hodam kroz zidove

hihi hoho, men to smiješno...

ne bi vjerovali i dobri ljudeki kao ja umiru. juće sam umro prvi puta. bilo je to otmjeno umiranje, ne kao neki seljaci, ahhh, ja umirem i umru seljački.. ovo moje je bilo lijepo za vidjeti i čuti. pozvonio mi netko na vrata, pogledam kroz špijunku, a ono smrt sa kosom u ruci..nema nikoga doma brzo odgovorim. kako nema nikoga kad ti odgovaraš. da ali ovdje nema onoga koga ti tražiš, a kako ti znaš koga ja tražim kaže smrt, a ja na to.. kako ti znaš da ja ne znam koga ti tražiš..smrt se malo rasrdila i zaprijetila da će proć kroz vrata, na što sam se ja nasmijao i samo rekao.. neće ti uspjeti, to je Jelovica. ali sa smrti se nitko ne šali, pa ni habi mali. zamahne ona kosom i cap, cap, ode moja lijepa glava..probudio sam se na vratima u raj. na ulazu je stajao sveti Petar i mobitelom očijukao sa nekom bestidnicom. kud ćeš mali, ja bi unutra..hahaha, ma nemoj, svi bi u raj..stani u red i na kraj. već sam ga htio poslati u rodno mjesto, kad li prođe najljepši par sisa koje sam ikad vidio. obnevidio sam, gurnem svetog Petra, gurnem njoj, progutam bradavice i onda se probudim. pogledam, kraj mene leži gumena lutka i shvatim svoju realnost. a šta je tu je, izhebem jadnu lutku nekoliko puta, namažem si na kruh maslac i pozovem mamicu neka mi skuha čajeka..a vani susjeda prostire veš, kad je gledam mislim da sam u raju...nedostižan mi je raj i ona..ipak sam ja samo, prljavi mali, pohotni pacov..

nekad kad se osjećam kreativno, izađem na ulicu i brojim crijepove na susjednim krovovima. tako kuća na broju 27 ima šatorasti krov i ukupno 2685 komada crijepova, dok kuća na broju 43 ima isti takav krov, ali sa 2489 crijepova. šta smo mogli naučiti iz tog podatka..mogli smo naučiti krasan kujac, osim da ovaj na broju 43 ima manje crijepova, sad ili je siromašniji, ili je veći škrtac. isti poučak sam izvukao sa brojenjem betonskih stupova za ogradu. dok je broju 27 za istu duljinu trebalo 20 betonskih stupova, broju 43 je trebalo samo 17 stupova. očito je vlasnik na broju 43 siromašniji ili štedljiviji čovijek, što se vidi po tome da ima samo dvije garaže i dva limena ljubimca..no bilo kako bilo, ja ove podatke spremam i čuvam za nedaj bože. danas se samo šetam od kuće do ograde, zastanem na svakih 10 koraka i pravim se da nešto opako razmišljam, što unosi pomutnju u susjede koji motre moje korake i ne kontaju šta se zbiva u mojoj glavi. ja kao znam, nemam pojma ni ja, evo nas zove teta da idemo u svoje krevetiće i moramo popiti šarene tabletice. meni se jako sviđaju one zelene, zeleno volim te zeleno..

božićna norijada..sve je ludo i blesavo..baš sam morao u trgovinu, a tamo kao u svinjcu..trpaju se kolica,košarice.. toliko sam popizdio da sam  išao od kolica do kolica i svakome natrpao po  hrpu svačega što sam dohvatio sa polica..i kaj je najveći štos poslije to nitko na blagajni nije primjetio. na cestama gužva, idem pišati u park, tamo ih već 50 piša..neki čak i seru, vuću guzicu po snijegu da je obrišu..svi psuju, guraju se, čoravi su progledali, hromi trče kao novi. došlo mi je da uzmem motronu pilu i svima im podrežem noge..pa sad cupkajte i gužvajte se..na svakom čošku  prodavači sa hrpetinom borova, koje opet neće prodat i opet su uništili šume za kujac. da se ne bi živcirao, brzo sam otrčao kući i odmah na iskricu..ovdje je red i mir, svi su normalni i prava domaća atmosfera..božić bez iskrice ne bi bio božić..hmm, ovo nije sponzorirani oglas.. da znam kako, ukrao bih božić, jel netko zna kako se krade božić..

