OTORINOLARINGOGINEKOLOG MARINKO POPOKATEPETL

Poštovani Bable, prepoznao sam da ste iskusan i pun razumijevanja, pa Vam se javljam sa svojim problemom kao s gadnom bradavicom koju treba ukloniti. Kao i svi u pubertetu, odao sam se rukobludu. Ne bi u tome bilo ništa loše da to nisam radio bolje od drugih, pa se kvaliteta premetnula u svoju suprotnost. Opčinjavalo me kako iz vrha rudećeg uda nadire alabasterski bijelo… pa sam se saginjao i savijao da to mogu promatrati iz što veće blizine. Kako sam prirodno obdaren (23,4 cm), a mlado tijelo je savitljivo, otkrio sam da mogu dotaknuti vrh spolnog uda jezikom i da je to vrlo prijatno. Nakon nekoliko mjeseci svakodnevne, često višekratne vježbe, postao sam čovjek od gume i danas mogu progutati sebe samoga u cijelosti. Šaljem vam fotografiju da se uvjerite.
(ostatak na http://babl.blog.hr)
 
 

Milena je točno u devet sati iznijela kremu od avokada s jogurtom zamjećujući kako svi prisutni pri tome odmjeravaju njezine grudi. Bila je svjesna da ima veće sise od svih žena u društvu. Zoran je razmišljao kako se sastaju već godinama i kako bi bilo baš zanimljivo da se jednom svi skinu goli, ali je rekao da ga oduvijek zbunjuje je li avokado voće ili povrće. Branka je mislila da je baš zagorjela i da bi joj pasao seks na brzinu čak i s vlastitim mužem, ali je rekla da ona misli kako voće raste na drveću, a povrće ne, pa je - prema tome - avokado voće. Davor je mislio kako Milena ima fenomenalne sise i da bi bilo baš zanimljivo poigrati se s njima, ali je rekao podrugljivo: "Kao jagoda!" To je potaklo Davorku, koja se upravo pitala kako bi izgledalo milovanje s drugom ženom i kako bi to bilo poigrati se s velikim Mileninim sisama, da ustvrdi da je voće slatko, a povrće nije. Zoran je razmišljao kako Davorka ima baš jebežljiva mala usta sa svilenkastim usnicama i bisernim zubićima i kako bi bio baš užitak ugurati u njih svoj debeli izdanak, pa ju je odmah poklopio usklikom: "Kao limun!" Vesna je bila zabavljena pomišlju da nikada u životu nije oprobala grupni seks s dvojicom-trojicom muškaraca, da je to baš zanima i zdvojila neće li joj proći seksualni vijek a da to ne oproba, pa je predložila novu definiciju: "Povrće raste na zemlji, a voće na drveću…" Na to je Davor, koji je upravo zamišljao kako izgleda gola Branka, na leđima i s podignutim raširenim nogama, ponovo uzviknuo: "Kao jagoda!" Sviben je razmišljao kako su mu jaja toliko prepuna da bi mogao trknuti na zahod i olakšati se, pa se ljutito obrecnuo: "Ma jeb'la te jagoda!" Ivo se taj tren sjetio kako je tucao jednom jednu Jagodu i kako je bilo baš dobro, pa je rekao da misli da voće ima košticu, a povrće nema. Vesni je upravo palo na pamet da bi mogla, recimo za Novu godinu, izvesti za društvo strip-tease na stolu, ali je spomenula paradajz, koji ima male koštice, i bananu koja ih uopće nema. Ivo je razmišljao kako osim svoje žene nije potucao niti jednu drugu ženu iz društva i očajavao zar zaista nema izgleda za tako nešto, da bi to baš bilo lijepo, te da bi mogao barem Milenu da se barem donekle utješi, ali je rekao da se, po njegovom mišljenju, povrće kuha ili može kuhati, a voće se jede sirovo. Milena se prisjetila da se u firmi pojavio baš privlačan mlađi čovjek i da bi mogla jednom pristati na neki od njegovih poziva da se nađu nakon radnog vremena, ali je podsjetila prisutne da se pekmezi kuhaju. Branka je procjenjivala da se nikada ne bi podala Zoranu, eventualno bi mu dozvolila da je oralno zadovolji, vjerojatno bi barem pri tome bila pošteđena njegovog iritantnog blebetanja, a rekla je da smatra da se kod voća jede plod, a kod povrća stabljika ili korijenje. Ivo se pitao zašto pričaju o bezvezarijama koje nikoga ne zanimaju, umjesto da lijepo rasprave tko će koga prcati; recimo da žene koje imaju PMS pošalju pripremati večeru, a one koje nemaju naguze na stol i prče po redu…., no napomenuo je da se paradajz i paprika opiru takvoj podjeli.
Na to je netko ispričao neki glupi i neduhoviti vic u kojemu Mujo na kraju rokne Fatu, pa su svi prasnuli u gromoglasan smijeh i dugo im je trebalo dok su se primirili da su mogli dalje normalno razgovarati.

