DOBRO ZA PROČITAT

Soba mi izgleda ko da sam srednjoškolka - sve puno srčeka, ružica, knjiga, tvojih poklončića i CD-a.
Danas sam spremala tu svoju sobu i odlučila sve staviti u jednu kutiju koju ću spremiti na dno ormara.
I iako sam mislila da će se sad napokon lakše disati u toj mojoj sobi, nekako je postala prazna...

Sutra mi je rođendan...jubilarni 30.
Danas se opraštam s predbrojem 2...više nikad neću imati 20 i nešto godina...i hrabro krećem u nove godine...
 
Kažu mi da je sve ovo do sada bila zezancija, tek da se od 30. počinje živjeti onak za praf...valjda stariji znaju...
Sretan rođendan svima koji ga sutra slave!
 

Radi li itko u ovoj Hrvatskoj ili svi vi u svojim uredima samo piskarate po Iskrici!?
Ja danas imam slobodan dan i baš gledam kako većina logova nastaje baš ujutro! Pa kaj nitko ništa ne radi?
Dajte se primite posla! Nije ni čudo kaj nam država ide nizbrdo, sve je puno neradnika! Užas!

Još ću stvarno pomisliti da je MonthyZappa stvarno i živio. Ili da su živjeli HiFi, Živ i zakopan i Primemover. A nisu, uvijek sam to bio samo ja, dakle, nitko poseban, samo jedan poprilično dosadan i zamoran tip koji je kroz izmišljene likove pokušavao reći nešto o sebi i o drugima.
Kako je sve to (mislim na moj "rascijep" ličnosti) počelo? Jednom davno, davno prije otprilike tri i pol godine u mojoj završnoj fazi na teletextovom chatu (nisam tada imao kompjutor) imao sam nick Clash koji mi se pokazao nekako nedostatan pa sam sve komentare pisao kao njegove dijaloge s Medom, dakle dva lika bila su spojena u jednom, pri čemu je Clash bio prilično zajeban i bezobrazan chater a Medo njegov  
Kad sam početkom 2003. dobio od MORH-a otpremninu kupio sam komp i nakon par mjeseci na nagovor moje tadašnje i sadašnje djevojke Cotogne logirao se na Iskricu kao Primemover. To je bio moj jedini nick koji je imao skoro pa istinit profil i živio je ovdje prilično samozatajno, pisao pjesmice i kratke pričice koje nikoga baš nisu previše interesirale, što je bilo prilično očito iz broja komentara koji je bio u prosjeku manji od 1 po logu. Hm, a ja sam mislio da dobro pišem...
I tako, u trenutku neke egzistencijalne dosade, a i pokušaju da sam sebe uvjerim kako mogu biti interesantan ljudima, pa makar i s glupostima, 14. lipnja ove godine izmislio sam MonthyZappu. On je trebao biti izvorni idiot koji će sa svojom priglupošću zaintigrirati ljude, što mu je i uspjelo, međutim nakon početnog "uspjeha" s prva dva loga on je jednostavno morao malo prerasti svoje "okvire" pa je postao, recimo to tako, pametan idiot.
Da, i u isto to vrijeme otkrio sam (ponovno?) Pisanje. Užitak sjedenja pred praznim monitorom, bez ikakve ideje u glavi, a onda ti neka mala misao postane kvasac iz kojeg nastane priča koja nema nikakve veze sa stvarnim činjenicama iz tvojeg života već samo s tvojim apstraktnim srcem. I sad, kad sam već počeo biti tako pretenciozan, moram reći da je takvo Pisanje bilo za mene ujedno i Stvaranje (iako bez lažne skromnosti moram priznati da ja nikada nisam postao, čak ni onaj neki mali, Bog, iako mi je to možda bila podsvjesna želja).
Živog i zakopanog stvorio sam da bi s njime otkopavao i onda zatrpavao (i tako rješavao?) moje secret fears, a HiFi je trebao pisati o mojoj dugogodišnjoj ljubavi glazbi, ali je onda (pod utjecajem jedne vampirice) postao neka, nadam se, poboljšana verzija Primemovera (hvala, Vanda, na inspiraciji i podršci!!!).
U zadnjih 10-tak i malo više godina stvarno su me oduševila četiri filma: Terminator 2, Abyss, Magnolija i Tražeći Amy. O prva dva nisam nikada ništa pisao, a iz Magnolije (pogledajte obvezno taj prekrasan film ako već niste!) sam kao Primemover preveo dvije krasne pjesme Aimee Mann. I onda sam dva dana pokušavao napisati log o samom filmu ali mi nikako nije išlo. Umjesto tog nesuđenog loga rodio se MonthyZappa koji je kasnije na motivima filma "Tražeći Amy" napisao (meni) svoj najbolji log "Tražeći Anju". Savjet piscima logova: i od mrvica kolača velikih mali ponekad mogu napraviti (bar jestivi ako već ne i ukusan) kruh.
Toliko o mojim nickovima. A sad malo o stvarnom meni. "Iskrica" je za (potencijalne a onda i stvarne) bolesnike poput mene prilično opasna stupica i kad shvatiš da si uhvaćen u nju obično je već prekasno. Jedini izlaz staviti je sve karte na stol, dobro ih pogledati i shvatiti njihovu pravu ili lažnu vrijednost. Igra se naravno zove poker, ali pravila su drastično izmijenjena i ako želiš dobiti moraš odigrati bez blefiranja. I odbaciti sve karte osim jedne dame.
Moja dama se zove Cotogna.
Znači, dragi moji (znam, patetično je ali iskreno) nemojte tražiti da se MonthyZappa vrati jer on ovdje više ne ni bio sretan. Što ne znači da vas sve ne voli i ponekad ne čita. A i komentira, samo sada u sebi pa zato pazite kaj pišete!!!!
 