želim samo sise. puno sisa. i da, sa bradavicama. a bil sam dobar cijelu godinu. ako je netko bio dobar, to sam bio ja..

priča mi kolegica juće, ili prekjuće. ma dobro kaj ste zapeli koji dan je to bio, boli me kujac koji dan je to bio, pa tako i vas..kaže ona kako je to lijepo kad je muž malo pusti sa lanca iz kuhinje. inaće je zavezana samo da se po kući može kretati.. i ona ga jako voli i cijeni što se tako ponaša prema njoj, jer je to kao zaslužila i tako se mora postupati sa ženama..klimam ja sa glavom i malim nožnim prstom, a inaće imam 6 prsti na lijevoj nozi, ali ona to ne zna jer joj to nisam rekao niti pokazao. ma imam još svašta, samo se ne hvalim i ne pričam to bilo kome..jednom kao mali imao sam prave vodene kozice i vodene bojice, a sad imam samo sifilis, gonoreju, hepatitis,zanoktice i plišanog medu. jebite se, sad ste me odvukli od teme, neću više pisat..neću ni disat dok ne poplavim.

nekoć davno, davno, u nekoj zemlji, živjela je kutija šibica sama i napuštena.moglo je to biti otprilike oko 12 sati, osam minuta, 4 sekunde i 56 stotinki.. komaj da je podne. šetala je jadna kutija sama i žalila se nad svojom sudbinom. susrela je svježeg kifla i slanca kako se veselo igraju i grickaju..malo dalje srela je dvije piksle, i one su se zaljubljeno gledale i dirale.svi su se voljeli, samo je ona jadna bila sama i ne voljena..studen je bila velika, i pahulje su se zrakom ganjale i nečujno vriskale u ljubavnom zanosu. ali uskoro je jadna ugledala kako ulicom hoda šibica. odmah joj se dopala i započela je razgovor..ej šibico, jesi i ti sam i napušten. jesam kutijo šibica, nekako me ne ide u zadnje vrijeme. žgoljav sam i baš bih se sa nekim kresnuo, jesi li ti možda za jedan vrući dejt. kutija je pocrvenjela i samo je prošaputala, kresni me, zapali me..i kaj mislite da se nisu kresnuli, frcnula je iskrica i nastao je plamen koji se isto tako brzo ugasio. pouka priče je, kad mjesite digane kolače, obavezno koristite podravkin digo kvasac, a kad netko dolazi k meni, neka zvoni 2 puta, inaće ne otvaram.

kako me mrzi kad netko misli da je ljepši od mene, ja bih ga odmah popucao kao koko bill. mrzi me i kad netko ima naviku biti ružan.. Halo ljudovi, kaj je tako teško biti lijep. ne kužim te ružne ljudove.. mrzi me kad je netko siromašan i glup..mislim siromašni, koja vam je to fora biti siromašan..pa kaj nije lakše biti siromašan sa novcima..mrzi me kad netko voli smeđu boju, ljudi pa kaj vi niste čuli i vidjeli plavu i zelenu..jel hoćete da vam ja izmislim novu boju, ok. ali to vas bude koštalo..i najviše mrzim kaj je danas prvi dan zime, idem naći dovoljnu dugu polugu da nakrivim zemlju, nemoj da mi neki poslije ne bi rekao hvala..toliko od mene..

kako me iritira kad netko kaže, osjećaj se kao doma, a kad ti to uradiš onda pizde. bio sam kod cure prvi i zadnji put. veli mi njena stara, ajde se osjećaj kao kod kuće i ne srami se. ok. velim ja, to mi paše..sjednem na fotelju, uzmem daljinski, zavitlam sa cipelima u svaki kut, smrdljive noge sa još smrdljivijim čarapama stavim na stakleni stolić sa bijelom čipkom, koja se uskoro skupila u smeđe naborano sranje, dobro se podrignem i isprdim.. ruka u nos i počnem raditi kuglice i bacati po podu, uzmem kokice i štapiće izvjerski počnem papati da mi je sve curilo na pod. ovi me u čudu gledaju, a ja im mahnem, halo,ima koga doma, kaj me gledate, donesite mi jednu pivu.staroj od cure se kosa nakostrešila, ne kužim zakaj..kad je stara zakričala, marš svinjo doma,dok te nisam upucala..ja sam se pokupio i samo sam im rekao, jeba vas ja mutave, kaj se vi lako raspizdite. nikad vam više ne budem došao.. i  bi tako..a sve je tako dobro počelo, i onda iznenada polude babe. ma bolje je tako, takva bi i kćer postala, jebeš  bolesnike..
 

