Sutra je novi dan

Seeing a murder on television can help work off one's antagonisms. And if you haven't any antagonisms, the commercials will give you some. Alfred Hitchcock

Žene su manijakalno opsesivna bića kojima je u životu glavna preokupacija čistoća košulje njihovog muža, čarapa njihove djece i naravno njihovog posuđa. U ono malo vremena kada nisu opsjednu te tim stvarima, imaju 'one dane' kada se osjećaju užasno prljavo, pate od manije proganjanja ('svi me gledaju') i osjećaju se sputano!?
Muškarci su sa druge strane maloumni pivopije, kojima je najvažnije da uvijek blizu sebe imaju gajbu pive, jer to im je prva stvar u životu,naravno druga su automobili.
Jeste li se ikada zapitali kakvu bi sliku o nama stvorili stanovnici nekog drugog planeta kada bi vidjeli podatke koje prema njima šaljemo. Većina tv programa poslanog sa zemlje obiluje reklamama u kojima su stanovnici jadne nam planete prikazani u takvom svjetlu da je teško zaključiti da smo baš mi ta bića koja su uspjela razviti najviši nam poznati stupanj razvoja- inteligenciju.
Prije nekog vremena jedna poznata hrvatska feministkinja, zagriženi borac za ljudska prava objašnjavala mi je kako su žene u današnjem društvu prikazane grozno zato što se najčešće uz većinu reklama za muške proizvode prikazuje(od mirisa do auto guma) neka zgodna polugola manekenka, što obezvređuje sve žene.... Hmm da, možda, nisam baš siguran, jer imam neki osjećaj da je većina današnjih propagandnih poruka temeljeno na laži (nisam uočio nikakvu pravilnost između upotrebe Axe spreja i buđenja kraj zgodnih plavuša). No istina je da je eto i meni ugodnije da mi sve proizvode pokušaju servirati uz zgodna polugola ženska tijela. Ne mogu se oteti dojmu da je za žene ipak više degradirajuće da im 'magistrica kemije' koja izgleda kao Samantha Fox u mlađim danima, objašnjava kako 'nije mogla spavati koliko ju je mučilo to što je odjeća njezine obitelji jako prljava, pa je eto ona u svom laboratoriju otkrila revolucionarnu formulu za svježinu boja i dugotrajni miris odjeće...'.
Ako će nas ikada udaljena civilizacija prosuđivati na osnovu tv -programa, nadam se da će težište staviti na sapunice, a ne na reklame; ubojstva, ljubomora, svađe u obitelji i ostali peripetije su mi ipak stvarnije od poludjelih bakica koje trče za autobusima u kojima su im unuci, zato što su im zaboravili u torbu za piknik staviti Monte čokoladni užitak.

I took the road less traveled by, and that has made all the difference. Robert Frost
Ovo pitanje čujem zadnje vrijeme dosta cesto. Ne, nisam vozač zeta, nego imam nevjerojatnu potrebu stati svakom autostoperu.
Kada sam neki dan pričao sa jednim svojim prijateljem, rekao mi je da je grad pun ljudi koji su te spremni opljačkati ako im daš priliku i da mu je zato grozno kada se noću vozi sam. Rekao sam mu da je i meni grozno kada se noću vozim sam i da sam zato spreman pokupiti bilo koga u auto, samo zato da ne budem u njemu sam. Ne znam zašto, gledao me malo čudno nakon toga.
Okej, u biti to nije pravi razlog. Pravi razlog je to što sam dobar dio života i sam stajao kraj ceste i nadao se da ću pronaći nekakvu dobru dušu koja je spremna u ovom kriminalcima prepunom svijetu primiti u auto nepoznatu osobu. I da, sad bi ovdje mogao nabrojati sto čudnih, smiješnih ili strašnih priča o događajima i osobama koje su me znale voziti, od mračnih namrgođenih tipova, do srednjovječnih dama (nikada mi nije bilo jasno zašto ih je toliko u 3 ujutro na ulicama), pijanih tinejdžera(dragi bože, hvala ti na pomoći taj put...), jednog poznatog glazbenika koji je baš tu večer testirao svoj novi auto i uspio izazvati saobraćajku (ne, nije Ivan Katalinić, ne vozim se baš sa svakim...)... I jednostavno otkad imam svoj auto imam neopisivu potrebu da vratim dug društvu i pokupim svaku osobu koja me stopira. I baš sam noćas pokupio dva studenta koja su se vraćala sa nekog tuluma i našli su se bez noćnog tramvaja u četiri ujutro. I tak sam u vožnji s njima doznao svakakve detalje njihovog izlaska (većinom su je to bilo uobičajeno hvalisanje pripitih adolescenata), a tipovi su mi bili okej pa sam ih odlučio odbacit do doma. Jedan mi je bio usput, no drugog sam vozio jedno 20 minuta od svoje rute. Dečki su bili totalno šokirani što ih je netko spreman voziti do doma, na kraju sam morao odbijati njihove prijedloge da mi daju dio novca za benzin, pošto su cijelo vrijeme pričali o tome kako ne znaju kako bi mi se odužili. Na kraju sam odlučio sa njima podijeliti mantru tajnog udruženja vozača autostopera:
"Dečki, meni ne dugujete ništa, al dugujete svakoj osobi koja će vas jednog dana autostopirati kada ćete se vi voziti u svom autu, to da ju pokupite. A ako samo prođete pokraj nje, stići će vas hiljadugodišnje prokletstvo autostopera. Buahahahah hahaahha aha..." Rekao sam smijući se gromoglasno dok sam nestao u noć uz sve jače dodavanje gasa.
Samo sam načuo iza sebe; "hmmm, e tip je fakat u pravu.svaka mu čast....".
Da, jako dubokoumno, ma u biti možda i nije, al će povećati ukupnu količinu ljudi koji ranije dođu doma, a nikada ne znate, možda vam se ostvari i ona tajna želja svih autostopera i vozača, da upoznaju na ovaj način i osobu svog života.

