Dugi je put......

U filmovima simboliziraju smrt, a i vještice ih drže na ramenu. Te crne ptice žive i na smetlištu gdje jedu smeće i čiste prirodu,pa su tako ekološki osviještene ptice:-))

Volim te životinje (a koje ne?)

Oduvijek sam voljela skitati po prirodi. Družila sam se sa četiri sestre koje su živjele u predgrađu, u maloj, slatkoj kućici sa velikim dvorištem pored šume. Često sam odlazila k njima jer sam voljela prirodu, a one su sa godinama sve više težile izlasku u grad.I tako me mama tih cura zamoli da joj ostanem praviti društvo. Znala je, da me treba spasiti nagovaranju prijateljice, da odem sa njima i da više volim odlazak u polje.

Livada sa bijelim ivančicama i divljim karanfilima šarenih boja, crveni makovi oko velikog oraha, trešnje , polje sa mrkvom , karfiolom, mahunama i kukuruz, sve je to meni bilo zanimljivije nego plesanje i druženje sa dečkima, ipak sam bila najmlađa.

Na orahu u blizini kuće je bilo nekoliko vrana koje su znatiželjno promatrale moj dolazak. Nisu se uplašile, možda zbog moje duge crne haljine i duge crne kose do pojasa, šiške i moje skoro posve crne oči činile su me njima dovoljno sličnom:-)).

Nakon našeg prvog susreta koji je tako mirno prošao, nastavile smo se družiti gotovo svaki dan nakon škole. Uvijek kad sam došla bilo ih desetak, nakon što bih sjela na jedno improviziranu klupicu čulo se kra-kra i doletjeli bi ih pedeset – stotinu, ...nemam pojma jer mi ih nije nikada uspjelo prebrojit . Ustala sam , one se spuste na zemlju i krenemo mi u šetnju po livadi, punoj prekrasnog samoniklog cvijeća, noseći vrećicu kruha kojeg nikada nije bilo dovoljno, pa bi prije mog povratka kući za rastanak još malo posjedile ispod oraha. Nosila sam jastučiće jer su mi obavezno salijetale na ramena. Mnogo ih je ostalo dolje, a nekoliko bi ih odletjelo na stablo i bacalo orahe iz visine na jednu stijenu i kada bi ga uspjele razbiti, polako su ih ove donje grickale, a zatim bi se zamijenile. Drugi ljudi im se nisu mogli približiti, napale bi ih, ili bi pobjegle. Štitile su me .

Pored oraha je pokušavao rasti i kukuruz, ali uz tolike vrane mu nije baš uspijevalo. Mama od tih sestara se nije na vrane ljutila, naprotiv – bila je zapanjena njihovom vještinom sa orasima, ali nakon dvije godine kukuruz se više nije sadio.

Najdojmljiviji je bio prizor zimi ..svuda oko mene bijeli snijeg, ja sam voljela odjenuti crni kaput i sa svojom kosom i tim vranama prizor je valjda bio nevjerojatan za oči, pogotovo kad su znale da odlazim kući , sjele bi na žicu , nebo plavo , zalazak sunca ,mladost .... a što da pišem više,.. bilo mi je prekrasno.

družile smo se tako osam godina:-))

c/p iz mog bloga( uz mini popravak ) 2010, ali kao dokaz, da su vrane jako pitome i druželjubive, naravno ako se ima strpljenje i volje a bez ljubavi itak ništa!

-----kako odagnati tugu žalost, kako osušiti suze kad netko koga voliš ode.....ima recept?

Ruže su za Trnoružicu , ali mogu gledati i svačije okice:-))