Samamama razmišlja

Čitanje blogova je potresna stvar. Bilo da otkriva idiotizam iza sebe, ili istinsku ljudsku patnju, ili pametnu zafrkanciju, uvijek je dirljivo vidjet kako ljudi sebe pretaču (kolikogod se čovjek može pretočiti u riječi) i daju nebrojenim masama nešto od svojega ja. Drugari, ljubim vas!

Palim i gasim ovaj prozor. Da pišem srcedrapateljnu poeziju u prozi ili da okrenem na zajebanciju? NE znam. Možda najbolje da šutim. I napomenem neke važne stvari koje morate znat:

1. ja ne peglam svoju robu, niti ičiiju robu jer je to nepotreban gubitak vremena. Svečanu robu treba speglat, al to je ionak prefino pa se to nosi vani na peglanje. Izuzetak su muške košulje. Tu mogu uskočit, ak mi se da JAKO dobar razlog za peglanje košulja. Al opet - obzirom da mi se ovdje uvaljuju menađeri s jahtama, luksuznim autima, vilama i ostalo nema potrebe to govorit. Ionako ću imat kućnu pomoćnicu od 0-24.

2. Menađeri koji ovdje love u mutnom neće zamjerit meni moju karijeru koja i je važna; ionako treba cijeli dan svaki dan radit da se plati održavanje jahti i svega toga pa neće ni znat što ja radim cijele dane. Uostalom, takvi uspješni ljudi razumiju potrebu drugih da se dokažu. A i do šest poslijepodne ja stignem ganjat svaku karijeru, a nakon toga još otić do kozmetičarke i frizerke da budem spremna za neki ivent na koji ćemo ić. Joj, tak se veselim.

3. Volim ić na jahtu i ljetovat na jahti, naravno, to više nitko ne mora pitati.

4. Menađeri ne čitaju blogove.

To je zapravo pjesma o stanju svijesti žene pod utjecajem pms-a, a nuklearna eksplozija nije kao što su vas učili u školi reakcija nekakvih urana i ostalih stvari, nego sintetički proizvedeni hormoni pms-a velike koncentracije u slobodnoj interakciji.

Beware! PMS rides again.

Učenici su se ljutili na učitelja jer nisu mogli razumjeti naoko proizvoljan način na koji je birao učenike. Ključ su dobili jednoga dana kada je učitelj rekao:
Ne možete naučiti svinju pjevati. To je gubitak vremena. A i ljuti svinju.

A. de Mello

Meni je raspad braka još jedna nova situacija. Ne ono unutarnje urušavanje iznutra koje osjetiš na preskakanju srca i konstantnoj laganoj mučnini dok si pod vašim krovom, nego ono vanjsko, kad je vrijeme da selo sazna kako stvari zapravo stoje.

Nisam nešto puno zagrizla na to da se ubijem u pojam i maltretiram do krvi zbog razvoda. Ne optužujem se, nisam depresivna, ne proklinjem život i svijet, valjda zato što sam si dala dovoljno vremena da vidim da je sve, ali baš sve zauvijek mrtvo amen i odlazim kao što odlazim od popijene kave i pročitanih novina. Je da me to koštalo zdravlja i živaca, i pokušaja i satnica terepeuta šrinkova koji su mi smanjili i ižmikali glavu (šala, obožavam psihiće), i novaca i vremena i zastoja u karijeri i druženja i života i svega, al znam da sam pokušala sve i dala sve od sebe. Malo žalosno je (to što moj bivši nije znao zadržati obitelj na okupu što tvrdi da želi makar mislim da je to farsa za selo, al i ako je i ako nije - žalosno je svejedno), stegne čovjeka pomisao koja zvuči kao:

NIKAD VIŠE

jer to su terminalne stvari. Nije to ove sezone neću nosit levi's nego wrangler ili amadeus, pa onda iduće opet levi's nego nema više. Finito. Kraj. Odseli, spali, razbucaj i gotovo.

Al ima taj jedan osjećaj koji me ganja sve u šesnaest (pored normalne tjeskobe motivirane pitanjem - a kako sada - ljudski, emotivno, financijski, organizacijski, i što je najgore - kako dijelit dijete na pol između dvije razdvojene strane a da on ne strada ili da strada minimalno). Osjećaj srama. Poniženja.