Wise men talk because they have something to say; fools, because they have to say something. Plato
Većina mojih prijatelja mi se žali da im se jako rijetko pruža prilika da popričaju s nekom normalnom djevojkom koja će ih slušati sa iskrenim zanimanjem. Nakon što sam po ne znam ni sam koji put čuo ovakvu tugaljivu žalopojku, odlučio sam svom prijatelju objasniti gdje da uvijek kada poželi pronađe takvu djevojku. Odgovor je u biti jako jednostavan, samo se trebaš za dana prošetati centrom i napraviti par krugova ispred Algoritma i Bogovićeve i problem je riješen, jer naime gotovo uvijek će se naći bar jedna djevojka sa fasciklom u rukama koja će te s molbom u očima priupitati; 'Imate li vremena za mali intervju? Jedno malo ispitivanje tržišta', ili neku sličnu varijantu. Naravno da imam vremena, imam sve vrijeme na svijetu. I krećemo u ludu avanturu kada će me neka nepoznata mlada djevojka pozorno slušati dok joj odgovaram na pažljivo probrana pitanja marketinga neke hrvatske tvrtke.
'1.Pijete li pivo?'
'Naravno.'
'2.Volite li Karlovačko?'
'Svejedno mi je'
'Nemam rubriku za svejedno, imam samo za da ili ne..'
'Hmm. Okej, ne nije odgovor, valjda onda da..'
'3.Naručujete li češće Karlovačko ili neka drugo pivo?'
'Svejedno mi je'
'Nemam to, imam samo Druga piva i Karlovačko kao opcije'.
'Pa onda valjda druga piva, naručujem sve podjednako, kao što sam rekao svejedno mi je'
'4.Zašto naručujete druga piva ako volite Karlovačko? E tu možeš reći bilo što, imam praznu kućicu.'
'Zato jer mi je svejedno, volim piti pivo bez obzira na marku'
'Ti si jedna jako neodlučna osoba' –volim kada razgovor ipak pređe s intervjua u realan svijet.
'Nisam neodlučan, ja sam apsolutno siguran da mi je svejedno' .
'Dobro ništa onda mislim da ćemo prekinuti ovaj intervju'
'Ali ja želim biti intervjuiran'
'Ne ne, žao mi je nisi unutar pravilnog uzorka'
'Ali jesam, jesam, evo, evo, volim Karlovačko, uvijek ga naručujem, evo sad ću naručiti dva karlovačka i popiti jedno pred tobom ako mi daš priliku…' Ovo joj je izmamilo osmijeh i poslužilo kao legitiman poziv na kavu (u biti mrzim piti Karlovačko, al kako to reći ovom ljupkom smeđokosom biću sa zelenim očima…).
Drugi put je bilo još bolje, izlazeći iz Algoritma ugledao sam visoku plavušu atletskih proporcija sa fasciklom u ruci.
'Ja imam 5 minuta vremena'
'Žao mi je, radim analizu tržišta za ženske uloške, bojim se da ne spadate u parametre za upitnu grupu'
'Zašto ne? Pa gdje je nestala muško ženska ravnopravnost? Inzistiram da budem član upitne grupe'
'Bojim se da nam je ciljana skupina žene, jer one naime koriste uloške, želimo, znate, objektivno mišljenje'
'Okej, onda bolje pitajte muškarce, oni će vam dati objektivno mišljenje, žene naime često koriste uloške, pa bi mogle biti subjektivne u upitniku.'
Plavuša se počinje smijati i lagano popušta- 'U redu, pa da počnemo. Sa koliko godina ste imali prvu menstruaciju?'.
'Okej, okej, imaš pravo u biti samo sam želio što dulje pričati s tobom, stvarno nema smisla da odgovaram na pitanja…' Riječi priznanja su kao lagana bujica izlazile iz mene.
Treći put…. Hodam gradom, vidim mladu djevojku sa fasciklom kako pokušava naći žrtvu, evo ugledala me, krenula je prema meni… i taman kad je krenula zaustiti, prestigao sam je;
'Imaš pet minuta? Mislim,…za razgovor uz kavu? I ok, ak baš moram ispunit ću i upitnik'. Nasmijala se i krenula za mnom do prvog slobodnog stola.
 
