Gle tko to govori

E, kavopije, nis ne brinite, sto vise kave pijete duze cete zivjeti. Bas sam danas citala u jednom casopisu kojeg su mi uvalili. Kazu: "Kako god je pripremili, kava pomaze protiv secerne bolesti, infarkta, pa cak i raka. ... Kod osoba koje piju 6 salica kave na dan vjerojatnost da ce dobiti Parkinskonovu bolest pet je puta manja nego kod onih koji je uopce ne piju, i to zbog kofeina koji stiti mozdane stanice od ostecenja... Kod osoba koje piju 4-5 salica kave na dan 30 posto je smanjen rizik od secerne bolesti... Kofein u jednoj salici kave moze povecati budnost i poboljsati rezultate na testovima mentalnih sposobnosti... Istrazivanja pokazuju da kavopije imaju blago poviseni krvni tlak, ali da pritom nisu razvili hipertenziju koja zahtijeva lijecenje... Salica kave na dan stiti od srcanih bolesti... Strucnjaci se slazu da se na dan moze popiti do tri salice kave."

Ne znam na kakvu kavu su mislili kad su brojali salice jer sasvim sigurno nije isto pijes li tursku kavu, espreso ili americku.

idu mi na zivce oni koji ovdje stalno nesto kritiziraju, koo ovdje nista ne valja, ljudi su pljuga, oni ce se ispisati i tako to, a stalno vise na netu. Sta bi oni htjeli, neki specijalni tretman? Nek nekako doprinesu da i nama drugima bude bolje.
Sta vi mislite?
Grozno je kad covjek od dosade ne zna sta bi sa sobom. Pa kad vec odlazi odavde nek to napavi u nekoj lijepoj marini, a ne da se na sve posere.

Ekran je zarazan. Postala sam ovisna o netu. Tko bi reko?
Zvrji mi u glavi. Buka. Kosmar.
Treba mi mir. Tisina. Zagrljaj.
Vrti mi se od svih TV programa koji se ovog trenutka emitiraju, SMS-ova koji se salju, novina koje se tiskaju u vecernjoj smjeni, festivala, vatrometa, djece noci koja zuje pod prozorom nesuvislo...
Veceras bih sjedila u sumi i slusala zrikavce, lisce... cutila miris zemlje, kozom udisala zrak... Ili bih sjedila uz more.

Nisam procitala knjigu, pricali su mi prijatelji i citala sam neke clanke u novinama i po internetu.
Bilo mi je zanimljivo jer nisam ni znala da neki san uopce postoji. Onda sam se kao pravi idealist malo ponadala. Zanimljivo je kako Rifkin komparira americki i europski san. Ukratko poruka glasi: Americki san je out, a europski je in. Zasto? Kao mi imamo vise humanisticke, socijalne i transnacionalne ciljeve, nismo zaludjeni optimizmom, nisu nam korporacije, novac i kontrola na prvom mjestu. Lijepo! A pitam se ja nije li to smijesno da nam jedan amerikanac govori koji je nas san? Kao da smo mi europejci mjesecari koji hodamo u snu pa ne znamo gdje idemo. A mozda i jesmo mjesecari koji se u svom snu ne snalaze najbolje? I sve mi se cini da je Rifkin nanjusio dobar job pa Europi prodaje nekakvu ideju koju bi mogao dobro unovciti kao neki savjetnik u EU birokraciji npr.

Dogadja se da nam se drugi ljudi cine dalekima, ogranicavajucima, suvisnima. A kada se covjek malo dublje zamisli, uvidja da je nitko bez drugih, da je on sam ti drugi i da sve sto cini cini zapravo da bi dosegao Drugog. Pa cak i kada se radi o filozofskim pitanjima bitka i vrhovne istine. Sto je nase znanje, nasa radost, bol, bilo koje nase iskustvo bez drugog? Rijec, dodir, pogledi mostovi su sto premoscuju odvojenost i samocu.
Bez drugoga ne mozemo biti. I zato su nasa lica okrenuta prema njemu, a ne prema unutra, jer kroz njega mozemo otkriti sebe.
Nasa egzistencija uvjetovana je drugim. Iz drugoga nastajemo - iz oca i majke, a ne iz nas samih. Drugi je u osnovi naseg bica. Mi drugacije ne znamo i ne mozemo biti. Osim ukoliko ne zelimo ukinuti sebe kao ljudski oblik. Sto je iznad tog oblika? Ne znam.

