TO A DEAR FRIEND

Sjeti se Barbara,bez prestanka je kišilo
nad Brestom tog dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla,radosna,očarana,pod kišom
sjeti se Barbara,bez prestanka je kišilo nad Brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smješila si se,i ja sam se smješio
ti,koju nisam poznavao,
ti,koja me nisi poznavala
sjeti se
 
sjeti se toga dana
ne zaboravi
 
neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime,Barbara
a ti si po liši njemu potrčala
radosna,pokisla,očarana
u njegov zagrljaj pala
 
sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.
 
sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu,na svome licem sretnim
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenala
tu kišu što je padala na brod iz Cezana
 
oh.Barbara
rat je svinjarija velika i što je sa tobom sada
pod kišom kanonada ognja.krvi i čelika
a onaj koji te je grlio,zaljubljeno
je li umro,nestao ili još uvjek živi
 
oh,Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada
 
ali to nije isto,i sve je srušeno
to su poratne kiše,strašne i neutješne
to nije oluja vije od ognja,krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad Brestom
da trunu negdje daleko,daleko,daleko od Bresta
od koga ništa ne osta.
 
Barbara,Barbara
 
Jaques Prevert

Kad bih imao jednu malu,malenu kućicu.
Kad bih u njoj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.
 
Stol,mastilo,polica i na prozorima moje zavjese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.
 
Kad bih imao jednu malu,malenu kuću
I u njoj ženu  koja bi me bez para voljela...
I kad bi ta žena bila moja.
 
Ma gdje i u kojem mjestu bilo,
Kad bih malu,malenu kućicu našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.
 
Ma gdje,u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta,čak i suviše.
 
Dževdet Kudret Solak
(Turska)
 
 

Bakrorez prevučen zlatom, i u
zlatnom redu,dva tijela ko klupka
zlatasta.
 
Pobjedničko jedno tijelo koje čuje i jedno
tijelo pobjedničko koje priča u livadi u kojoj
ništa ne govori.
 
Disanje koje u disanje pretače se i jedno lice
koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
drhti ništa.
 
Sjetiti se tužnog vremena
 
u kome njih dvoje uživaju Vrijeme
 
i življahu njime ožalošćeni.
 
U satu zlatnog čavla
 
u kome je Vrijeme zastalo pred pragom
 
kao psi lutalice...
 
Gabriela Mistral

Kad si sretan
zjevneš
podrigneš
prdneš
i pošešeš svoja jaja

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što jeoblak uzdignut do svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše da bi bila pozdravljena
istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istina samoga sebe,
koja se ne zove slava,sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj,kako sam zamišljao,
onaj,što svojim jezikom,svojim očima,svojim rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu,svoje istinske ljubavi.
 
Ne poznajem slobodu,osim slobode
da budem zarobljem u nekome,
čije ime ne želim čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove  u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more drži  ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
 
Ti opravdavaš moje postojenje,
da te ne poznam ne bih živio,
da ne umirem  ne znajući te,ne bih umro,jer nisam živio.
 
 
Luis Cernuda
 
 
 

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni crveni tulipani
I gorjeti rumenim plamenom.
 
Ne čudi se tome najljepša;
Sjeti se,koliki je silni žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku,
Kad mrtav još toliko plamti.
 
Mohammad Šamsaddin Hafiz
 

"Nikad neće mladić neki,
U očaj dok ga baca
Boje meda bedem meki
Što pada ti niz rame,
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame."
 
"Ja mogu, ako mi se sviđa,
Obojit kosu bilo kako,
Da bude crna, smeđa , riđa,
Očajni mladići da me
Vole radi mene same,
A ne moje žute prame".
 
"Sinoć baš iznašao je
neki religiozni starac,
Da spis za dokaz našao je,
Da samo Bog bi mogo , draga
Voljeti te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame".
 
William Butler Yeats

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
 
Bio sam dijete i bila je dijete
-U carstvu kraj mora to bi-
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabal Lee-
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
 
I to je razlog što jedenom davno
.U carstvi kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
 
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
-ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio,ubio Annabl Lee.
 
Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili nego mi-
I mudriji mnogi nego mi-
I niti anđeli,gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
 
Jer mi ne bljesne mjesec,da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage-drage-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.
 
Edgar Allan Poe
 

Jedna bi mala kretnja , daleka i laka kretnja dovoljna bila
da bi ti pošao sa mnom i sa mnom zauvjek bio
-kretnja koju učiniti neću.
 
S planina vremena jedna je riječ pala
ispremeće sva mora,spaja daleke zemlje,
-riječ koju kazati neću.
 
Da bi me među tihim vjetrovima odgonetnuo,
smračujem misli svoje , oblačim noćne haljine
-koje ću izmisliti za te.
 
I sve dok me ti ne otkriješ,svjetovi brodeći hode
u mirnom dahu vremena i ne zna se do kada
-a jednog dana ja ću dostarjeti
 
 
Cecilia Meireles
 

Čas je večernji,čas koji ostavlja
krv svoju na planinama.
 
Netko pati  u ovom času;
neka žena,ojađena , gubi
u ovaj suton jedine grudi
na koga je nekoga privijala.
 
Postoji neko srce u koje večer
umače ovaj vrhunac okrvavljeni.
 
Dolina je već u tami
i tišinom se puni.
Ali gledaj odozdo kako se planina
pali rumenilom.
 
Uvjek u ovaj čas ja zapjevam
svoju tužnu , nepromjenjivu pjesmu.
Možda sam ja ona koja vrhove
grimizom kupa.
 
Prinosim ruku na srce i osjećam;
bok mi krvari.
 
Gabriela Mistral

Jebači na iskrici
Jaka svita
Prdac u lonac

Usne koje si jednom poljubio
nisu iste usne.
 
Dva puta nećeš ubrati istu ružu
ni dotaknuti licem isto lice.
 
Usne koje si dvaput poljubio
nisu iste usne.
U drugom poljupcu
još je uvjek živo
sjećanje na prvi poljubac.
 
ZvonimirGolob

A Aranha do meu destino
Faz teias de eu nao pensar.
Nao soube o que era em menini,
 
Sou adulto sem o achar
E que a teia,de espalhada
Apanhou - me o querer ir...
Sou uma vida baloicada
Na consciencia de existir.
A aranha da minha sorte
Faz teia de muro a muro...
Sou presa do meu suporte.
 
Fernando Pessoa

Sva su ljubavna pisma
smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smiješna.
 
I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i drugi,
smiješna.
 
Ljubavna Pisma,ako ima ljubavi,
moraju biti smiješna.
 
Ali,napokon,
sama su stvorenja što nikad ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.
 
Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah
nesvjesno
ljubavna pisma
smiješna.
 
Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.
 
Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da su također
smiješna.
 
Fernando Pessoa

Ptičja gripa, lude krave...
....i lude babe...