 

So different are the colours of life, as we look forward to the future, or backward to the past...  Samuel Johnson
Vidim plavu boju. Došla je posle crne, koja je bila odmah iza crvene. Naravno prije crvene je bila zelena boja i bio sam dijete. Možda je ta boja tamo zbog šume koja je bila oko moje kuće. Više se ne sjećam baš svega, tek ljudi i nekih događaja, ali su mi zeleni, cijelo to razdoblje mi je takvo. Crveno je bilo drugačije, možda mi je krv brže kolala, ili sam bio često ljut, već i to polagano zaboravljam. Sjećam se trčanja, lude vožnje, njenog lica i tijela. I crveno je sve kada mislim na to. Crno je došlo posle, možda je sve nestalo u mraku, a možda sam samo zatvorio oči prema svijetu. Nema puno toga što želim pamtiti iz crnog, neka to ostane u tmini. Sada sam u plavom... Volim biti u plavom... Plavo je okej... Razmišljam puno dok sam u plavom...i čekam na neku drugu boju.

The wise man is he who knows the relative value of things.William Ralph Inge
Ta Mia je stvarno katastrofa, jedna od najneprivlačnijih žena koje sam ikada vidio, niti sisa niti guzice, građena kao daska i totalno dosadna. Sjedim ovdje već pola sata sa svojim frendovima i ovim ženskama koje smo upoznali u bircu i umjesto ove plave Marijane, baš mi njezina ko daska ravna frendica mora slati povremene sramežljive poglede.
Još te pjegice koje ima joj pomažu da izgleda kao neka srednjoškolka, al barem izgleda simpatičnije dok joj se pjegice pomiču kada se smije. I hvala bogu smije se kada se treba smijati, grozno je kad netko nema smisla za humor. OK možda mala u biti i nije tak loša. No kraj ove svoje frendice stvarno izgleda kao magarac kraj rasnog konja. Okej, nije baš takva razlika, ima par stvari koje dakle poboljšavaju opći dojam. Sad kad pogledam vidim da ima i zgodne ušne resice. Ne znam zašto, al uvijek su me privlačile žene sa lijepim ušnim resicama, gotovo te pozivaju da im prisloniš glavu i nešto šapućeš. U biti cura nije ružna, izgleda vjerojatno prosječno po nekim općim standardima. Al smetaju mi ti njezini sramežljivi pogledi, jer dok me gleda sa tim smeđim očima sjetim se koliko mrzim sramežljivost, možda zato jer se još sjećam cijene koju sam znao sam zbog nje platiti. Da, taj sramežljivi pogled je ono što budi najveću nelagodu u meni, kao da postoji žica koja se proteže od njezinih očiju do mog želuca. A onda opet, želim da je taj pogled ovdje, da me gleda samo još malo dulje, koliko god da to čudnu reakciju stvara u meni. Ima svoje čari mala, to je istina, sa tim bi očima definitivno mogla zaluditi nekog manje otpornog od mene.
Možda u biti previše pričam, cura nije stigla reći ništa o sebi, a zanima me tko je zapravo i čime se bavi. Ah, hmm da, dižemo se, zaboravio sam da frend i ja moramo krenut na onaj rođendan. I dok se ustajem iz fotelje u bircu, opet taj pogled prema meni. Sad mi je žao kaj idem. Pa.."Ej Mia, jesi za kavu sutra navečer?" Da, dok sam to izgovarao shvatio sam da u biti želim provesti više vremena sa njom.