Štakor je, generalno govoreći, u cijeloj Europi negativan lik. Ne samo da se crtaju bezbrojne karikature kojima se ismijavaju štakori, da su objavljena bezbrojna djela u kojima se ocrnjuju štakori, nego - još gore - u Europi se štakori sistematski istrebljuju.
 U odnosu prema štakorima cijela Europa, uključujući Hrvatsku, i možda donekle s izuzetkom Albanije, pokazuje tipičnu europsku kolonijalnu bahatost. Pozivajući se na slobodu govora, a prećutno joj u praksi pridodajući i slobodu deratizacije, Europljani se ne zaustavljaju ondje gdje njihova sloboda vrijeđa i ugrožava slobodu drugih nasrćući na njihove svetinje.
 Na primjeru štakora, Europljani svakodnevno gaze svetinju osam stotina do milijarde hinduista, za koje je štakor sveta životinja, a ni budisti - kojih je barem još toliko - ne gledaju s odobravanjem ubijanje bilo koje životinje. Ganesh, indijski bog sa slonovskom glavom, uvijek se pojavljuje na leđima svetog štakora. Na sreću, hinduisti nisu divlji svijet koji bi odmah nasrnuo na oskrnavitelje njihovih svetinja. Recimo, ako netko slučajno ubije kojeg od dvadeset tisuća rattus rattusa koji obitavaju u hindiustičkom hramu u Deshnoku, može se iskupiti tako da prinese hramu kip štakora u prirodnoj veličini napravljen od solidnog zlata. Tek ako to propusti učiniti izlaže se hinduističkoj sankciji drugim sredstvima.
 Dakle, može Europa, pa i Hrvatska, ismjehivati i trovati štakore koliko hoće, ali bi trebali pripremiti i dovoljno zlata da nadoknade povrijeđena vjerska osjećanja onih koji to drugačije ne mogu otrpiti.
 
 

Ovih dana novine su se raspisale o slučaju mlade tridesetogodišnjakinje iz Karlovca koja je ostala trudna s dvostruko mlađim momkom. To je samo drastični slučaj motiva na kojega se često nailazi, pa i ovdje na "Iskrici" često se pojavljuje u različitim vidovima. To me navelo je da potražim jedan stari tekst, objavljen u magazinu "Start" broj 78, još 19. studenog 1975. godine. Zanimljivo je da je taj tekst svojevremeno doživljavan kao duhovita zajebancija, dok ga se danas može čitati kao ozbiljnu raspravu, no čak i ako je šala - u svakoj šali pola zbilje! Koga zanima neka pogleda na
 
http://piprpr.blog.hr/
 a mene zanimaju komentari.

