ŠTILE

Ukradeš pa prodaš
Slobodno hodaš
Muriji daješ mito
Zato su svi cito
Na području kriminala
Svi poslovi ilegala
Ma svaka bi ti dala
Kad te vidi, na prvi pogled
Nijednoj nije bed
Što imaš kćer i sina
A ženica ti tako dobra i fina
 
Brat ti je diler
Rođo profi kiler
Imaš svoj dečke
Voziš bemvare i mečke
Ne odvajaš se od gane
Partijaš dok ne svane
Svaki vikend druga cura
S tobom se doma fura
Imaš poseban stan za fuk
Voliš narodni zvuk
 
Uvijek si u gradu
Nosiš armani i pradu
Obilaziš kafiće
Imaš samo krupno nikad siće
Debel si ko vol
Soprano ti idol
A ceca na mobu zvoni
Nikad nećeš bit ko toni
 

Sjedila je sama razmazane šminke
Dok su je vrijeđale druge klinke
Vidi stokilišica
Vidi kakva prasica
Njezin krik se čuo u daljini
Dok je sjedila sama u crnini
A da se rodila stoljećima ranije
Bila bi miss prahistorije
Sjedila je sama i rolina suze
Zbog svoje velike guze

Da sam peder bila bi stilist! Al nisam peder pa ću sad ispast zlobna cura… no boli me P (piiiiii)!!!!!!!!!
 Dakle…. Kako nemam pametnije posla nego sjediti na riječkoj shpitzi po cijele dane, od silnog sjedenja sam se počela baviti s modnom kritikom svog grada. I šta sam dokučila???? Curke su totalno koma (reklo bi se u zg-u)! ima vrlo različitih kreacija od seljančura preko droljica do zadnjih modnih krikova… baš sve! No meni su  zapele za oko baš one zemzuše. Nema mi boljeg nego kad vidim prototip zemljakuše kako paradira po korzu ko da je na milanskoj pisti! Kose ko u narodne pevačice (to podrazumijeva sve neprirodno naglašene boje kao što je plava ili izrazito crna i naravno natapirane da ne bude zabune), minjava do pupka, dekolte do pupka(tanašna rastezljiva majičica koja naglašava sve adute) , mrežaste čarape (s velikim rupama) i čizme boje trule višnje ili uvenule ljubičice (naravno lakirane) s debelom punom petom i odrezanog špica! Ne moram ni napominjat da je neizostavni detalj jeftini crveni karmin tako da izgleda (kako bi moja baka rekla) ko da je jela djecu! O dodatnim „modnim“ rekvizitima neću ni govoriti…. A tek kad vidim one posvađane s bilokakvim ukusom dobijem napadaje… pa ne može mi cura u 9. mjesecu proparadirat subotu navečer u krznom obrubljenoj jakni sa bijelim proljetnim mokasinkicama, plavom trakicom na glavi i naravno crvenim (ali skupim) karminom…. Pa to svijet nije vidio! Da je vidi modni guru objesio bi je na stup srama! Ne, zaista nemam riječi za neke ljude…. Neki su jednostavno izgubljeni slučajevi zbog kojih postoji Cigo, Viki i ostala ekipa!
Zato riječanke pazite se jer vas moje oko uvijek prati s jedne od tri terase na korzu….

jučer sam proživjela tipičnu cenu iz "filozofskih" niskobudžetnih horoa 80-tih... naime izašla sam van sasvim normalno, a doma sam se vratila sva prestavljenja... osvrćala se za sobom na putu od auto do vrata zgrade, vozila se liftom i molila da preživim... eto kad sam bila vani imala sam onaj tipičan horor filing proganjanja... cijelu večer sam u masi vidjela istu facu, istu curu kako me gleda luđačkim pogledom.. samo svaki put iz nekog drugog kuta sa nekog drugog mjesta.. jer kamogod bi pošla ona je bila tamo negdje.. ne, nisam vidjela ostatak tijela, samo facu... ima lice djetea iz kambodže samo bijele boje jelllda, ali taj tip izgadnjelosti u obrazima i taj karakteristični ubilački pogled :"pojest ću te"! ma da sam bila pijana ko obično il nešto ne bi rekla, ali jbt bila sam polutrijezna ko nikad prije u takvim situacijama.. pre krahj včeri sam mislila da haluciniram, ali i moje frendice su primjetile da ma gladna faca prati gradom.......

