zaljubljena

Dok su ruke masera nježno prelazile preko njezina tijela, a meki zvuci ambijentalne melodije ispunjavali prostor, misli su joj laganim tokom kružile po umu.Pokušavala se opustiti, tjerala je samu sebe na zaborav, ali razmišljanja su bila jača od svega.Današnji događaji, jučerašnji, od cijelog tjedna...sve se vrtilo i izmjenjivalo velikom brzinom.
Osjetila je mekani dodir na svojim leđima.Kružnim pokretima ruke su se kretale uzlazno duž kralježnice, sve do vrata.Toplina i miris izmjenjivali su svoj ritam i u jednome trenutku, nešto se desilo.Kao da su se otvorila vremenska vrata, sjećanja su se probudila. Ali ne ona svježijeg datuma, nego neka stara, neprepoznatljiva, a opet toliko poznata.
Mjesto sjećanja nije sličilo ničemu zemaljskome. Boje i oblici, magličasto pastelnih boja, treperave svjetlosti i nježnih mirisa... sve je to obitavalo u jedinstvenoj harmoniji.Osjećala je gibanje samog prostora, tihe zvukove koji opijaju samu nutrinu,sve izvan nje a ujedno i unutar nje same.Cvijeće šarolikog oblika, različitih veličina i boja, međusobno je komuniciralo ,kako mirisom tako i promjenom obličja i boja.Imala je osjećaj da se nalazi unutar jednog cvijeta.Ili ne... ona sama bila je cvijet.Istog trena osjetila je vrtlog radosti koji je prošao cijelom cvjetnom livadom.Sve latice i listići, kao da su narasli i mirisni tepih postao je još mirisniji, boje su se bljeskale jačim intenzitetom, a melodija koja se začula, kao da je izlazila iz anđeoskih glasova.Da, sjetila se tog davnog života, kada je duša bila smještena u Nebeskome Cvijetu. Bezbrižna, ispunjena svjetlošću, ljubavlju i srećom. Rajski vrt, mitsko mjesto .... ili stvarnost neke druge dimenzije? Iz tih sjećanja naglo ju je dozvao u sadašnjost dodir maserovih ruku, koji je lagano prelazio od vrha tjemena ,preko kralježnice, do samih stopala.Prvo je osjetila umirujuću toplinu koja kruži po cijelome tijelu, koja je polako prelazila u hladnoću.Hladnoću buđenja u ovome materijalnome svijetu.Mirisi ,koji su bili uspavani, počeli su drašakati sluznicu nosa.Protegnula se i ostala još nekolko trenutaka u ležećem položaju.Misli su joj bile opijene sjećanjima .Nebeski Cvijet njezine Duše, tek je počeo pupati. Da bi u potpunosti procvao, treba mu Svjetlost sa samoga Izvora. Zaronila je... duboko, duboko u sebe... Roni i uživa u toj potrazi
 
 

Kada bi te pitali;Što je Duša?Kako li izgleda?Gdje Prebivalište sad je njeno,Da li ispunjena ljubavlju negdje snivaIli putuje u bespuću,Usamljeno?
Odgovora da l\' bi znala,Od radosti ili tugeDa li bi zaplakala?
U trenutku tomeKada misli svoje uputiti ćeš k Meni,Znat\' ćeš da te volimI darovat\' ću ljubav tebiKao najmilijem čedu svome.
U tenutku tomeKada Duša k Duši pružiti će ruke,Kada Duša k Duši u zagrljaj letiIz dubine ćut\' ćeš Glas MojKoji će da te sjeti.
Što je Duša?Kako li izgleda,I sva pitanja ljudima čudnaDobiti će odgovora,Dušo moja bit ćeš budna.Ispuniti ću SvjetlomCijelo biće tvojeNajljepši valcer plesat ćemoKao JednoAli u dvoje.Svatko svojim putemDo istoga cilja,U minuti što je kao Vječnost duga,U koraku od tisuću milja.Svaki dio bića tvogaZatitrat će nježnoKao stSlavuj što na grani pjeva,Bljesak munje što u gorju sjeva,Vlati trave što ispod snijega niću,Jutra zlaćana što radosno sviću,Potok što prema ušću rijeke bježi,Pahulja koja s nebeskih visina snježi,Otkriti će neštoŠto odavno več znaš,Što pred ljudima tako vješto skrivaš.runa harfe, što nalazi sePod prstima Presvjetloga Boga.
Slavuj što na grani pjeva,Bljesak munje što u gorju sjeva,Vlati trave što ispod snijega niću,Jutra zlaćana što radosno sviću,Potok što prema ušću rijeke bježi,Pahulja koja s nebeskih visina snježi,Otkriti će neštoŠto odavno več znaš,Što pred ljudima tako vješto skrivaš.
Otkriti će DušuŠto pod srcem je nosiš,Dušu što uspavana čekaDa probudi je Svjetlost,Ili moždaSlična Duša neka,Koja uspavana snivaI ne znadeDa je ovdje, da je živa.A dovoljan je jedanTek, otkucaj srca mali,Koji pokrenuti će ljubavSvjetlost da upali.Kada luč ta jednom upaljena bude,Mirisom će svojim da probudiI ostale ljude,Što uspavani Zemljom hodeIPitaju se;Što je Duša?Kako li izgleda?Gdje prebivalište sad je njeno?Da li ispunjena ljubavlju negdje snivaIli putujeU bespućuUsamljeno?
 
