BIJELI OLEANDAR

Usporila je korak...Mora se osloboditi ove gomile volana koja ju je sputavala i petljala se oko nogu...Zgrabi dio koji joj je prekrivao koljena i prinese zubima...Materijal se kidao takvom lakoćom, kao da je od papira..Zgužva i odbaci razderani komad tkanine u stranu...Ahhh.....Zastade... Okrene glavu prema mjestu odakle je začula dahtaj...Tamo nije bilo ničeg...Aaahhh...dopiralo je ovog puta iz drugog pravca...Ispravi se i okrene na drugu stranu...Noć je bila toliko mirna da je mogla čuti ubrzane otkucaje srca vjeverice koja se vrzmala uokolo, ali ništa drugo...Aaahhh...Opet...Nalet hladnog povjetarca okrzne joj obraze...Uzme odbačeni komad haljine, otkine traku materijala i sveže zamršen snop kose u rep...Osvrnu se oko sebe ne bi li otkrila odakle dopire taj zvuk...Ali, gdje god njen pogled sezao, mogao je obuhvatiti samo tamu koja je na ovome mjestu postajala sve gušća i teža...Pomakne se korak naprijed, pa još jedan...polako i tiho...i oprezno...Njena mramorna stopala polako su mrvila vlažnu skršenu zemlju pod sobom uz pucketanje grančica, borovih iglica i kamenčića..Njen korak, isprva mačji , sada je postajao čvršći i sigurniji što je odmicala dalje i brže u dubinu šume...Stabla kao da nisu imala kraja i gotovo da su doticala nebo, a krošnje su stvarale mrežu isprepletenih grana koje su nalikovale na paukovu mrežu...Svi šumovi, svi mirisi, svi pokreti i sjene koje su plesale svoj noćni ples stopili su se s njenom pojavom koja je sada doslovce letjela između stabala...Osijećala se dijelom da pripada ovdje...I osijećala je da sve ovo pripada njoj...Da je sve stvoreno za nju i zbog nje...Kako sebično! I kako prokleto poželjno!..Kao da je svaki otkucaj srninog srca namijenjen njenim ušima i žila kucavica pulsira samo za njeno gladno biće...I sva ta ljepota, kao da diše samo za nju.

Gusta tamna tekućina slivala se niz nabore bijele tkanine obavijene oko njenih ramena i grudi ostavljajući tanak mrežasti trag stvarajući tako neobičnu teksturu koja se širila prema dnu haljine...Sitne meke kovrče lijepile su se u pramenovima uz svijetlu, gotovo neprirodno glatku i hladnu površinu obraza i sljepoočnica, dok je prste druge ruke ovlaš prebacila preko desnog ramena...Ispruži koljena te uroni stopala u pijesak a ruke protegne iza sebe i, naslonivši se na njih, zabaci glavu unazad...Sve je bilo mirno, nije osijećala nikakav poriv da se pokrene...Mogla bi ovdje ležati vječito i buljiti u zvjezdani plašt iznad sebe...I ne osijećati strah...Ali um... Um je bio nešto sasvim drugo i govorio je onim svojim zapovjedničkim tonom da mora nestati odavde...Koliko je samo puta poželjela da ga isključi, da živi bezazleno, spontano...Ali ne, njeno postojanje značilo je samo jedno...Lov...Neprestani bjesomučni i da, proračunati, lov...zbog opstanka...Nemarno je otresla ruke i u hipu se podigla na noge...Nasmija se kad ugleda svoju haljinu, umrljanu, slijepljenu i punu sitnih čestica pijeska, i , do prije pola sata, boje vanilije...Lijevim rukavom obriše tragove oko usana i zagrabi gornje volane na suknji.. U tri koraka se nađe do koljena u moru te uroni sada cijelim tijelom i stopi se s hladnom površinom...Zaroni jedan, dva, tri puta, te zamahne glavom pri čemu joj vodom i solju otežala kovrčava "buktinja" na glavi (kako je voljela zvati svoju kosu) pljusne po staklastoj površini mora parajući tišinu male uvale...Dopluta u plićak i poput kajmana, noktiju zarivenih u pijesak, ispuže vani i lijeno se protegne uspravivši se na noge, dok se voda cijedila u sitnim potocima s njene kose i odjeće .."Uhh, ovo je tako fino", pomisli...No lice joj brzo poprimi hladan izraz, a oči se zatamne kad joj pogled skrene na beživotno tijelo muškarca koji je ležao pored njenih nogu, u pjesku prepunom tragova sličnih onima sa njene haljine..."A što ću s tobom..?", ošine je misao...Nije se dugo dvoumila...Snage je imala dovoljno za tri muškarca zato ,uhvativši mrtvačeve noge, prebaci ga preko ramena ko vreću cementa...Lijevom rukom se potpomogne i skočivši na mulet, oprezno se došulja do ruba...Bilo  je previše sklisko i zato je odlučila riskirati...Jedan, dva, tri i...tijelo je bilo u moru...Osvrne se na brzinu oko sebe, smota haljinu oko koljena i munjevito nestane u šumi...

Iznad krovova kuća, raznobojnih, užarenih, sa kojih isparavaju kristalići ljetne kiše što ih je zapljusnula s naletom vjetra, sunčeva vatrena kugla poprima tamniju nijansu, prelazeći iz jarkožute u narančastocrvenu i polako pospano tone u uspavano more, sakupljajući svoje zrake i umorno nestaje zrcaleći se u plavetnilu  koje se stopilo i sada se više ne da razaznati gdje se sastaju pučina i nebo... U trenutku kada sve poprima sporiji ritam, njiše se po nevidljivim taktovima prirode tek nestašni valići svojom igrom lome tišinu svojom igrom u pješčanim dinama, pjeneći se i milujući  ih svojim staklenim slanim prstima...Priroda sprema svoju djecu na još jedan počinak, i prije nego ih zlatni mjesec obasja, more će im, uz šum valova,podariti uspavanku... 

Vrućine, vrućine and more vrućine...Iznurene spodobe ljudi šetaju se u izmaglici asfalta što isparava usrid zvizdana cjenjkajući se u šarenilu povrća već lagano uskuhalog na podnevnom suncu...I njima to ništa ne smeta...Meni bome smeta i zato uživam u zatamnjenim prostorijama svog stana, povjetarcu koji mi lagano propuhuje kroz dnevni boravak i nezamjenjivoj hladnoj vodi koja mi obnavlja i tijelo i um i osvježava svaku poru na koži...Neću nigdi vanka, guštat ću u miru i tišini, usredotočit se na jednu vrlo intrigantnu knjigu, a možda bacin oko i na TV (ako bude šta zanimljivoga)...A kad se spusti noć, i sve utihne...proradit će inspiracija...I onda ću pustit mašti na volju...Jer, misli su slobodne a pero je jače od mača, a pogotovo u rukama onoga tko se zna služiti njime...(a ovdje ih ima mnogo takvih)...