-

al znam da jedva čekate ovo pročitat :)

Link

Fantažija, vengo,

mislim glasno, evo baš sad sve mi jasno, krila stresem, pa kroz prozor, se unesem, (aštadrugo, božeblagi), pogled svrnem, oštroblagi, dobardan je, more plimi, nema bure da me primi, slika vedra, širom njedra, puna jedra, okret, pas,

ima mene, jebeš nas.

Sinoć noćas,

negdje kasno, svilu predem, prekokrasno, čim se igram, kotač vrti, gro života, dišpet smrti, puste sobe – pustim dvore, opet volim kad me stvore (pa nam lovim kolodvore), brze noge, tanke niti, čas smo oblak, čas smo vriti, note sitne, stanke bitne, nožni prsti, gola noga,

ima mene i kud koga.

Sunce juri, dan ko vjetar, opet vrijeme je trumpetar, čuvaš glavu, gubiš korak, čovjek je sam sebi ćorak, sve polako, jedva kapaš, kad je brže se rasklapaš, jedi, radi, voli, gas, mirna voda nije spas, sve svejedno, kotač ide, u krug, dalje, gdje ne vide, tebi korak, meni dva,

šta me briga, tu sam ja.





asti vraga, ova ide: Link

Link

psst... došla sam maknut zadimljenu birtiju i stavit ninu.

noć je. sutra je ponedjeljak.

i majkemi, nikad je nisam kužila bolje:)

noć, zalutale duše.

Još jednom mi se okreće brojčanik za godine.

U trenutku kad nisam baš u vrhunskoj formi, već gubim vrijeme na preispitivanje onih korjenskih zajeba koje imam i kojih se ionako nikad neću riješiti, i skoro sigurno je da ih više (obzirom na stanje brojčanika) ni ne treba preispitivati. Vjerojatno se i valjam po vlastitim močvarnim predjelima, ali to mi ko toplice: mlačnjikavo, sklizavo i ugodno. Ko prase u blatu. :)
Pa tako kusam sebe iskrivljenu već neko vrijeme, ravnam se, polako ali sigurno, ponovo do neke verzije koja će bit zadovoljavajuća i izdržljiva na okolnosti.

Nekako ispada da svakih desetak godina nešto povuče okidač kad počinjem slagati sve ispočetka. Valjda sam desetogodišnje ciklična. Ili loše slažem. Je li moguće da netko sve složi odjednom i tako uštimano drži do kraja? Otkad znam za sebe, imam neposložene ormare. Možda, kad bih se napokon natjerala u potpunosti zaokrenuti priču i uvesti red u sve... Ili pustit. Ili uvest red. Ili pustit...

No. Ne budem. Niti jedno. Bit ću najvjerojatnije točno ovo što jesam. Doista već slabo učim nove trikove.

Ali, nešto bih htjela reći. Jeste vidjeli Mainu sliku neki dan ovdje? (Ne znam je li blog još tu, nevažno, zapravo. Kakva god da je, jedno se njoj ne može poreći: ne ostavlja bez dojma.) Mai, slika nije bila baš nešt lijepa. Iskreno. Ne bi bila ni moja da je sad stavim ovdje na blog. Ofucana sam, zgužvana i umorna. Jebe me migrena već par dana. I nesanica. No i bez isprika, baš i nisam neka ljepotica. Bila. Nikad. Šta sad. Niti baš nešt posebno ružna. Ne samo to. Nisam niti neko iznimno, nevjerojatno vrijedno biće koje zadužuje čovječanstvo svojim veličanstvenim nečim. Nisam niti posebno neiznimna. Trenutno je potpuno nebitno kakva sam. Zbilja sam, baš poput svih, mrvica prašine u svemiru.

A kada bih za života i posložila sve ormare, neću postati bitno bolja, ljepša, pametnija, novija, niti samu sebe nevjerojatno iznenadit novom ja.

Ali, ja bih si zaželjela nešto.
Često mislim da sam blizu, svakako sam napredovala, a onda me korjenski zajebi podsjete da još štekam:

Želim si biti apsolutno divna!

Ja bih da se uvijek volim točno ovakvu. Ma, ne samo volim. Obožavam! Još češće nego do sada. Da se ne ljutim na sebe, povremeno i prečesto ne mučim krivnjama, ne zamjeram si, ne tjeram van svake pameti u nemoguće, ne zaboravljam na sebe. Puno sam si bolja postala s godinama. Ali, nisam još uvijek sve svoje prihvatila. A trebala bih biti bolja i zahvalnija prema sebi. Pa ipak sam se, eto, sve do ove točke dogurala. I, uglavnom je bilo uspješno i lijepo.