 

Tiha je ova noćpun je mjesec obasjavašapat čujem,ne znam da li sve je sanili možda zbilja, java.
Mjesečina , put si pravipokušava doprijeti do meneali oblak sjenku činii štiti me poput stijene.
Čija se to duša skitadahom svojim miluje po kosida li neko anđeosko bićeili jedan dio tamešto u sebi nemir nosi.
Oči nježne, poput srneplahe, nemirne,crneodgovor od mene žele čutiali kako, noć je, tijelo snivaduša još ništa ne sluti.Da li anđeo si, svjetlost milaili demonduše hladne kao svila,teško mi je rećiu noći , poput oveu postelju ću sama leći.
I sanjati bajne snovekoje šapat obavijaiščekivat dodir nježanšto samoću savija.
 

Jutarnja me svjetlostobasjala svojim sjajem,prožela svojim slapomšto miluje, ljubi,draži...Osjećam da postojišpod Nebeskom Kapom,da me tvoja nježna Dušaiščekuje, traži....Poput male rosne kapiblistaš negdje... u svom kutu...Osluškuješ šapat Dušesličnog Prolaznika na istome Putu....

Kristalna DušaPutuje, luta, plešeZvjezdana joj haljina leprša u SvemiruUživa u miru ili olujnom nemiruSrodnu Dušu povremeno susrećeSjedinjeni plešu svjetlosni valcerPa opet usamljeno Na svoj put svatko kreće.Svjetlost svoju darujePoput dijamanta ili gorskoga kristalaKoji možda još nitko pronašao nije,Ali vjeruje, još se nadaVratit će se vrijeme LjubaviBit će kao nekad davno,Uistinu davno prije.Kada zajedništvo krasilo je svaki domOsmijeh blistao je na djetinjem licuSunčev trag pratio je nebesku pticuPlanina čuvala je blago skriveno u sebiOceani bili dupinima drug, a kako i ne biKada sve je spajala ta Ljubavna NitMisao je bila Jedno sa Dušoma Duša sa TijelomU Vremenu Drevnom ,uistinu drevnomSjedinjeni kad bili su sviSa Ljubavi cijelom.

Nakon svakidašnjeg zamornoga putabolesti, ljutnje, bijesatuge ili stresautonem u divne snovesusrećem Duše razne...dimenzije neke nove....svemirske prostore zrakoprazne.Putujem do jednog Hramagdje lijek za svoj umor ja nalazimna tom dijelu stazeotvorenog srca...uma...čudnovate poruke pronalazim.Kaže jedna; zašto patiš, radi ljudiili radi sebe...zašto nikako ne shvatišvodili smo i vodit ćemo tebe.
Dozvoli si slobodu...druga poruka veli,jer jedino tako Duša znat će da se razveseli.
 