Propada ti nešto što si odabrala za život. Pred ljudima, Bogom, pred birokracijom i pred sobom i pred njim. Meni teško padne kad izgubim u odbojci na pijesku ili kad zakasnim na film ili kad mi ručak ne uspije, tako da je ovo, jasno, osjećaj potpunog promašaja. Poduplanog još i time što je činjenica da sam glupo odabrala.

Bila sam blentava i možda još uvijek jesam. Sram me zbog toga. Sram me jer nisam vidjela očito, jer sam zagazila u vodu iako se vidjelo da su tamo i virovi i živi pijesak i još puno meduza. Kad me netko pita pa što je bilo ne mogu reć da je našao ljubavnicu il da me tuče il da se drogira ili nešto "objektivno" i izvanjsko. Ne, drugovi, it's me.

Valjda će i taj osjećaj s vremenom proći... jedino se pitam jesam li još uvijek kretenka istog formata.

Pretpostavljam da ću nastaviti ić kod šrinkice i čistit svoju ludu glavu od naplavina idiotizma. Možda da na terapiju s budućim odabranikom krenem prije braka, prije početka veze pa da vidimo da li se to spasit. Jer kad odeš na kraju, gotovo je. Mogu vam samo dat smrtovnicu i adio.

Ja i moj petnaestomjesečni sin sami smo na moru. Imamo gotov ručak i oprano rublje, ostale poslove i zaduženja dijelimo on i ja. Za one koji nemaju djece ne znam kako predočiti stanje uma petnaestomjesečnog djeteta - možda frazom: viđe ovo, viđe ono (sifon, nož, utičnica, roba spremljena u ormaru) i sve to praćeno taktilnim istraživanjem istoga. E sad, kako uz takvo dijete spremiti sebe, spremiti njega (loviš ga da mu staviš pelenu, pa majicu, pa da ga namažeš kremom, pa jednu cipelicu, pa drugu, pa ih skine, pa mu opet staviš), spremiti stvari za plažu u veeeliku torbu jer malac puno toga treba, a i puno toga doda, jer i on sprema mami iza leđa. Na plaži ustanoviš da u torbi imaš sapun, gel za tuširanje, tri olovke, tekući puder, komad staroga kruha i jednu tenisicu koje nisi spakirala, ali ih svejedno tegliš.

No dobro. Imaš dijete koje landra okolo, koje neće u autosjedalicu, neće u kolica, hoće se verati po zidovima za što nije još sposoban, a dovoljno je blentav da u potrazi za savršenim kamenčićem podleti pod šleper... i sad - kako ljetovati? Točnije, kako na plažu onih dana kada su svi prijatelji zauzeti pa nema čopora koji naizmjence brine o potomstvu. Teško. U znoju lica svog. Ali, ja sam supermama.

Ne samo da se znam spremiti, dovesti i dotegliti sve potrebno od auta do plaže, nego i znam provaliti lozinku uma svog sina. Kupila sam jedan bazenčić na napuhavanje (12 kn), jednu novu kanticu (6 kn) i vodeni pištolj (6 kn) i dovukla još nešto sličnih drangulija u vrijednosti oko 15 kuna. Uglavnom, nakon začuđenih pogleda ostalih plažomana jer sam sama stigla u punoj ratnoj opremi mislim da sam impresionirala svakog jer sam uz svojega sina i potrošenih 30 kn uspjela pročitati 118 stranica chick-lit romana Čudesna domaćica (mislim da se tako zove, ide uz novi Elle) i odmoriti se.

Zatim sam na prevaru uvalila sina u more, a zatim u specijalni brod-šlauf i preplivala sam jednu sasvim lijepu dionicu, koliko se da gurajući i zabavljajući dijete jednom rukom.

Uglavnom, ovo samohrano ljeto mi je diglo nosinu do neba. Ja sam supermama, a i naučila sam na svom primjeru -ljudska vrsta se održala jer je snažna i izdržljiva kao svaki prosječni kanalizacijski štakor. Što ne ubije, ojača.

Živili vi meni!

