hodam kroz zidove

jednoga dana, kada je pao mrak, a moglo ga je napadati, nekih pola metra u pola sata, možda i više, a možda i manje.
skovao sam opaki plan..svaki dan sam dolazio k susjedu i prekokrasnoj susjedi, pričajući o SF filmovima, o vanzemaljcima..malo, pomalo i susjed Štef se toliko navuko na te priče, da je svugdje vidio svemirce, buljio je u nebo, u kuruzu, u žito, očekivao kontakt sa njima..a moj cilj je bila Bara, njegova družica..jedne noći sam bacio na njihov prozor, dildo na kruta goriva, i razbio staklo..izašli su u strahu van, ja sam bio zamotan u plahtu i svemirskim glasom rekao..zemljanine, lezi iza ormara i čekaj dok ne istražimo zemljanku, tvoju družicu, onda ti dolaziš na red..bit ćeš prvi koji će komunicirati sa nama, samo nikome ne govori ni riječi, nemamo povjerenja u zemljane..dobro, promucao je Štef, čutat ću ko riba i brzo je odgegao u kuću, a ja sam Baru poveo u svoju šupu..na vratima od šupe sam nacrtao neke čudne znakove i podmazao vrata kolomajzom Be gustoće..B gustoća je gustoća svinjske masti, od koje se rade čvarci..u šupi je gorjela stara lampica zamotana u staru dekicu, tako da je vidljivost bila slaba, zemljanko, skini se i legni na slamicu..skenirat ćemo te u svrhu istraživanja,, ja brzo skinem sve sa sebe i uvalim ga Barici..ona se iznenadi i pita. naj me jebati, Joža, pa jesi to ti..jesam Baro, svemirci su ušli u mene, da bih ja mogao ući u tebe..samo šuti i surađuj, nemoj reći štefu, da nebi sjebali kontakt sa vanzemaljcima zbog Štefove ljubomore, znaš ga kakav je..znam, veli Bara, budem čkomeća, samo mi nemoj tak jako ciceka stiskati..svaki put kad sam svršio, reko sam da je zbog udaljenosti sa bazom pao sistem i da moramo ponoviti postupak, progutala je to kao i njega nekoliko puta. kad sam onemoćao, šutnuo sam je u guzicu i poslao štefu, idi marš, iš, iš, iš, gadiš mi se tako zaspermana, i zatrpana svršotinom, neću te više..posli se po selu Štef falio, da su i u njega ušli vanzemaljci, ali to je laž, njega nisam jeba, ne nasjedajte na to.. i ovo ne pokušavajte kod kuće, ne pitajte zašto.?

onomad kada sam bio serijski ubojica, jako sam se bojao, šta će biti sa mnom kada umrem.? dali ću u pakao, ili u raj.?? ma u raj neću sigurno, za raj su postavljeni visoki kriteriji, i čisto si mislim, da je u raju pustoš, da nema nikoga. mislim da si Jahve nema sa kim odigrati belu u četvero. ponukan takvom mišlju, naredio sam svome robu da moli umjesto mene i to po cijele dane. znam da Lord pada na to. crnjo se prvo bunio, onda kad je potekla krv sa leđa, odmah se predomislio. molio je on svaki dan, cijeli tjedan i godinu dana. sad si misliim, raj mi je siguran, nakon toliko molitvi. moj robinjo više nije mogao pričati od silne molitve, ali odmah je pitao, Master, hoću li sad i ja u raj.? ma hoćeš u kurac zagoreni, ovo si molio za mene, ali za vrijeme gableca izmoli malo za sebe. tako me milo pogledao i bio sretan što ima najboljeg gospodara na svijetu. samo pazi crnjo, moraš se moliti mojemu bogu, a ne svojemu, tvoj ne postoji, ako i postoji, slabiji je od mojega..nemoj da te uhvatim da moliš krivoga boga, jer ćeš vidjeti svoga boga. sad, jel me kmica vara, pa u sebi moli svoga boga, koji ne postoji ili je slabiji od mojega, znači i ne važan je. inaće se priča, da je Sotona jači, zato ga se svi boje, a meni je on baš ok. sliči na mene, ljudina prava, njega ne trebaš moliti po cijele dane i vrtiti krunicu uzalud. on prima sve k sebi, ajde neka bog bude takav, dijela, a ne riječi. još mi nikako nije jasno, šta njemu znače te silne molitve, jel bolestan na to. umjesto dobrote i dobrih djela njemu je važnija molitva. to mi ne ide u glavu, idem ka onome tko me želi, bog se i ovako prijeti da ne možeš u raj samo tako, pa onda zbogom raju, idem tamo, gdje je sve po mom. i ovo ne pokušavajte kod kuće, i da, još volim sise, ili me to bog stavlja na kušnju, a u stavri, ja ne volim sise, ali mislim da volim, a ne volim. moram još jednom vidjeti sise, da odlučim. nepoznata, lijepa, sisata ženo, pokaži mi sise, samo da nešto provjerim. pa makar imala dlake na prsima.