The city is not a concrete jungle, it is a human zoo. Desmond Morris
Sjediti na kavi u centru Zagreba je oduvijek bio glavni hobi vječnih studenata, 'poslovnih ljudi' koji svoj 'posao' kakve god vrste bio obavljaju noću, ili ga uopće ne obavljaju, povremenih turista, zalutalih u Zagreb koji se uvijek tada čude 'Uz ovoliko ljudi na kavi na radni dan, tko u ovoj državi uopće radi?', srednjoškolaca koji najčešće markiraju koji sat i tek povremenog penzionera. I iako bi se moglo pisati o navici Hrvata da za radnog dana par sati provedu pijući kavu u centru, pričati ću o nečem drugom, o licima i ljudima koje ste vidjeli ako ste bili u centru, jer su osobe poput njih živi spomenici grada u kojem živimo.
Opjevan i od Divasica, a vjerojatno i najpoznatiji, ali i glasniji je  Đovani, iako nikada nisam doznao kako se zapravo čovjek zove, nemoguće ga je zaobići dok u centru najčešće pere prozore ili šeta okolo, nabacujući se ženama koje prolaze povremeno i predirektno, ali uvijek na neki novi, apsurdni način. Znao sam ga viđati u najčudnijim odijelima, dresovima (Milan naravno) ili uniformama. Još i danas pamtim kada je ušetao u uniformi pilota u Bulldog pub i gromoglasno se pozdravljao sa svim gostima, glasno najavljujući kako 'Sutra putuje i bogzna kada će se vratiti', još uvijek mislim da su dvije šutljive preplašene srednjoškolke u kutu povjerovale da je upravo ušetao neki pilot-plejboj kojeg svi znaju u bircu. Nažalost nisam ih vidio sutradan kada sam prolazio Ilicom i vidio Đovanija kako polagano, kao i bilo koji drugi dan pere prozore na nekom lokalu.
Drugog ne znam po imenu, ali možete ga vidjeti još češće nego Đovanija. Dok djeca često glasno viknu 'Gle patuljka!!', on obrastao i nepodšišan, često bos, ponekad pijan i ljut, juri gradom kao nekakav moderni satir, koji je izgubljen u modernoj bajci velegrada. Iako izgleda kao prosjak nisam nikada doživio da me tražio kunu.
Zvijezde centra su i razni ulični izvođači, i ako odmah izbacimo one koji tek povremeno iz vjerskih razloga zauzmu centar nekog trga da bi nam saopćili da je baš njihov bog najbolji, a ponekad i otpjevali to u nekoj monotonoj pjesmici od tristo kitica, i ako izbacimo povremene kvazi alternativno-živim-u-skvoteru-i-sad-ću-lupat-bubnjevima-jer-nitko-ne-kuži-moju-umjetnost tipove, ostaju nam pravi umjetnici, koji se ponekad ne ističu toliko svojom vještinom koliko upornošću. Na primjer onaj simpatični starčić sa violinom ispred Name. Iako me je neki prijatelj jednom uvjeravao da je taj čovjek glazbeno obrazovan, svaki put kada prođem pokraj njega iskreno posumnjam u tu tvrdnju. No ipak, dok ga gledam kako strastveno, s toliko ozbiljnosti i dubokih osjećaja pokušava izvući nekoliko uzastopnih skladnih tonova iz violine, ipak se malo smekšam. Nedavno sam čuo da je napola gluh i da je to razlog što više ne može pogoditi pravu notu. Ako je tako neka mi oprosti za svaki put kada sam namrgođen prošao pokraj njega ne bacivši mu ni kune.
Ali najdraži izvođač centra mi je ipak harmonikaš ispred Algoritma. Taj je pravi majstor, jednako vješto prelazi na svojoj harmonici s Bacha na neku starogradsku, pa preko nje na neku mađarsku poskočicu, onda glazbu iz nekog filma i ponovo natrag na neku klasičnu temu. Bio sam svjedok jedne prave ljubavne iskre koja je obasjala svjetlom velegrad, kada je neka bakica bacivši deset kuna od harmonikaša zatražila da svira 'Oči čarnje'. Harmonikaš je šeretski se nasmiješivši digao pogled, rekavši da mu je to najdraža pjesma i rekao bakici da će svirati, ali samo ako ona pjeva dok on svira. Bakica je prvo ustuknula, vjerojatno je željela da sa tom pjesmom oživi uspomenu na neku staru ljubav, ali uvidjela je da joj se svirač ne ruga, nego je poziva da bude zvijezda na jedan tren, da zapjeva pjesmu koja joj je očito puno značila. I tako je naš dvojac na jedan tren oživio ulicu pjevajući staru rusku ljubavnu pjesmu i bio je užitak slušati ih, mogli ste zatvoriti oči i na tren bi se našli u nekoj krčmi u Rusiji početkom prošlog stoljeća. A naš dvojac je uz pljesak prolaznika za trenutak postao pravi dragi kamen pod svjetlima velegrada. 
 

I never saw a wild thing sorry for itself. A small bird will drop frozen dead from a bough Without ever having felt sorry for itself.D.H. Lawrence
'Ubit ću se!', upravo takav je bio smisao jednog od prvih weblogova koji sam pročitao na iskrici. U moru blogova koji opisuju svakodnevni dan neke osobe, sitnih poziva za seksom ili ljubavlju, ovaj je blog izražavao ozbiljnu nakanu djevojke koja ga je napisala da posegne za 'krajnjim rješenjem'.
Priča je bila klasična tragedija; prvo sretna, pa nesretna ljubav iza koje ostaje slomljeno srce, a riječi koje ti mogu pružiti prijatelji su slaba utjeha koja odzvanja u praznini koju pokušavaš ispuniti u sebi.
Pročitao sam vam profile. Znam vas! Znam vas dovoljno da znam da ne volite i ne želite slušati nečije samosažaljenje, nečiju tužnu priču. Neprežaljene bivše ljubavi su nikakav miraz za buduće veze.
Na kraju krajeva, zašto se ne ubiti? Na tom mjestu na kojem stojiš kada znaš da više nikada nećeš nikoga toliko voljeti i da ćeš ostati zauvijek sam(a), osobito ako si na tom mjestu prvi put, razlozi za to da se nastaviš buditi svako jutro u nadi da će bol danas biti nešto manja su stvarno slabi. Ako je nada u bilje sutra jedino što te drži na životu, želja da odeš u vječni mrak je jako primamljiva.
Ali jedna stvar ipak ostaje neizbježna, jer kao i smrt kojoj ne možeš pobjeći, tako ne možeš ni svoje srce zatvoriti za ljubav, ne možeš spriječiti sebe u tome da se jednog dana ponovo zaljubiš i voliš nekog drugog. Ljubav i smrt, toliko različite, a toliko slične, nije čudno da idu zajedno kao stvaranje i razaranje. U tami možeš sebi govoriti da se nećeš više nikada zaljubiti, da je ono što si osjećao za partnera bilo nešto posebno, što više nikada neće biti moguće da te ponovo obuzme, ali to će te ponovo jednom dohvatiti i iznenaditi jednako naglo, kao što u snu padneš i umreš, a da često nisi ni znao da si letio.
Djevojka sa početka je preživjela, djelom zahvaljujući vremenu koje nam uvijek pruža šansu za zaborav ili ponavljanje starih grešaka, a djelom zahvaljujući vama, jer mnogi su se javili i pružili riječ, dvije kao pomalo nespretan dar. Zaboravio sam njen nick, ali viđao sam je ovdje i znam da je preboljela i preživjela i da je možda jača i spremna za još koji takav krug rađanja i umiranja, ljubavi i smrti.