Netko treći opet će mi reći;Na Izvor kad god želiš...dođisklopi oči, putevima snova prođi...okupaj se ovdje na Izvoru Snagepratit će te sve Duše drage....Skini umor sa svojega tijelakao što odjeću odložila si staruuroni u plavetnilo... i uživaj u ovom Daru.Isprat ćemo stare boli...ukloniti iz tvog srca ranu ...odavna prepunu trnja...soli...ispuniti Dušu s Mirom,poljupcem ti reći koliko te Nebo voli...
Anđeli će pjevat' tiho...Uspavanku tebi znanu...Svake noći... nađi Prolaz...koji dovest će te na Ovu Stranu...Uvijek možeš poći sama...il' povesti Dušu dragu...Prijatelja... Prolaznika... ili Stranca neka...Izlječilište Duše vašeOduvijek na sve vas spremno čeka....

Razmišljam o svemuo Duši, o čovjeku, o životutražim u mislima svojimod očiju skrivenu ljepotu.
Zagledana u daljinupitam se ...što razmišlja ptica u letu,što je bilo mojoj Dušikad odabrala je da sletibaš na ovu planetu.
Pa ponovno pogled svojupućujem u daljinu...Oblaci čuvaju mi stražua kišne kapi miluju mi grudiGledam nebo....ptica let....I znamZemlja ova stvorena je daDušu mi probudi.

 
Budi moja vodaispuni me nemiromjer dovoljna je jedna kapdodir nježanda bonacu poljuljai ispuni me unutarnjim Svemirom.
 
 
Budi ona mala kapšto nekome život će da spasiili možda vjedro vodekoje požar moga tijelamoći će da ugasi.
 
Odaberi jedan oblakpa se spusti u kapima kišepo obrazu me pomiluja ja gorijeti ću još više.
 
Budi moja vodašto vatru mog života ne gasi,ili rosna kap na žednoj usniMoreplovac moje DušeŠto Ljubav došao je da spasi.
I u oblak pare kad odlučiš prijećiMoja Duša zavapit će ove iste riječi.Budi moja vodaja pustinja sam žednasvaka kap Ljubavi tvojeBeskrajno je vrijedna.
 
 
 

Buntovna je moja DušaMnogi kažu; Šuti !Pusti stvari da teku svojim tokomIako će to Rijeku Istine da zamuti.Tad u meni uzavrijemoja krv usplamtjela, vruća,Razlog svemu želim znati...Zar je Duša tek kućica od pruća,koju može vjetar straha da poruši tako lako...Zar da Tuga družica mi budeu trenutku kad se čini da prijatelj je svatko.Kako da okrenem glavuod nepravde i laži...Zar da kradem dio Svjetlai da stid mi bude pratitelj najdraži...Zašto da zašutim u trenutkukada kriknula bih najjače što mogui da šutnjom ja pozovem mračne silea udaljena budem Bogu.ZnamBuntovnica s Razlogom sam..Razumiju me Rijetki LjudiAli jednom.... barem jednom...Razlog...možda isti...Sličnu Dušu će da razbudi.

 




Zvjezdano Dijete
Lutam svemirskim prostranstvomod planete do planetene znam s kojega sam svijetaznam da zvjezdano sam dijete.
  
Galaksijom se rado krećemMliječnom stazom hodimpri tom nove Duše srećemRazgovore rado vodim.
Zvjezdane su staze popločile mi putakrijesnica sjaj me vodida mi Duša ne zaluta.
Na tom hodočašću slatki nektarmirisom me svojim mamiplanet jedan znan ko' Zemljatrenutno mi tijelo hrani.
Svemirom se glas pronosida je Zemlja planet čudai da nju ne izaberešDuša bi ti bila luda.
 
I tako... dalje lutam...Zvjezdano sam dijete...al' u Svemiru nema sličnepoput Zemlje planete.