na početku bijaše riječ, tek poslije slovo. sjećam se dana, kada smo se Mojsije i ja zaputili na brdo, da nam bog dade 10 božjih zapovijedi. ja sam išao tek onako iz dosade s njim i meni je to za čas dosadilo i sakrio sam se da vidim šta to Mojsije radi. a on je po cijele dane drkao u samoći i nešto štemao po kamenoj gromadi. nakon dosta dana, sišao je sa brda i donio isklesane zapovijedi. ja sam mu prvi rekao, ok. Mojsije, narod je tup, glup i zaostao, još nije izmišljeni Word da u njemu napišeš zlaćanim slovima u fontu Arial Black i odštampaš na HP laser jet printeru. ti si tu nemušto nešto isklesao i sad želiš da mi to popušimo. ako si ti, i narod zaostali, bog nije, mogao ti je to lijepo isprintati i dati. Mojsije je samo nešto promumljao, a ti Habi nisi nikad zadovoljan, poštuj ove zakone i ne sumnjaj u boga. i bi tako, nisam ulazio u raspravu sa njime, vani se peklo janje, nekoliko komada, djevice su se hihotale i padale u naručje, pijanih, pohotnih, neobrijanih muškaraca, svršotina je tekla potocima, samo jednom se živi, sve je ostalo varka. sisa je bilo na pretek, i tko da se buni, zlatno tele je postalo ne važno, najvažnije je bilo natrpat u se, nase i zase.. preljub, to je nešto najljepše što postoji i to je stavio u te svoje zapovijedi, sex iz pohote, takođe, alooo, gdi ćeš mi to braniti.??? to ti nebu prošlo.. samo znam da su na kraju, neki i njega htjeli užgati na vatri, a ja sam ga spasio rekavši, nemojte pijana ruljo, trebat će nam, tko će dignuti more.. tu je pao smijeh i grijeh. i ovo ne pokušavajte kod kuće. mili i dragi Sotona, samo čeka.

neki dan, smo ja i moj rob krenuli na put u svemir..za tu je priliku rob preuredio mog limenog ljubimca, tako da može letjeti. nazvali smo ju leteća Mazda, misija imposibile.. kad smo bili visoko u orbiti, istjeram ja roba, nek ide van prošetat zrakom i nek proba disati..ali gospodaru, kako ću šetat zrakom i disati kad nema zraka.. to čak i ja neuki crnjo znam. mater ti neposlušnu,ustaško-četničku, talibansku. šuti robe, šetaj vani i diši..izguram ja njega i prislonim nos na staklo. on se izbečio, počeo teško disati i paničariti. meni je to bilo smiješno i još sam mu kroz prozor pokazivao dugi nos i belj, belj. vikao sam mu, istražuj kmico, istražuj, imaš kanticu i lopaticu, kopaj, traži. svemir je golemi kao i tvoj kurac. jadničak, čak mi ga bilo malo žal, ali tko ga jebe on je rob, kupit ću si novog roba. a možda se i on nekad vrati, kad istraži svemir. ja sam jedinstveni i ne zamjenjiv, crnih dosada imaš koliko voliš.kaj pričaju ljudi, da ti za to treba oprema..evo će im moj rob pokazat, bez ičega, čak i bez volje i svog pristanka, će napraviti čudo..kad istraži svemir, vratit će se on, oklagija u mojoj ruci i bič, odmah ga udobrovolje i shvati da je gospodar uvik u pravu. a gospodar sam ja. ipak su robovi odani i poslušni, ne bi on bez mene mogao živjeti..sve dobro u životu ja sam mu priskrbio..ako otkrije novi planet nazvat ću ga po sebi, baš se jedan planet mora zvati habusise..na njem ću uzgajat samo sise..sise bez glave i tijela, sa nogama i mufom. .to je ono kaj nama muškima treba..u svemiru se sve može..idem si prespavati dok mi se rob ne vrati iz odiseje u svemiru. jeba mu pas mater ako se ne vrati, nek samo proba umrit, a da meni ne javi prvom..možda da mu bacim cjedilo, da stavi na tu tupavu glavu, i škarice za nokte, ako ga napadne kakva svemirska neman, da nije goloruk.i gologuz. divim se sam sebi, kako sam ponekad osjetljiv i ženskast. žena u meni često prevlada, sramim se svoje nježne crte.

