on the edge...

a da... inace ni meni nije tako. al valjda se poklopilo. ono, stuffs oko skole i samo to. a nisam jedna od onih kojima je to sav zivot. zapravo, ne mogu bez svega ostalog, ekipe, ljudi, kava, sporta i pisanja... a onda jednostavno par dana nemas vremena za sve to. i polako se gubis u tom svijetu. onda krene u skoli malo nizbrdo i sve je full bed. kao, ne stima doma, ne stima u skoli, frendi nisu kaj su bili, ocekujes vise, od sebe, drugih... bit ce bolje, zar ne? iza kise dolazi sunce! :)

je li lose ako mislim da su svi dani isti... onak, neka rutina, koja vam se u najmanju ruku ne svidja. glupa je, preobicna i najgore- predosadna. sve je isto ko i jucer. i kao prekjucer, i onaj dan prije toga. i onaj isto. i onu subotu. i onaj dan kad sam se rodila... osjecam li jedina tako i je li to glupo?

jeste zlobni... pa sta, malo me ulovila depra! evo sad sam vec bolje1 ionako pricaju da se previse smijem, sto god to `previse` trebalo znaciti. i ne, necu na prugu, necu bit jos jedna ana karenjina. lijepo mi je i doma,ajd- bar ponekad. :)

zaboravih, svim zenama (i onima koje se tak osjecaju ;) ) SRETAN DAN ZENA!

hvala vam sto ste me naucili ne vjerovati u sebe.
hvala sto vam nije stalo.
hvala sto me slamate dio po dio, do najsitnijih komadica i oduzimate zrak sto ga udisem.
hvala sto opet iznova pokazujete da sam nitko.
hvala sto ne mozete sakriti sunce i sto mjesec svake noci dolazi.
hvala sto ste me zaboravili negdej u daljini, na mjestu gdje se spajaju nebo i zemlja...