--- Red Bird ---

Nikoga ne zanima
od čega se lutka sastoji
Usne crvene poput krvi
oči crne poput vraninog perja
Ljepota njena
njen glavni je adut...
...i najslabija karta...





 

Možda u skoroj budućnosti saznaju kako i emocije izrezati iz nas poput neke druge bolesti, jer to ponekad znaju i biti. Prošlost koja se otela nadzoru, umjesto prosvjetiteljske uloge, počinje živjeti svoj život trujući sadašnjost ne dopuštajući da se budućnosti razviju pluća.

Smrt ne može pobijediti ljubav - srce može.
Srce ubija svoju vlastitu djecu.
Pobacuje nas u kasnom stadiju kada je vrijeme predviđeno za taj opasni zahvat već odavno prošlo.
Jalova ljubav ne postoji, istina, ali nas zato neke ostavlja jalovima.

Istina je da se uvijek vraćamo na mjesto zločina. Ima nešto u ljudskoj prirodi što jednostavno ne može odoljeti mirisu krvi... pogotovo naše vlastite...

Oprosti mi što svake večeri liježem kraj tijela tvoga sa mislima punim crnih ptica koje gnijezda svoja savila su ispod mojih kapaka...

"EACH FRIEND REPRESENTS A WORLD IN US, A WORLD POSSIBLY NOT BORN UNTIL THEY ARRIVE, AND IT IS ONLY BY THIS MEETING THAT A NEW WORLD IS BORN."
anais nin

Hvala... :) Obogatile ste moj život više nego što ću ikad uspjeti riječima izraziti... smatram se počašćenom što mogu reći da vas poznajem i da ste moje prijateljice... Hvala na svemu....

 
ne želim da me nađeš
ranjiva sam
još pomalo pospana
očiju bolnih od realnosti zasljepljućih boja


lažnih
tijelo me boli od sjaja kojim zarazih se ovih dana


umjetnog
želim ležati u krevetu, mraku svoje sobe






krvariti u tišini
danas ne želim da me nađeš
nedjelja je
srce stavih na policu
teško je
boli me biti ono što jesam
ne mogu biti ono što nisam
pitam se tko sam...




osjećam se lagano poput zraka
prozirno poput vode
a opet teško poput zemlje pune pepela, boja poput vatre koja tinja mahnito...
i zato danas ne želim da me nađeš
jer vidjeli se ne bi

najmanji vjetar ugasio bi moj plamen
i mogla bi samo nestati pred tvojim
očima...


      u nepovrat     
 
 

još jedna zora obasuta sitnim pitanjima kao zvijezdama koje nestale su pri danjem svijetlu još uvijek zapravo postojeći... ništa zapravo ne nestaje, mi to samo ignoriramo ili prestajemo mariti za isto...
lagana zora, a zapravo nikad teža...
svjetlija, ali opet tamna: lutanje ne rješava problem, privrememo sklanjanje i zaboravljanje na problem čini ga zapravo sve većim kad se napokon s njim suočimo...
još jedna zora dočekana, ali ovaj put neomotana providnošću zagonetnom...
pri svjetlu dana mi smo suočeni...

volim zoru...
miris prve jutarnje cigarete koja mi je ujedno i zadnja prije spavanja...
mir i tišina...
vrijeme za pogled ispod....
volim zoru, da....

odlučila sam se za povratak...

*red indigo*
... nedorečeni smo, dušo,
kakva je to crta između nas koja nas dijeli...
oči su nam pune
- ili je to samo sjaj mjesečine -
naša mlada tijela dišu starim dušama
pokušavajući mirisati mlado
pogled nas odaje, da,
...ogledala...
ispisani papiri pažljivo osjenčani
sjene i tonovi
- uzalud -
crta koja nas dijeli je ona koja označava dodir dva papira...
Kao prepisani, možda bi se i voljeli...
Uvijek ostat ćemo tako blizu, a zauvijek tako daleko
jer nedorečeni smo, dušo...
na dva papira, nedorečeni smo, dragi...