zazvoni mi juće zvono na vratima, ja otvorim, a na vratima jedan mnogo lijep čovjek..o čovječe, mnogo si lijep, divno mirišeš, imaš lijepo odijelo, veliki moćan Ud i tek tada pomislim, da nisam otvorio vrata, nego da se gledam u ogledalu, samoga sebe. ipak taj lijep čovjek bijah još jedan ja..svašta mi proleti glavom, jel on moj klon, jel svemirac što krade lijepa tjela zemljanina, jel putnik kroz vrijeme, jel prikaza, utvara, moram to saznati.. zalupim mu vrata pred nosom, s obrazloženjem da je on samo prikaza i nek odjebe od moje kuće..slika i prilika mene samog, polako napusti moju kuću, a ja se maskiram u NIk Praskatona i počnem ga slijediti..on kao da je to shvatio i samo je hodao, hodao i hodao, mnogo je hodao, a ja sam ga slijedio, mnogo slijedio. nijednom se nije osvrnuo, a ljudi su u čudu gledali dva mene i to dva lijepa mene..neki su mi bacali cvijeće i novac, a neki nisu bili doma..uto moj dvojNIK dođe do jednog velikog bureta, otvori vrata i uđe u to bure.. samo sam čuo neke svemirske riječi, nešto kao gluu, gluu, gluu, srk, srk, srk i onda muk..odjednom nestade bureta, moje prikaze i ostadoh opet sam, mnogo lijep sam..dali je to bio san izazvan alkoholnim parama, ili nešto drugo, nešto treće, plod nekih čudesa, čitajte u slijedećem broju Glasa Koncila. a do toga nekoliko čarobnih riječi, hikk, hikk, ode mi dvojNIK..opet sam najljepši na svijetu, idem s čekićem pred ogledalo, nek se usudi kazat drugačije.. I ovo ne pokušavajte kod kuće. šta ako otkrijete, da se ne vidite u ogledalu.? radim ručak, dali da poham, teletinu, svinjetinu, kokošetinu, pasetinu, mačketinu, kozetinu, ljudetinu, svaki prijedlog je van pameti, ali ga prihvaćam, u slijedećem nastavku.

bila je zima, snijeg, studen velika..prozorska stakla su bila zamagljena, inje se lovilo za drveće..sve je bilo nekako čarobno, nevino bijelo i lijepo, ali samo uz vatru kraj toplog kamina..pustom ulicom teturao je dječak, skromno obućen i promrzao..odjednom je pao na snijeg i ostao ležati..ja sam stajao uz prozor i čekao..čekao sam godinama, nosa pripijenog uz staklo..čekao sam svoga sina..odmah sam istrčao na snijeg, do palog dječaka.. možda je to moj sin..? uhvatio sam ga za malu promrzlu rućicu u kojoj je još jedva bilo malo života..brzo sam ga unio u toplinu kuće i smjestio na ležaj kraj peći..uskoro mu je toplina vratila boju u obraze..pogledao me svojim velikim, nevinim okicama i nastavio buljiti u mene..ja sam gledao u njega i nisam mogao glasa izgovoriti..onda je dječak zatvorio oči i zaspao..osjećao se ugodno i sigurno..sjeo sam uz njega i zagrlio ga..suza mi je sama potekla..tko je taj dječak..sigurno nečije dijete, dali sada netko pati i strahuje za njega..dali ga sa zebnjom očekuje..maleni je spavao i nije mi mogao odgovoriti na to pitanje..ma vjerojatno da ga nitko ne očekuje, tko bi ga pustio slabo obućenog, gladnog na ovo vrijeme, ma sigurno nema nikoga..odlućio sam da bude moj sin..ja sam ionako čekao svoje dijete, i dalje ću ga čekati, ako ikada dođe, imat će se s kim igrati..možda mi dođe čovjek, a ja čekam dijete..ma ne, ne može doći čovjek, od mene je otišao kao dijete, takav se mora vratiti..možda je ovo dijete zamjena za njega, ali kod koga je moj sin..hoće li ga taj voliti, kao što ja volim ovo nepoznato jadno dijete..? kakva je ovo igra, čija..tko se igra sa očinskim osjećajima. odjednom i meni se prispavalo, ali moram se boriti protiv sna.. u zadnje vrijeme sanjam opako grozne snove..u tim snovima se izobličim, budem krvav, jedem malu decu..o bože, što ako je to istina, što ako to nije san, što ako sam pojeo vlastitog sina, sina kojeg čekam godinama. ne, ne smijem zaspati, neka netko probudi ovo dijete, neka netko probudi mene..još se sjećam da sam prije sna zavikao, bježi dječaće, bježi.. I ovo ne pokušavajte kod kuće, doma covid čeka u zasjedi.