SRETAN ROĐENDAN SVIMA KOJI GA DANAS SLAVE, BAŠ KAO I JA!!!

LIJEPA PRIČA ZA LIJEP DAN
Ime mu je bilo Fleming, bio je siromašan škotski seljak. Jednog dana, dok je crnčio za preživljavanje obitelji, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć. Odbacio je alat i potekao u močvaru. Tamo je , zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, da bi se izvukao iz močvare. Seljak Fleming  spasio je dječaka iz sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište dovezla bogata kočija. Elegantno obučeni plemić izašao je iz kočije i predstavio se je kao otac dječaka, kojega je seljak spasio. "Želim Vam platiti ", rekao je plemić. "Spasili ste život mojemu sinu!" "Ne , ne mogu primiti plaću za to što sam napravio",rekao je škotski seljak i odbio ponudu.
Tada je kroz vrata naišao seljakov sin.
"Da li je to Vaš sin?" upitao je plemić.
"Da!" ponosno je odgovorio seljak.
"Napravimo dogovor. Dozvolite mi, da mu osiguram naobrazbu, kakvu ima i moj vlastiti sin. Ako je momak imalo sličan ocu, bez sumnje će stasati u čovjeka, na kojega ćemo obojica biti ponosni."
Tako je i bilo.Sin seljaka Fleminga pohađao je najbolje škole i za čas je završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu i postao je poznat po cijelome svijetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazač penicilina.
Nakon godina plemićev sin, koji je bio spasen iz močvare, razbolio se je od tuberkuloze.
I što ga je tada spasilo ? Penicilin ! A kako je bilo ime plemiću?
Lord Randolph Churchill.
A ime njegovog sina?  
Sir Winston Churchill.
Netko je nekad rekao: "Što daš to i imaš".
Radite, kao da vam novac nije potreban.
Volite, kao da niste nikada bili pogođeni.
Plešite, kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte, kao da vas nitko ne sluša.
Živite, kao da su nebesa na zemlji. Jer stvarno jesu......

                VRUĆE LJETO
 
 
 
Umorila sam se od sunčevih zraka
Što se prelamaju po gradu
I silno sam željna mirisnih kaplji
Kiše koja donosi svježinu iz mraka .
 
Tražila sam čežnju, a našla tek nadu
Izraslu iz krošnji zelenih cesta
I punih seoskih voćnjaka cvjetnoga blaga ,
Nadu što sja , krikče I gori poput baklji .
 
Tužne su ove vruće kuće , ta vrela mjesta
Malaksalih ljudi zarobljenih u toplu vodu ,
Žeglo sparine steglo je grla sred ljeta
I užareno kamenje bolno gnječi stopala naga .
 
Sanjajuć  zimska jutra , hladnu slobodu ,
Sjetno mi srce lupa , sve slabije bije .
Komarci grizu mahnito dušu ovog svijeta .
Od silne vrućine I krv počinje da vrije .
 

Naša ljubav bila je ko prosinačko, tmurno jutro- ljudi su ga psovali i željeli da je drukčije, samo mi smo uživali u njemu, zagrljeni u toplom krevetu, sami, skriveni, svoji. Bježali smo neprestano od svijeta u samotne kutke, tiho šaputali gotovo nečujnim glasom, dodirivali se bez zvukova, a srca su nam vrištala od ispunjenosti. Voljela sam te čvrsto, snažno, i nisam dozvoljavala nesretnim pticama da kljucaju naše zrele plodove, da nam naruše mir poslijepodneva ili drhtavu ljepotu čekanja naših susreta svake noći u pola jedan. Ponekad bih zaplakala od siline osjećaja koji su me ispunjavali dok bih izgovorila tvoje ime, mekoća tvog glasa obavijala se oko mog tijela nježno poput satena i ja sam se u tom gnijezdu naših uzdisaja hranila gotovo neizdrživom srećom i predavala ti se potpuno. Željela sam postati dio tebe, potpuno se utopiti u tvojim očima i biti meko , toplo škakljucanje u tvom trbuhu, mala, slatka tajna koja te čini tako dalekim od svih, a tako bliskim meni. Samo budi moj...moj...
Naš prvi susret bio je neobičan i slučajan i ja sam istog trena znala da ti već odavno živiš u meni, da su nam ruke već isprepletene, a tek sad smo se pronašli. Moja sigurnost zbunjivala te, bio si kao dijete sladak i topao, pažljiv u odabiru riječi željeći me impresionirati i ispitati u isto vrijeme. Nisam ti nikad dozvoljavala uzmake, kad god bi poželio otići, napraviti korak od mene, svojim osmjesima vukla sam te k sebi i ispunjavala ti srce toplinom zaljubljene žene.