gledam ja jutro, jutro gleda mene. baš me zanima tko će duže izdržati. kriomice pogledam na sat i vidim da je 7 i 01 minuta. buljimo mi jedan u drugoga, a treći negdje ne bulji. prođe 20 minuta, a mi i dalje buljimo. pogledam opet na sat 7 i 21  baš tako i izgleda. nastavim dalje gledati ne trepnuvši, a vrijeme da ga  jebeš isto. prođe sat vremena, da budem iskren nisam vidio kad je prošlo i kako ali nije se ni malo promjenilo..priznao sam poraz, pružio jutru ruku i uradio tužnu facu. jutro se pakosno nacerilo i ode sa zluradim smješkom.. ja sam još jednu bitku izgubio, nekako me ovih dana ne ide, juće sam izgubio ključeve, danas jutro, ako tako nastavim, ne piše mi se dobro. sad sam zatvorio oči i neću ih iz protesta otvoriti dok mi ne dopizdi..

danas bih mogao da umrem, mogao bih, ali ne želim.. odmah se sjetim kako bi bio ružan leš i prođe me jeza od samog sebe. ma nije ni vrijeme još, nisam si usisao spavaću sobu, bez toga ne mogu mrijet. a da ne pričam da nisam nikome poslao pozivnice za svoju smrt, ne definitivno danas to neću uraditi. idem uraditi neki božićni kolaž, nacrtati neku sliku na zamagljenom staklu na autu. ostala mi je  sarma od ljetos, prvo ću nju pojesti, onda idem u agenciju po uputstvo za  umiranje, nek se nađe pri ruci kad poželim. ima li tko iskustva sa smrću, jel netko već umirao. imam dobar recept za kolać od oraha, pa da mjenjamo..

nekad sam ovakav...
pahulje bijele, lagano su sjele. sve je bijelo..neka druga djeca trče ulicom i uživaju u bijelini snijega..pogledom ih pratim, moj sin nije među njima..u kući je toplo, a meni oko srca hladno..volio bih da je vani među ovom djecom, volio bih da me gađa grudvama snijega..volio bih da ga vučem saonicama po putu.. možda se razljutim pa na sanjke stavim snjegovića, sinovu kapu i šal.. pa ću da ga vučem po ovoj bjelini i budem sretan, jer vućem svoje dijete i sa njim sam..kada se dovoljno istrčim i promrznem, pitat ću snjegovića na sanjkama da li želi da uđemo u toplu kuću i ugrijemo se..ući ćemo u kuću, znam da će se rastopiti kao i moja mašta o tome da je to moje dijete..eto ipak sam pokušao da budemo zajedno..a snijeg i dalje pada..moj nos je stisnut na prozor, dječji smijeh se razliježe ulicom, samo u meni nešto vrišti nečujno, čudim se da je još uvijek nečujni vrisak, izaći ću van na snijeg i vrištat ću na glas, možda ugledam male tragove stopala u snijegu, možda su to baš njegovi tragovi, koje čuvam u sebi..
 
a nekad sam ovakav...
vražji snijeg opet pada, ona prokleta dječurlija vani skaču kao divljaci, pizda im materina, kaj nemru doma sjediti kraj peći. i ovaj moj balavac je među njima, tko će mi sad donjeti pive, opet se moram sam dići iz fotelje. još je htio mali blesan da ga ja vućem na saonicama. dobro da mu nisam dao čušku, sve ću ih potjerati da ne galame, treba njih sa nećim zaposliti, uzeti kaiš i dobro ih pofarbati po guzici. djeca trebaju delati, kakva igra..sad ću prebiti i njega kao što sam mu i onu kurvu od mame koja je sad zaključana u kuhinji. poslije ću je izjebati kao prasicu, ima da ubijem boga u njoj. baš je dobro biti pravo muško. hej ti mrcino, jesi skuhala ručak, dođi mi operi noge pozovi malog pogana u kuću.. i daj još gajbu pive donesi.. brzoooo..
a nekad sam samo zamišljen..