Već šest sati ne pušim! To znači da sam već pet sat i pedeset minuta van sebe, iznerviran, pomahnitao, lud! Dovoljno je da se na horizontu pojavi samo naznaka cigarete da sunem prema njoj kao Golum za prstenom.
Već deset godina popušim najmanje tri kutije cigareta na dan, a pušač sam barem još toliko vremena. Dotjerao sam do toga da se jedva mogu popeti na prvi kat, i to laganim korakom, a onda se moram oporavljati barem pet minuta prije nego mogu nekome pozvoniti na vrata. Što je najgore, zapravo mi najčešće cigareta više uopće niti ne šmeka. Nije mi ni do novaca koje na taj način pretvorim u dim; rado bih plaćao i dvostruko više da se mogu riješiti te ovisnosti.
U ovom stanju izluđenosti iznenada mi je sijevnulo kakva mi je žena potrebna! I zašto! Viđao sam u filmovima, a na Internetu se može naići na fotografije sijaset žena takve sorte. Vitka, visoka, čvrsta, elastična; dugonoga, vretenastog mišićja, na visokim petama u čizmicama do koljena ili više od polovine butina, u mrežastim čarapama; u minisuknji ili bez nje; zategnuta u kožni korzet ili nehajno razgolićena; kratke dječačke frizure ili s punđom… Zapanjujuće lijepa, tako da ti se noge posijeku kada je vidiš i ostaneš bez daha i teksta; da bi sve, a ne možeš ništa.
Takva jedna da me uzme pod svoje, iskusna, energična, maštovita, perverzna, zahtjevna, razmažena, drska, odlučna, nezaustavljiva i nemilosrdna, opasna gospodarica, neumoljiva krotiteljica i slatka mučiteljica; Ksantipa, Wanda, Tanana; da me baci u lance i maltretira kako joj padne na pamet, od jutra do sutra, preko tjedna, subotom, nedjeljom i praznicima, da mi ne dozvoli ni trenutak mira ili da me drži u kavezu i ne obazire se na sva moja preklinjanja; da sam joj rob, zarobljenik, igračka ili zvijer koju kroti; da je nada mnom sa dugačkom šibom ili bičem i surovo me opali kad joj paše ili joj išta nije po volji…
Da mi ne da pušiti i drži me tako dok me zauvijek odvikne pušenja!
 
 

Cesta zavija na lijevo. Subota je, sad će ponoć. Nigdje nikoga, ali svejednako voziš polako i pažljivo.
Iznenada iza zavoja prevelikom brzinom izbija automobil. Sprijeda je okićen dodatnim farovima koji su svi upaljeni i zabljesnu te. Izbija s rikom kao pobješnjela zvijer jer je ispuh podešen da privlači pažnju. Centrifugalna sila izbacuje auto iz krivine zavoja, s lijevom stranom je barem metar, ako ne i više, na suprotnoj traci i ide pravo na tebe.
U ovo doba noći, u ovakvom auto, to mora da je neki dripac koji dolazi iz nekog diskokluba ili lokala, najvjerojatnije dobrano alkoholiziran i vjerojatno nadahnut tko zna kakvim još opijatima.
Ako naglo okreneš volan na desno i stisneš gas do daske uspjeti ćeš izmaknuti, ali ćeš udarcem o visoki rinzol trotoara razbiti desni kotač, izvaliti ga, auto će naleći na asfalt i izruljiti se odozdo okrećući se dok se ne zaustavi udarivši o nešto. Drugi auto će prokliziti za dlaku i nestati u noći ostavljajući te tvojoj nevolji i da sutradan bezuspješno pokušavaš uvjeriti osiguravajuću firmu u ono što se dogodilo.
Druga je mogućnost, zavezan si pojasom, stigneš se čvrsto prihvatiti za volan i zgrčiti sve mišiće, a izletjeti će i zračni jastuk, da nastaviš svojom putanjom i da se kresnete. Biti ćeš dobro protresen, ali tvoj auto je solidan, čvrst i težak i neće bi biti ništa ozbiljnije. Kada pristigne policija na uviđaj i hitna pomoć, svima će biti očigledno nedvojbeno tko je skrivio sudar. Doduše, ako je u drugome auto još netko pored vozača, a vjerojatno jeste, pa ako još nije vezan, a vjerojatno netko i nije, taj bi mogao biti ozbiljno povrijeđen, ako ne i fatalno.
Trećega nema, a nema ni vremena da razmisliš što odlučiti.
 