A bird doesn't sing because it has an answer, it sings because it has a song. Lou Holtz
Neki dan, u rano kišno jutro, stajao sam na autobusnoj stanici sa ostatkom radno sposobnih ljudi iz svog kvarta čekajući autobus. Vjerojatno je većina vas doživjela sličan trenutak kada vidite da svi na stanici dijele osjećaj kao i vi i dok ih kiša umiva, namrgođeni razmišljaju o toplini svog kreveta iz kojega su se upravo ustali. Ima dana kada se osjeća optimizam, kada je barem dio ljudi iskreno nasmijan i sretan što je počeo još jedan dan u njihovom životu, no danas nije tako, danas svi sanjamo o krevetu i svi smo namrgođeni, jer dan je očito stvoren za spavanje, a ne za rad. I tu turobnu, mučnu atmosferu odjedanput prekida neočekivani zvuk. Drhtavi bariton je pjevao nekakvu starogradsku pjesmu o sretnoj ljubavi i povratku kući sa dalekog puta. Nije bila stvar u glasu, pjevač bi jedva mogao po njemu biti svrstan u prosjek, nego u cijeloj postavi scene. Naime u ovo rano kišno jutro čuti nekog kako pjeva, ali ne neku žalopojku, ne neku veselu stvar koja bi dala naslutiti da pjevač nije baš sasvim normalan ili da možda izaziva turobnu skupinu na stanici, nego jednostavnu pjesmu i to sa pravom strasti u glasu. I iako ste možda i vi kao i ja tada pomislili da je jutarnji pjevač nekakav penzioner koji na svome balkonu pjevuši jer nema što drugo za raditi ovo jutro, a povratak u krevet mu je uvijek realna opcija, pjevač je bio na ulici, na kiši, od nas udaljen dvadesetak metara i sa metlom u ruci. Čistač ulice. Običan čistač ulice lagano je meo lišće i opuške, njegov bicikl s kantom je bio udaljen nekoliko metara i prislonjen na obližnju zgradu. Ljudi na stanici su se počeli pogledavati, većina se smješkala, vjerojatno razmišljajući kako im zapravo i nije toliko loše, jer za razliku od ovog čistaća ulica oni će ostatak dana provesti u toplom uredu, neki su vjerojatno osjećali i grižnju savjest što su bili namrgođeni, jer evo osoba koja će cijeli dan vjerojatno provesti na kiši, ne da se smesti i ima sa optimizmom gleda na dan pred sobom. Meni je jednostavno bilo drago da sam u jedno ovakvo jutro dobio poklon od uličnog pjevača, uličnog pjevača koji stvarno pjeva za ulicu, ne tražeći ni novac za naknadu.
Volite li pjevati pod tušem? Moram priznati da moje uglavnom prosječne vokalne mogućnosti pod tušem poprimaju (bar meni) operne boje. Ne znam je li kriv moj nedostatak sluha ili rezonancija u badecimeru, no sam sebi zvučim izvrsno dok pjevušim razne arije ubacujući na mjesto nepoznatih riječi neizbježno 'mmmmmm' ili 'aaaa'. Jednom mi je jedan prijatelj objašnjavao da se glazba, barem ono što mi zovemo glazbom jer ju razlikujemo od nasumično nabacanih nota, može opisati matematičkim funkcijama i da je uhu ugodno upravo ono što je matematički skladno.
Ne znam za matematiku glazbe, ne znam svirati niti jedan instrument, ali volim čuti ljudski glas i volim pjevati, jer ima nešto relaksirajuće, oslobađajuće kada punim glasom zapjevate neku dragu vam pjesmu. Ne sudite strogo loše pjevače i pjevajte pod tušem, ako ne zbog vas, onda bar zbog vaših susjeda, jer na taj način ćete im dati do znanja da ste još živi, da se radujete tome što ste živi, a možda i njih potaknete da naprave isto.
 

