dalo bi se pričati o tebi, vjerujem...Analizirati sve ono što si nekad bio, radio...sve ono što si sada i što ti je, zapravo, i preostalo da budeš...Vječno skrivanje od onih koji ne vjeruju u ništa... Možda to i nije najbolja opcija... 
          Što ti oni, na kraju krajeva, mogu oduzetišto ti već nije oduzeto?...Reklo bi se da si samo ti na dobitku,jer nemaš što izgubiti...Vidio si toliko ljepote i jada, upio znanja koja su dostupna samo bogovima, posjeduješ osjećaj za estetiku i plemenite vrijednosti uma, još neistražene...ali tako moćne...
           Dok hodaš, polako, sigurno...oko tebe svijet žuri,bježi...leti...Dani postaju sekunde, ljudi nalikuju sjenama koje se ubrzano motaju oko tebe, a ti... Svaka tvoja kretnja,koliko god neprimjetna, zaljulja i poremeti prirodni poredak, zabuca redosljed atomskih čestica u formuli atmosfere...
           Ti si opasnost, elementarna nepogoda, izvanredno stanje u zakonima prirode...Znam da ćeš samo nakratko biti u ovom vremenu, dosadit će ti trivijalnost koja vlada ovom dimenzijom...
          Tebi brzo sve dosadi...Sve ti je isto, monotono,...kao i brojni smrtnici koji, svojim bijednim životima i površnošću,prljaju mudrost i svetost vlastitog postojanja..To su tek likovi izmučeni svakodnevicom sa smiješnim grimasama što nejasno mrmljaju i izgubljeno šeću...Šačica spodoba koja bi trebala predstavljati ljude...Nesposobna za uživanje u trenutku
          Navrati... znaš već gdje...Pripremit ću sve za tvoju posjetu, ali neću previše koncentrirati misli na tebe, nije to zdravo za moju dušu...

        Hm... večera...Vrlo općenit pojam...barem kada siti u pitanju...O da, vjerujem da imaš želudac zanajčudnije degustacije...Ipak, apetit je ono štotebe, zapravo, i definira..A tko je to tko možezadovoljiti tvoju žeđ...to je već priča zasebe...Tvoja priča...Ona koju mi duguješ, piece bypiece... Jer,ruku na srce, vrlo je sebično od tebeako očekuješ da ne očekujem ništa za uzvrat...          Ma, podijelit ćemo ovu večer, ovdje...I sve onošto se događa tamo vani, iza ovih zidova, uvlažnoj maglom obavijenoj noći i sa svim njenimsjenama, šumovima, mirisima,okusima,...kreaturama... Znam, prije toga, učinitćeš ono što uvijek činiš...Upiti ćeš svakupojedinost, svaki pedalj ovog ambijenta u koji samte dozvala i gdje te dovela tvoja znatiželja ivječita pohlepa da iskusiš sve što ti se nudi...Inećeš žuriti...jer cijela jedna vječnost tečeka... Tolika besmrtnost mora boljeti, zar ne...Pa, izvoli...Dodirni sve što žudi za tvojimdodirom i kreće se u ritmu otkucaja toga"malog zlog srca"...Obuhvati pogledomsve ono što privlači tvoju pažnju...Posluži se,ali ne govori ništa...Zadovoljstvo mi je pratititvoju zbunjenost u simbiozi s drskošću tvojepojave...Zapalit ćemo ovu atmosferu koja puca odiščekivanja i nedorečenosti...Nešto je divlje uzraku, a vidi nas...pravimo se da smo čvrsto nazemlji...Izmiješali se ponos i nagoni...Kojikoktel!           No drži se podalje, barem još izvjesnovrijeme...Strpljenje je vrlina, no ponekad itortura, znam...Zatvorit ću um da ne možešunutra...Sve u svoje vrijeme...
          E, da ...tvoju priču želim... Sada...

        Ne znam tko si...Možda i ne želim znati. Jednostavno ću prihvatiti da je to to i neću postavljati pitanja... Ravnodušnost neću glumiti,ali ni razlozi me ne zanimaju...Objašnjenja još i manje...Besmrtno biće posvećeno užitku i prokleto toliko sigurno u sebe...Pa i ne možeš uživati ako si nesiguran. Zato i postojiš, fino, upakirano i pomalo jezovito...S dječačkim izrazom ipodrugljivog osmjeha...I uvijek spreman na savršenu psinu, profinjenih kretnji začinjenih starinskim manirima i vječitom željom za novim izazovima.          A ja te promatram, mirno, iz tamnijeg kuta...Sjedim li za stolom ili stojim, sasvim je nebitno...Tu sam, samo slušam i gledam...Ne možeš me vidjeti, ali možda me i sretneš, jednom...Možda razmijenimo dvije ili tri riječi, onako, usput...Ti, tražeći nove koji će leći na tvoj oltar, i ja, koja ću sve to lijepo ovjekovječiti na platnu i prikačiti na zid kao uspomenu.           Ako se to ipak ne desi, ti ćeš znati, vjetar će ti šapnuti gdje me možeš naći...I tada se pojavi, onako, kako tebi dolikuje, s osmjehom i teatralno, iznenada, jedne večeri, bilo koje...Bit ću u biblioteci (ona masivna vrata s lijeve strane, iza kamene skulpture), sjedit ću u baršunastom naslonjaču pogleda uperenog u onu sliku na zidu i slušat pucketanje vatre u kaminu...I kad uđeš, zaškripi vratima da čujem da si tu...Nemoj mi se šuljat, ne volim to...Možeš i pokucat, ne moraju svi znati da ti je taj običaj suvišan...I neoklijevaj na vratima, meni ne moraš glumiti...Osjećaj se kao doma, natoči si aperitiv i izvali se u fotelju, preko puta radnog stola...Izmijenit ćemo koji pogled, a onda se usredotočiti na svoje misli...Prepusti se; obuzdaj  tog demona što ti viri iz očiju...
         Strpljenja, večera samo što nije poslužena...
 

"...Nije to bila želja za činom koji su oni zvali ljubavnim. Bila je to strašna želja za kršenjem i potpunim razaranjem njihovih muških, smrtnih tijela. Bilo je to ono kako je ona njih željela učiniti svojima. Bilo je to ono kako je to ona naposlijetku i činila. I vrlo...vrlo krvavo."

"...Da li je demon ostao vjeran sebi kada je izdao Boga zbog sebe i nije se odrekao sebe radi Boga? Da li su anđeli izdali sebe, a radi Boga? Jedan anđeo padne; da li može i drugi, izdajući sebe, izdaje svoju prirodu; i oni ostaju anđeli, anđeli koji ne mogu pasti, ali su izdali sebe radi krila...?"