Sedamnaesti kolovoza

Dječice moja, većina vas je posljednjih dana bila uzbuđena i s velikim očekivanjima, a naposlijetku svega tužna i razočarana poradi jedne nogometne utakmice. Budući nisam novinarčić meni možete vjerovati na riječ kada vam kažim, i to obrazložim, da ste u velikoj zabludi i bezočno izmanipulirani. Ovo drugo, a što uvelike uvjetuje prvo, ponajviše od medijskih piskarala za njihove dnevne potrebe. Oni podižu temeperaturu do usijanja stvarajući nebulozne konstrukcije i neprestano uskačući sebi u usta bez ikakove stalnosti u karakteru. Drugim riječima, novinska škrabala samozadovoljno žderu vlastiti drek i to je tako neukusno i deplasirano, a mase puše njihove fore. Nogomet jest važan, ali ne i za onu većinu poklonika koji se još uvijek toj stvari, iz gluposti ili neznanja ili pak bolećive nostalgije trude vidjeti ono što on uistinu izvorno jest – samo jedna od inače lijepih i uzbudljivih sportskih igara. Pokojni dr.Vrcan, premda i sam svojedobno sklon zamornim onanističkim novinskim nastupima, no za razliku od spomenutih utemeljen u znanju i s pravim razumijevanjem, više je puta opisivao simptomatologiju svega nezdravog i nesportskog u današnjem sportu, a naročito nogometu. Davno je on ustvrdio kako je sport danas nastavak međunarodnih bojeva samo drugačijim sredstvima. E upravo tu dimenziju koja sa sportskom igrom nogometom ne bi smjela imati nikakvu vezu, a koja današnji nogomet poglavito određuje, prije svih podražavaju beskičmenjaci u ne samo sportskim novinskim rubrikama. Jer hoće li oni i danas nakon što je reprezentacija Engleske deklasirala reprezentaciju Hrvatske i dalje biti jednako „mjerodavni“ i „vjerodostojni“ s natpisima tipa „Englezi su doputovali u Hrvatsku piti, trošiti i izgubiti“. Naravno da hoće; svakog se dana mora nešto srati da bi upotrebljeni toaletni papir mogao biti uredno dostavljen u prodavaonice kako bi se njime obilno nahranili oni u potrebi. Ukratko, pisalo se, odnosno sralo, puno i uvjerljivo o pojavi kao što je jedna sportska igra i tako formiralo mišljenja, podgrijavale čežnje i podjarivale strasti masi bez obzira što se ni jučer na famoznom mjestu događaja nije stvarno uspjelo vidjeti puno od igre i imati radosti od one ljepote koju bi ta igra prije svega morala sadržavati. „Veliki strateg Capello sa svojom jedanaestoricom rabijatnih trkača nadvisio je hrvatskog čovjeka godine i njegovu jedanaestoricu plemenitih pulena ne dopustivši im da razviju tkanje njihova ubojita sitna veza“. A od stvarnog kvaliteta nogometa u smislu nogoloptačke vještine vidjelo se tek nekoliko lijepih dodavanja Engleza i dva do tri fina prihvaćanja lopte Waynea Rooneya, koji usputno rečeno, u vlastitom klubu žrtvuje svoju neospornu nogoloptačku vještinu za krajnju učinkovitost momčadi bjesomučnim trčanjem uzduž i poprijeko terena. Ova posljednja Štimčeva opaska(ne možemo mu osporiti odlična opažanja ma koliko bio prijetvoran i ljigav) najbolje dočarava što sportska igra nogomet danas uistinu jest. Gotovo isto ono što je još pred dvadeset i više godina u jednoj pjesmi opjevao lucidni bend staro „Zabranjeno pušenje“:
„Tko igra za raju i zanemaruje taktiku završit' će karijeru u nižerazrednom Vratniku...“ Ali zašto onda raja i dalje hrli na stadione, zašto njome tako manipuliraju i zašto upravo ona drži na životu nogomet kojem je sama najmanje važna?