Without change, something sleeps inside us, and seldom awakens. Frank Herbert
Sjedeći u centru grada na kavi, uhvatio sam prije par dana razgovor dvije djevojke koje su pričale o frizurama. Iako je sama tema razgovora meni, kao više-manje prosječnom muškarcu kojem frizura koju nosi ne predstavlja neku preokupaciju, bila dosadna, razgovor u kojem se minuciozno opisivao tretman svake vlasi kose me pomalo zabavljao. No sam kraj razgovora je bio vrhunac, naime jedna od djevojaka je hvaleći svog frizera zaključila 'nije da te samo ošiša, on te potpuno promijeni, jer kad izađeš iz njegovog salona, potpuno si druga osoba'....Pa, ne, nisam se okrenuo i upitao djevojku zar je toliko očajna u životu da postane netko drugi? Misli li stvarno da će njena frizura promijeniti njen život? Ako je to tako, zašto odluku o svom životu stavlja u ruke frizera?
Ljudi koji žude za promjenom umjesto da uhvate uzde svog života čvrsto u ruke i najčešće naprave radikalan zaokret, radije i češće promjene frizuru u nadi da će postati zgodniji, mlađi, privlačniji, netko drugi...Kao da im stvarno nova frizura može pomoći u rješavanju ozbiljnih životnih problema ili riješiti neke njihove druge nedostatke.
Pretpostavljam da se svakom od nas sviđa promjena, svatko od nas povremeno poželi biti netko drugi, pobjeći iz svojih cipela i promjenom nečeg kao što je stil odijevanja ili frizura postati netko drugi. Kako bi bilo lagano doći u salon ili trgovinu i kupiti kvalitete koje bi željeli da posjedujemo, jednostavno naručiti, odabrati i zatim izbrisati ili dodati. Jedna djevojka opisala mi je svoje iskustvo nakon tetoviranja:'Mislila sam da kad stavim tetovažu da ću postati drugačija, čvrsta, opasna, no ostala sam ista, krhka djevojka', još se sjećam kako je imala tužan prizvuk u glasu u tom trenutku. Možda je baš salon za tetoviranje bolji primjer za ovu priču, tetovaža je dio nas za razliku od odjeće, a trajnija je od nove frizure. Svojedobno sam u salonu za tetovažu upoznao djevojku koja je došla na tetoviranje, upravo nakon što se posvađala i prekinula s dečkom. Pričala mi je o tome kako će napraviti tetovažu kao dar sebi, nešto što će je ojačati.
Izgleda da promjenama sebe u biti nadopunjujemo praznine koje su tu postojale prije i isprobavajući novu odjeću ili frizuru prolazimo kroz faze, postajemo netko drugi, dok ne nađemo sebe ili se jednostavno ne umorimo od promjena. Ne znam za vas, ali utorkom, petkom i subotom sam uglavnom zadovoljan sobom...

Everything has beauty, but not everyone sees it. Confucius
Moj ukupni izgled može se opisati kao: prosječan, jaako dobar, dijete majke prirode i oca karikaturista... Štogod da je osoba s kojom se dopisujete ovdje napisala, zaboravite da se prema ovome možete ravnati. Kada sam prije neko vrijeme doznao da je jedna djevojka koju znam iz realnog života ovdje pod izgled stavila 'prosječan', smijao sam se u sebi izrazu lica tipa, koji će doći njoj na sastanak. Naime djevojka je prava ljepotica, a očito je sebe opisivala u napadaju skromnosti.
Upoznavanje ljudi preko iskrice uskraćuje jedan od početnih impulsa koji nas inače privlače drugoj osobi-fizički izgled. Većina ljudi će odmah biti sklona reći misli tipa 'ali to nije bitno, bitno je kakva je osoba iznutra' i slične stvari pokušavajući zavarati prvenstveno sebe. Više volim kad neko iskreno napiše nekoliko fizički obilježja koje ga mogu privući kod partnera, nego kad ispran Frojdovsko-Frommovskim kišama govori o tome kako je ljubav nešto drugo, daleko od fizičke privlačnosti i da vanjski izgled nije bitan. Stvarno smiješna ideja. Umjesto da ljudi shvate da ih privlače različite stvari, odnosno da je svima bitan vanjski izgled, ali da je nekome dal mu djevojka ima šiljat nos ili male grudi potpuno nebitno, sve dok ima crvenu kosu (što nekome može biti dovoljno privlačno na ženi da ni ne vidi stvari koje vide drugi). Dal će nas fizička obilježja neke osobe privlačiti ili odbijati ovisi o nama samima, ali to da je svejedno je li neko po mjerilima kulture u kojoj živimo 'lijep' ili 'ružan' je stvarno licemjerno tvrditi.
Dvoličnost odnosa prema fizičkom izgledu se najbolje vidi u jednom Disney-evom klasiku, koji tu istu dvoličnost usađuje čovjeku u najranijoj dobi. Postoji ljepotica, postoji zvijer, ljepotica (pošto je i pametna i dobrodušna) je sposobna vidjeti dalje od izgleda zvijeri i zaljubiti se u tu zvijer. Pošto je poanta ove priče (barem je trebala biti i tako se reklamira priča) da "nije bitan vanjski izgled, važno je ono unutra" bilo bi divno da priča završava u ovom trenutku, odnosno samim time da su zvijer i ljepotica zaljubljeni. No na žalost priča mora imati apsolutno sretni završetak za princezu i u zadnjoj sceni zvijer se čarolijom pretvara u lijepog princa. hmmmmm moram priznati da sam uvijek smatrao da se time gubi glavna poanta priče i djeci opet dokazuje da je vanjski izgled najvažniji, jer kakav bi to kraj bio "i ljepotica i zvijer su živjeli zauvijek sretno"?
Prije par godina sam u Ljubljani upoznao jednu ženu iz Kirgistana. Većina ljudi bi je opisalo kao "nekakvu mješavinu ciganke i kineskinje", a po klasičnim, zapadnim mjerilima ženske ljepote, može se reći da je bila gotovo i ružna; malo prejaka u bokovima, malo prevelik nos, previše razmaknute oči, malo prenisko čelo. Zvala se Nulifar. Sjećam se da sam razgovarao s njom i ispričao joj nešto što je uspjelo izmamiti njezin osmjeh. Nikada prije nisam doživio toliku preobrazbu nečijeg lica, jer u trenu dok se smijala preda mnom je bila jedna od najljepših žena na svijetu. Tad sam shvatio koliko su naši zapadnjački pojmovi ljepote ograničeni, naučeni, kulturološki uvjetovani, usađeni kroz brdo meksičkih sapunica, holivudskih ljubavnih filmova, trećerazrednih reklama za sokove, uloške, njegu lica. Žena koja je pričala sa mnom je možda u svojoj državi bila smatrana za ljepoticu, dostojnu da bude princeza. Gledajući tad Nulifar razmišljao sam o tome kako je ljepota relativan pojam i ovisi samo o osobi koja je procjenjuje.