odlučila sam tata
ne bojim se džihada, ne bojim se rata
ovog grada već sam sita
sad mi se po svijetu malo skita
odlučila sam, riješeno je i ja sad idem
bolje me pusti da bez pozdrava ne kidnem
sve ostalo što kažeš uopće me ne dira
na aerodrmu mi već američka himna svira

da znam crtati cijelu povijest hrvata stavila bi na jednu sliku... naravno karikaturu :) jer tko vidio tako usrane političke poteze ozbiljno prikazivat! a jebiga ne znam crtat!
dakle u centru slike je konj i tip na konju s krunom, a oko nje su mali beznačajni ljudi... oni iza konja ližu šupak (konju, konjanik takvo što ne dozvoljava), drugi najbliži do konja mašu s nekakvim papirićim (molbe, zamolbe, adrese, diplome...), a ostatk jede konska govna.
jeli se išta od onda promijenilo? 

Eto završilo je moje najomraženije godišnje doba-ljeto! Idu mi na živce te zvjezdane prašine koje se dižu oko ljeta i ljetovanja! Od vrućine jedva da se odljepim od fotelje koju svako ljeto namontiram ispred klime s dobrim pogledom na televiziju i blizinom utičnice za komp! A ne, da mi se ić po tom suncu na plažu (mada iz svog stana mogu pljunut do mora)!
A i kad odem na neko bijesno ljetovanje (ne računam odlazak u malo mirno selo s dva birca) dobijem slom živaca oko onog nabrijavanja: izlasci i ranojutarnji odlazak na plažu… jutro bez kave i novina nije jutro! A onda: pijesak, sunce, more, nigdje hlada… Osjećam se ko janjetina dok se prevrćem na sve strane, a navečer moram u prvom marketu kupiti cijelu zalihu jogurta u svrhu hlađenja opeklina. Ma tko je to vidio?
Neću ni spominjati onaj osjećaj kad me stara nazove i pita: do kad ti misliš ostati, znaš da nemaš uvjet…  pa me nešto u srcu štrocne kad se sjetim onih knjiga na stolu…
Po povratku s ljetovanja obavezno idućih tjedan dana moram spavat jer nisam stigla tamo gdje sam bila, a onda izračunam svoje financijsko stanje i shvatim da sam dekintirana… naravno kad puno ločem, a  u turističkim mjestima su cijene astronomske. Tako da idućih mjesec dana živim vrlo skromno, što zbog bankrota, što zbog priprema za ispite…
Ljeto je imalo svoju funkciju u osnovnoj i srednjoj, kad sam se mirne duše mogla luftat ta dva, tri mjeseca znajući da ću u devetom upisati idući razred pa makar sjekire padale, i da mi nitko neće stajat nad glavom, a ne ova napetost. Kad mi se stavlja pod nos: pustila sam te na ljetovanje, a ti ćeš past godinu…. Ma tko se može opustit?
Ne, uopće na kužim zašto se diže tolika buka oko ljeta? Toliko medijsko napuhavanje oko ta 2,3 mjeseca… i nabrajanje, izvještavanje i sva čudesa sa svih „in“ i ne „in“ mjesta… jbt svake godine neko drugo „in“, fensi odredište u Hrvatskoj za naše „zvijezde“, „zvjezdice“ i sponzoruše… a sve zato što nitko od njih nema para da ode na jedno zapravo fensi mjesto ko što je npr. Azurna obala! I onda se svi gurakaju na mjesta gdje im nije mjesto, a oni ili njihovi starci rade za prosječnu plaću u hrvata. Ne, nikad neću shavatiti taj urođeni snobizam…
Zato sam ja jedva dočekala ovu jesensku depresiju! Nije da volim kišu (nisam baš neki romantični tip osobe), ali mi je draža od +30. volim jesen jer znam da neće trajati dugo, da me nitko neće natjerati na neko manično ponašanje (tipa odlaska na ljetovanje) i da me nakon toga čeka onaj najbolji dio godine-zima!
Kaputić, čizmice, kapa, šal… vani hladno, topla birtija, rum punč… pa nema ništa bolje od feštanja za Badnjak-Božić, Staru-Novu! Dva tijedna pijančevanja i tulumarenja,a onda još tjedan skijanja… pa di ćeš bolje? Ne, to mi ništa ne može nadoknaditi! Zato jebeš ljeto!

