Čarobni brijeg

Danas sam prvi put u životu odbila šampanjac.
A, ono, fini, slatki, ohlađeni, baš za najveći gušt.

Ali, nije išlo. Em me boljela glava, em želudac, em da Jeremija dalje ne nabraja :)
No, sačuvat će mi ga za neki bolji dan.
Ne vjerujem, doduše, da će ga čuvati godinu dana, ipak :)

Još sedam minuta i najgori dio godine (od Božića do danas) je gotov.
I sretno se mogu baciti u ostatak godine.
Naime, planovi su mi golemi, ali realni i sve ću ih ostvariti.

Na krilima od svile i nošena dahom toplih vjetrova
preko bagdadskih kula
i sjevernih aurora
do bisernog oka u azurnom moru,
do palme, dvije
i mreži snova ispod njih.
I to je najbolje što si mogu sama poželjeti.

Kad je svaka sekunda tek suza na tlu azijske pustare,
ružne, kamenite, okrutne,
gdje škorpioni i sitnozube otrovnice
zaklona nemaju u milostivu pijesku ...

... kad je svaka minuta tek list u vrtlogu pijavice
što ne štedi ni palače ni stoljetne mangrove
s korijenima isprepletenim pod kilometrima delte ...

... kad je svaki sat tek zrnce svemirske prašine
što slijepo i gluho srlja prema neumitnom bezdanu
iza horizonta događanja.

Suvišne riječi.
Tek slika ili tri zapalucaju katkad u tmini.
Slava im.



"Ja, ognjeni život božanske biti, plamtim jače od ljepote livada, sjajim u vodama i gorim u suncu, mjesecu i zvijezdama."

Hildegard von Bingen (1098. - 1179.) njemačka časna sestra, mistik, autorica i kompozitorica koju je komisija pape Eugena III 1140. proglasila stvarnim mistikom, a ne poremećenom osobom, zbog njezinih božanski inspiriranih vizija svjetovnog i sakralnog sadržaja koje je redovno zapisivala.

... znam da sad ne možeš pročitati, ali možda prelistaš kad se vratiš kući.

Drži se ondje, među bijelim, plavim i zelenim kutama, u sterilnim i onim drugim uvjetima, uz lošu hranu i svjetlo koje se ne gasi ni noću, ni danju. Najgore je prošlo. Sad ide samo nabolje, vjeruj mi, znam.

Želim ti brz oporavak i otkači te stresove i meteopatske tegobe i zaplovi na onoj tikovini, barem u mislima dok nogom ne stupiš na ljuljave daske. Jednom, sigurno.

Glazbu si sam odaberi, vjerujem u tvoj ukus, mnogo si nas puta zabavljao time.

A uskoro ćemo na kavu. Ja sad već mnogo bolje hodam. Naći ću vremena.

Čujemo se sutra između ručka i posjeta.

a vremena sve manje.
i promjena.
otkucava sat, sitno-pješčani.
i trebam nekoga da me se sjeća.

objasni mi sad smisao od tog.
reci mi istinu, ako je znaš.
da je život loš i prazan,
da je lijep, da je dragocjen.

ili, nemoj, bolje.
pravog odgovora ionako nema.
istina nije zajednička kupaonica.
i ne dijelimo ručnike s monogramima hotela.

zaboravljam zvukove.
zaključavam vrata percepcije.
zašto smo se odabrali?
bilo je nešto u nama, neka bol, poznata.

osim toga, sve znaš o meni i zato
znaš da krajnjih posljedica nema,
ni utjehe, ni topline, ni izgovora.

all good things, my friend, all good things ...


Link

Ovan – vadi kofer sa survival gearom koji ima i ustrajno nadopunjava od šestog osnovne. Istovremeno šokira Vodenjaka arsenalom hladnog i vatrenog oružja za koje ni ne znamo kako ga je nabavio.

