Vještičje kronike

Dobro shvaćam..oduševi ... mlado, lijepo, zgodno, sve u svemu oku ugodno..kao neka slikovnica....simpatična, sjajna, nova, tvrdih korica...sve la-la...ali slikovnice kao po pravilu imaju  tako malo texta, upotrebljavaju tako jednostavne riječi, da nakon dva- tri čitanja ,znaš napamet svaki slog, svaku sliku i rimu...
Tako da bih ja ipak nekaj dubokoumnije i po mogućnosti sa porukom...

njih dvije...jedna maže usne..a druga je gleda..pa pita: a jel imaš ti djecu i svog čoveka?..
-Imam.. promrmlja..
..pa šta se onda imaš mazat....!?

dakle sex..nakon kave...upustiti se u to iskustvo ili ipak, kad se bolje razmisli..ne..!?
opće nije problem da netko nije, dovoljno prihvatljiv za konkrevetnu ponudu..ali kaj onda..šta nakon toga..tema je malo..dodirnih točaka još manje..a isprobavati nešto ipak toliko intimno, osobno, nešto što može biti izuzetno i zaista lijepo iskustvo, samo i ako je pored tebe osoba koja barem dijelom sebe dotiće tebe, pa te inspirira...u suprotnom, sve se pretvori u čistu rekreaciju, pražnjenje energije, na tragu ničeg...i nešto-ništa..
to je kao da umjetnost  R. Mapplethorpa usporedite sa
B pornografijom..
dakle hvala, ali ne hvala..  

dakle..ja bi prespavala sva ta slavlja..meni to nije  baš naj-haj..nije bajkovito, jer valjda nikome nije ili ja nisam dovoljno bajkovito raspoložena...a kad zamišljam da bude onak filmski, onda to naravno ne ispadne tako, pa mi je bezveze..ne gori vatra u kaminu, nema hrpe raznobojnih darova, niti je karirani crveno-zeleni uzorak osnova dekoracije,..
ali ima....posao..pa još posla..pa nakon posla, posla,.. pa onda još malo posla..pa onda grižnja savjesti, jer nije sve pozavršavano..pa mi ne treba taj osjećaj da nisam sve posvršavala, pa mi onda ne treba ni taj osjećaj da je sve to ipak  previše..pa mi kvari osjećaj slavlja, koji je ionako slabašan..dakle  ja bi sve to slavlje ipak radije prespavala....

da olakšam situaciju, neću biti ni samilosna, ni dobrostiva da se ne izložim, jednostavno ću čekati da vidim koliko, kako, dokle..a onda ću odlučiti da li si igrač ili nisi...

Datumi obilježavaju svake godine nekom neku obljetnicu, godišnjicu, ovo, ono..neki se slave,pa palimo svijeće, nekih se sjećamo, pa opet palimo svijeće..ali ima tako nekih datuma..koji nas obilježavaju..ali nisu za paljenje svijeća...a nismo sigurni da li ih trebamo slaviti ili žalovati....

U tom crnom Mercedesu clk classe, sa svojih jedva navršenih 20, a i lijepa ti je ta pufnasta bijela bundica...
O čemu razmišljaš, dok stojiš na semaforu i ogledaš se u ogledalu popravljajući crnu kosu i maskaru, a i lijepa ti je ta francuska manikura na noktima..
Htjela bih da znam, da li ti „dreamcatcher“ hvata slike karijere, ljubavi ili novca...
Jer znaš, nečega se trebaš odreći.

-Sve ono što jesmo, rezultat je onog što smo mislili...-Buddha
Sreća, energija, molekule, slučajnost, sinhronicitet,svemir..  sve i još mnogo više nerazumljivo, oku neprimjetno..pomakneš,postaviš,zamoliš, napraviš mali obred, zamisliš i... Eccola...djeluje...Vi nevjerni Tome....

Bilo je to doba kad se prizivaju duše, sjećanja, otkrivaju istine, razmjenjuju tajne..
Privukla ih je šuma, noć.. i drveće koje je još uvijek znalo nečujno hodati, a u krošnji je nosilo plavičasto svjetlo. Magla se vukla u  pramenovima i šaptala tajne odaslane sa Lune.
Sakupila se družba čudnovata...osvijetljeni put bakljama  vodio ih do kolibe čarobnjaka. Kristalna djeva, vještica, vila, satir...
Kamin je zaplamsao, a kuća prestala sa škripom..zvončići utihnuli da oslušnu događaje...i promotre skupinu.
Čarobnjak, u vječitoj potrazi za brojem 7, upravo je odlagao Yorickovu lubanju među ritualno zapaljene zelene svijeće. Strelice kojima se bavio čitav dan pokazivale su neposluh..objasnio je da tek obojane u ritualne boje prihvaćaju svoju funkciju.
Pripremio je večeru..pokazavši se vrsnim poznavaocem kuhinje i kulinarskog umijeća...kojeg je ostatak družine punim ustima, ne prikrivajući mljackanje, zdušno hvalio.
Kristalna djeva , zabavljala nas je svojim zagonetnim pitanjima na koja nismo imali odgovor. Navodila je bezbroj primjera, uznemirena nedavnim bezobraznim upadicama neukih promatrača. Objašnjavala postupak kako daleke istočne planine približiti sebi i pretvoriti ih u nisku sjajnih kamenčića. Nespremnost ostatka družine prikrivala je zveckajući ušiljenim noktima po grimiznoj čaši.
Vještica je  „ in vino veritas“ igrokazom, uspjela izazvati rumenilo vlastitih obraza te zabrinjavajuće poglede ostalih sudionika. Shvatila je da je opet u zaostatku, da je dio priče promakao mimo nje, što nikako nije bilo dobro. Što vrijedi teorija ako prakse nema. Zelena halja i plašt kojim se pokušavala pokriti pokazali su se kao nespretan izbor pošto je okolina bila smeđa. Kamuflaža u nevidljivu, nije uspjela.
Vila , plavih očiju i zlatnih uvojaka, zvonkim smijehom i trepčućim okicama ustvrdila je da su za nju luksuz i raskoš prirodno stanje i da su kavaliri postali vrlo rijetka biljka u svijetu korova i trnja. Donijela je knjigu crvenih korica zamamna imena. Stranice su bile potpuno bijele i samo izabranima je bilo dozvoljeno da iščitaju nevidljivo pismo ili dopišu vlastita iskustva.
Satir je jednostavno uživao. Paunovo pero zabodeno u šešir izazivalo je dovoljno pozornosti. Odmahom ruke utišavao je smijeh pravdajući nečije početničke greške i milostivo branio nemušte smatrajući da svako ima pravo na drugu šansu, iako i predobro zna tajnu magičnih kutija i 3999 binarnih brojeva. Iskustvo sa patuljkom prepričavao je duboko vjerujuć u Absolut. Otkrio nam je potrebu za početkom, snatreći o božanskim dimenzijama boginje.
 