Kad sam bila dijetepitala sam mamu i u vrtiću tete;Što je bilo,kada ničeg bilo nije?Mislila sam odgovor ću dobita on dugo stigao nije.
Znači li to ništa,ili je to tajnašto je udaljena od menekao Sjevernjača sjajna?Da l' po tajnu moramu dubinu mora ićigdje nalazi se u školjcii na biser bijeli sliči?
Ili sve do Himalajada bi bliže nebu bilagdje se poput runolistaispod kristalnoga leda skrila?
Možda piramide što na pustinjskom se pijesku sjajeispod svojih zidinaTajnu života taje?
A da ipak ja potražimUčitelja svoga u Indiji ili Rimumožda odgovor ću naćitamo gdje je Božanski sjaj najjači?
I tada, iznenadasklopila sam oči umirila misli svoje,iz daljine šapatom stigao jeodgovor na pitanje moje
Što je bilo kada ničeg bilo nije?Davno prije ničegMnogo davno prijeDesila se LjubavJer u Ljubavi se TajnaSvjetlosti, Istine I Mira krije!
 

 
 
 

Možda su mi misli poputanđeoskog daha,možda su mi riječi poputzvjezdanoga praha,možda mi je duša kao list papiramožda poput trna, il' neuhvatljivog leptira.Ali ova pjesma nek' ne govori o tomeveč o onom djelu menekojim prepreke se lome.Jer Duša mi je ratničkoga kovarušim, zidam, gradimsjemenke ja sadimpreko staroga do saznanja nova.
Na tom djelu puta ne cvjetaju ruženiti šapat romori,več oluja grmljavinu šalje, rijeka prestaje da žubori.Mač Svjetlosti ja tada vadim, i vitlam sa njimekule straha da porušimproljeću da prokrčim ja putanakon hladne ,usamljene zime.
 
Na tom djelu putaRijetke Duše društvo mi prave,jer večina ljudi hoda u tom trenu pognute glavekao da je neka tama oduzela im dar govora,pa im je lice okrunjeno trnjemumjesto krunom od lovora.Istina je u tom trenu nešto nepostojećeHrabrost ... nekad davno poznato proljećeLjubav... nedostižan osjećaj, tek kula od pijeskaAl' u malom kutu oka...ipak...možda jedna suza ljeska,Poručuje da ima nade,Da u ljudskom srcu još uvijekZrnca Svjetlosti mogu da se sade.
 
I ja ponovno uzimam taj Mač sačinjenod Anđeoskog Sjajašto još prije ovoga rođenjapoklonjen mi je bio u Danima Raja.Kada nije bilo prevare ni lažikada čovjek čovjeku nije bio vukveč prijatelj najdraži.I znam da nisam sama, da Nevidljiva me Ruka vodida je ispred mene Svjetlosti Vojskašto Ljubavlju se predvodi.Nije lako, u danima tuge,i mračnoga svijetaDopustiti Ratnici u Mojoj Duši da slobodno šeta.Zato otvaram ja srce svoje, sve više i višeneka Mačem Svjetlosti o Ljubavi piše.
 

Tiha je noć.Samo zvijezde sjaje.Tamno je.Gdje se skriva OnajŠto Svjetlo nam daje?Kada tmina pokriva svaki dioNebeskoga svoda,kako prepoznati, što je šumaa što bistra voda?Ako tama dopre i do ljudske Duše,kako se zaštit\' od vjetra koji pušei prolazi sve do onog dijela,gdje se Duša skriva u nutrini tijela?
Hoće li mi tada, zvjezdano nebood pomoći biti,hoće li se mjesec pokazatii tamu otkloniti?Hoće li mi svjetlost nebeskih tijeladarovati mir u Duši, koji odavno sam htjela?Kuda tada da koračam, tuđe Svjetlo da ne kradem,drugu Dušu da ne gazim?Hoće li mi tada jedna lučŠto Duša je moja skriva, dovoljna bitida osvjetli puteve moje,hoću li zalutati,hoće li mi tko pomoćiI dočekati me na kraju Puta?Hoću li tad upoznati što je mržnja, strahi hoću li biti ljuta?
 
Znamda dovoljno je i najmanje Svjetlo u tami.
Znamda i ta mala luč Dušu mi s Ljubavlju hrani.
Znamda i kad najcrnija noć ovije tijelo moje,Svjetlost jednom mora doć\',jer Svjetlost je Ljubav,gdje postoje sve dugine boje.Znamda na Putu svomeponekad se kroz tunel mora proći.
 