Danas rastući fenomen homoseksualnosti nipošto nije tek stvar trenda, kako o toj pojavi vole popularno izvješćivati u medijima, većsve jasnija anticipacija naskoro dominantne spolne orijentacije i neizbježne realnosti koja nas očekuje u bliskoj perspektivi. I takav napredak seksualnog osviještenja na radost je svakom suvremeniku koji teži kvalitativnim pomacima u bilo kojoj egzistencijalnoj sferi. Osobno sam vrlo ponosan na činjenicu što sam relativno rano, a svakako na vrijeme, uskočio u taj vlak koji neumoljivo juri k cjelovitijoj i shodnijoj sutrašnjici. A kada se samo sjetim kako sam negdje na pragu dvadesete u ljeto izležavajući se jednog popodneva na plaži u društvu vršnjaka Stjepana bio glede toga kolebljiv i nesiguran. Naočiti Stjepan u jednom mi je trenutku dok smo tako nauznak izlagali svoja mlada gipka tijela sunčevim zrakama iznenada zavukao žudno ruku u gaćice i prstima dodirnuo moj ogoljeni glavić. Zbog neugodnosti i nesnalaženja koja su me obuzela hitro sam ustao i otrčao u more s isprikom da mi je postalo prevruće na suncu, a kasnije hinio da se onaj trenutak nije ni desio. Nikada neću dovoljno prežaliti moje tadašnje, u najmanju ruku, nezrelo i djetinje ponašanje. Stjepan je bio divan mladi muškarac, a kako sam kasnije doznao od nekolicine kolega, i izvanredno maštovit, vješt i potentan ljubavnik. Pored svega navedenog priroda ga je još i izdašno obdarila, što je usputno govoreći među nama predanim ovoj prestižnoj sklonosti, naročito na cijeni. Uza sve to Stjepanovo je spolovilo savršeno oblikovano pri čemu je svakako vrijedna napomena da je to u velikoj mjeri plod njegova vlastita ustrajna rada. Naime u našim je krugovima dobro znano i nije tajna kako je Stjepan dugo i pomno proučavao kultni istočnjački priručnik pod nazivom „Tao ljubavi“ da bi se naposlijetku zdušno i marljivo prihvatio ondje temeljito opisanih uputa i vježbi za preoblikovanje penisa. Rezultat koji je uspio postići redovitim prakticiranjem tkzv. mužnje penisa upravo je fascinantan. Njegovo spolovilo vremenom je poprimilo najoptimalniju moguću formu i oni koji su ga imali sreće uživati, bilo u anusu ili usnoj šupljini, suglasni su da je užitak koji pruža Stjepanov gljivasti ud neponovljiva strastvena naslada.
Nadalje, ukoliko ste posvećeni muškoj istospolnoj ljubavi, kao jednako i na svim drugim područjima ljudske djelatnosti na kojima se nadate uspjehu i zadovoljstvu, imperativ je disciplinirano poštivanje određenih pravila. Prije svega, ma koliko otpozadi bili podatni i topli, naposlijetku tko od nas to nije?, svejednako morate biti u svakom trenutku na dispoziciji partneru svesrdno davati na uživanje vlastiti ud. Tek kada se taj općenito zahvalan i učinkoviti princip dokraja usvoji i na ovom polju njegov usvojitelj ima opravdano očekivati ispunjenje u čestim primanjima.
Sada ću za kraj kao rezime svega navedenog obraniti tezu kojom sam hrabro iznio predviđanje skorog vremena u kojem ćemo se, barem kad je o spolnosti riječ, bitno čvršće integrirati. Muškarci i žene su , tomu svakodnevno svatko od nas ponaosob ima prilike svjedočiti, prerazličiti ne samo u biološkom i fiziološkom smislu, ne samo u tjelesnoj konstituciji, već i , što je neusporedivo od svega navedenog odsudnijeg značenja, u prevelikoj nepodudarnosti psihološkog ustroja i funkcioniranja. Jezikom svakodnevice: „One(žene) hoće ono za čime mi (muškarci) uopće ne hajemo. I obrnuto“. A zatim još, što je samo po sebi nepomirljiva opreka i nepremostiva zapreka: „ One(žene) žele to naročito onda kada je nama(muškarcima) posve neprihvatljivo jer je traženo u vrijeme nama rezervirano za naše primarne potrebe i želje. I obrnuto, naravno.“
Ili kako je jedan moj sporadični partner, vrlo mudar u svojoj jednostavnosti, jednom rezignirano ustvrdio: „To je ipak drugi spol.“
Osporavatelji moje teze, već predmnijevam, prihvatiti će se predvidljivo onih argumenata poglavito fiziološke naravi tipa „ženama je po prirodi određeno poradi potomstva primati u sebe muškarčevo sjeme, a i sama rodnica je takove građe da u sebe skladno prihvaća muškarčevo nadraženo i ukrućeno spolovilo“. I takve bi tvrdnje doista sasvim dobro stajale da kojim slučajem nismo u 21 stoljeću u kojemu je naš planet alarmantno prenapućen te skrajnje nepodatan za dalje razmnožavanje ljudske vrste i kada na početku nove ere tehnologija ne bi bila toliko uznapredovala da raspolaže tolikim materijalima i napravama koji nenadomjestivo uspješno služe darivanju naslade najintimnijim ženskim predjelima. Nadalje, kako je nas muškaraca koji ljube muškarce u sve većem broju naše sestre itekako bivaju sve svjesnijima da njihove donedavne heterogene sklonosti primarno proizlaze i kao rak rana čuče u naslijeđenoj ovisnosti o muškarcima “ lovcima“ koji to već odavno nisu i stoga se emancipirano u sve većem broju prepuštaju milovanjima partnerica, što im je po tjelesnim i duševnim predispozicijama svakako prirodnije i prikladnije. Jezikom popularne literature: „Žena najbolje zna kako i kada dirati ženu, a to isto, naravno, vrijedi i za muškarce u njihovom međusobnom ljubavničkom odnosu.“

