<3

Čitam slijedeći tekst na net.hr
http://danas.net.hr/hrvatska/page/2011/01/31/0013006.html
i ne vjerujem....inače ne bavim se uopće pitanjima Crkve i sličnim ali ovo mi je zapalo za oko...šta nije apsurdno da je u Vatikanu koji je inače središte Katoličke crkve donja granica za sexualne odnose 12 godina???
Slobodno me ispravite ako nisam u pravu ili ako sam pogrešno vidjela,ali mislim da nisam.

Postoji ljubav koju okusite još u srednjškolskim klupama...i onda vam se ta ljubav još godinama provlači kroz život i nikako na nju staviti točku. Obično je tu kad ne treba,a kad treba nema je...našla je drugu žrtvu. Ali uvijek me uz nju prati onaj isti osjećaj, da je to jedina prava ljubav doživljena i mislim da će tako ostati cijeli život....bez obzira što više nije moja nego od neke tamo koja ju je uspjela uhvatiti,samo je pitanje hoće li ju moći zadržati...jer s njim nikad ne znaš...i ta Riblja Čorba me jako podsjeća na sve to ali šta kad je volim slušati, i rado se prisjetim svega toga, doduše opet sa nostalgijom ali tako mora biti i ne treba očajavati nad nečim što ionako ne možeš promijeniti...dovoljna mi je samo pomisao i taj osjećaj da je to to...i sva ta lijepa sjećanja...bez obzira što nam očito nije suđeno...jer da je sad vjerojatno ne bih pisala ovo što pišem...i baš mi je lijepo živjeti s tim osjećajem da postoji tako netko...

:P
;)

Nošena ovom burom koja traje već danima, javila se nostalgija za onim ljetnjim predvečerjima u mojoj šumi ispod jedne lijepe Gore...i baš im se radujem opet...sjedeći na terasi pričajući s najdražim ljudima, lagani povjetarac, nebo puno zvijezda, kreketanje žaba u obližnjoj barici i zvuk cvrčaka....i poneki lavež pasa sa drugog kraja sela...poneka lokalna feštica zbog koje se još više radujem ljetu...uglavnom, tko to može platiti...nitko,ama baš nitko...

S obzirom da sam danas bila prisiljena biti u pratnji, od jutra do 5 popodne sam provela u jednoj bolničkoj čekaonici...isprva sam promatrala ko dolazi ko odlazi, ko ulazi preko reda, pokušala pogoditi tko je tu preko veze...sažalijevala se na jadnim starčićima koje netko doveze i ostavi i poslije oni čekaju pored ulaznih vrata neprestano gledajući kada će ih netko pokupiti...i shvatiš da je stvarno istina da kad si star ostaneš sam i nemoćan i da te više nitko ne treba, žalosno...
Nakon što je prošlo tih nekoliko trenutaka sažalijevanja odlučila sam pronaći neku zanimljiviju zanimaciju...i počela gledati muškarce okolo, i naišla na tri zgodna oca koja su dovela svoje kćerkice na pregled....imaju negdje blizu 40...dugo nisam zapazila tako zgođušne i simpatične muškarce, i danas vidim trojicu i to u bolničkoj čekaonici...nakon toga došlo je vrijeme za promatranje doktora i medicinskih tehničara...ti doktori ne moraju biti zgodni ali ona uniforma to čini od njih, i sama pomisao koliko su pametni i pogled na njihove doktorske ruke razoruža me... :) I onda pomislim kako bih ja rad takvog jednog doktorčića...ali s obzirom da mi sreća baš i nije naklonjena teško će mi se dogoditi takav neki ili da ventualno češće počnem posjećivati čekaonice...zlu ne trebalo...

;)