Živimo u čudnom narodu. Taj narod svakodnevno tvrdi i šutke prihvaća mnogo toga što ne može biti i nije, dok istovremeno niječe ono što je očigledno i zatvara oči pred onim što je bjelodano. Nije čudno da su mu i prvaci isti takvi, a vođe izgubljeni likovi koji lutaju neznano kuda.
Recimo, evo mali primjer. Zapitajte bilo kojeg pripadnika našeg naroda tko su najpoznatiji ljudi koji žive u ovim krajevima. Nabrojiti će vam, recimo, nekakve političare: Vladimira Šeksa … nekakve ljepotice: Renatu Sopek, Vlatku Pokos … nekakve sportaše: Duju Draganju … jel' se tako zove? Pa ona nekakve, budibogsnami, Tompsona i Gotovinu, pa neke za koje kao poznate znaju samo u njihovoj užoj rodbini i susjedstvu, kojih su pune trač-novine i žuta štampa. Sve je to neutemeljena krajnja subjektivnost, skroz pogrešno.
Dovoljno je uzeti u obzir neki objektivni pokazatelj, primijeniti utemeljene kriterije, i istina se ukaže kao svjetionik čija svjetlost probija kroz kužne magline zabluda. Recimo, uzmimo kao prosuditelj poznatosti koliko se nečije ime pojavilo u javnosti, svima pred nosom, i to u nekom dužem razdoblju vremena, recimo u posljednjih deset godina.Najpoznatije osobe u našoj zemlji su Radovan Capelak i Željko Dadić, te još desetak nepoznatih osoba.
Nasuprot svim onima kojih su pune novine dva-tri dana, ili dvije-tri godine, a nakon šest mjeseci prosječni pripadnik javnosti može izvući njihova imena samo iz podsvijesti, Radovan Capelak i Željko Dadić su osobe s kojima se u posljednjih deset godina svatko susreo nebrojeno puta, koliko god to nijekali. Svaki puta kada bilo tko uniđe u bilo koji dućan, mora proći pored police sa sokovima i pićem, a na svakoj, ama baš na svakoj boci mineralne vode "Jamnica" piše - analitičar: Radovan Capelak, dipl. ing. Isto tako, na svakoj boci mineralne vode "Studenac" piše da ju je analizirao dr.sc. Željko Dadić, možete provjeriti.
Istina kad-tad pobjeđuje!

Kako je dobar dio vas uzdrman jučerašnjim potresom, pravo je vrijeme da ispričam priču koju sam čuo tako davno da sam nebitne pojedinosti već zaboravio.
Dakle, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća vratio se u Knin neki gastarbajter i doveo sa sobom dvije doge. Domorodci su se prvo čudili - kolike psine! - a nakon toga je čovjek postao meta ismjehivanja. Koliko tek ti psi dnevno pojedu! A kada je čovjek objavio da kani osnovati farmu doga i prodavati ih, svrstan je u luđake.
Povratnik se nije dao smesti. Uskoro je imao šest malih doga i počeo tražiti kupce. Nudio ih svuda naokolo, nudio i nudio, a doge su rasle i jele sve više i više. Što su doge više rasle i više jele, to su svi radili veću sprdnju s kinološkim entuzijastom i već su i mala djeca trčala za njim i izrugivala se.Onda se u Kninu dogodio gadan potres. Porušio je neke kuće, mnogo njih oštetio, bilo je i ljudskih žrtava. Bila je to prva vijest u TV-dnevniku, a nakon redovnih vijesti išao je i posebni prilog s ugroženog područja. Dopisnik Radio-televizije Zagreb, inače povratnikov prijatelj, završio je javljanje riječima: "…a psi poznatog uzgajivača doga cijelu su noć prije potresa zavijali i pokazivali uznemirenost."
Već narednog dana svi psi su, za skupe novce, bili rasprodani.