jednom me mam,a za kaznu zaključala u podrum, zbog sitnice.. što sam susjedu užgao štalu i nacrtao brkove na spavanju. u podrumu nitko, samo ja, mrak i tišina..stojim ja u kutu, izbečenih očiju od straha, nešto se pomakne, ja se userem od straha, pogledam u marak, mrak bulji u mene, bit će da je i njega straj...stisnemo se jedno uz drugo..opet se netko miče i kreće, onda spazih da je to vrijeme, odahnuo sam..samo se vrijeme micalo, sporo, ali uporno. .tišina je stajala po strani i nije se micala, nju nije smetalo što se vrijeme kreće. zavidio sam joj na hladnokrvnosti, tada sam poželio da budem tišina kad odrastem... za to vrijeme mrak se nije ni pomaknuo, od njega ni glasa čuti..sviđalo mi se kako se i on dostojanstveno ponaša..možda ipak budem mrak kad odrastem..? dosadilo mi je biti ukočen u jednom kutu podruma i pomaknem se malo lijevo..lijevo se nevoljko pomakne i ustupi mi prostor..zahvalim mu se na tome i nastavim se družiti sa prostorom..da razbijem tišinu, upitah vrijeme.. hej vrijeme, ja sam ovdje u kazni, a zašto si ti ovdje, jesi li i ti u kazni.? ne, kaže vrijeme, ja sam ovdje iz navike, neću dugo, idem stalno naprijed.. ok. vrijeme, a možeš li malo brže ili malo unatrag, a vrijeme kaže..ne mogu habi, izvini, ali ne mogu.. ma ne možeš kurac, kad trebam svršiti proletiš, kad sam kod zubara vučeš se ko gladna godina, ne želiš, tako reci. tad se javi tišina, zašto si ti mene sad prekinuo, što sam ti ja kriva..izvini tišino, ništa, ali ideš mi na živce.. i ti meni ideš na živce kaže ona, ali ništa nisam rekla i da, smrdiš, tako da znaš..ovo zadnje me nije uvrijedilo, premjestio sam se s noge na nogu, a imam ih 4, ružno je pogledao i progutao ono što sam joj mislio reči. nije mi to sjelo na prazan želudac, neću to više gutati..tko zna koliko bi se mi prepirali da nije u podrum ušla neka baba sa štiklama i pustila svijetlost unutra..svjetlost ubije mrak, kreštava baba tišinu, a ja i vrijeme ostavimo mrak i tišinu da mrtvi leže, izletimo napolje..a vani, vani je život, sise, čokolade, coca cola, paradajz, sarma, šljunak, kupus, i crni kruh u boji.. zato izbjegavajte podrume, mrak, tišinu, a ni vrijeme nije neki saveznik, možda nekad, a možda nikad..

i da, posli sam odrasto lijep i dobar čovik i završio na iskrici..sad slušam majku i nikome ne crtam brkove, samo slikama u časopisu..a sad moram ići ća, počinje mi na tv 3 sezona filipovih beba..

Natavit će se:: u slijedećem nastavku čitajte, kako je budući, od moje sestre, opleo drugu sestru, poslije kumu i najbolju frendicu, da bi završio sa sestrinom i mojom mamom, a tata je onda naguzio, mog nesuđenog šogora, ušavši mu duboko u rektum, penetrirajući, poslije smo se svi ubili alkoholom i dobro smijali tim malim igricama, tko će kog, ako ne svoj svog.? i ovo ne pokušavajte od kuće.

