Megy

( Neznam kad i neznam gdje,
ići ćemo istom stranom ulice..
vjeruj mi dušo, srest ćemo se....)
Nismo otišli, tu smo,
udišemo isti zrak,
živimo jedan za drugoga.
 
 
 

Svi mi sigurno znamo jednu takvu osobu. Bliže je četrdesetoj nego dvadesetoj, u godinama kad se od nje očekuje odgovornost, no on ili ona još redovito posjećuju rock-koncerte, izlaze, druže se, putuju svijetom i nose šarene tenisice.

Važno je zadržati strast za životom i ne pretvoriti tu vatru u pepeo koji sjedi na naslonjaču pred televizorom.

Zvuči nevjerojatno, ali to je istina!

Što je bolje, biti karijeristica ili udavača?
Obje varijante imaju velike nedostatke.
Potrebo je spojiti oboje.
Što vi mislite o tome?
Što bi željele biti, ili što jeste ili ste bile?

Traže se jedne tamne okice
koje su odavno, bez dopuštenja
prešle granicu prijateljstva, a
zadnji put su viđene u prostorijama
mojih snova.

Crni oblaci se nadvili
munje su parale nebom
a ona je ležala, sretna i
zadovoljna u njegovom
naručju.
Sunce je pržilo
znoj se slijevao niz lica
a ona je opet ležala
mirna u njegovom
naručju.
Doći se snijeg,
poledica i magla
i opet će ležati
u toplom naručju...
ONA JE SRETNA!
 
 

..uh..spava mi se...ni na godišnjem odmoru ne mogu bez ovih stranica :)

SjećaŠ li se dugih šetnji uz obalu rijeke?Zalazak sunca koje smo gledali s mosta naslonjeni na ogradu, sjećaš li se moj čovječe? Pričao si mi, a ja nisam ništa čula. Gledala sam u daljinu, pa spuštala pogled na tvoje smeđe oči i divne usnice koje su vapile za mojim poljupcem.
...sjećaŠ li se dobri moj čovječe noći koje smo poslije toga proveli zajedno i još mnogo takvih noći. Budili smo se u osvit zore nasmijani i zadovoljni i ponovno utaživali svoju žeđ.
....sjećaM se ....svega se sjećaM!
 
 
 

Valovi zapljuskuju njezinu obalu
ukrašeni  najljepšom vjenčanicom
i pjevaju odu ljubavi,
dok ona sjedi u sjeni borova
raspuštene plave kose a
njegove ju ruke obavijaju.
Miris soli i borova prožima ih
dok se nježno ljube.
 
 

 
Laganim, al sigurnim korakom
ušao je njezin mračan život.
Dozvolila mu je da zaviri u
njezinu izbjedjelu dušu i
da njezino slomljeno srce
vrati, da opet kuca.
Inspirirana njegovom snagom,
čistim duhom i velikim srcem
zaželjela da osjeti moć, da
bude ono što je nekad bila.
Njegove smeđe oči sjaje
sada nekim drugim sjajem.
Sretan je veli, kao nikad
do sada.
A ona, još uvijek luta
njegovim stazama, ubire
plodove njegove ljubavi,
polako, sigurno i nada se
novom životu!
 
 
 
 

Bila je subota,
prije nedjeljno jutro
iznenada pojavio se on
njezin princ, njezin
muškarac snova.

Ponovni pogled,
pomalo skriven
njenom plavom kosom
rekao je sve.

Slučajan dodir,
bio je dovoljan
da se ponovno razbukte
obostrane želje
na koje su čekali
dugih sedam dana.

Vratio se princ,
vratio se čovjek snova,
vratio se muškarac
koji zna voljeti.

Hoće li ga moći zadržati?
Bude li imala snage?
Želi da bude njegova,
a on njen.


Želje su velike,
ostvarive, tako
stvarne, al ne
poznaje ga dovoljno.
Koliko vremena mora
proči, da ga ona upozna,
prihvati sa svim
vrlinama i manama?

Mjesec, dva, pet,
godina, sedam...
Veli da vrijeme nije
važno, da ima vremena,
čekat će da put prema
njihovoj sreći bude
slobodan, bez zapreka
posut njihovom čistom
LJUBAVI!

Ljubav je najjača pokretačka snaga, sve razara i ponovno
gradi....super!

Voli sjaj u oku,
voli toplu suzu,
voli nježnost i
ljepotu!
VOLI LI MENE?
 
 

Mislila sam da tu ima normalnih ljudi,
a ne bidela, mislim da njima nije tu
mjesto!!!!

Noć...
zvjezdano nebo,
u daljini  se vidi užarena kugla
kako se spušta.
Tišina para nebo,
a ti i ja...daleko....
Hoće li se s osvitom zore
skratiti put naše udaljenosti?
Dođi, ugasi tišinu u meni.
Budi moj, budi sretan,
sretan kao nikad do sad.
 
 
 

Sat odbrojava, čini mi se
posljednje minute našeg traženja.
Ima li vremena?
Vrijedi li čekati?
Nadati se?