Vrt je ograđen ogradom, a čuva ga i ogromni njemački ovčar opaka izgleda. Vidio sam više puta kako su vučjaci bez muke preskakali ograde više od dva i tri metra, a ova nije viša od metar i pol. Može je preskočiti u trku, bez zaustavljanja.
Prijatelj, vlasnik vrta i psa, objašnjava da se ipak ne boji da bi pas mogao iskočiti na ulicu i napasti nekog prolaznika:
- Mogao bi savladati tu ogradu kad god bi mu palo na pamet, ali ta ograda je za njega neprelazna, i zato mu ni ne pada na pamet pokušati. To je psihološka ograda. Kao takva je za njega daleko viša nego što zaista jeste. Doveden je u vrt kada je bio još sasvim mali i nije bilo izgleda da bi izašao van. Još kao mali je naučio da tu ogradu ne može prijeći. To je toliko usađeno u njegovoj svijesti da ne može ni primijetiti da mu ona više nije nikakva prepreka. Osim toga, naučio je da je vrt njegov teritorij koji čuva, a ono što se događa s vanjske strane ograde ga ni najmanje ne zanima, pa nema niti želju izaći van… Jedino čega se trebam čuvati je da ulicom ne prođe neka kujica koja se tjera, pa da mu zamiriši. Kad bi mu proradili instikti, ne bi se stigao ni sjetiti da mu je ograda ispriječena, a kada bi je samo jednom prešao, više ga nikada ne bi mogla zaustaviti! Onda bih morao podizati novu, višu ogradu. Sreća moja da ovo nije ulica kojom ljudi šeću pse.
Koliko ljudi misli da oni ne bi nikada mogli naučiti upotrebljavati kompjuter, da nikada ne bi mogli naučiti voziti auto ili plivati! Koliko njih misli da nikada ne bi mogli naučiti neki strani jezik, dobiti bolji posao, smršaviti, približiti se i umiliti osobi za kojom godinama pate? Neki se žale da ih maltretiraju neki kepeci, a drugi da ih neke budale neprestano vuku za nos! Koliko njih misli da je život koji živimo jedini mogući? Koje od ograda koje nas ograničavaju su stvarne, a koje tek umišljene?

     Izgledao je upravo onako kako je željela, pa je naizgled izgledao kao ono što je željela. Učinilo joj se da bi uz njega mogla zaboraviti i osloboditi se svega što ju je tištalo i opterećivalo. Toliko se oduševila time što joj se učinilo da je i sama bila očaravajuća, pa je njihov prvi susret ispao očaravajući i nezaboravan. On je bio uvjeren da je konačno naišao ono što je oduvijek želio i tražio.
     No uskoro je ona zamijetila da on, iako je izgledao onako kako je željela, ustvari nije i ono što je željela. Naglo se počela hladiti, učas se ohladila. Nije mogao da to ne primijeti. Pitao ju je o čemu je riječ, da razjasne.
     - Kad sam te srela, učinilo mi se nešto, ali sada vidim da mi se samo učinilo, da sam se prevarila…
     Njemu je postalo jasno da ono u što je bio uvjeren… - da mu se zapravo samo učinilo.
 

Idu njih tri po cesti, iza ugla naiđe neki cucak, a u susret im ide neka baba, nosi cekere.
"Cucak?", pita Anja.
"CUCAK!", poviču sve tri uglas.Baba ih gleda.
Prolaze pored frajera koji nosi buket cvijeća.
"Cvijeće?", kaže Vera."CVIJEĆE!", viču sve tri. Frajer ih gleda.
Prolaze pored nekog rova na asfaltu, rupa povelika. Navire se, na dnu sagnuti šljakeri zavaruju neku cijev.
"Šljakeri?", kaže Marica.
"ŠLJAKERI!", viču sve tri.
"Šljaker ti mamu!", čuješ iz dubine zemlje.
"A ona baba…", zamisli se Vera. "Da to nije prošla baba s kolačima?"
"KOLAČI!", razderu se. "KOLAČI!"
Međutim je ona baba bila one same za pedeset godina, ali to su tek mnogo kasnije shvatile.

