jedna gitara

 
Upitaše me neki ( uvijek ima tih radoznalih) tko je ta susjeda Kata a što se u mojim blogovima ponekad spomene… i pada li to samo nešto iz moje kutijice sa natpisom USPOMENE? A ne, ne a već ranije sam isprič'o  pričicu tko je Kata, moja susjeda sa kata, odmah tu vrata do vrata. … Ne tome tako davno, čak bi mogao reći onomad, Iskrica je povela sveobuhvatnu hajku na nepoćudne blogove, valjda po ugledu na skorašnju akciju USKOKA, pa je veleumno ocijenila i procijenila kako su moji blogovi i komentari vrlo nepoćudni te mi je svaki dan slano nekoliko upozoravajućih poruka o tome.  Malo me je to i začudilo a potom i unijelo nervozu oko mog bivanja na Iskrici. Da pojasnim, nije mi drago dobivati službene dopise, odmah se i naježim a i kako ne bi, podsjećaju me na opomene, rad kašnjenja u plaćanju redovitih računa, pa onda na obavijesti porezne uprave ili pozive suca za prekršaje rad parkiranja….Tko voli takve poruke? Baš i neznam. Et', toga radi i dolazim na Iskricu a sve u nadi da na trenutak «pobjegnem» od tih službenih porukica i sa nadom da mi se obrati koja dama, to je uvijek ljepše i prijatnije, čak i srce veselije zaigra…. I nema šoka kad otvorim poruku… Da bi udovoljio jačem, obrisao sam svoje pričice…
Eto, bilo je tako a neki se možda i sjećaju, malo i sa tugom, kao i ja…
Bilo pa prošlo mislim, no ovih dana sam obilazio kirbaje … u mjestima gdje imam i prijatelje. Bilo je veselo, kirbaji u Slavoniji su uvijek povezani sa  veseljem, dobrom glazbom, plesom, pokretnim tezgarima, luna-parkom sa ringišpilom … i da ne nabrajam ta sva čuda tehnike na koje možeš potrošiti brdo novaca. Uvijek na kirbaju kupim i nešto za nekog… susjedu ili prijateljicu a ponešto i za sebe, rad sjećanja. Ovaj put to nije bilo licitarsko srce, neke sitnice, suveniri i jedne naočale ( one za čitanje, kirbajske)…Sad baš se i ne sjećam jel to bilo u Rokovci, Ivanovcu il' u Vinkovci…Obilazim to svake godine, kao i prijatelje, da ne ostanem «dužan» jer svi oni kad svrate u grad svrate i do mene.
E sad, uz pomoć tog optičkog pomagala za čitanje, zavirih u koš za smeće mog kompa, da vidim čega ima i jel to mogu na vjeke  zdilitat. Kopao sam i prekapao, nekakvi dijagrami, tabele, skice… i kad sam već htio odustati od pregleda i sve «pokopati»,  ugledao sam jednu pričicu, pričicu o susjedi Kati. Iskreno rečeno, i obradovao sam se, bar neću sad morati iznova pisati o svojoj susjedi. Eto, iznova a opet dobra, susjeda Kata.
 .
 ...nemoj..., Baš sada mi kažu tamo neki, kako nije vrijeme danas za sanjati nešto lijepo, a napose ne snove nove jer je upitno mogu li dobre stvari opet da ponove. Hm, baš «optimistično»..., nemoj jučer, nemoj danas..., a sutra, što će reći sutra? Ej vi optimisti a i vi romantičari, baš me briga što mislite i što vam je sad želja,  ja želim večeras samo malo, jednu kap veselja a tada će biti ljepše i sutra. Krv u meni opet ključa a i ova moja "buća" može ući i na koja uža vrata,... kao što je ima susjeda sa drugog kata. Eeeej, kad ta zanjiše svoja bedra… i ponudi  usne i njedra...., a tako vedra.., uh, mrak mi na oči odmah pada, jer topi se sva od slada. Ma koja Pamela ili neke njoj-zi slične, druge, mojoj susjedi Kati mogu biti samo do koljena, kao sluge. Uvijek je dobra, živahna k'o neka kobra, a ona vam  ima običaj da dobrosusjedske odnose širi …, a sve dok se sa onim njenim momkom ne pomiri...Hm, danas imam peh, danas nije kod kuće.., valjda se pomirila sa njim jučer..., baš šteta a htio sam večeras da se uz nju tješim…, pa onda malo i da zgriješim. Hm, zar je grijeh ako se nešto dobro radi, pa još mazi, il' gladi... Ne, nije to grijeh,… mislim da tako i moj prijatelj Partijski  kaže, a on "nikada" ne laže. Imal'  kog danas, da odemo na kavu i da bacimo spiku pravu a moglo bi i štogod više, pa neka se i okolina njiše…to je valjda rad ovog ljetnog lahora ili nekog drugog povjetarca, pa sam već i pomislio kako  u meni više ne vidiš nekog stranca;-))). Hm, hmm, ne znam što se to sa mnom događa i počinjem li pričati iznova bajke??  Ehej maaaalenaaa, nedostaješ mi večeras…, a i dodir tvoga ramena…