(Mai, na stranu sva estetika, racionalizacije i osobni afiniteti, svaka ti čast na hrabroj i nepokolebljivoj ljubavi prema sebi. :)

Petlja i vrijeme, savršenih osam
U krug i još krug, klaun i kotač
U krug
Manični brat oblak, depresivna sestra,
Cesta,
I još u krug, u osam
Dolje niz lijevo, humci lišća
Nalegli, lijeni tijesne proljeće
Pogledaj,
U krug
Još dalje, još krošnje koščate
Tremore drhtave, još su čvornata,
Mračna tijela ludih tetki
Na seoskom vjenčanju,
Na seoskom sprovodu,
U ritmu,
U krug
Još niže, bez broda, bez mora
Jarboli, mokre zastave,
Mrtve ribe, niz vjetar
U krug i još jedan
Krug
U osam
U o
Sam
U
O.

Dragi svi.

Nakon odužeg i otužeg trudbeništva, zauzetosti srca, duše i drugih organa, poglavito ruku za tipkanje, objavljujem nekom poraznu, a nekom veselu činjenicu da sam slobodna ko ptičica, i iako dokazano pretklimakterična, umlaćena prekidom, luda, stara i histerična prema muškarcima, tražim osobu koja će mi pomoći da prebolim traumatično iskustvo.

Pa, ako ima netko tko bi me tješio...

Nisam zahtjevna. Zapravo, toliko sam nezahtjevna da je bivši zaboravio komunicirat samnom.



češnjak, domaći uzgoj

Link

Pajo Kanižaj

Link

Kuda bi trebao biti okrenut kavez
u koji bi ulijetale ptice

Pokažite mi more preko koga nije obala
i zemlju u kojoj je zaboravljena svaka buduća klopka

Rijeka se najlakše prelazi iznad izvora
a nas pregaze bez muke u našoj najvećoj dubini

Možda to i ne valja, dragi ubojico, što si došao
u grad u kojem te nitko ne zna i ne slijedi
jer treba da čekaš ako hoćeš pasti na vrijeme

Noć u vjetru traži
boju svoje rođene šume iz koje je izišla
a luđak nudi brak djevojci
na čiji trening dolazi dvadeset mladića

Zaljubljeni u druge
postajemo zaljubljeni u sebe
i možda bismo tako postali sretni
da drugi ne zavole nas
ovako se još uvijek bacamo kroz žice
s vrhova zvonika.

Z. Majdak

Mačka ne želi umrijeti.
Jer, što će raditi mačka
u praznom stanu.
Penjati se na zidove.
Češati o namještaj.
Kao da je sve ostalo nedirnuto,
pa se ipak izmijenilo.
Kao da ništa nije pomaknuto,
pa ipak, ispremiješalo se.
I navečer lampa više ne gori.

Čuju se koraci na stubištu,
ali nisu to ti.
Ruka koja stavlja ribu u posudu
opet nije ona stara.

Nešto ovdje više ne počinje
u svoje uobičajeno vrijeme.
Nešto se ovdje ne odvija
kako bi trebalo.
Netko je ovdje bio i bio,
a zatim odjednom iščeznuo
i uporno ga nema.

Pregledala je sve ormare.
Optrčala sve police.
Zavukla se pod tepih i pregledala.
Čak je prekršila zabranu
i razbacala papire.

Što se više ima raditi?
Spavati, čekati.

Samo nek se vrati,
samo nek se pojavi.
Pokazat će mu već
tako se s mačkom ne može.
Ići će mu u susret
kao da to čini preko volje,
polagano,
na jako uvrijeđenim šapama.
I bez velike radosti, za početak.

Wisława Szymborska

ja imam onu poslije.

Ajd, malo ću si tu prolamentirat sa sobom, neće ovo valjda netko čitat.

Mislim si nešto, ako je mogao za književnost, mogli su mu smandrljat i jednu za mir. Sigurna sam da je u svojim desetljećima obraćanja s pozornice bio utjecajniji od Obame.
(Osobno, drago mi je zbog svijeta, jer će ga sad prihvatiti i oni koji nisu, ali i nije mi drago, jer će ga sad prihvaćati i oni koji do sada nisu.:)

Naime, pogledala sam Patti Smith kako je istupila na svečanosti pred tisućetak frak - pingvina umjesto njega i dirljivo zaboravila tekst dirljive Hard rain. On se nije pojavio, kaže, bio je zauzet nečim drugim. Ali se zahvalio i poslao govor, da baš ne ispadne skroz nepristojan.
To je u redu, mislim. Pustio je ekipu da i dalje u miru polemiziraju, a svoje djelo ostavio neka govori samo za sebe.