"Jutarnji list" je 8. siječnja donio odličan intervju sa Husom iz "Parnog valjka", već desetljećima jednom od najznačajnijih ličnosti naše glazbene scene. Smireno i odmjereno, ali ne skrivajući ogorčenje na sredinu u kojoj živi, Hus priča o svom profesionalnom putu. Između ostaloga, Hus prvi nakon nekoliko godina napuhavanja mita o Đoni Štučiću, kaže kratko i jasno kako je zaista bilo: "…On se prvo pojavio kao neka opća opasnost koja okolo masovno davi ljude s tom svojom gitarom, odnosno kao naporan tip od kojeg ljudi bježe sa Zdenca ili ispred Filozofskog fakulteta jer je tupio i davio ljude tim nekim sevdalinkama, tada još nije ni imao svoje pjesme…" Hus to ima pravo reći jer je jedan od ljudi koji su najviše pomogli Štuliću, u vrijeme dok ga je malo tko cijenio, što ne negira da je grupa "Azra" kasnije imala dvjestotinjak fanatiziranih obožavatelja koji su se pojavljivali na svakom njezinom koncertu od Sesveta do Zaprešića. Hus završava: "…spreman sam priznati da je Đoni utjecao na mene svojim leksikom. Do tada je glazba ostajala na razini osmoškolskih zadaća s nekim rimama i jezikom koji nitko ne govori. Đoni je to promijenio i u rock’n’roll unio uličnu spiku, leksik i na tome gradio svoju poetiku."
Ono što je ostalo nedorečeno jest - odakle Đoniju takav pristup jeziku? No oni koji su se tada muvali oko "Zvečke" znaju odgovor. Iz "Poleta", novina koje su tada mnogi čitali, a Đoni i njegovo društvo zasigurno.
"Polet" je ne samo promovirao, pratio i svojim utjecajem oblikovao rok muziku "novoga vala", nego je i izravno na nju utjecao. Ove godine će biti trideset godina kako je pokrenuta posljednja, po mnogo čemu najuspješnija reinkarnacija "Poleta". Postoje neke glasine o mogućnostima da se tim povodom upriliči nekakvo dostojno obilježavanje… Baš da vidimo!
 

U jednom od svojih bivših života bio sam sretan i voljen, pažen i mažen, osjećao sam se siguran i spokojan, a bio sam potpuno bezbrižan. Bio sam dijete i živio sam u Virovitici.
U drugome od svojih bivših života bio sam buntovan i drčan, u otporu i grču, čeznuo sam za ljubavlju i razumijevanjem, no tjelesno sam bio svakim danom sve razvijeniji i spretniji. Bio sam pubertetlija i živio sam u Osijeku.
U jednom drugom od svojih bivših života bio sam poletan, perspektivan, obećavajući, provodio sam dane studirajući, a noći ljubeći, i imao sam mnoštvo prijatelja. Bilo je to u Zagrebu, a stanovao sam u studentskom domu.
U jednom od narednih bivših života bio sam vojnik u Crnoj Gori, nikoga nisam volio, niti je mene itko volio. Život je bio naporan i zatupljujući, sveden na mali broj sadržaja i rutinu.
Živio sam i životom u kojemu sam okusio bogatstvo i slavu, bio sam idol masa, ali sam imao i masu neprijatelja koji su me nastavili slijediti i kroz nekoliko narednih života.
O današnjem životu radije ne bih pričao.
Sve u svemu, živio sam nizom različitih života, i u svakome od njih i ja sam bio netko drugi. Ja sam živi dokaz da reinkarnacija postoji, i to unutar ovog našeg jednog i jedinog života, i to ću ostati dokle god budem živ.
 

Veliki pisac Zoran Stanojević, autor nezaboravne knjige "Poznavanje pisca" i mnogih drugih antologijskih djela, opravdano upozorava da postoji mnogo iščezlih civilizacija koje su dostigle zavidnu razinu, o čemu danas ne znamo ništa.
Na njih bi se i mi trebali ugledati!
 

 
Digla je palac ko opaki žalac...1)
 
aut o sto perica
auto sto per ica
au tos to peri ca
a ut os to pe rica
aut ost op er ica
au tos top eri ca
aut os top e rica
au to sto per i ca
aut ost ope rica
a u to sto pe ri ca
auto stop erica
 
Projuriti ili stati? Uživati ili nastradati?2)