Znamda Svjetlost se pojavi, onda kada Duša naučipronaći Ljubav i usred najcrnije noći
 
Znamda Dušu moju ovija Ljubav Tvoja.Znamda pratiš me na mom Putu Svjetlosti moja.
Znamda Ljubav otvara i najteža vrata.
Znam
da Svjetlost se rukama ne hvata.Nego u dubini srca mogapostoji onaj dio, darovan od samog Boga.Dok taj dio sjaji poput zvijezde u noći
Znam
da uz Božju pomoćsvaku stazu moći ću proći.A ako ponekad Duša zaluta ili skrene,
Znam
 
postoji Svjetlost koja voditi će mene,sve dok jednog danaČisto Svjetlo ne postanem i sama!
 
 
 
 
 
 

Žuto lišće pada. Jesen je došla.Kako li je godina ova brzo prošla.Što je vrijeme - minuta, godina, dan?Što je život - minut šutnje ili trenutak radostan?Što se zbilo...da l' se to u trenutku ovomejoš uvijek događa?Da li čovjek susret radostan namjerno odgađa,jer ne znade što ga onkraj duge čeka,livada...cvijet...mirisno lišće... ili uzburkana rijeka?Tko su ljudi?Slučajni Prolaznici ili dio Duše moje?Zašto se u trenutku nevolje prići bliže boje?Što je strah?Da li to i na Nebu postoji,kakav li sam bio...da li Netko Veći grijehove mi broji?Što je grijeh?Da li suza... kamen... ili oružje moćno,s kojime se postiže slava?Zašto Dušom ljudskom, ne upravlja srceveć usijana glava?Kakvo srce imali su Učitelji nekikada tješit' su me znali,kada s Ljubavlju su svojomovijali me kao oblačići mekii uz Dušu moju Svjetlošću su sjali?Kako da prepoznam Učitelja svoga,hoće li mi doći u obliku ljudskomil' će uzet' obličje Svevišnjega Boga?Pa zar Učitelj nije, oduvijek uz mene biou obličju moje majke...zašto ljudskoj Duši potrebne su bajke,kad ne prepoznajuda Božanstvo u svakom čovjeku postoji,zar bi se preplašio priznati si to,zar se toga svak toliko boji?Jer Učitelj je svatko ,s kime Ljubav tvojau dodir dođe,kada to prepoznašnemoj pustit' taj Trenutak Sveti da prebrzo prođe!Nego ga zadrži vječnou srcu svome,jer je to Dar Duše BožjeSjajnom Svijetlu Tvome!Kad bi tako ljudi razmišljati htjeli,uvidjeli bi da od Boga ništa ih ne dijeli,jer je Božja Duša oduvijek u ljudskom tijeluDaruje nam svakog danaIstinui Svjetlost Bijelu!

U tišini tvoje sobeDušom tvojom smiraj teče,Jednom davno Netko reče;Zagledaj se sada u nutrinu svojuPoslušaj i ćut\' ćešUmirujuću Riječ Moju.Jer u trenutku samotnoga plačaKada Duša tihim hodnikom koračaI kad misliš, kako usamljeno biće ti si,Pogledaj u Nebeski SvodGore, višeGdje Mojega se Imena pišeGdje u olujnome nebu nazire se dugaSunčev trag tad doprijet će do tebeIzbrisana bit\' će i najmanja tuga.Tad poslušaj milog zvukaJer u tome trenu, dodiruje te Moja Ruka,I u Zagrljaju tad si MomePoljupce i svoje misli, darujem ja srcu tvome.U tišini tvoje sobeRazgovaramo tad s Ljubavlju nas dvoje.U tišini srca tvogaMilostivom livadom potok teče,U žuboru njegovome Odsjaja je MogaI u osvit zore i u kasno veče.U tišini tvoje DušeTiho, tiho, snivam JaProbudi Me kad sunčano jeIl\' oluja pušeTad Mir svoj tebi darovati ću Ja.Tiho, tihoKap, po kapMoja Ljubav postaje sunčani slap.U Tišini Duše tvojeZauvijek sam Ja uz tebeMilo dijete Moje!
Ove riječi začula sam jednom ne tako davno, u trenutku najdublje tuge, zapisala.....i spoznala da nikada nisam sama.