Uredi zapis

taj moj maleni Patrik, koga sam od milja zvao pa3četo moj, iako ne moj, a ipak moj, zavolio me, da se to ne može opisati.. nije znao što sam mu ja, otac, očuh, prijatelj, znao je samo da sam ja njegov Josipel. ni ja nisam znao što mi je, sin, posinak, prijatelj, a bio mi je sve..slijedio me kao sjena, imao sam sjenu u sjeni, nisam mogao na wc-e bez njega, pratio je svaki moj korak, vješao se po meni, ništa nije radio bez mene, a ni ja nisam mogao ništa raditi od njega.. da, dijetetu sam bio cijeli svijet..ljudi su se čudili, kako mogu toliko voljeti nekog tko nije moj sin i obratno..često je znao sa mamom odlazit na nekoliko dana u svoj grad, jadan je plakao kao kišna godina, mislio da više nikad nećemo biti zajedno.. gledao me sa tužnim očima, očima tuge, koje su u drugiim očima izazivale tugu, gledajući taj pogled. znao se probudit i vikat na mene da moram progledat, da se moram igrat s njime..nitko ga nije smio hraniti, oblačiti, brisati guzu, samo sam ja to radio najbolje..onda sam ja jednoga dana umro..došao je do mene i skakao po meni mrtvom..Josipele, probudi se, otvori oči, idemo meni kupiti ben teena..šta je dijete znalo, šta je smrt, a ja više nisam znao šta je život..razljutio se na mene što se ne dižem, nisam ga nikad tako povrijedio..ta uvijek bih ustao i igrao se sa njime, sada to nisam uradio zbog jedne obićne smrti. pokušali su mu objasniti da sam ja mrtvac, leš, nitko i ništa, ali on je vidio u crtiću da se ne umire, samo se digneš i ideš dalje..kaj se ja više nikad ne budem igrao sa Josipelom, kaj on mene više ne voli. zaplakao je i ozbiljno se uvrijedio na mene..nije se više htio igrat sa mnom, nepokretnom, ležećom mrcinom..i mrtvom mi je bilo teško gledat suze, tog malog djeteta, pobojao sam se da ne umre od tuge za mnom.. ustao sam ignorišući smrt i zagrlio ga..neće smrt pobijediti moju ljubav prema tom dječaku..tamo gore na nebu neću nikome nedostajati, nema tih nebeskih suza, zbog kojih bih ponovo napustio tog malog, zemaljskog anđela. no ipak se bojim, da neka druga ljubav, ne ubije ono što smrt ne može ubiti.. I ovo ne pokušavajte kod kuće, sprovodi su skupi, ne isplati se umrit, a testament nisam napisao, neka se ucviljena obitelj potuče, koga sam najviše volio, a najviše sam volio sebe, i sebi sve dajem i ostavljam, vratiti ću se ja.. sise su zakon.

ljudi, ja, ti, on, mi, vi, oni, mi smo na vrhu hranidbenog lanca. a kako smo onda, na jelovniku komaraca, bakterija, slonova, voden konja, lava, medvjeda..? nemaš komarcu bolje hrane od ljudetine, a mi im možemo pušiti kurac. i sve te male bube i leteće aždaje nas jedu, prvi smo im na jelovniku. zato bih ja bez pardona, jer nemam pardona, imam samo Marshall 100 w. upucao sve komarce, voden konje, medvjede.tigrove, krokodile, morske pse, zmije. što me boli kurac, pa su evoluciji opasniji od nas, a mi smo efikasniji, i to sve dok gospodin Samuel Colt nije izmislio pištolj i od onda su svi sa koltom ravnopravni i ne trebaju se bojati jačeg od sebe, pa i ljude. do tada je svaka budala sa polja ili livade, pretukla manjeg od sebe. zahvaljujući gospodinu Koltu, sve se promjenilo i od maloga je napravljen veliki čovijek. živio ti nama kolt, dobro si djelo učinio. koliko je ratova proslavio Kolt, riješio neprijatelja, prijatelja, preljubnika, idiota, adeze pljačkaša. ma, bravo maestro Kolt. učinio je da smo svi ravnopravni, čak i oni sa jednom nogom, jednom rukom, jednim uhom, jednim okom, jednom glavom, sa 9 prsti, sa 7 prsti i manje prsti, sa malim pimpekom i velikim. zeleni i ostali što paze, da ne izumru neke vrste životinja, neka popuše kurac, gdi ćeš braniti morske pse, zmije, otrovne pauke i ostalu živinu, koja ima otrov i velike zube, a ja nemam. zato braco, to treba sve popucati i onda čuvati okoliš. i ovo ne pokušavajte kod kuće. jel i doma ima komaraca. mater im se najebem. sredina je zakon, sve veliko i malo popucati.. haug, ja sam govorio. bit će da to važi i za muške alatke.. a možda i sise..? sad sam se sjetio sisa, dobar je to izum, tko je to izmislio, svaka čast, a moga je baš i nama dati sise. ne da se ja tu moram glupirati i praviti važan, za malo sisa..Božek, Božek, nisi to dobro urado, uradi sve ispočetka, ali da i muški imaju sise, a vaginu ispod nosa.