Dragi moji, još jutros bio sam tako veseo i za šegu, ševu, pa čak i malu šoru spreman. A što je to večeras s vašim najmilijim? Uviđam kako neodgodivo moram sa štemerima dogovoriti rušenje zida u gajbi poradi premještanja balkonskih vrata. Bojim se ne samo koliko ću zbog toga morati prosuti kikirikija već i što bi mi štemeri sve mogli delati u mojoj neupitnoj izočnosti. Imam nove krevete i ponajviše strepim da se prašnjavci i ljenjivci ne budu po njima valjali dok ja budem grizao nokte u miljama udaljenom uredu. A kako li je još ovo jutro bezbrižno započeo ljeta na izmaku dan. Šetuckao sam kao i obično uz plažu i u prolazu čavrljao s babama kupačicama.
-"Gdje Vam je pribor?"-upitala je baka maloga Vida aludirajući na moj poslovični neseser s priručnim alatom.
-"Otkada su me pokrali lupeži na povratku iz diskača ne usudjujem ga se više nositi sa sobom."-odgovorio sam.
-"Bože, svašta!"- zabezeknuo se babac.
-"Ali ne bih ni riječi više o tom jer mi izaziva ljutnju, a šteta se je žifcirati u ovako divan dan."- sasjekao sam u korijenu svako dalje besmisleno naklapanje. I ruku na srce istinu sam joj rekao;drsko su me pred neki dan lišili osnovnih potrepština divljaci na povratku iz noćnog kluba u rani jutarnji sat. A bilo je u mojem neseseru pravih stvari; i odvijača, i ključeva, i mala zgodna priručna pumpica...Jer uvijek je ženskadi bilo potrebno nešto zašarafiti, odšarafiti, napuhati dušek...
-"Gdje Vam je pes?"- okrenuo sam se prema dobrodržećem babcu u dvodijelnom kostimu. 'Koja ful dobra vimena ima za svoju vremešnost!' - pomislio sam u sebi. Jest da sam još dečko koji ima aspiracija prema mladim guzama i vitkim nogicama, ali daleko od toga da vlasnicu peseka ne bih pomuzao.
-"Tu je, vidite, legao je pod stijenu kako bi se zaštitio od sunca...A ne volim ni ja jako sunce. Zato i jesam na plaži ovako rano." - otkriva mi još mokra kupačica.
Gledam je, sve vrlo dikretno, ne prekidajući ovo ljubezno, kulturno i druželjubivo općenje u prolazu. A već dobrano osjećam živahnost uda.
O pičiću moj stari! Kako li si samo uspio ušćuvati te vulkane!? I idem dalje bez pribora. Ćutim silnu potrebu za jebom. To je dan! Kad ima pravog poticaja među nogama. Kad te ne guši stroga pragma. A ne štemeri, ne majstori, premještanje balkonskih vrata da napravimo mjesta za štednjak, zamjena olovnih vodoinstalacija novima plastičnim, drugačije postavljanje električnih vodova...Hoću da ud pjeva svoju pjesmu, hoću jutrima nabacivati mamac, a duga popodneva i noći sladostrasno gnječiti i stiskati dobra vimena. Bakicu častiti spermićima mladića...Maska za vaš ten; hrani i štiti, lako se skida...

