priče sjevernog vodotoka

Hotelske su tišine različite. Ova u kojoj danas tipkam nagnala me da utisnem bilješku o njoj. Znamo se godinama, slušamo rijetko. Službeni put. Čudno mi to zvuči, čini mi se kao da bi to trebalo označavati nešto nesvakidašnje... a ja putujem gotovo trideset godina.
S tišinom ovih debelih sagova i njihovog tradicionalnog sitnog uzorka zadnjih se godina rijetko srećem tek stoga što se kolege otimaju za put u inozemnu prijestolnicu a meni je odavno uglavnom svejedno kročim li istrošenim tepisonom prenoćišta nad Rijekom ili iz pretjerano mirisne sobe Sheratona u Koelnu gledam uski šiljak neke crkve koja me uvijek podsjeti na zagrebački gornji grad i jeseni na Cmroku. Odlascima u inozemstvo obično trgujem.
Pokretna vrata često proizvode specifičan zvuk. Ovdje su to iznimno velika vrata, rijetka čak i u daleko većim hotelima, no zvuk... u trenutku kad ih se pokrene kao da se netko sprema teško uzdahnuti, no desetinku kasnije jedino što klizi predvorjem nalikuje dubokom udahu s natruhom suspregnute sjete. Zrak je ovdje... zelenkast. Volim ove ograde od tamnog lijevanog željeza, fleur de lys, samozatajnost osoblja - sve je to tako dobrodošlo nakon iritantne preglasne srdačnosti i manira starih prijatelja u ogromnim dvotonskim prostorima s namještajem bez ijedne krivulje... to je nekad bila suvremena alternativa, a danas su ovakvi tihi stari hoteli koji ne pripadaju mamutskim lancima postali rijetkost.
Ovdje sam, izašavši iz svoje malene sobe jednog snenog jesenjeg jutra 1983., na galeriji prvog polukata, skutrenu na baroknom dvosjedu, ugledao usnulu djevojku u bogatoj nošnji nedefiniranog dalekoistočnog porijekla. Teška tamna ograda od lijevanog željeza za njenim leđima, zelena i smeđa boja uzorka presvlake pod mekim sjajem njene raskošne svile i nasmiješeno otkriveno lice boje pustinjskog pijeska.
Prošao sam tom istom galerijom pred nekoliko minuta, vračajući se s ručka. I još jednom odolio nagađanju o tome zašto je tog jutra spavala na tihoj polumračnoj galeriji.
Moj je život strahovito tih, u njemu je čak i zvuk koji je upravo kliznuo sobom kada sam palcem potisnuo ovalno zeleno oko na bočnoj strani upaljača vrijedan mnogo slova. Uz palac mi je liznuo elegantni uski plamičak. Primjereno. Čitav život prodajem svjetlost.
Vrijeme je izgubilo značaj, a ja sam izgubio vrijeme. Volio bih je poljubiti, a volio bih i pojesti zrelu naranču, no poslužit će dugi cigarilos.

na stražnjim je vratima bio smiješno velik bijeli trag ptičjeg izmeta i, trenutak prije no što sam za sobom zatvorio vrata automobila, jednom nogom još na travnjaku, podigao sam pogled pomislivši kako se na drvu zacijelo gnijezdi neka velika ptica.
na drvu divlje trešnje prepune plodova. prošlo je doista mnogo godina otkako sam bio u prilici gledati drvo trešnje puno zrelih plodova, a iz ovog su kuta sjajni plodovi i tamnozeleno lišće bili iznimno lijepi. sasvim se se neznatno pomicali pod blagim lahorom, nebo je bilo svijetloplavo s ponekim bijelosivim oblakom, zrak je ovdje čist i slika je u mojim očima bila... nestvarno jasna. zjenice su mi se širile.
vrijeme nam donosi brojne istinotrese.
na ovome mjestu moram prekinuti, no ne stoga što ne bih imao volje ili vremena dovršiti ovu malu skromnu priču. star sam. tijelo me uporno iznevjerava, ne bolešću ili nemoću već upravo upornim odbijanjem da prati moj duh, kojeg starog i besposlenog uporno vuče mirnom dnevnom rutinom. ne, ne stoga, već stoga što osjećam prijekor u vašem pogledu, dragi čitatelju. humor riječi "istinotres" površan vam je i vrijeđa vaš fini ukus. ne budite dakle tako strogi, moji su dani dugi, a u njima je malo smijeha i, kako to često biva sa starcima, i samog me često iznenadi trivijalnost stvari koje me uspiju zabaviti.
istinotresi su, ma kako djetinjasto ime nosili, čudovišne nemani. ponekad ih prizivamo sami, ponekad je to vjerojatno tek pitanje statističke vjerojatnosti njihove pojave u odnosu na vrijeme koje smo proveli na svijetu. proživimo li ih dovoljan broj bez da iskra duha u nama bude poražena, počinjemo bolje zamjećivati detalje. vjerovati gorljivije u malene istine za koje smo u mladosti vjerovali kako im nije potrebna zaštita našeg vjerovanja.
ispratio sam pogledom u retrovizoru veliku darežljivu trešnju punu plodova slađih od svih koje sam ikada probao i svih koje ću možda još okusiti. plodove ove lijepe voćke nisam kušao. u donjem su se lijevom uglu retrovizora zadovoljno smiješile sitne bore uz moje desno oko.