nekad se u našoj kući kupalo u velikoj bačvi od lož ulja, koju je tata ukrao i na biciklu dogurao k nama..mama bi bačvu napunila vodom i ta voda nam je trajala 2-3 mjeseca i svi smo se kupali u njoj. tu su plivale svakakve životinjice, tata je rekao, neka plivaju sine, dok plivaju, voda je zdrava za kupat. nismo imali za sapun, tata nas je ribao ribačom četkom, još imamo ožiljke od tog nježnog pranja..pošto nismo imali ručnike, sušili smo se tako, da bi goli bježali oko kuće.. sjećam se da nas je tata lovio za spolovila, najvše setru, kada se bunila, dobila je šamar sa tatinom sretnom sjekiricom.. jednom smo se tako sušili u trku, kad je na tatu iz visina pao ogromni patliđan, a kraj nas veliki paradajz..tata se spljoštio ispod patliđana i nešto nesuvislo mrmljao..nama djeci je to bilo smješno, kako frflja i jako smo se smijali. šta bi rađe, da te pogodila rajčica.?? odjednom je prestao i umirio se.. a sprovod je bio odmah iza kuće, nismo imali novac za svećeNIKa i groblje..zamotali smo ga u staru plahtu, iskopali 40 cm zemlje i nagazli po njemu. susjedi su pljeskali i nešto govorili, hvala bogu, jedan manje..nisam ja kužio da nas ne vole, pa tko nas nebi volio..kasnije kad sam odrastao, ne nužno i opametio, shvatio sam da nas nisu voljeli..zbog njihove mržnje, mislim da sam imao teško djetinjstvo. ja onda nisam znao mrzit, ali zato sada znam.. mrzim mineralnu vodu, Hajduk, Dinamo, Alku Vuicu, veliki patliđan, rajčicu, loše grafite, zid na kojem ništa ne piše, male aute, adeze, sdp, abs, ključ 13 okasti, prezvršt, kašicu naraslicu, susjede, gripu, Gustafe, Nove fosile, Koko Billa debila, komuniste, ustaše, velike rvate, male rvate, prošlost, budućnost i još nekaj, kaj sam od silne mržnje zaboravio.. i ovo ne pokušavajte kod kuće, jer kod kuće nema sisa. sve je tatica sredio.

ovo mi je prića moj dida, inaće jako mudar lik.
i njega je ostavila žena nakon 10 godina zajedničkog života. dugo je patio za njom, pokušavao se ubiti nekim
travama, piti petrolej, objesiti se na stari štrik, ali nije uspio u svojoj nakani. onda se dosjetio i otišao je prijaviti
policiji, Drotovi su mu se isprva smijali, a poslije su ipak morali podnjeti prijavu protiv nje, zbog krivičnog djela,
pokušaj ubojstva sa predomišljajem.. toliko je patio, da je želio smrt, samo da prestane bol i žal za njom.
a sve zbog kuje, koju je jako volio.
posli je sud odbacio njegovu prijavu, ona je imala dobroga advokata, koji joj je
inaće bio partner i taslačio je. isti slučaj je imao i moj tata, i njega je ostavila mama, zato jer je on nju ostavio zbog moje
djevojke, koju je na kraju oženio, ni ja to nisam tati zaboravio. mnogo poslije toga, i mene je ostavila žena, isto sam patio
dugo, pokušavao se ubiti na sve načine, ali nisam uspio. i sad razmišljam da i ja nju tužim za pokušaj ubojstva sa
predumišljanjem, da konačno mi Kovačevići dobijemo jednu parnicu protiv kuja, koje su nam obilježile život i smrt.
ja sam u očaju sam sebi pisao pisma, onakva pisma koja sam želio čitati, kao da mi ih je ona pisala.
eto i dan danas nakon mnogo godina i dalje si pišem pisma, pisma lijepa, pisma duga, nježna, u kojima mi piše,
da će se vratiti čim stigne, da je samo otišla na daleki put i vratiti će se da budemo zajedno.
evo čuvam sva njena pisma, koja mi nije napisala. a koja su od nje i zato su mi draga, nije mi problem čekati,
čekati ću je vijećno, ta kakva bi to ljubav bila, kad je ne bih mogao čekati. svaki dan sjedim kraj prozora
i čekam poštara, da mi donese njeno pismo, mnogo mi znače ta njena pisma koja nije napisala, a koja bi napisala
da me voljela kao ja nju, Pamtim samo sretne dane, a znam da ona pamti samo ružne stvari, zabit ću joj škarice
u oko čim je prvi puta sretnem, dati ću joj da pije kiselinu iz akumulatora, možda joj odrežem glavu i igram odbojku sa
njom, tko zna, šta mi padne na um, jer ljubav je čudna, velika, ne shvaćena, a ja znam, da ne znam sa njom, treba
znati voljeti, i primiti ljubav. zna li netko od vas, kako se voli, kako se čuva lljubav
zna li netko istinu o njoj, sjeti li se ikad mene,
zašto mi ne piše ta pisma, koja dobijam od nje..zna li netko, koga sad ljubi, da li će i njega ostaviti i da li netko
zna brojeve od dobitne kombinacije za euro Đek pot. to bi sve riješilo. mrzim i volim ljubav... i ovo ne pokušavajte kod kuće, dom je samo za sise.