Pišem kuharicu. Pisala sam i neki roman, al mi je to prezahtjevno, osim toga još nisam došla na početak sebe pa se osnovna tema, motiv, fabula, idejni okvir, likovi, tumačenje situacije i akcenti mijenjaju svaki put kad sjednem za komp. Ne znam ja još te stvari koje je znao Dostojevski, Tolstoj i Thackeray, kao ni one koje je znao Kafka, Flaubert, J.D. Salinger, Andrić.. ma nisam dorasla ni do Tomića kako sada stvari stoje.

Tako da sam svoj roman spremila i sada pišem kuharicu. Jednu proznu, ne prozaičnu drugovi čitači voajeri i skribomani, ne ne!

Možda je i završim. Mislit možda ne znam dovoljno dobro, al kuhat i jest već znam i to na više načina, a i ne kolebam se više oko toga što mislim o pojedinim kulinarskim drangulijama, odnosno o mitovima i legendama oko pripreme hrane, tzv. kalorijama i ostalim besposličarenjima naše poremećene kulturne svijesti (al učeno zvučim kad si dam truda, ha?!).

Jednom kad dovedete u pitanje način na koji je kuhala i rezonirala vaša baba na putu ste da otkrijete čudo kulinarstva i svjetskih kuhinja. Premda, sve je to skolastika dok niste učili kod Kineza u Kini, kod Talijana doma, kod Pakija u Londonu i gutali ustajale crve iz rupe u zemlji negdje posred Crne Afrike (da vam ne smaknu glavu jer odbijate vrhunsko gostoprimstvo), to su kulinari i gastronomi do kojih ja držim. No, svatko prema mogućnostima. Ja recimo otkrivam razne okuse malo kroz putovanja, malo kroz Internet, malo kroz prijatelje svih boja kože, a ponajviše kroz kuharice iz Metroa, one kraj riba i povrća, na onoj drvenoj polici.

Eto, ekskluziva prije same knjige. Recimo da ste i vi odlutali od domaćega tla i sada kusate namirnice koje se zovu nešto kao prnjimrič ili šoba-šoba, sve to s đumbirom i uz kombinaciju kokosa, paradajza i ustajale svinjetine. Mora da ste ponosni kad takvo bizarno jelo uspije. Makar ja sve manje znam što je uspjelo jelo jer nemam iskustvo jela, tako da sam postala posve samonikla u svakom smislu. Ako se da jest - onda je to to. Ako ne da - onda je preegzotično za naš ukus, mada interesantno.

Ali opet, najvjerojatnije ćete, vjerujte stručnjaku, nakon svega što isprobate sretni ko prase u loju kuhat ko svoja baba i maltretirat prijatelje, obitelj i unuke upravo istim onim jelima i pripadajućim pričama kojim je vaša baba maltretirala vas, kojeg god da ste spola. To se zove babin paradoks i još uvijek nije objašnjen.

Glavni je problem s brakom je to što je brak neka varijanta all in one proizvoda – financijska zajednica, stambena komuna, odgojna ustanova, kupleraj i restoran, sve vođeno od strane samo dvije osobe, od koje je jedna muškarac. Znate da ne može uspjeti. Video, televizija, mikser i fen za kosu. Ima takvih pokušaja na tržištu tehnike, ali pravi znalci ne kupuju te integrirane pizdarije. Jer NE RADE.

Ipak, neke stvari čak i integrirane u jedno tijelo rade. Netko može biti muškarac, bogat, i dobro građen. Ipak, stvar s brakom je kompliciranija od stanja na tržištu tehničkih čudesa. Ako i možeš kupiti tv bez integriranog miksera, kako naći nekoga tko će biti više manje uvijek tu kada pukne cijev u kući, ili se zaštopa sifon, i to je to? I što kada cijev pukne dok je kod mene ljubavnik? Popravi li on cijev, jesam li ja time nekome nabila rogove? Da li bi se onda tračalo po gradu: taj ti popravlja cijevi gdje stigne!

Uzela sam sina i otišla kod dobrih dragih susjeda. Natočili smo si vina u čaše, dodali leda, gljivili neko vrijeme, a onda počeli pričati. Dok smo se zagrijali, već nas je kolektivno pukao najbolji crnjak kojeg sam pila u ovom životu i skoro su mi suze potekle u dva trenutka razgovora.