Bik – Evakuacija? Vrag odnija prišu, treba prvo spakirat nešto za pojest, šta on zna hoće li bit ičeg u tim skloništima. Možda krekera eventualno pa će zato časkom pripremiti paštetu od guščje jetre, coq au vin i još 565 delicija za svaki slučaj.

Blizanac – Neće ponijeti ništa praktično, ali zato ima hard disk sa svim sezonama 72 najdraže serije, telku od 72 cm i PlayStation s igricama.

Rak – Ovan i Jarac ga odvlače, dok on u suzama grli fotelju, štokrl, bakin heklani stoljnjak i spomenar iz sedmog razreda. Sa sobom nosi album s obiteljskim fotografijama i medeka koji je dobio pri rođenju.

Lav – Generalno nema ništa protiv evakuacije, ali proklet bio ako se bude u skloništu gužvao s običnim plebsom. Osim toga, kakav je to način da evakuiraju ljude dok on nije u najreprezentativnijem mogućem izdanju? Ovan i Jarac ga odnose u sklonište dok on vrišti iz petnih žila.

Djevica – Organizira evakuaciju prema matematički najučinkovitijem modelu. Sa sobom nosi svoju torbu za hitne slučajeve u kojoj se nalazi arsenal lijekova, roba za sva godišnja doba i paket sudoku križaljki.

Vaga – Hjo, kaj da ponese? Nekaj za toplo vrijeme? Ili za hladno? Jebene odluke. Djevica je izluđuje dok inzistira da se spremi i prijeti da će poslati Ovna i Jarca da je odnesu, čim spuste Lava i Raka u sklonište.

Škorpion – zabarikadirao se u stanu i prijeti smrću u mukama svima koji ga pokušaju pomaknuti. On je, uostalom, i predvidio ovakav slijed događaja jer je to sve jebena urota svjetske vlade, a sa ciljem uvođenja nove svjetske valute i podjarmljivanja stanovništva.

Strijelac – Vidi Djevicu koja ozbiljno organizira evakuaciju, kuži da je sranje ozbiljno jer Ovan i Jarac odnose uplakanog Raka, ali i taman se uspio nasekirati... o gle, leptirić!

Jarac – Odnio je sve u sklonište, postavio zaštitne vreće, izračunao optimalnu potrošnju hrane po stanovniku i sad s Ovnom sastavlja plan obrane skloništa. Škorpion pomaže s raketnim bacačem iz svog stana.

Vodenjak – donio je gitaru, travu i LSD pa sad svima priča o tome da smrt nije zapravo smrt nego promjena energetskog gibanja tijela u stvarnosti. Rak na spomen smrti počinje plakati, Bik vadi sendvič, a Škorpion mu prijeti promjenom energetskog gibanja.

Riba – i dalje spava. Ovan i Jarac su je preselili skupa s krevetom.


:)))))

... uz pozdrave i najljepše želje, sezonske i opće ...

Povedi me u stranu i šapni mi da večeras trebaš moj zagrljaj.

Izaberi mjesto gdje samo slijepci i šišmiši ne zapinju za dovratnike i namještaj. Neka vanjskog svjetla ne bude. Zastri moje sunce i skini svoj sjaj. A kad nam se oči priviknu na tamu, ugušena bjelina stropa posut će se zvijezdama.

Tek šušanj odjeće, koja padom prekriva hladnoću keramičkih pločica, otkrit će mi možda gdje tvoj dah zagrijava zrak. Koliko smo udaljeni te sekunde. I koliko još moram čekati toplinu tvojih dlanova.

Kad osjetim da si blizu, kad mi zatitra pramen nad čelom, podići ću ruku kroz tminu i potražiti ti obraz. Dotle će me već tvoje ruke lagano spuštati na jastuk.

Željet ću se smjestiti udobno, licem na ramenu, dlanom na prsima, koljenom na bedrima, kao priljepak, spojena izravno na struju koja teče tvojim tijelom naizmjence gore i dolje. Željet ću srušiti granice epiderme i utopiti se u vrelini titraja sile koju više ne prikrivaš.