Kako je pasionirani rekreativac i vicu skloni Radivoj pao u nemilost lokalnih redarstvenih službenika

Kao i obično u to vrijeme, između 5.30 i 6.00h, toga je dana pasionirani jogger Radivoj trčao kroz mjesni parkić. Premda još nije svanulo i bilo je polumračno kraj jedne klupice uz stazu pažnju mu je privuklo nekoliko restaurantskih ubrusa natopjenih krvlju.
'Netko se dobro porezao'- pomislio je i nastavio dalje u nešto pojačanom ritmu obodren saznanjem kako je dobro što ne noćari i živi kreposno. Budući je u gradiću bio znan kao vrlo redoviti rekreativac i rijetki trezvenjak budan u tako rani sat nije prošlo dugo i on je pozvan u policijsku postaju kako bi eventualno ponudio kakvu informaciju. Tamo je doznao da su se koji sat prije njegove tjelovježbe baš u parkiću u kojem joggira sukobili noževima dvojica mještana s dvojicom državljana Bosne i Hercegovine. Navodno je jedan od Bošnjaka u tom okršaju bio kritično posjećen. Odmah mu se je nametnula misao o onoj staroj kako nije vijest kada pas ugrize čovjeka, ali itekako jest ako se desi obrnuto. Uputili su ga nazad na mjesto događaja gdje su dvojica policajaca vršila očevid kako bi dao odgovore glavnom istražitelju što je i na kojem mjestu točno vidio za vrijeme joggiranja. Na tom improviziranom borilištu policajci su upravo postavljali kvadratiće s rednim brojevima i fotografirali iz raznih kuteva. Posvuda je bilo svježe krvi kao u klaonici. Dok je mlađi mršavi istražitelj u gumenim rukavicama bio zabavljen razmještanjem CSI rekvizita stariji je debeli unosio u blok podatke i žvakao mortadelom dobro nadjeveni veliki sendvič. Dočim se Radivoj pojavio odmah ga je upitao:

-„Na kojemu si točno mjestu vidio te krvave ubruse?“-

-„Tu odmah ispod pored one klupe. Bila je tamo i nekakva crna svilenkasta marama ili kravata koja je mogla imati veze s tim.“- odgovorio je.

-„Jesi li siguran da nisi vidio i jednu blijedo crvenu, skoro roza majicu, kratkih rukava?“-

Na to pitanje proradila je već poslovično vrckava Radivojeva priroda i on se više nije mogao zaustaviti. Znajući da je u pitanju ozlijeđeni Bošnjak i doživljavajući Bosance prema onim došljacima koji su njegovo rodno mjesto posjećivali kao građevinski radnici i za rijetka slobodna vremena izlazili u grad odjeveni u smeđe ili sive sakoe Bosanac u rozoj majici pričinio mu se kao dobra šala.

-„ Ovoga puta je Pink Panther izvukao deblji kraj?“- na pitanje debelog odgovorio je pitanjem.

-„Pokušavaš li se ti to zajebavati samnom joggeru?“- bijesno je dreknuo policajac žderač i nehotično pogodio Radivoja u prsa dopola sažvakanim komadom sendviča.

-„Ni u kojem slučaju gospodine inspektore! Služimo narodu! Samo ne pucajte!“- Radivoj je potpuno ušao u element i ukočio se u stavu mirno.

-„Odjebi joggeru! Nisi ni od kakve koristi! Ne dao ti Bog da ti budemo u potrebi! Ti takav služiš samo svojem blesavom dupetu!“- dokraja se raspizdio pretili istražitelj.

-„Na zapovijed!“- na peti se okrenuo Radivoj i stao brzo i energično marširati strojevim korakom od mjesta očevida. Čuo je još samo kako ga je debeli komentirao kolegi:

-„Koji degenerik majku li mu nabijem na kurac“-

Danas s kolegama Makijem i Zokom idem izbacivati namještaj iz stana. Otegnuti ćemo papke. Nije to kao u Opuzenu kad se namještaj baca preko balkona ispod zgrade. A tako bi bilo baš lijepoga ršuma...Zoka, Maki i ja morat ćemo to grbačiti sve niz stube pa na kontejnere. Ipak u svemu ima i dobra stvar što sam ohladio cijelu kištru piva. U pauzi ima da sjednemo na balkon, pripalimo si joint i nalijevamo. Nadam se da će kao i obično ispod prolaziti trebe. Jest da je neka sjebana ura, sedam, kad se sve manje vraćaju s kupanja, a ni u noćni izlazak ne odlaze baš previše. No uvijek će pokoja skoknuti u market i dati nam priliku da joj zazviždimo i dobacimo koju urnebesnu. Već imam nešto od repertoara u pripremi. Npr:

-"Fijuuuu...! Crna! Ti, ti maco...Evo moga frenda Zoke koji kaže da bi ti stavio žilavo meso! Šta kažeš?"-

Ha, ha, ha...