Za dvadeset i pet godina braka ponovno su se oženili, ovaj put po vjerskom obredu supruga. Prvi put su se vjenčali građanski, drugi put po njegovom, a valjda će za zlatni pir po njezinu vjerovanju. Vidjela sam slike. DIVNO. Jedan od najsretnijih brakova koje znam gradi dvoje ljudi različitih vjera. Jebiga, tko se voli i tko zna može sve. Ja sam izdržala tri godine braka. I to je to, dok gledam slike jednog dugog, sretnog i uzbudljivog braka.

A onda sam otišla u kuhinju, dali su mi juhe da malo otrijeznim zamantanu glavu, i narezali pršuta, i na podu sam vidjela pluto. Jebeno pluto, najbolji materijal za popločenje doma koji sam tako željela u kući koja je trebala biti dom mojoj sada rastavljenoj obitelji. I kaže meni njezin muž - divan materijal, topao, ugodan, trajan, idelan za djecu. I nabroji sve one stvari koje sam ja danima govorila svome bivšem, a koji to nije htio ni čuti. Jebeno pluto. Malo nečeg na podu da učini ženu sretnom. Njegova je žena rekla baš ono što bih ja rekla da sam imala prokleto pluto na podu i skoro sam počela ridati. A moj već bivši dragi još nije našao dobar-dovoljno-materijal, ali pluto neće, nikako... U našem nikada-domu još ništa nema na podu, goli beton. A moglo je biti pluto. Mogao je biti namještaj, mogle su biti naše slike s naših godišnjih umjesto vječnih čekanja i savršenih odabira za njegovo veličanstvo NOVAC.

Brakovi se poznaju na sitnicama, na detaljima, na odlukama kontra struje, kontra politike, kontra narodnih običaja. Propadaju brakovi raznih vjera, i svi stavljaju jebene pločice na pod, i ljudi se svade oko svega, ali moji susjedi... oženjeni dvaput truse crnjak i smiju se s guštom, nije tajna da im je seksualni život bolji od svake scene prosječnog pornića Private produkcije, dočekuju me kao svoju kćer, hrane me finom goveđom juhom i pričaju mi o putovanju na koje se spremaju na jesen... i o onom na kojem su bili prije mjesec dana.

I jebiga. Hoću li ikada biti kao oni, ili ću ipak biti kao moja frendica, koja je ista kao oni, ali sama, pola njih, kao solenka bez posudice za papar, kao šampon bez regeneratora, ali ipak bolja nego što bih bila ja da sam dala još krvi i života u braku koji je mogao trajati kao što traju mnogi, mnogi brakovi i ostavljaju iza sebe trupla bez duše i života.

Dobijem ja poruku - HTIO BI SE MAZITI.

Al tip ne ostavi adresu da pošaljem plišanog medvjedića ako mu baš prigusti. Baš šteta!

Spremim ja sebe i svoga sinčića i odemo mi fino u grad, na moru, u šetnju. Jedemo kifle i pijemo jogurt i viđamo drage ljude, pričamo, igramo se, gledamo jahte kako se ljuljuškaju u ožarenom moru i na njima preplanule jahtaše obučene u blješteće bijele košulje ili, ovisno o spolu, u lepršave haljinice.

Lijepo nam je. Ništa nam ne fali.

Kad bi se sve zbrojilo i oduzelo na vagi raspada moga braka jedan od faktora bio bi "oklijevanje i kompliciranje oko godišnjih odmora". Nije to primarni faktor, da je sve ostalo u redu, tko ga j... - odem sama i vratim se i sve pet, jasno, ne želim ispasti prokleta sitničava picajzla jer to nisam. Al ima nešto u tom njegovom kompletnom stavu da život treba komplicirati, da ga ne treba slaviti, uživati, guštati, da ne treba živjeti kao da smo i dalje mladi i puni života... nego tati i mami uz starački dementne skute i čekati njihov mig da se krene na jug (jer tko će čuvati staru kramu u neatraktivnoj im nekretnini koja im je pojam života i uspjeha i ljudskoga dosega kao takvog), a zatim na moru eskivirati sve što je lijepo, da bi se čmrljilo doma, da bi se ubijalo crnim mislima, da bi se, da bi se, da bi se. Ma kao da je bitno.

