Čudne moje misli...

jesmo li spremni prihvatiti ljude kakvi jesu.....ili samo glumimo da dobijemo ono što želimo....koliko je bitno da pripadamo u nekakve “normalne” okvire....koliko nas različitost čini izoliranim i odbačenim.....i koliko mi to činimo drugima.....
hmmm...sve mi se čini da je gluma danas postala način života....ne samo da nema tolerancije...nego je tolerancija kao neki znak slabosti....

koliko na nas utječe tuđa nervoza....ufff...na mene jako...kao magnet sam ili kao spužva.....privlačim na sebe tuđu tugu i strahove.....i onda me to iscrpljuje....jako....kad mogu maknem se...ali ponekad ne mogu....i onda mi dan ispadne kao danas.....kad si moram dati truda da se vratim u svoje normalno stanje.....da budem pozitivna i vesela.....eh....kad bi samo mogla da ne osjećam....bilo bi mi lakše....živjeti....

sve je više samaca na svijetu...ali ne brinu me ti....nego oni koji su u vezama....ne znam....da li sam ja previše idealista ili šta ali fakat ljudi se boje biti sami i pristaju na svašta.....nažalost nekima to mijenja ličnost.....ubija njihov duh.....postaju dio nezadovoljne mase ljudi koja se tmurnih pogleda i teških koraka vuče ovom planetom....ali žive i dalje tako....hmmm...zašto...ne razumijem.....i žalosti me to.....pogotovo ako se radi o mojoj dobroj prijateljici...koja zaslužuje svu sreću ovog svijeta.....a ne dobiva ni mrvice...uf uf uf....

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Ali oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on --krvareći ljepotu --
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

D. Cesarić

zašto oblaci nisu dovoljni?.....jednostavno....zato jer postoje zvijezde......sjajne.....možda i nedostižne...ali postoje......vjerovati u sebe.....i svoj put.....pa kako čudan i drugačiji bio većini ljudi.....i u njemu naći sreću i mir...eeeeee to je snaga....prava snaga.....ne pustiti se da te život nosi.....već krojiti svoj puteljak....vijugav često...hehe....opasan.... rizičan.....i pomalo luckast.....ma nije bitno.....bitno je biti svoj.....

.....”mi smo produkt naših misli”......neki dan mi je to bilo rečeno......jesmo li.....hmmm.....pa valjda jesmo.....ali ako je tako onda nešto generalno ne štima s menom (možda će se mnogi složiti sa ovom konstatacijom...hehe).....nadvilo se nad mnom neko crnilo.....ali iz njega nema kiše......samo munje....bum...tres.....pa opet....bum tres.....pa sad nek znam.......jel to stvarno produkt mojih misli.....ili?....uf uf........eeeee kad bi barem kiša pala....pa da spere ovu boju......i nabaci neku ljepšu.....neku razigranu i nasmijanu.....

konačno su potekle....kotrljaju se.....žurno.....niz obraze......dugo su čekale svoj red......u kutu svojem čekale su neki pravi trenutak.....trenutak kad ću osjetiti ljubav....danu meni.....na dlanu......samo da ju uzmem.....a ja je nisam uzela......samo samo ju na kratko osjetila......
...ah....ne znam ni sama šta mi je....valjda je danas takav dana.....dan kad se osjećam potpuno sama.....sama i prazna.....

...tamna sa komadićima naranče ili čilija....ili mliječna sa lješnjacima....ili praline možda.......hmmm.....nebitno.....slatko malo zadovoljstvo....u bilo kojem obliku....i bilo kada.....pa i sada.......hehehe........za tugu......za radost.......uz kavicu........ma najbolja od svih ovisnosti......baš...

sutra u vremenu 12-18 sati na trgu Slobode u Varaždinu je humanitarna akcija......Ana Rukavina....za upis u registar davaoca.....pa prošećimo do tamo.....

....svojih postupaka.....prema nekome.....da li stvarno treba lagati.......ma ne mogu se ja s time pomiriti.....iako me tresne često....ta moja otvorenost....moja djetinjastost....kojom povrijedim ljude......jesam li pregruba u svojoj iskrenosti...svojoj spontanosti....
da li sam stvarno toliko drugačija od drugih.....da me čak i oni koji me zavole ne mogu shvatiti...ili samo brijem da je tako.....

Priduzimo se globalnoj akciji da svi skupa ugasimo svijetla
01. veljace izmedju 19.55 i 20.00
i da tako sudjelujemo u najvecoj akciji protiv klimatskih promjena
sa stednjom energije, koje previse upotrebljavamo.

Dozvolimo planeti Zemlja 5 minuta odmora u mraku!!!!!!!!!

nije neka nedokučiva tajna niti posebna mudrolija.....iako se tako često čini....naročito kad smo depresivni i tužni.....tada nam je svijet ružan i zao....i lako je prepustiti se tome....zato jer nas tome uče.....uče nas da budemo namrgođeni(jer smo tada odrasli), da ne vjerujemo nikome(jer su svi zli), da u sve sumnjamo(jer nema poštenja i istine).....i naravno da nismo sretni......da smo cinici i skeptici.....ali to nije život koji vrijedi živjeti.......ima jedan ljepši.......onaj naš prirodni.....veseli i sretni....pun ljubavi i vjere u sebe i druge....onaj naš dječji....život s kakvim smo rođeni....prije nego su nas modelirali u nezadovoljne i frustrirane osobe....vidi malo dijete.....ono je sretno i svojim radoznalim okama uživam u svakom trenutku.....a takvi smo nekad bili svi mi.....i možemo biti opet samo ako želimo......

...imam sve...i boje i kistove a ništa....list papira je prazan...bez ijedne fleke....ne znam s kojom bojom da slikam....čekam....da mi netko zapacka papir...nekom svojom bojom....tko zna možda to bude baš moja boja....eh baš sam neka....ljutim se malo ne sebe...ali samo malo...hehe

svima koji su uljepšali moj život svojim ulaskom u njega...na bilo koji način.....koji su bili tužni i sretni zbog mene....i pokušali shvatiti mene kao osobu.....i onima koji su samo mislili na mene....jer dobra energija uvijek doputuje na pravo mjesto.....

svima koji čitate želim dane pred nama pune smijeha i mira....

hmmm......prihvatila sam da je jesen bila bez kiše.....uuff.......jedva.....teško je bilo......falila mi je puuuunooo.......ali dobro....mislila sam da ću dobit nagradu.......da će zima biti bijela.....barem u ove dane......a sad ni to......aaaaahhhh........morat ću pisat pismo Djedici......i pitat ga gdje je bijela čarolija....