A jest sam se danas zajebao. Neke pičke su toliko ružne da sliče na muškarce. Nisam kratkovidan, ali okrenem se ja i ugledam na udaljenosti stariju trebu koju poznajem otprije i sve kao nešto gledam da bi usporio i pustio je ispred sebe jer mi je se nešto provjerava otpozadi. Kad stigne ona na pet- šest metara od mene, a ono to nije ona nego neki sijedi talijanski peder...
U pičku materinu!
A kako tek muškarčad može biti ružna. Nikad nisam mogao razumjeti što žene mogu vidjeti u muškarcima. Muškarci su, barem većina, ružni k'o psi đukci. Imaju noseve kao krompire, buljave oči i nerijetko klempave uši. Još ako su stariji od četrdeset onda su prave karikature. Ali nije dobro ni ako je muškarac ljepušan. Uvijek ti može prići neki rabijatni robijaš i reći ti otprilike: 'Pičkice, ja bi te karao u dupe!'

Uvijek poslušajte nečiji iskaz s izvjesnom dozom rezerve iz razloga što je u biti svaki iskaz osobna interpretacija. Kinez Lao Tze koji je kako u svoje vrijeme, tako i kroz dugu povijest, općenito smatran mudracem, govorio je: „Tko govori, taj ne zna. Tko zna, taj ne govori.“ Ili: „Ja sam nerazvijen kao malo dijete. Kako sam glup i ograničen! Više ne poznajem samoga sebe! Svatko blista sa svojim znanjem, samo sam ja usamljen u mojoj tami. Svi mogu dobro razlikovati, samo sam ja glup.“
Volim s ljudima popričati na temu pušenja duhana. Svatko o tome nešto zna. Volim popričati o toj temi jer mi se čini da je uživanje duhana loš povod za selidbu duše. Na vratima na koja se nadam jednom pokucati mogao bi me Sv. Petar dočekati riječima:

-„Zašto si čitavo vrijeme čađio kad ti se nije ugradio fumar? Iza ovih je vrata čisto i zračno. Dolje ispod se loži pa izvoli sići.“-

Budući sam znao da građevinski poslovođa Nikola voli blistati sa svojim znanjem nisam mu postavio izravno pitanje već sam u njegovoj prisutnosti nabacio mamac:

-„Sinoć sam se otrovao duhanom.“-

Kao što sam pretpostavio poslovođa Nikola je nato imao što reći:

-„Ako si se otrovao, onda ti nisi pravi pušač. Ja sam pušio trideset godina i jednom sam si zabio u glavu ako izdržim ne pušiti tri dana, uspjeti ću se ostaviti zauvijek. Ja cigarete nisam pušio već žderao. I do pet kutija dnevno. Kako sam palio jednu na drugu cigareta mi je uvijek visjela na kraju ustiju. Već mi se je na dijelu usnice počelo stvarati nekakvo zadebljanje i gotovo sam siguran da bi se tu stvorio rak da nisam prekinuo na vrijeme. Jednom sam hodao od mjesta do mjesta 22 km samo da bih došao do cigarete. Prvi dan bez cigarete, negdje predvečer, uhvatila me je strašna slabost i vrtoglavica. Spustio sam se niz stepenice do susjede Sipović i zaiskao je duhana. Oslonio sam se na ogradu stubišta, zapalio sam i povukao jedan duboki dim pa ugasio; došao sam sebi. I nikada više nisam zapalio. Niti bih. Deset, a možda i petnaest godina kasnije zakašljao sam i ispljunuo. Supruga koja je bila u blizini rekla mi je: ' Znaš li da je taj ispljuvak zasmrdio na duhan.!?'-„

S načinom na koji je prekinuo s pušenjem poslovođa Nikola najviše je bio impresioniran Antiša Perić:

-„Svak dan ti je on mene posla da mu kupin šteku. I unda priko noći ništa! Ima je škatulju u žepu i kad bi tija zapalit, mašija se, pa je jopet vratija natrag. I tako se ostavija.“-