Zagrlit ćeš me čvrsto, čvršće nego sam se nadala. Lice će mi utonuti u meko pulsirajuće tkivo. Na trenutak, oduzet ćeš mi dah.

Ležeći u mraku, bez granica, pod zvjezdanim stropom i u toplini tijela, svijesti će nam se preliti preko rubova nepoznatih dimenzija.

"... Exit light, enter night.
Take my hand.
Were off to never never land ..."

Uz dvije fiksne točke u vremenu, ma koliko proizvoljno bile odabrane, elementarna logika kaže da je između međuvrijeme.
Nije to baš tako jednostavno. Postoji i poluvrijeme, omeđeno s dodatne dvije točne između one prve dvije. A pošto je bezbroj vremenskih točaka u međuvremenu, sve se komplicira do beskonačnog, one položene osmice s rupom sa strane.
A povremeno, katkad, s vremena na vrijeme su blago ili posve identične točke spojene nekim izo-nešto, kao izohipse, izobare, i tak dalje, izovrijeme? izotemporalise?
Muči me to vrijeme, očito. Ta očigledna proizvoljnost točaka i sjećanja, sve u nekom nejasnom cilju, i sve na zamišljenoj vremenskoj liniji kakvu smo crtali u osnovnoj školi, lijepeći trakice papira na kraju prethodne, jer je nedostajalo za još pokojeg rimskog cara ili hrvatskog kneza, pa ih savijali u harmonike i vezivali gumicama da se ne raspadne do sata povijesti.
I tko kaže da je vrijeme linija? Možda je harmonika u dimenzijama prihvatljivim za božansku pernicu, u kojoj je katkad probuši božanski šestar ili kemijska pa pospoji slučajne, proizvoljne točke presavijene vremenske trake u jednu rupu, izdignutu iz površine gornje plohe božanske harmonike.
U tako probušenoj rupi rubovi svake probijene stranice prelaze naoko, logički, ajštajnovski nemoguće granice i presavijaju se preko prve susjedne plohe, a ponekad i dalje, možda sve do kraja, do zadnje plohe iz koje viri taj oštar vrh šestara.
Vidite li tu sliku?
Nabodeno vrijeme, papirnata harmonika vremenske crte, sad nelinearna, slučajno pospojene točke nekim zajedničkim elementom, događaji preliveni preko svojih prirodnih, očekivanih rubova.
Međuvrijeme.
E tako se osjećam, shvatila sam upravo.
Takva je priroda mog vremena.
Trenutačno bušim malo veću rupu, tik uz šestar, taman da provučem glavu i provirim barem u gornji sloj.
Ili do kraja, ako ide.
Ako već nije zazvonilo i počinje sat svemirske geometrije.

Rijeka ljubavi okrvavljenih obala.
O stijene se razbila sumnja. Prolila se crna krv o kameni mol. Ne ostavljaš mi ni trunak prošlosti, čežnje, sjete. Brišeš sve osim jasnog sjećanja na budućnost. I nas.

Teče.
Pročišćena šljunčanim dnom od boli.
Vrijeme se poginje pred tvojim čeličnim bedrima. Klanja se. Povlači. Stežeš dane šakama, spajaš ojađene note besmislenog čekanja u beskrajnu baladu. Bezdan cvili. Poražen.

Teče.
Nosi brodice straha u plamenu.
Ni ljutnja, ni mržnja, ni ljubomora. Sve je zlo spaljeno, mrtvo. Ne postoji. Razbio si granice, pomaknuo ograde. Mamiš me magmom iz središta Zemlje. Na stratištu Pompeja stojimo netaknuti. Zagrljeni.

Teče.
Blistava bludna bujica.
Silna je tvoja potreba. Silno je osjećam kroz eter. Natapaš me snagom svih ljubavi koje su ikad gorjele u ljudima. Držiš me čvrsto, svilenim dodirom koji znači slobodu za nas.

Teče.