Kada umrem
ljubav ce jedino ustati uspravna.
Kada nestanem
kao miris otrglog jorgovana
-ljubav ce ostati.
Kada se u meni rastoci
sve Evino, prokleto,
probudit cu se uplakana
ispod onog stabla carobnog
gdje su me zudnjom zaveli.
Probudit cu se ziva i stvarna
kao dukat svjetlosti u visokom liscu.
Probudit cu se zacudjena, sretna...
Vidjet cu tvoje zaspale oci
ispod kojih se svijet sklonio.
Vidjet cu te drugacija, odcarana,
i necu te buditi ovoga puta
jer cu znati
da ti zapravo ne spavas
vec bdijes nad zvijezdama
i nadamnom
koja sam sva tvoja.

Stigla mi je elektronskom postom "iznimno rijetka fotografija" zjenice Saijevog oka koja je izgledala kao slika nekakve galaksije. Poruka je glasila: Pogled Boga.
Nije da ne postujem Sai Babu, ali svo ovo kazaliste oko njega, ili bilo kojeg drugog sveca, mi ide na zivce. Kad se zagledam u zjenicu bilo kojeg ljudskog oka pa i zjenicu svoga psa, vidim beskrajni svemir, sto me posebno nadahnjuje i daje smisao zivotima.
To iskustvo stapanja i poniranja u drugo bice preko pogleda, taj dozivljaj suosjecanja i jos vise - dozivljaj jedinstva svega zivoga - osobito je religijsko iskustvo. Ta sposobnost da se vidim u oku drugoga i da u isto vrijeme u njima vidim citav svemir najveca je potvrda jedinstvenog izvora stvari, pobjeda nad sljepocom ega i himna jednostavnosti ljubavi. Da, jednostavnosti ljubavi.
Pitam se zasto imamo potrebu duhovnog ucitelja ili sveca proglasavati bogom. Zar taj covjek ne bi bio vrijedan nase ljubavi kad ga ne bismo proglasavali nadnaravnim? Zar mu se ne bi poklonili kad bi bio nesto manje od boga, tek jedan od nas? Nije li to posebna vrsta tastine u kojoj se bavimo kvalificiranjem onoga koga ne razumijemo, hvalospjevima i raspravama o onome koga ne poznajemo, gdje u vrhunce dizemo "naseg boga", kadimo go mirisima i posipamo cvijecem, a ne ljubimo bliznjeg svoga i ne vidimo u njegovom oku beskrajne galaksije? Stvarajuci kultove ljubavi, ne zelimo li reci da smo za nju nesposobni?

USAMLJENOST
"Osnovu svega predstavlja tema usamljenosti. Suprotna njena strana je tema druzenja. Orudjenost i zajednistvo - najvaznije su stvari u ljudskom postojanju, oko njih se okrece i cjelokupni religiozni zivot covjekov. Kako savladati otudjenost i razdvojenost? Religija ne predstavlja nista drugo do postizanje bliskosti, srodstva."

ZAL (blisko pojmu "ceznja")
"Zal predstavlja moju drugu osnovnu temu… Potrebno je umjeti praviti razliku izmedju zala, straha i dosade. Zal je usmjeren prema najvisem svijetu i pracen je osjecajem nistavila, praznine, propadanja ovog svijeta. Zal je okrenut prema transcendentnom ali on istodobno oznacava i nespajanje sa transcendentnim, on predstavlja bezdan izmedju mene kao licnosti i transcendentnog. To je zal za transcendentnim, za necim drugacijim od ovoga svijeta, za necim sto prelazi njegove granice. On, medjutim, govori o usamljenosti pred licem transcendentnog. To je u samoj stvari do krajnosti doveden sukob izmedju mog zivota u ovom svijetu i transcendentnog. Zal moze uciniti da se u covjeku pocne razvijati svijest o Bogu, ali on isto tako predstavlja i prozivljavanje bogonapustenosti. On se nalazi izmedju transcendentnog i bezdanog bitisanja.
Strepnja i dosada su usmjereni ne prema najvisem, vec mrema najnizem svijetu. Strepnja govori o opasnosti koja nam prijeti od donjeg svijeta. Dosada govori o praznini i odvratnosti tog donjeg svijeta."

"…Pogresno je smatrati da je zal nastao zbog nedovoljne snage; zal nastaje upravo zbog prevelike snage.
… Zal u saamoj stvari, uvijek predstavlja zelju za vjecnoscu, nemogucnost covjekovu da se pomiri sa vremenom."