danas sam bila u zg, na aerodromu... i sad čekam red za parking i fino svi ulaze, drugi izlaze, nema nikakvog problema... ispred mene stari bijeli kombi registracija: đk nešto, nešto, nešto; neka slova... i samo je trebao pritisnut gumb da mu izađe kartica, a on... seljačina je skoro razbio aparat za kartice. prvo je počeo rukama, onda ga je i nogom šutnuo... svi auti su se uredno okrenuli i potražili sreću u drugom smijeru pa sam to i ja učinila... kasnije kad sam opet tamo prolazila vidjela sam, očito servisera, kako popravlja jadni aparat koji je ni kriv ni dužan dobio batina.. valjda u tom selu od kuda dolazi taj divljak nema tih "tehničkih novotarija"

Danas krenem na fax u 8 ujutro.. a vani špica! Gužva, pa semafori ne rade, a na tri najsjebanija raskršća prometom upravljaju oni bijeli idioti sa žviždaljkama.
Prvo križanje: zgodna plavuša u dopičnjaku razmahala se s ručicama i žviždi pa žviždi… a oko mene u autima sve neki strip-klub, kamijondžija tipovi (zlatni lanac oko vrata, oko ruke, fejk rolex i elio pisak ili zečić ovidno o podneblju) koji umjesto da voze, bleje u trebu i ni makac! Naravno dok ona nije zafućkla pa su krenuli!
Križanje 2: ista priča samo crna treba.. dopičnjak ko da ga je još išla skraćivat i maheta s ručicama ko da je go-go plesačica. Tipovi opet bleje, a ja ni pet ni šest već totalno nadrkana na cijeli svijet, sjela na trubu i počela im dijelit sve što ih slijedi…
I eto nakon svega na trećem raskršću prometom upravlja tip… a ja se ponadala: sad je na meni red da blenem malo, a kad ono… neki polugej mulac koji je mahao u ritmu vilidž pipl…
Tada sam shvatila da murjom upravlja muški nagon! Posao može dobiti jedino cura kojoj dobro stoji onaj bijeli dopičnjak i koja ima šta za pokazat, a tipa će stavit tek tolko da se ne potegne pitanje diskriminacije i ne otkriju pravi motivi poslodavaca… I naravno, taj tip neće imati nikakve veze s muškosti da ne bi bio konkurencija starijim kolegama koji svako toliko svrate na raskrižje provjerit kako se „stvari odvijaju“…
Hm… pa eto tako sam ja odlučila da ću se prijaviti na prvi natječaj za bijelu patrolu! Bar znam da su imam veeelike šanse da dobijem taj posao! (ne, nisam umišljena)
I naravno, jedva da sam stigla na fax! Prvo sam se morala skulirat par minuta, u miru popušit cigaretu, pa sam krenula u glumačke vode… Bila sam skruše studentica puna obiteljskih problema koja ne stiže dolazit na predavanja pa potpis traži naknadno. I nisam ga na kraju dobila! Sad imam šta za radit do srijede…      

Opet sam doživjela jedno spoznajno pijanstvo… takva obično uvijek doživim na nekim feštama i privatnim partijima gdje se mogu maknut na neku osamicu i brijat svoj film… tako nešto sam jučer proživjela. Sjedila sam s bocom pored mora i gledala zvijezde. I bilo mi je super. Zapravo mislim da je čovjek u duši samotnjak pustinjak… volim imat koji trenutak samo svog pijanstva jer cuga me uvijek dovede do neke nove spoznaje… 
Pogled mi je pao ne neku motorčinu parkanu na plaži, a ja se sjetila jednog dragog bajkera. Koji mi je pred nekoliko godina ostavio nadu da možda nisu baš svi dečki smradovi! Ili to samo on nije bio…? Sad se čujemo kad počinjem gubiti vjeru u muški rod… jer mi je uvijek vrati! Šteta što više nije tu… odselio je i ne namjerava se vratit. Fak! Svi dobri ljudi su daleko… no eto ja sam se malo u tom svom osamljivanju raspekmezila i poslala mu porukicu, onako „mudro“ pijana… nisam dobila odgovor! A uvijek odgovori.. kako ne spremam poslane poruke ne znam jesam li je poslala uopće, ja brijem da jesam, ali se nadam da nisam! Nikako da naučim mobitel ostaviti doma kad idem van… uvijek dođem u napast napraviti nešto glupo. NE PIŠI DOK PIJEŠ!
            Onda sam se dohvatila jedne trebe i pokušala je napit nebili izvukla neke meni bitne informacije.. držala sam se one latinske: in vino veritas. Ali sam na kraju curu tolko prepila pa sam umjesto informacija dobila rigotinu! A ni ja nisam bolje prošla… zadnje čega se sjećam je loše smotana pljuga bez filtera sa jednako lošim sadržajem unutra… i onda… BLEKAUT!
            Probudila sam se ujutro… ne znam gdje sam.. pogledam strop onda panično pogledam pored sebe… ajd hvala Bogu nema nikog, jedna katastrofa manje. Dignem se… sve je na svom mjestu… obavim svoj ritual „nedjeljom u 9“… ko urica sam kad treba popit tri čaše vode i vratim se u krevet u nadi da će me probudit neka poznata faca. Onda mi je prokljuvilo da je sve to dio plana… Pa ja sam kod frendice na Krku!
 