Sjećanje je živa tvar.
Nepredvidljivo. Nesigurno. Neuhvatljivo.
Ponekad je slabije nego što su snovi kojih se sjećamo. Ponekad pomiješa datume, ljude, lica.
Nekima radi bolje, nekima patološki lošije.
Nekima se sjećanje oslanja na činjenice koje pamte. Moje je uglavnom asocijativno, emocionalno. Bolje se sjećam ushita i povreda nego datuma i točnih riječi.
I tako je to oduvijek bilo. Svima.
Jednom, možda, u tko zna kakvom obliku svijesti, dobijemo pristup tim kristalnim kuglama gdje se čuva sjećanje.
Ali, tome se zasad samo nadamo.

Međutim, otkad je interneta (zanemarimo sad dnevnike i dokumentarce, zanemarimo fotografije, to je slično, ali nije tema), imamo pristup vlastitoj prošlosti, mnogo bolji nego što je sjećanje.
Jer, ako si prolistate svoje blogove unatrag, po raznim mjestima, ili fajlove u koje ste ih spremali, ispise, tuđe tekstove o nama ili zajedničkim događajima, ako pročitate samo djeliće ili sve, dobit ćete jedan posve novi uvid u ono što ste bili i što ste pisali. Jer to nije sjećanje, pouzdanije je i sigurnije, uhvatljivo.
I naći sebe od prije nešto godina, mjeseci, možda se prepoznati, a možda i ne.
No, svakako ćete pronaći i zaboravljene ljude, riječi, ideje, one zaboravljene dijelove sebe, potisnute, odgurnute, smetnute s uma.
Naći sebe kakvi ste bili, što ste mislili i činili u mnogo više detalja nego bi nam sjećanje inače podarilo (malo je onih s fotografskim pamćenjem).

I možda ćete se upitati, kao što sam se večeras upitala ja, listajući, čitajući, raspoređujući, tražeći, kamo nestaju ti ljudi koji smo bili? I je li dobro zaboravljati sebe? I ima li tih nestalih još u nama? I gubimo li sebe svaki put kad se zaboravimo?

Postoji li sef, server, kristalna memorijska kocka koja pamti mene kakva sam bila nekad?
Neograničena, nereducirana, nesputana ...

Je li to blog?
Ili onaj s većim početnim i jednim slovom manje?

Upravo su mi javili da je moja priča "Cesarica", objavljena prvo na ovom blogu od 20. - 22. siječnja ove godine u 9 nastavaka, napisana tek dan prije, kao suradnja na jednom starom sinopsisu (zaista starom :)), dobila prvu nagradu na literarnom natječaju u Rijeci za najbolju objavljenu priču ove godine u kategoriji srednje dugih priča.

Ovo mi je osma nagrada, ali šesta literarna (jedna je likovna, jedna međunarodna za prijevod na engleski).

Tak, umjesto spontanih tuđih fotografija, vlastitih ljubimaca, piratiziranih linkova i sličnih izražavanja, ostavljam ovdje ovu informaciju kao 10. nastavak te pripovjetke.

Vi ste moj, kako kaže Stephen King, prvi (i najvažniji) čitatelj.
I stoga vam hvala.

Link

... a meni je danas doktorica prepisala čašu nekakvog alkohola svaki dan, a i po potrebi

veli: "mogu ti dati i ljekove, ali ovo je bolje ... i nisi to od mene čula"

i još kaže da nema veze što pušim i što pijem kavu

mislim, još ću promijeniti mišljenje o doktorima :)

Ako elektronu dodamo energiju, poskočit će na višu razinu. Oduzmimo je, pada. Stvari su logične na toj mikro razini. No, ako čovjeku dodamo ljubav, kako kažu, univerzalnu pokretačku energiju, hoće li se baš svi uzdići na sljedeću orbitalu?

Hoće li se svi vinuti visoko i poletjeti, pri tome promašivši zemlju? Mislim, ne pričam ovdje o zaljubljenosti. To svi znamo da je lažni let, probni, simulator. Potreban za prevladavanje inicijalnih granica dviju osoba. Govorim o ljubavi. O osjećaju duboke povezanosti. O osjećaju pravde i smisla. O pravilno posloženim lego kockicama. O ljubavi koja, ovako ili onako, traje čitav život.