STVARALASTVO
"Stvaralastvo" sam suprotstavio "bitisanju". "Stvaralastvo" nije "zivot", stvaralastvo je poriv i uzletanje, ono se uzdize iznad "zivota" i ustremljeno je nekuda van svih granica, medja, nekuda ka transcendentnom.
… Mnogi vole govoriti da su zaljubljeni u zivot. Nikada to nisam mogao reci, govorio sam samome sebi da sam zaljubljen u stvaralastvo, u stvarlacku ekstazu. Konacnost zivota izaziva osjecanje zala. Interesantan je samo covjek u kome postoje porivi ka beskonacnosti.
… nisam posjedovao vjestinu zivljenja, nisam urio koristiti zivot. Za "vjestinu zivljenja" potrebno je usredsrediti se na konacnost, pogruziti se u nju, potrebno je voljeti zivot u vremenu… Taj "objektivni" svijet, taj "objektivni" zivot nije nista drugo do sahrana u konacnom… Zbog toga zivot predstavlja nesto nalik na umiranje beskonacnog u konacnom, vjecnog u privremenom.

SLOBODA
Nastao sam od slobode, ona je moj roditelj. Sloboda za mene predstavlja prvobitno postojanje.
… U meni vlada osnovno ubjedjenje da Bog prisustvuje samo u slobodi i da djeluje samo kroz slobodu. Sloboda je jedino sto treba biti sakralizirano; sve ostale lazne sakralizacije koje ispunjavaju historiju, moraju biti desakralizirane.

… Znao sam medjutim uvijek da sloboda radja patnju, a da odbacivanje, odricanje od slobode smanjuje patnju. Sloboda nije laka, kako to misle njeni prijatelji koji je klevecu, sloboda je teska, ona predstavlja tesko breme.

… Uvijek sam mislio da je sloboda aristokratska, a ne demokratska. Ogromna masa ljudi uopce ne voli niti trazi slobodu. Revolucionarne mase ne vole slobodu.

… Nikakav utjecaj uma nisam mogao prihvatiti drugacije, do prethodno dobivsi dozvolu od moje slobode. Sve sto nije poticalo od duha izazivalo je u meni odbojnost.

… Usamljen sam u svojoj aristokratskoj ljubavi prema slobodi i u svom postovanju osobnog nacela, isto onako kao sto sam bio cijelog svog zivota… Svaka okupljena masa je neprijateljski nastrojena prema slobodi. Reci cu cak radikalnije: svako postojece, do sada organizirano drustvo, ili drustvo koje se organizira, neprijateljski je nastrojeno prema slobodi i sklono je negiranti ljudsku licnost… Licnost koja je postala svjesna svoje vrijednosti i svoje prvobitne slobode, ostaje usamljena pred drustvom, pred masovnim procesima historije. Demokratsko stoljece - stoljece je malogradjanstine i ono ne odgovara ispoljavanjima jakih licnosti.

… Sloboda ne predstavlja individualizam. To je predrasuda. Sloboda savjesti se nalazi van teme o individualizmu. Sloboda ne predstavlja samozatvaranje ili izolaciju; Sloboda predstavlja rastvaranje i stvaralastvo, put ka razotkrivanju univerzuma u meni. Razmisljajuci, medjutim, o svojoj borbi za slobodu, moram priznati da je ta borba cesto povecavala moju usamljenost i moj sukob sa vanjskim svijetom. Pathos slobode je stvorio u meni i unutarnji konflikt, prije svega konflikt slobode i sazaljenja, koji smatram za osnovni.

Kad otvorim vrata tvog dvorista
vidim kako se ono pogrbilo,
kako je ostarilo...
i cini se: rusi se nesto moje,
kao kuca dotrajala, napustena.

Ugledam tada sve stvari koje odnose,
a narance na vodi se ucine meduzama;
i bojim se obala na kojima kamenje drhti bez blasa, ledenim suzama.

Otisao je susjed lelujajuci ulicom
i ostavio lokot na vratima.
I drugi odlaze polako.
Suti crni pas na kisi
i roba je pokisla.

Jos su samo tvoja vrata otvorena.
Ti sjedis u sobi sama
cekajuci noc da te posjeti,
a ja sanjam kako zajedno
beremo kamilicu.

Ne govoris
kao da imas tajnu u ustima,
dok ja pricam o kojecemu.
I izgleda kao da sam ja odrasla,
a ti si djevojcica.