Ugledna švedska svita sada je dobila upravo ono što su vjerojatno i smisleno očekivali, donijevši takvu odluku, i računajući na posljedicu: otvaranje elitistickih vrata širim masama.

I, to je u redu, jer je pošteno pred umjetnošću, humanosti i znanosti obrisati granice, u doba kada je svijet informacija širom otvorio sve svoje prozore kroz Internet, kada nikad nije bilo više glasova ljudi koje možemo čuti, vise izbora, ali i teških odluka zbog toliko različitih sloboda.
Popularizacija znanosti galopira medijima, književnost je ionako postala brza, funkcionalnija i hit-produkcijska, a vrijeme je prekratko za preduge riječi.
Ovo je novi svijet, dostupan svima, ali pogodan brzima i prilagodljivima.

Ne znam smatra li itko još rock i pop glazbu marginalijom ili subverzijom, sada, kada je već penzionirana i toliko puta repetitivno odigrala svoju ulogu na društvenoj pozornici i ima li još netko tko ne priznaje da je obilježila i utjecala korjenski na više generacija, kad generacijama više nije "bunt mladih" nego je evidentno bila sredstvo izražavanja toliko snažno da je mijenjala političke sustave, kulturu, društvo, poglede na svijet, bila forma, žanr ali i revolucija, a sada bar, ostarjela, zaslužuje nagrade, časti i počasti.

Dylan je, moguće, bio najbolji glasnogovornik jednog turbulentnog vremena i je, bio je pjesnik - svjedok sumračnih ratovanja, folk - bard mračne ulice najkontroverznije države na svijetu, Shakespeare s usnom harmonikom, Petrarca iz Warholove Tvornice.
(sjetilo me, čitala sam jedan intervju s njim, gdje na temu šezdesetih, iznerviran vjerojatno stalno istim pitanjima kaže: "Pa ja posjedujem šezdesete. One su moje. Hoćete da ih dam Vama?").

I time što su ga, napokon, eto, formalno i službeno iz Kraljevske akademije proglasili dobrim pjesnikom i nagradili ga, ima priliku postati najpopularniji pjesnik epohe. Paradoksalno, jer, on već i je pop(ularna) kultura.
Ali i pjesme i epoha to traze, i trebaju ga.
Jer, popularno sada znaci glasno i utjecajno. Shvatili valjda i odozgora, a najnepobitnije dokazao crvenovrati Trump kad je izjednačio tron i pozornicu.


P. S. U međuvremenu pročitala i govor zahvale koji je poslao na svečanost dodjele:
Otprilike ovako: "blablabla (o književnosti, muzici, Shakespearu, ovomonom... i na kraju, zahvaljuje Švedskoj akademiji što si je uzela vremena razmatrati pitanje (kojim se on nije stizao baviti) je li njegov rad književnost ili nije i što je o tom, naposljetku, donijela tako predivan sud.

Hehe... Ne zato što mi drag, al, legenda:)

Odoh ćorit.

(kog zanima, evo kak Patti Smith falša tešku kišu Link . Kog ne dirne, magarac:)

I p. p. s. - intimni reminder kvalitete: Visions of Johanna Link.

Link

alo, jazzy... napravila zadaću.

al da znaš da je zajebano,
dobijem rimu, izgubim ritam :/

anyway. igrala se.



Daha slatkog, vrela
I oči dva nebeska dragulja
Dok se pružaš mirna, cijela
Na jastuku ti glatka kosa leži,
Ni zahvalnost niti ljubav smjela,
Ni naklonost tvoja k meni ne teži
Odanost što imaš za mene nije
već za nebo, zvjezdanije.

Tvoj otac odmetnik je, vele
Lutalica što sve prodaje
Naučit će te lovit u odaje
I kako odapeti strijele
Dok svoje kraljevstvo na oku drži
Da u njeg stranac sam ne kroči
Glas mu drhtav leti brži
Za tanjur hrane, daj natoči.

Od sestre što budućnost vidi
Uz tebe i majku, uz kristalnu kuglu
Ti, što nikad slova ne upozna,
U ruci olovku, knjigu u uglu
Tebi kojoj zadovoljstvo nikad
granice ne dozna,
I glas ti pjeva kao slavuj bujno
Tvoje srce, ono je ocean,
Tajanstveno i nujno.

Još šalica kave, dok sam u mjestu, bolje
Još šalica kave, dok ne udarim cestu, od volje
Do daleke doline,
tamo dolje.