Na početku je oboje uvijek zbunjeno. Smotano. Prelako padaju granice i bedemi. Smiješno je koliko umovi žeđaju za poznatim, zajedničkim, prepoznatljivim. Do apsurda. Ponekad bi netko, gledajući ili slušajući sa strane, zaista mogao zaključiti da taj razgovor nema smisla. Ali, usputni promatrač ne osjeća onu drugu razinu komunikacije, koje najčešće ni govornici nisu svjesni. Ono, kad misli nađu nevidljivu nit pa teku među zjenicama. Ili se misli teleportiraju i jednostavno znaš što drugi misli.

Pomisliš, žmireći u mraku: dodirni me, i u sljedećem je trenu dlan na tvojoj koži. Elektroni poskoče, vrisnu. Veliki prasak.

Ljubav, kao i bogovi, ima puno različitih zemaljskih avatara. Prizemljenih oblika. Ljubomora, posesivnost, lažne slike, uljepšavanje činjenica, afektacija, čak dominacija, sadizam i tome parnjak. Ima i pozitivnih: radost, smijeh, zabavu, buđenje tijela.

No, ostanimo na apstrakciji.

Na božanskom dahu. Koga jednom pomiluje, nikad ne zaboravlja. Nikad više nije isti. Povratka nema. Trepneš i u drugoj si galaksiji.

I nisi više sam.

... uz debelu bou od srebrnih listića razvučenu po cijeloj sobi. Da vijuga između stolića i raspakiranih poklona, polupunih čaša u kojima se još junači pokoji mjehurić pjenušca.

Slavit ćemo glasnim pjesmama jakog ritma, brzih promjena.

Baš kao što ova naša ljubav nije. Nego se razvlači kroz točke kontinuuma kao svježa žvaka zalijepljena ispod klupe, nedožvakana, slatka, sočna.

Konfeti su popadali, svijeće su dogorjele.

Gase se jedna po jedna i crtaju sve dublje sjene. Kao uljuljkana svijest pred klatnom hipnotizera, tonemo u topli, svjetlucavi ocean.

Ali zajedno.

Blistava svjetla i vijugave boe između nas skrivaju put, nacrtan nevidljivom bojom ispod njih. Ne shvate svi odmah poantu. Ljudi se dijele na one koji nikad neće i one koji će ipak, jednom, shvatiti.

Od tih ne odustajem.





(Ljubav je naša istinska sudbina. Smisao života nećemo naći sami, naći ćemo ga s drugima. Thomas Merton)

Sanjala sam te,
Nasmijanog.
Preblizu mojim
Usnulim usnama.
Dašcima si u meni
Proljeće budio.
Dlanom mi ledene
Latice grijao.

(Sad slušam ti ime nad vodama.)

Sanjala sam te,
Golemog.
Plavim si pučinama
Moj pijesak prekrio.
Poljupcima rosnim
Sahare močio.
Pjesmom mi zaspale
Pupoljke ljuljao.

(Sad tražim ti ruke pod plahtama.)

Sanjala te.
Budna.
Tek mrakom odjevena.
Na postelji od sanja,
Na tronu od trnja.

Kad poželim pobjeći kroz zvjezdana vrata,
shvatim da mi nedostaje barem jedan
od prastarih simbola
da ih utipkam i zaključam
pa da se otvori bezdan
kroz prazna prostranstva
do planete blizanke našoj
na kojoj je sve zrcalno nego ovdje.
Bez imalo straha,
ne oklijevajući ni trenutka,
zamijenila bih sve ovo
zemaljsko što imam i znam
za jedan dan sreće,
bez misli i slutnji,
na plastu zelenog sijena,
pod plavim suncem,
pokraj crne rijeke
i petorukog izvanzemaljca.

Zna li netko moj posljednji ševron?

Link