Ništa, samo me presječe povremeno što je moja bivša budaleština izbacila iz svoga života i što je propustio... dječačića koji se tako veselo smije ljudima i gunguli, i štandovima s kičastim nakitom i igračkicama, i psićima, i bebama koje žuljaju krafne i kifle ili sladoled, mene (nije da se hvalim) koja još uopće nisam za bacit, prijatelje i smijeh i veselje i krasno jedno večer, pa jutro, pa podne.

Jer njemu je bilo teško ujutro ustati da se uvati jutarnje kupanje, a zatim preteško da se ode u šetnju, i tako ukrug očaja. Mislim, razumijem da netko odbaci njurganje, svađe, zanovijetanje, stalne naporne financijske zahtjeve. Ali ovo... ne znam može li život biti ljepši i jednostavniji nego što jest upravo sada, a opet u njemu se on nije osjećao ugodno.

Neke stvari ostat će mi misterija za cijeli život.

Moj bivši me hoće natrag. Bez lažne skromnosti - zašto me ne bi htio natrag? Taj dio je neupitan i logičan, pogotovo iz njegove perspektive. Ali nije mi jasno što ja time dobijam, odnosno ZAŠTO pobogu on misli da bih se ja njemu željela vratiti natrag? Valjda se napajao idejama iz Štulićeve pjesme

Upamti jednu stvar u ništa nisam siguran
Osim da te loše zabavljam
Nudim ti šokove, imbecilne tulume
Nudim ti popljuvane gradske ulice
Nudim ti dosadu, peting i disco muziku
Al nema veze, može i gore

pa je valjda okej ne nuditi ništa osim pukog trajanja iz dana u dan.

Ali kako to njemu predočiti? STavit ću se na e-bay pa da vidimo kako stoji ponuda moga bivšega prema drugim ponudama poznatih i nepoznatih. I ne radi se tu o parama, teško da me ijedna para može kupiti. Više pucam na ljudske valute tipa - ugodan godišnji odmor, ili zajedničko planinarenje, ili sklonost ka podjeli kućanskih poslova, ili opća životna proaktivnost, ili životna radost i međusobno bodrenje, takve stvari imam u vidu.

Al dok se još nisam stigla izvjesiti na e-bayu otvaram ovdje hiptetičku aukciju obzirom na informacije kojima raspolažete iz profila i iz bloga i ostalih vidova komunikacije. Ajmo, tko što nudi, bez obaveze, nema čekića koji bilo koga obvezuje.

Pa da isprintam bivšem kako bi on svoju ponudu mogao omjeriti o vaše.

Hvala.

Mogla bih do sutra o razlozima prekida, svađi i svinjarija i odmah bi se skupila masa supatnika i rekla da sve kuže. I ja mogu surfat netom do sutra i pronalazit sličnosti u tisućama priča.

Al ajmo sad malo obrnut stvar.

Kakve lijepe ljubavi znate? U čemu je tajna ljubavi koje su okej, al ne teoretski, nego onako, na primjeru ljudi koje znate?

Ja znam tri dugovječna, sretna i divna braka. I evo što ih karakterizira:

- svi su vrlo dobrodušni i dragi ljudi, jednostavni i iskreni do bola
- nalaze zajedničke interese i u velikim i u malim stvarima, rado ulaze u preseljenja i investicije, al su i sretni u svakodnevnoj šetnji (zanimljivo, sva tri para svaku večer idu van ruku pod ruku u šetnju)
- skladni su po pitanju materijalnoga (da, da, kolikogod to tužno zvučalo) - oboje rade, često vrlo mnogo i neprestalno su zabavljeni kako uljepšati dom, kako otputovati, kako si priuštiti (sebi ili djeci) ovo ili ono
- vrlo su druželjubivi
- puno se smiju

A sad vi, pa da nešto naučimo...

Nedavno me draga muška osoba pokušala zavesti, pri tom mislim seksualno. Ta draga osoba mi je draga do neba, zabavan, a naše je prijateljstvo prekaljeno mnogim iskušenjima života, naših obitelji i poslova. Meni došlo malo čak i žao, čuj stari, zgodan si, dobar, pametan, čak mi se i sviđaš kao osoba, al no way. No way. Možemo bit cimeri, možemo zajedno na ljetovanje, al no way ništa, nada (ovo je španjolsko ništa). Gleda on mene, uvjeren je bio da se ja ložim na njega, i niš mu jasno.
 