... virtualci, sanjalice i ostali....znanci! Imal' čega??

...ajde Kato, ajde zlato, ajmo celer brati... tako pjesma kaže a ja bih dodao, ajmo u šumicu da vidimo zvijezde ili krošnje u kojima se  ptice tamo gnjezde...Izleti u prirodu su sve rjeđi a uskoro će i hladniji dani, možda i hladniji nego lani. Toplinu danas tražim.Imal' toga negdje?? 

Danas sam nešto tužan a dan je bio divan, neznam što je, nisam skoro ni sanjao san ružan… Porukice mi više ne stižu…. čak i mudroseri sa iskrice mi više ne šalju ništa (one nepoćudnosti, blog, komentar…). Zar sam zaboravljen? Ostavljen na milost i nemilost ovoj žutoj jeseni,  dok mašta sanjari u meni?

Sve manje me na Iskrici ima… a uskoro će i zima. Admini mi stalno šalju te njihove glupe poruke (nepoćudan Blog, nepoćudan komentar), kao da meni to treba. Pih, neka si to zakače za uho kad su već toliko pametni. Živim u nadi da će im jednom i mozak proraditi te da će shvatiti što im je pravi posao a za koji su i plaćeni a ne da meni šalju te njihove gluposti. Više njihove poruke i neću čitati, jednostavno ću ih obrisati. Budu li ustrajali u svom blesavom naumu, sa tim nepoćudnostima, uništiti će ovu stranicu (možda im je to i u interesu?), obratiti ću se izravno gazdi Iskrice.
Eto, nek' i ovaj blog izbrišu, ovdje ionako nema više šale… samo adminove podvale.  (No opet moram reći, možda su se malo i opametili, danas nisam dobio ni jednu. Svakom jednom svane, kažu)

E, kada samo pomislim koliko sam vremena smišljao nick kojim ću se prijaviti na Iskricu…htio sam da bude nesvakidašnji ali opet blizak svima…Računao sam da je to jako važno, prvi je utisak značajan i da treba djelovati snažno. Sva zvučna imena i nazivi već su bili zauzeti pa sam skoro i odustao od prijavka no onda jednog dana jedan iskričan me potakne riječima i pričom kako je ovdje na Iskrici vrt prelijepih ruža, koje samo čekaju da ih netko ubere. Još uvijek sam se malo dvoumio, nisam imao zvučni i značajan nick a ni na riječima, posebno pisanim, nisam jak….al' sinoć nisam izašao u grad, neke opravke u kući (veš mašina). Potrajalo je to neko vrijeme i kada je sve bilo gotovo za izlazak je bilo kasno. Kud' ću sad, mislim si, pa na Iskricu….pa malo i pomalo  čitam te vaše pričice…napuklog ili sasvim puknutog sadržaja. Gledam pa ne mogu ni naslutiti gdje je taj vrt prelijepih ruža….samo trnje i kaktusi….tek pokoja iskrica.   Jesam li zalutao ili ova Iskrica ima još koju stranicu, tamo gdje je ljepše? 
Savladavši prvotno razočaranje i obeshrabrenost, odlučim se ipak napisati nešto, onako kratko i bez veze a sve po ugledu na pročitane tekstove, radi druženja i eventualnog razgovora kroz komentare. Šipak, nema komentara a ja čekam uz monitor bez veze…trnje i kaktusi me obilaze, ''em ti tako druženje.  Danas, kad malo bolje razmislim, možda je tako i bolje, barem se nisam morao truditi odgovarati takvima…i još biranim riječima…Razočaran sam, zar je ovo Iskrica… ili samo što je od nje ostalo? Eto, toliko od mene… ništa lijepo ili manje lijepo… i ne očekujem komentar jer ovo je moje viđenje, pa nek' znate… Uostalom, baš me briga, tako je kako je na Iskrici, sa mnom ili bez mene.