Dobrostiva kiša ugasila je oganj....rasprave, smijeha, nazdravljanja, tajni i čarolija. Izmjenivši zagrljaje i poljupce uz obećanje idućeg susreta...otišli su svako u svoje carstvo. Svitanje zore, zahvalan uzdah zemlje i pozdravni šapat Šumskih samo su oni mogli čuti.

veli on....još godinu pametniji, mudriji, Kameni-Stameni
Satir...
El ritmo de la noche. Sounds of fiesta. Vamos a la playa. A mi me gusta bailar ... Vamos todos a la playa. Vamos todos a gozar. Baila, baila, oooh. Baila, ..
well sretan sretan!!!!

ajmo, na građansku dužnost, obavezu, mogućnost..
bilo je vrijeme kad nije bilo mogućnosti, pa vam nije pasalo .. bilo je vrijeme kad su vam krali glas,pa ste ostali razočarani... bilo je vrijeme kad su se naslutile promjene, ali su okolnosti bile upitne..sad je vrijeme kad imate mogućnost,izbor,i opet vam ne paše..daj se više odlučite..najgore je ostati doma i rogoboriti..a to što nije vaša idealna opcija pobijedila..prihvatite filozofski..ne živimo u savršenom svijetu krojenom po vlastitoj mjeri..

Ivana  je voljela, razmišljala, trpjela..a onda joj je jednoga dana bilo dosta svega.
Otišla je. Napokon je smogla snage i hrabrosti ostaviti ga.
Pa se pokolebala, izgubila je snagu, izgubila je hrabrost, pa se vratila...jer je donio cvijeće... jer je donio bombonijeru....jer je plakao.. jer je na koljenima molio..jer je prijetio da će se ubiti...jer je spominjao nož.
 Poznavala ga je, znala je da on nije čovjek koji odustaje, pogotovo kad spominje presuđivanje i pritom plače..
I zaista, nije se pokolebao, nije izgubio snagu, nije odustao. Ubio je. Nju.

Dobro, zaostaci kućni...
 prašina, znam da je zvjezdana, ali ako je i od zvijezda previše je.. paučina na najnevjerojatnijim mjestima, sitne mrvice za koje religiozno vjerujem da ih sama stara kuća proizvodi... peglanje.. jedino ako se čovjek uključi u zen spiku japanskog vrtlara koji strpljivo prebire kamenčiće pred budističkim hramom...i sve one bezbroj nužno ( bez)potrebne radnje  koje se ne stignu obaviti preko tjedna ili se naprave ofrlje.
i bacanje, bacanje, gomile novina, prospekata, gluposti sakupljene tijekom tjedna, mjeseca, uz pms-om pojačanu svijest o lokalnom zagađenju...pod pitanjem..pa kad se sve to i od kuda nakupilo..!!???.
a na jedan  „brižan“ upit..
„šta se radi i da li se odmara..!?“
odgovor je dakako.. niječan..sa protupitanjem..“a kaj se ovo po doma ne smatra radom?“
Stiže lakonski odgovor :
Naravno da ne, to po doma, to ti je zadovoljstvo, a ne neko opterećenje....
 
Yes, right..

a provjereno u praksi već masu puta..slušaj što osoba priča, obrati pažnju na ono što naglašava a, posebno ono što negira..tada ćeš znati u čemu je problem i čega se treba čuvati..pametnima dosta, a ja eto opet nisam pazila..uhhh

ima tako prostora u koje čim uđeš osjetiš napetost, ali ne onu pozitivnu, već negativnu, a ljudi u njoj sve kao "cool" raspoloženje, a kužiš da to nisu dobre vibre..e sad, delati u toj atmosferi i u takvom prostoru je ravno energetskom samoubojstvu..i opće ne moraš biti neki super sense da skužiš kak je svaka tvoja misao lagano nervozna, kako se svako malo suzdržavaš da ne odbrusiš neki odgovor i kako nema teorije da se bilo kako odvojiš od te okoline..osim stvarno i fizički..