pjesmuljci

OBLAČAN,TMURAN DAN...DEPRA NA VIDIKU...
IMA LI TU
MJESTA ZA MENE
SASVIM MALA RUPA JE
DOVOLJNA
DA SE UŠULJAM
U TEBE...
...OOOOO...MJESTA ZA MENE....

...kako je tužno kad nakon određenog vremena shvatiš da onaj u kojeg si bila beskrajno zaljubljena,odjednom postane netko koga više ne možeš pogledati...bojiš se i sama sebi priznati da je tako...jer ipak,godinama ste skupa,imate nešto sranja iza sebe,bilo vam je i lijepo,iako rijeđe...bilo je svega,i smijeha i suza i stiskanja i tuče,i najednom si progledala,kao da je netko skinuo gustu zavjesu ispred tvojih očiju,ti vidiš svaku njegovu i najsitniju manu,nervira te svaki njegov pogled i dodir...jednostavno,ne podnosiš ga više...a on?...on te gleda i ne kuži pola kurca,misli da je sve ok,misli da se ništa ne mjenja...njemu je dobro...a naočigled mu se raspada život pred očima...a kad počne kužiti onda priča poprima nekakav sasvim drugačiji oblik...ko tu koga jebe...ko će koga više sjebat...mene samo zanima da li je to početak kraja,koliko dugo traje agonija i jel jako boli iako ne voliš?...ali ako ne voliš,zašto toliko fucking boli...zašto je teško srezati sve i krenuti negdje ispočetka...čega se bojim?