me, my self & I

... meni ne radi chat???

je jedaaaaan ljigaviii i bezobraaazniii
i ne pereee noge!!!

...kako je lako vjerovati... da je sve lijepo... da je nekome stalo... da te nece iznevjeriti...
...a onda vidis u trenutku kako si mali... kako si glup... i kako ne treba nikome vjerovati...
...tebi je to možda malo i neznatno... ali meni ne... jer sam ti vjerovala...jer i kad se događalo nisam vjerovala da je moguće...
...i zapravo se bojala da se tebi nije što dogodilo... čovjek je najveće magare... ja barem jesam...
a godine... ništa ne znače... jer nekoga možeš godinama poznavati i sve se to srušiti u trenu...
 

yeeess :))
sviima velika morska slana pusa :))
i jedno veliko hvala... nekome predivnom :))

sutra ću se brčkati ... i sunčati... i uživati...
tralalalaala
kratko ali slatko :)))

sutra idem na more... a nemam pojma gdje... ali idem ... svakako... jer nemožem više ovako... trebam odmor...
a gdje ću? e to moram danas odlučiti...dakle ako tko ima kakve prijedloge :) zahvaljujem...
ne znam ljudi kako je vama... ali meni... je nekako svega preko glave... i čini se da sve ide naopacke i kvragu... možda sam ja samo premorena... hm...
ma sutraaa kad napravim buuuuuuuuuuuć :) sve će biti bolje :)

... kada je D O S T A !!!

...iskustvo predivnog vikenda...
onako luckastog... nepredvidivog... kao da mi je 16 godina... iznenadnog ludog dogovora... blesavog puta... predivnog dana...
naravno uz more i drage frendice... kratko ali slatko... beskrajno plavetnilo... i puno smijeha...
i jedna draga iskrica... koji se dosta namučio... i bio s nama par sati... prekrasnih sati u divnom društvu...
i to more... ludost... smijeh... drži me još... i neće me oboriti... čak ni on to ne može... i pored svog truda... jesi me razočarao... jesi me rastužio... ali nisi bitan... uživaj...
eh da... oceeeeeeem more opeeeet :)

hm... godine...
nije davno bilo kada sam mogla danima ne spavati kako treba...i opet tulumariti cijelu noć... i opet ujutro raditi...
večeras... nakon napornog tjedna jedva sam izdržala do 22:45... jedva... i dogegala se doma...
a petak navečer... veselo društvo... dobra muzika... puno piva...
eh... hoooocuuu svojeeeeeeeee godine natraaaaaaaaag!!!

sinoc sam malo kopala po starim stvarima... i izvukla staru VHS s maturskog plesa... prije 8 i pol godina...
tako daleko...toliko toga je prošlo... gdje su sada svi ti ljudi koje sam tada svakoga dana gledala... družila se...
bila su teška vremena... zbog teških okolnosti nisam bila u svom gradu... već u jednom dalekom malom gradiću... gdje me ljudi nisu poznavali... ali su me jako brzo toplo prihvatili... no uvijek je ostao taj teški feeling kako to ipak nije moj dom...
no ljudi su bili dragi... a opet ipak su to teenage godine... godine prkosa... velikih osobnih grešaka... i učenja na njima... traženja sebe... što je meni u tako konfuznoj situaciji bilo jako teško... i radila sam greške ... neke kojih se danas možda i sramim...
ali i postala ono što jesam danas...
nekako poslije... izbjegavala sam otići tamo... valjda što nekako nad lijepim uspomenama uvijek prevlada onaj opori osjećaj usamljenosti... neprilagođenosti... no sinoc... ma jedva čekam godišnji da odem i da vidim sve te ljude... i osobito onih nekoliko jako dobrih prijatelja... s kojima je prijateljstvo izraslo u buntovništvu teenagerskih godina... a trajalo... razvijalo se poslije... za kratkih uzajamnih posjeta... povjeravanja...
ma koga ja zavaravam! sretna sam konačno! zašto? jer sam koonačno valjda dovoljno odrasla da prekrasne uspomene na to doba prevladaju ružne... i da sam sretna što sam te godine provela baš tu ... s tim ljudima...
"Postoje trenutci, koji uprkos vremenu što leti, ostaju vječni"

...onako jedno od onih usputnih... u općini... sve je bilo gotovo za par minuta... kratko i jednostavno... osobno obično mi se takva vjenčanja čine poput sklapanja nekog ugovora... tako bezlična... formalna... hm... možda jednostavno kao i sve tatine princeze sanjam o vjenčanju u bijelom... s dugim velom... u crkvi... djeverušama u roza haljinama... Ave Maria na orguljama i sl.
ali nekako... danas sam zapravo vidjela vrjednost ovoga vjenčanja... njih dvoje su se jednostavno našli... vole se... sretni su skupa... uživaju... nadopunjavaju se... imaju zajednički cilj... samo vjenčanje... zapravo je jedna formalna potvrda njihove ljubavi... onako pred svim prijateljima i rodbinom... samo to i ništa više... sve ono veliko i bitno je između njih dvoje...
kako bi zapravo i trebalo biti... i premda sam na vjenčanje odjurila na brzinu i zadržala se jako kratko... taj tračak svjetlosti... učinio mi je ovaj dan divnim...
 

ne se ljutiti!!!
nisi dosadan :) lude se samo šalila :))))

yeeeeeeeeees :)

kupila bih digitalac... foto aparatić mali slatki...
nisam fotograf profesionalni i ne tražim zvjer... dakle samo nešto cime mogu fotografirati dobre fotke za dugo sjecanje i uspomene... i naravno ne bih nešto što košta 4.000Kn
molim preporuke!!!
hvala :)