gdje si moja dobra vilo?
što ti se dogodilo?
više te nema tako često
da stvari staviš na mjesto
u mom životu kaos vlada
gdje si bila? gdje si sada?
kad te najviše trebam
sve se ruši, a ja samo gledam
s vreha prema dnu gravitacija me vuče
velike stvari moju malu glavu muče
nema ničeg čemu se mogu nadat
ako me ne spasiš ja ću nastavit padat
 

Oprostit ću ti mali kurac
I to što si totalni mulac
S tijelom velikog jebača
Ne bojim se trača
Briga me što nemaš para
Ne moraš me vodit jahtom do hvara
Ti si kul ti si strava
Briga me što kaže stara

 S godinama postajem praznovjerna… najednom sam počela vjerovat u sve one godine nesreće koje te čekaju ako ne pošalješ mejl, pismo, sms… eto, zbog svoje škrtosti u mladosti sad plaćam danak! S kamatama! Zbog ljenosti nemam para, sreće u ljubavi, zdravlja… ništa nemam! A šta ću kad mi se nikad nije dalo prepisivat ona glupa pisamca sa srčekima… ali eto, jednom sam očito ispunila zahtijevanja, zametnula ga i ostalo je sačuvano…
Neki dan, kad sam pospremala sobu našla sam jedno od tih pisma sa srcem i uputama za uporabu… kaže da kad to prepišeš, podjeliš (što sam očito i napravila) u srce napišeš ime svog odabranika i onda spališ taj papir. Tada će ti se u roku o nekoliko dana desit ČUDO! Neš ti čuda… Primjetila sam da je praznina za ime, unutar srca, nekoliko puta pisana i brisana.. valjda svaki put kad nađem taj papir napišem, pa se predomislim… hm… Zar stvarno vjerujem ili povjerujem pa se spustim na zemlju ili me odabranik u međuvremenu razočara…???? Ma kome bi se to dalo palit… Zadnji put kad sam nešto spalila, bila je pjesma u trećem srednje, koju mi profa nije htjela objaviti u školskom listu iz nekog samo njoj poznatog razloga. Pa sam po izlazu iz škole zapalila pjesmu ispred ulaznih vrata skupa s njezinim debilnim komentarom koji je više ličio na ljubomornu primjedbu. A bila je baš dobra! Kolko se sjećam…
Inače datum proizvodnje dotičnog pisma sreće (ili kako se to već zove), po žućkastoj bojici koju je poprimio, potječe iz doba osnovne škole… a i rukopis je iz tako nekog pradoba… Stoga se sad pitam: ako već godinama držim taj papir kod sebe, pa koji kurac ga nikad ne ispunim???? I nema odgovora… Možda me strah da ne ispunim krivo… Ili je papirić samo od sentimentalne vrijednosti, pa ga čuvam za uspomenu… a fakat kad malo razmislim i da ga idem ispunit sad ne znam dali bi znala koje ime napisat… Mislim da nijedan nije vrijedan cijelog rituala.
Bilo kako bilo sad sam odlučila sve slat na vrijeme… Za svaki slučaj! Jer nikad se ne zna… možda je pravi razlog svim mojim neverin vezama upravo taj mali papirić izrezan iz matematičke bilježnice, pisan rozom kemiskom…. Ma idem ga se riješit!

Štile, to sam ja
 Za  mene svatko zna
Džibotova  kurva i svetca
Za tebe čista petica
Moj imidž je bit sama
Za mnom diže se galama
Prava dama
Željna partija i glamura
Na mene svaka se fura
Ja sam opasna cura
Tvoja zabranjena zona
Ekscesima sklona
Da bio si sa mnom pričat ću na sva zvona
Zato neću biti tvoja
Zadnja mora biti moja
Nećeš doć do mog broja
Jer ja sam samo svoja!
 
 

       za mene cijela vojska gine  
zamnom svi dječaci sline
opake smišljam rime
bolja sam od severine
ponosno hodam preko grada
zamnom ide cijela parada
štiklom zgazit ću svakog gada
a još sam tako mlada