Jednom me jedna žemskinja pozvala na ručak u njojzi dom. Naglasak na njojzi.? Izvadi ona meni na stol sve nešto zeleno, šareno, a mesa nigdje..Pa kaj je to ženo božja, pitam je ja. Pa veganski ručak, ja ne jedem ništa od mesa, ništa što hoda, puzi i leti. Ok. Luda ženo, ali ja jedem meso, ubijam se u mesu i daj mi meso ili idem doma. Naravno da zelena biljka nije imala meso, ja se spakirao, uzeo cvijeće i bombonjeru koju sam donio i reko nek ide u kurac, ona i ta zelenjava. Ti si travojedac, a ja sam kravojedac. Osim toga, ženo, da si barem ti zelena i mlađa, progutao bih to, kao što bi ti progutala moga, od krvi i mesa. I samo da znaš, biljke su jednako žive kao i životinje. svaka biljka je u suštini pametnija od obićne kokoši, samo zbog toga što biljke ne hodaju misliš da one nisu žive. svaka biljka, zna kad treba pustiti sokove iz zemlje, iz korijena. Kada i koliko cvjetova formirati. Nositi dnk-a da se znade kakav plod će biljka dati, kako će se razmnožavati, one ne hodaju, ali se brzo rasprostranjuju. Puste cvijet, da dođu pčele, puste vjetar (jebi vjetar), da im sjeme ide daleko. preko lišća uzimaju svjetlost i hranu. Zakopaj betonski stup, koji je mrtav, on ne može što biljka može. Dakle biljke su žive. ? i sad ti luda glavo ne jedeš meso, jer misliš da su biljke ne živa stvorenja. Osim toga, čovijek je nastao i razvio se, prvo kao mesojed, a kasnije kao sve jed. Zato biljožderko, pričaš i radiš gluposti, na šta ti liči govno, samo od bilja, prdiš i usereš se odmah. Odmah sam otišao po burgera, sa puno mesa i neke zelenjave i najeo se ko čovijek, poslije je piva legla kao kec na keca. Zalupio sam njena vrata i više me ne zovi ako nemaš mesa, pa kako bih te ja jebavao bez mesa, da jedem samo salate i travu. Treba netko tim glupanima pokazati, porijeklo vrsta, hranidbeni lanac, i šta onaj na vrhu hranidbenog lanca radi, jede meso, i pije alkohol. Onda takav čovijek može jebavati svoju družicu i biti spreman, kad je on spreman na parenje, a ne ona. I ovo ne pokušavajte kod kuće, bez mesa.

Mi hrvati se stalno busamo da smo najbolji i jedinstveni. E pa idemo secirati prosjećnog hrvata, moćnu spodobu na Balkanu..? taj čudovišan, dvo nožni stvor, koji hodi po Balkanskoj vukojebini, uvijek do smrti glasa za Bandića i slićne, kojih ima u svakom gradu. On obavezno glasa za adeze i Tudjmana koji su pokrali državu. On obavezno ide u crkvu i u ispovjedaonicu, gdje svoje grijehe djeli sa onima, koji mu jebu ženu i djecu. Taj isti stvor, ne zna razliku između č i ć, što mu je pozitivno. Mater mu, tko to izmisli. Nadalje, on obavezno mrzi srbe, slovence, crnogorce, bosance, albance i sve što nije rvatsko. Uredno stoji iza poklića za dom spremni.. sluša Tompsona, Škoru i sve, što kvari djecu i mlade. Uči svoju djecu , da su samo rvati nevin i pošten narod, to me podsjeća na moju bivšu.? Vjeruju u majku božju hrvatsku, pa kako majka božja i da postoji može biti samo nečija i to od izabranog naroda hrvata. Prosjećan hrvat, kupuje proizvode made in China, jer je glup i ne zna da je sve to bofl roba, koja ni u izlogu ne izgleda lijepo. ništa iz prenapućenih Azijskih zemalja, Kine i Indije nije dobro, zbog svoje napućenosti jedu sve što gmiže i onda nama donose boleštine. Govore da je ovo obećana zemlja, da je lijepa naša najljepša zemlja na svijetu, a to mogu pričati samo oni, koji nisu došli dalje od jednodnevnog izleta u Crikvenicu. Svijet vrvi, ljepotama, ali ne, ljepa naša je najljepša. Sve naše je najljepše, žene su prekrasne, zato ih je hrpa na Iskrici i izgleda isto kao i Iskričari, ofucano, staro , blesavo i ružno. ( tu sam i ja ubrojan). Svi sportski ekipni rezultati, su više manje vođeni trenerima iz mrske bosne. Pjevači i grupe su iz bosne, hrvatska nema svoj pravi bend, ono malo od prljavaca je tek toliko da ima. Da se razumijemo, ja nisam protiv toga, nema dijeljenja naroda i ljudi, ali prosječan hrvat, upravo želi da je sve hrvatsko, i da je najbolje. Dakle, dragi prosjećni hrvatu, ti si nitko i ništa, ništa bolji od onih koji te okružuju, sa kojima imaš isti jezik, isto porijeklo, budi svjestan toga, i dobro odgajaj djecu. Još duboko vjerujem, da hrvatice imaju dobre sise i guzice. Sve ostalo je manje važno. Lažu nas naši, kradu nas naši, živjeli naši, do smrti, dao bog svi loši po umirali od smijeha, smrt, je smrt i nije samo hrvatska smrt. Od te bolesti svi boluju i tako treba da bude. Kako bi mi hrvati inače mijenjali vlast i političare, kad za to trebamo čekati smrt te loše spodobe, koje vode izabrani narod hrvatske , u izabranu zemlju, u propast u pičku materinu. I ovo ne pokušavajte kod kuće, može vas inače, okolina odbaciti. I to hrvatska okolina.. na kraju, živjele sise, jer hrvatske ne vise, kao ni hrvatske čune.