Slusam Gaspariana. Izmjenjujem uskrsne cestitke i svrljam Iskricom. Tko kaze da su ovdje svi bez veze i otudjeni? Meni su sve drazi. I tko kaze da nismo svi povezani? Meni se cini da smo svi jako povezani i to me zadivljuje.

Probudila sam se nakon ne bas prijatnog sna o tzv. izgubljenoj ljubavi. To je jedan san koji mi se ponavlja... I cemu plakati nad istinom? Pitam se zasto ljudi vjeruju da je ljubav idilicna kad nije. I zasto se uvjek osjecamo cijeli samo kroz odnos, bez obzira da li je to odnos prema prijatelju, ocu, majci, ljubavniku ili Bogu? Trazimo li kroz ove blogove odnos koji ce nas pribliziti tom osjecaju cjeline?

- Boze, ?to je za tebe milijun godina?
- Jedan trenutak
- A sto je za tebe milijun dolara?
- Nista.
- Jel ti ispunjavas zelje?
- Da
- E pa kad je tako, a milijun dolara ti nije ni?ta, bi li bio tako dobar pa mi ih dao.
- Kako da ne, evo, samo trenutak.

Ko moje emocije. Drava se prelila na drugu obalu.Vozim prema Baranji. Voznja i prostor koji mi se otvara pred ocima stvara mi poseban osjecaj slobode. Zato volim kretanje i volim voziti…
Vidim procvjetale narcise na minskom polju uz put… Gledam kako se priroda budi, pupa i dise probijajuci se iznad suhih trava i jos hladne, ali vlazne zemlje.

Procitala sam Memoare jedne geishe gdje jedan lik kaze: "Ponekad mi se cini da su stvari kojih se sjecam stvarnije od onih koje vidim."… Cega se sjecam?… Kao mala djevojcica zastala sam jedne noci zacudena, izgubljena u vremenu, pod nebom na kojem su sijale zvijezde velike ko saka dok je zrak ispunjavao miris polja i zemlje, a u rukama mi je bila topla kriska zute bundeve… To sam ja koje se najdublje sjecam (Na svom putu u Ihtlan, ako je netko citao Castanedu)

Ako zelite ustedjeti, platite parking.

"Ja nisam ja
Ja sam taj sto hoda pored mene
a ne vidim ga,
taj kojeg katkada vidim
i kojeg katkad zaboravljam,
taj sto suti spokojan kad govori,
taj koji oprasta blag kda mrzim,
taj sto sece tamo gdje mene nema,
taj koji ce ostati uspravan
kada ja umrem.
(J.R.Jimenez)

Citam na blogu dosta tekstova o ljubavi. Reklo bi se: cesemo se gdje nas svrbi.
I jaki smo na rijecima. Auuuuuuuu. Doktori i amateri. Mozemo o tome raspredati do u nedogled (kako i treba). Meni je osobno to najomiljenija tema. O tome sam najvise naucila kroz vlastita trazenja, od onih koji su u ljubavi potpuno sagorjeli, od onih koji su je propovjedala i zivjeli, od onih koji su svojim zivotima doprinjeli da ovaj svijet ipak ne propadne, od umjetnika i umjetnickih djela, od pripovjedaca bajki, od duhovnih ucitelja i svetaca i od onih beznacajnih, malih ljudi koji su se u teskim situacijama pokazali velikima.
Nisu mi se ostvarili moji djetinji snovi o princu na bijelom konju. Nije dosao onaj pravi ili je dosao, ali me nije prepoznao. I sto sad? Moje srce ne uvene, ne ugasi se, ne dozvoli da ljubav umre, vec shvati da su sva ta razocaranja samo gubitci malog radi dobitka velikog. I gubitak postane dobitak kad se pretvori u gnojivo iz kojeg izrastemo. I kad pocnemo patiti zbog razocaranja u ljubavi, a sve radi jednog covjeka koji nije ostvario nasa ocekivanja i nade, nije li to uskogrudno? Ne zapitamo li se kome i cemu smo MI uskratili ljubav, pred kim i cim smo sve zatvorili vrata naseg srca? I zasto? Zbog egoizma? Straha? Nedostatka osobne snage? Neznanja? … Jedan moj prijatelj je cesto govorio kako je ego sitni kradljivac velicanstvenog u nama.
… Jako sam bila zadovoljna kad je jedna prorocica kazala: " Jako si voljela te muskarce, ali ne zato sto si bila zaljubljena u njih vec zato sto si zaljubljena u ljubav."… Bas sam sretan covjek.