Čuj stari, razmišljam da odustanem od seksa kao takvog, na dugi, dugi rok. Kad pogledam unazad, svaki od partnera bio je jedan previše. Ne volim se rasipati okolo, kad ljubim, onda ljubim dušom i tijelom, a iz svega toga uvijek izađe nešto loše. Osim onaj jedan put, s onim dragim dečkom. Kad smo se na početku veze iskreno porazgovarali i zaključili – puno je tu emocija, puno je tu strasti, međusobno se cijenimo i zgodni smo i sve, ali nikad ne bismo bili sretni jedno s drugim, čisto ono, staviš crno na bijelo što bih ja, što bi ti, gdje ću ja, a gdje ti. Ja doduše jesam malo cmoljila nakon toga jer mislila sam (tuka ženska) da bismo se ipak, uz pravu ljubav, mogli uskladiti. Ali nakon svega – jedino mi je on uspomena na koju mogu misliti bez da mi je zlo i bez da mi hitno treba injekcija za seksualnu amneziju. Ne volim što su me budale poznavale tamo gdje sam najintimnija i najranjivija.
 
Seks je super, ali to je, štono kaže moja pokojna baka i svaki pristojni kršćanski misionar – to je šlag na torti. Kad si jednom došao do torte, nek je što više, nek je svaki dan kava sa šlagom i šlag sa šlagom i kolači sa šlagom. Al polako kroz predjelo, hladno i toplo, kroz juhicu i sarmu, pečenje i salatu, i kavu i pauzu za čaj… Vrag je samo to što se evolucija poigrala s nama i osigurala sebe  time što nas gura i gnječi i traži i stišće, anestezira nas i drogira i baca nas jedne k drugima bez kriterija i smisla, pa je jaaako teško do nemoguće (čini mi se) hladne glave i u celibatu pristupiti procesu odabira partnera za život. Trebalo bi nekako imati sređen seksualni život kako bi se mirno moglo pristupiti upoznavanju i odabiru partnera, što je, dabome, glupo do nemoguće, a nadasve nonsens.
 
Netko je nekad rekao da ga više takve stvari ne zanimaju, više ga zanimaju neke alternativne stvari tipa priroda, more, šuma, šah i tako. Taj se napatio, što reći, razumijem ga. Sad ispadam zadnja konzerva, al ako tako treba bit pa da bude mir u kući, dobro. Ovaj ću put primijeniti Trnoružica style – ležim u gustišu i čekam nekog odvažnog momka koji se spreman viteški boriti za svoju uspavanu ljepoticu, tako nekako. Nisam doduše sigurna kako da se osiguram od zaljubljivanja i zaluđivanja, te posljedičnog zaglupljivanja i kako da odvojim žito od kukolja, ali sam sigurna da je jedini frajer vrijedan pažnje onaj koji je u stanju odložiti gratifikaciju u interesu višega cilja, što isto vrijedi i za mene. Jednom je rekla jedna moja kolegica, vjerski fanatična: ona će se suzdržavati od seksa prije braka, a kad se ožene – ima da je pomete sto puta prvu noć. Nisam sigurna da je to bit kršćanskoga učenja u koje se klela, ali negdje na pol puta između ove u biti perverzne logike i stavljanja mozga ispred žlijezda u interesu pobjede duha i razuma vjerojatno galopira budući princ mog srca, duše i tijela (gledala sam previše holivudskih filmova).

Još par dana i partimo. Na more. Imam plan protiv letargije - jutarnja kupanja, poslijepodnevna kupanja, fine delicije se kuhaju dok sin spava svoje popodnevno njonjanje, kafenisanja ako se nađe slobodnih dobrih duša u zaposlenom malom mjestu gdje idem, ili možda novoupoznati stranci i turisti, kao ja... i knjige, puno knjiga, dok dida i baka trče za unučićem po terasi okruženoj palmama.

I večernje šetnje u preplanuloj koži i nekom finom laganom perju kojim ću se počastiti.

I san. PUno sna. Po dr. Kneippu trebalo bi me to skroz sastaviti - voda, san, hrana i užitak. Vidjet ćemo.

A onda - opet posao. Nadam se jače, žešće i punom snagom. Da mogu napisati u profil da sam magistrica ;)