hrvanje kao sport bi trebalo zabraniti. ili dozvoliti samo pederima.? koji normalan muškarac želi da se rve sa drugim gologuzim muškarcom, da se fata sa njime, plazi po njemu, stišće ga, uvija, prdi od muke,pušta vjetrove, vonja njegov znoj i ostale mio mirise.. rvanje je kao sex lezbaća, samo se taru jedno o drugo. nema tih para, da bi se ja rvao sa drugim gologuzim muškarcem i da očekujem da se dobro istarem o njega. mora da je svaki drugi rvač latentni peško. zato rvanje kao sport treba ukinuti i tko hoće, neka gleda u programima za odrasle. i boksanje bih ukinuo, kako može biti sport nešto, gdje izlaziš krvav i prebijen iz ringa, to nije sport. isto to važi i za desetina raznih tekvandoa, jebao ih takav sport. vaterpolo, treba uklinuti, tamo ne znaš u vodi koje je lopta, a koje nečija glava., nula bodova za taj ne sport. po tome i sex može biti sport, još bolji od gore navedenih. zamislite olimpijada u sexu, prebaciš normu i ideš na olimpijadu. samo bih ja crncima zabranio da sudjeluju u toj vrsti olimpijade, oni nisu ljudi. ženska odbojka je kraljica sportova, ostalo tako, tako. jednoga dana kada porastem i kada budem precedNIK olimpijskog tora, biti će sve drugačije. i ovo ne pokušavajte kod kuće, jer nema kućne olimpijade. ima samo domaćih sisa, kod bezobraznica, koje ih kriju i ne daju. ali neće ni to dugo trajati, u sabor dolazi na raspravu dnevni red, zakon o sisama. kuje, bolje da i ne znate, kako je rigorozan zakon o sisama, kao da sam ja sastavljao taj zakon, u povjerenju i jesam.

Možda niste znali, ali ja sam osoba, koja je izmislila pjevanje. do tada nitko u pećini nije experimentirao sa glasom, osim mene. meni je iz dosade palo na pamet da otpjevam child in time, koje su poslije mangupi iz deep purpla uvrstili na svoj album, mamice im se najebem. ne mogu ih tužiti za autorska prava, jer nam je Josipović vezao ruke i jezik. no, to sada nije bitno. došao sam ja u pećinu, baš smo imali za ručak devino govno, sa proljevom od Tiranosaurusa. ja onako razdragan , da pokažem femili šta mogu sa glasom, a oni se svi uplašili, da šta mi je. brižni tatica me odalamio toljagom po tikvanji, mama me umila u mokrači, a sestra je samo gledala sa strane i dirala se za vaginu.. kada sam se probudio iz nesvjesti, opet sam zapjevao, sad se femili malo smirila i načuljila prljave uši, bilo im je to sve ljepše i ljepše. poslije su došli iz lova ratnici i oni su počeli revat ko magarci.onda su se utišali i slušali samo mene, a ja sam pjevao, pjevao i samo pjevao. i tako mic, po mic, do današnjih dana, kada svi pokušavaju pjevati a ne ide im. tako Petar Grašo treba prestati pjevati, pips čips, Doris,Severina, Šuputica i još 100 njih, eto moj tajo ide toljagam i liječi ovisnike o lošem pjevanju. a meni, ni hvala što sam ja to izmislio. eto što su ljudi, sad imaju pjesme, a oni slušaju narodnjake, klape, Cecu, Duško Lokina, Matija Vujica, Doris Dragović, Aki Rahimovski, i još jednom pips čipse. a ja i dalje pjevam, nježno, lijepo, zaljubljeno, sentimentalno, tugaljivo, samo zbog nje.? kurvo jedna, I ovo ne pokušavajte kod kuće, zovite mene, pjevam po kućama. sise.