Destiny grants us our wishes, but in its own way, in order to give us something beyond our wishes.Johann Wolfgang von Goethe
Vjerujete li u sudbinu? Većina ljudi kada čuje ovo pitanje pomisli da je vezano uz ljubav, no ja vas pitam vjerujete li u to da imate izbor u životu.
Eric Bern u jednoj od svojih knjiga o transakcijskoj psihologiji opisuje igru koju ljudi igraju u zrelosti i koja se  zove "hipoteka". ukratko, u našem društvu čovjek ne može postati muškarac dok ne uzme kredit za kuću, ne dođe u dužničke obaveze i ne uloži sav svoj radni vijek da bi podigao djecu. Oni koji su bez hipoteke smatraju se nemarnim, božanstvenim, sretnim, ali ne i stvarnim ljudima. Većina dobro organiziranih društava omogućava mladim ljudima da se stave pod hipoteku  i tako nađu smisao života. Inače bi mogli cijeli svoj život provesti tek tako, zabavljajući se i uživajući, kao što to još uvijek ponegdje i čine. U takvim je društvima vrlo teško razlikovati pobjednika od gubitnika.
Kao što u zadnjem Matrixu Neo kaže Arhitektu 'problem je izbor'. Dal stvarno čovjek ima izbor? ili smo uvjetovani i sudbina nam je jednostavno da postignemo ili ne postignemo cilj koji su nam usadili još u djetinjstvu. U krugu ljudi u kojem se krećem postoji jasna definicija uspjeha. Uspjeh je naći dobro plaćen posao, zaraditi dovoljno da kupiš dobar stan i auto, naći mladu zgodnu ženicu koja će na sve to past i koja će zbog tvog društvenog statusa koji imaš u tom trenu, u tebi vidjeti boga. Izroditi s njom četvero djece. Imat cijelo vrijeme ljubavnice sa strane, pokrenut privatni biznis, ubaciti se u politiku, ubit ženinog ljubavnika i njoj opaliti par šamara. Dat par donacija nekim društvima i udrugama s kojima si imao veze. Kad ti žena ostari ostavit ju i oženit mladu zgodnu ženicu koja će  u tebi vidjeti boga....
Naravno tu ima par varijanti, ali uglavnom one ne rade neku bitnu razliku.
Koja je alternativa? Naći posao koji je loše plaćen, ali u kojem uživaš. Slomiti srce roditeljima, rođacima, svima koji su u tebe polagali nade da ćeš postati uspješan biznismen, jer naime 'svi su se oni odricali za tvoje dobro a ti sada to olako odbacuješ'. Pronaći djevojku koja možda nije kandidatkinja za Izbor Miss svijeta, ali ima soli u glavi i možeš pričati s njom. Slušati preseravanja tipova koji su odabrali gornje navedeni opis. Biti sretan.Na kraju jedino je pitanje valjda što osoba stvarno želi, ali što osoba stvarno želi sad, ne za 5, 10 ili 30 godina. Dal uopće neko može svjesno odabrati nešto s čime ide protiv svih, a ostati normalan?

I try to forget what happiness was, and when that don't work, I study the stars. William Shakespeare
Čitajući profile ovdje često vidim da mnogi ljudi na pitanje o tome koju bi specijalnu sposobnost željeli imati odgovaraju najčešće sa nevidljivost i letenje (i ja spadam u ovu prilično nemaštovitu grupu). No svako malo u profilu uleti i neki pravi biser. Jedan od češćih je "savršeno pamćenje".
Mogu sam pretpostaviti što ta osobina otprilike znači. Da imaš pamćenje koje ti omogućuje da se svega što si ikada pročitao, vidio, doživio sjećaš toliko čisto kao da ti se desilo prije par trenutaka. Kada ozbiljno razmišljam o ovoj "sposobnosti" bojim se da kada bi je posjedovao da bi to onda bila prva stepenica ka konačnoj shizofreniji.
Nedavno sam u filmu "Frida" vidio divnu scenu. Naime Frida pita svog oca, što je potrebno za dugi uspješan brak? Otac na to odgovara: "Kratko pamćenje".
Kada si sada razmišljam o tome, bilo bi lakše živjeti sa amnezijom nego sa vječnim savršenim sjećanjem na svaku grešku koju si u životu napravio, svaku grašku koju je tvoj partner u životu napravio, sjećanjem na prvu sretnu ljubav, na prvu nesretnu ljubav...
Živio zaborav! 