idem jutros na posao,  i to onako bez volje. negdje sam izgubio volju, i nije mi se dalo tražiti je. mada mislim da je ostala ispod kreveta. pošto mi je krevet kod susjede, a susjeda kod susjeda, a on luda budala, odoh bez volje. putem sretnem jednoga klinca od nekih 3-4 g. a mali ima bradurinu kao ZZ-top.  baš sam se uplašio. opalim ja malome jednu zidarsku čušku, a mali se čudi. stliček, zakaj si me čusnul..jeba te ja s tom bradurinom, kaj se ne briješ..ali stliček, ja imam samo tli godine. evo ti onda još jedna čuska, šta tako mali gmižeš ujutro. otrči mali ZZ-top od straja, a ja sam stavio rukice u džep i krenuo na posao..tamo su me nestrpljivo čekali. baš smo se izljubili i radosno isplakali..

sjećanja su uvijek prisutna, prate nas i određuju nam put. moj put sjećanja je dug, jako dug..opet se sjećam naše male obitelji. majka draga ženica crvenog lica i uvijek zaposlena. otac hmmm...ok. bio je moj tata..stalno pun alkoholnih para, roj vinskih mušica je uvijek lebdio oko njegovog nosa i glave.. nisam ga nikad vidio trijeznog i nasmijanog..možda je rođen pijan. često je tukao majku i mene..ali to nam je bilo normalno i mislili smo da smo uvijek mi krivi..pa ne bi nas on tukao iz čista mira..ali jedan božić je bio posebno dobar. nacrtao mi je ugljenom pravi bor na musavom zidu..ja sam sjedio na malenoj stolici i zamišljao nakićen bor sa lampicama i puno poklona..u ruci sam držao nekoliko ogrišaka od jabuka koje je tata pojeo, jer majka je uvijek govorila da on mora prvi jesti i sve pojesti, pa tek onda ako nešto ostane nama..ja bih to grickao da mi što duže traje i bio sam zahvalan ocu na nacrtanom boru i ogrišcima od jabuka..dugo u noć, kada bi roditelji zaspali, ja sam još uvjek sjedio kraj hladne peći, drhturio i sa sjajem u očima gledao svoj nacrtani bor i bio sam sretan, jer znao sam da neka djeca nemaju takav bor kao ja, i bilo mi žao tamo neke jadne dječice..jer u moj dom je došao topli božić, još sam čekao da uhvatim dragog djedicu kako ulazi kroz dimnjak..ali nije došao, možda djedica ne dolazi siromašnima. tako sam tužan i zaspao. i danas nakon toliko godina se sjećam tog toplog božića u hladnoj kućici..sad živim u kartonskoj kutiji i nemam si gdje nacrtati ugljenom bor, nemam ni zid za to..prespavat ću ovaj božić, i sve one koji dolaze, iz daljine sa vjetrom dopire muzika pink floyd, tu sam pronašao sebe, promjenio sam oblik, kad čujete tu glazbu znajte da sam ja u njoj..a božić nije umro, on je u svakom od vas, božić ćine dragi ljudi..    
svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna i nije slućajna. rok trajanja priče otisnut je na poleđini, prije upotrebe promučkati, a ne promješati..

rastem.. dali da budem anđeo kad porastem.? ili da budem ptica.. možda da samo zanosno plešem na Pink Floyd, da lebdim iznad zemlje i zemlju ne dodirujem, bosim nogama tražeći cipele za ples. reci da si gore visoko i ja ću poletjeti, nošen vjetrom što donosi dašak tvoje mladosti. ponudi mi opciju da te pronađem. ali molim te neka to bude jedan drugi dan..danas mi se samo pleše, danas želim biti sam.