I arise in the morning torn between a desire to improve the world and a desire to enjoy the world. This makes it hard to plan the day. E. B. White
Obožavam doručkovati sa nekim, ne znam je li to zbog toga što možeš početak dana, jutro i sav optimizam podijeliti sa drugom osobom ili jednostavno volim društvo ujutro. Nema ljepšeg doručka nego kada ti sunce pada kroz prozor kuhinje sjediti sa nekim za stolom, piti prvu kavu i pričati kako će vam izgledati dan. Obožavam za doručak posložiti raznu hranu na stol, prekrit stol sa kruhom, maslacem, jogurtom, žitaricama, mlijekom, čajem, medom, pekmezom, čokoladom, linoladom, voćem...

ali stvarno mrzim, mrzim doručkovati sam.

budiš li se ondje gdje ničega nema?
otvarajući oči polako, u hladnoći i mraku
A sjećanja su ti samo slike koje polako prolaze
i ne znaš gdje si, kada i zašto.
jedino što želiš je uhvatiti se za nešto
a jedno što možeš je čekati.
osjećam te negdje u tami, kako dišeš čekajući moj dodir

To understand the heart and mind of a person, look not at what he has already achieved, but at what he aspires to.Kahlil Gibran
Šetajući neki dan gradom nakon posla, sreo sam dvije poznanice, buduće pravnice kako sjede na kavi centru grada. I kako to već ide, pozovu me na kavu s njima i nakon par uvodnih ritualnih kak si/dobro/kaj ima/živi se jedna od njih primijeti da me više ne viđa tak često u obližnjem noćnom baru.  "Pa draga moja", velim ja,"tak ti je to kad počneš raditi, život ti se malo promijeni, nemaš baš više snage bit u bircevima do 3 ujutro". Cure su se malo zamislile, no nisu baš bile uvjerene. Nakon što sam im ispričao kako izgleda prosječni radni dan izgledale su šokirano. Onda je sve počelo;
Ž1:"Isuse, a mene roditelji tjeraju da što ranije diplomiram i počnem radit!"
Ž2:"Da, počet ćeš raditi i oženiti se za onog svog A."
Ž1:"Da, ali ja sam uvijek htjela još par stvari napraviti..."
Stvarno je bilo tužno slušati kako cure u jednom trenutku shvaćaju da što si stariji to ti se neke mogućnosti u životu više zatvaraju. Na zapadu ljudi uglavnom putuju, pomalo studiraju i trude se da do 30 završe fakultet. A  kod nas se školuješ, faksiraš, zaposliš i ako si sretan do 30 skupiš dovoljno love da se odseliš od roditelja. No ipak čak i nas povremeno muči pitanje koje se javi iz nekog kuta svijesti, slika pohranjena negdje u mozgu, oblikovana brdom američkih serija koje smo prisiljeni gutati svakodnevno sa TV-a.
"Kada ću otići oslobađati robove u Afriku?". Ovo pitanje ima naravno mnogo verzija i oblika, ovisno čovjeku. Za nekog ono zvuči;"Kada ću vidjeti Pariz i živjeti tjedan dana kao boem?" ili "Kada ću otputovati u pustinju i vidjeti piramide?". Verzija do koje su došle moje dvije sugovornice je bila "A uvijek sam željela provesti koji mjesec u Africi baveći se dobrotvornim radom, odnosno pomagati gladnima". Za jednog mog prijatelja pitanje se čini naizgled lako ostvarivo "Želim skupiti dovoljno love da iznajmim za jedan dan neki skupi auto i provozim se malo u njemu". Vidim da se ljudi boje prekinuti scenarij koji im je negdje davno zapisan od okoline, najčešće roditelja, po kojem ti život izgleda; škola, fakultet, posao, zaradi svoj novac da budeš svoj čovjek, da kupiš auto i imaš svoj stan i onda (do onda vjerojatno imaš oko 40)  možeš raditi što te je volja. Vrijeme za ostvariti snove nije nikada sad, uvijek je negdje dalje u budućnosti, nakon škole, fakulteta, žene, djece…
Shvatio sam da su nam ipak većina tih snova koje imamo, a koje se bojimo ostvariti, na dohvat ruke (u redu, možda je oslobađanje robova možda malo dulji proces). Sam sam prije mjesec dana izbjegao ostvariti jedan od svojih snova  kada mi je bilo ponuđeno da godinu dana radim u nekom gradiću u centralnoj Kini, iako su razlozi za moj neodlazak bili jako logični, mislim da će uvijek barem dio mene žaliti za tim. Naravno da moj prijatelj već odavno ima dovoljno novca da ostvari svoj san, kao što i djevojka sa početka priče može pristupiti nekom NGO-u i bez problema otići raditi u Afriku (volontere za takvo što tamo uvijek trebaju), ali izgleda da je ljudima draže imati neispunjeni san kojem će se uvijek diviti i prepričavati ga svojim prijateljima.