-„Je ti poznaješ Dudaša? To ti je najgadniji čovik u mistu. Vidi kaka mu je njuška!“- jednom mi je rekao kolega Jerko. On ga je takvim vidio, ali ni on sam izgledom, kako mi se čini, nije bio - na sasvim drugačiji način - ništa ljepši.
Nebrojeno sam puta tom grmalju, tkzv. Dudašu, htio iz sveg glasa viknuti : - „Dudaš!“ – pa zamaknuti za ugao. Kasnije će se pokazati da mi to možda i ne bi bilo najpametnije.
Sjeo sam pred neki dan sa svojima na kolodvoru na jednu klupu baš do Dudaša. Vadim kutiju cigareta i prvo ga upitam za dopuštenje:

-„Gospon, bi li Vam smetalo da ja zapalim?“-

-„Samo ti puši. Ja sam svoje davno popušio.“-

-„Znači, uspjeli ste prekinuti?“-
-„Jesam, ali ništa ti to samo po sebi ne znači. Onda počnu glavobolje, pa ždereš k'o prasac, pa ti glava dođe k'o bundeva...“-

-„Imali ste glavobolje nakon što ste prestali?“-

-„Ima sam uvik glavobolje. Nalupa sam se ja glavom o zid.“-

-„Kako to mislite?“-

-„Triska sam glavom o zid u dvorani. Prvo sam ja trenira pa sam posli trenira druge i tako...“-

-„A šta ste trenirali?“-

-„Judo i tae kwan do.“-

- „To znači da kad bi Vas netko, ne daj Bože, izazvao – lako biste ga tresnuli o pod?“-

-„Ne bi. Ne smin.“-

-„Ne razumijem, zašto ne smijete?“-

-„Ja sam pod zakletvom. On mene može, a ja njega ne smijem.“-

-„Uh, gadno je to...“-

-„E je, ali ja njega mogu uvik uvatit negdi u mrak di nema svidoka i dobro ga satrat.“-

Kao i pred neki dan i ovoga sam puta odlaskom na posao u rani jutarnji sat imao priliku vidjeti na djelu eksplicitni ljubavni čin. No jutros je za razliku od prošloga puta, kad su se ljubavnici parili bez nadahnuća i tek toliko da bi se dogodilo, ovo bila prava poslastica za voajere. Gipki je bijelac na klupi parka nalegao na punašniju crnkinju. I dok ga je ona obujmila svojim masivnim bedrima bijeli je majstor , bilo je tako očito i s mojih dvadesetak metara udaljenosti, duboko uronio svoju ljuticu i znalački miješao zdjelicom. Guzica mu se na tamnoputoj podlozi bjelasala poput noćašnjeg puna mjeseca. Crnkinja je stenjala i strasno ga dragala po čitavom gornjem dijelu tijela povremeno spuštajući desnicu i mijeseći mu guzove. Po prigušenim glasovima koje je ispuštala nije bilo ni najmanje dvojbe da cijelim bićem uživa u posvemašnjoj prepuštenosti. Radostan zbog tog prizora sklada imao sam respekta i obzirnosti ne omesti ih pa sam skrenuo sa staze i provukao se kroz žbunje pazeći da ne odam moju prisutnost i nastavljajući svoj put. Doduše jedan sam trenutak pomislio kako uopće ne bi bila loša ideja izuti obuću i neopaženo se primaknuti sasvim blizu pa udariti majmunu na veselje. No taj je jeb bio toliko dobar da sam smatrao grijehom izložiti ga riziku naglog prekida. Tek udaljujući se čuo sam kako su se jecaji i uzdasi strasti intezivirali, iz čega je bilo posve jasno da upravo nastupa snažan uzajaman vrhunac dvojca na klupi.
Radosnim me svakako činilo i to što sam eto svjedočio da, suprotno čestim predrasudama, umješan bijeli jebač može itekako učinkovito svojom bjelicom pomilovati najnježnije predjele moćnih crnih sestara. Čini se da su mnogi ipak sasvim pogrešnog uvjerenja da zbog ponešto drugačije tjelesne konstitucije crne žene imaju preduboke škulje kojima bi prema tome imala biti prikladnom isključivo crna debela mamba.
Nemam razloga skrivati da sam oduvijek s jakom požudom odmjeravao raskošne crne soul umjetnice i bio svjestan da vrhunci mojih erotskih fantazija leže upravo u zadovoljavanju takvih dama. A od kada sam gledao hvaljeni i nagrađivani Miralesov brazilski film s nezaboravnim kadrom u kojem strastvena krupna mulatkinja prepričava susjedi kako ju je prošle noći ljubavnik uzimao straga služeći se plodom banane kao podmazivačem i i jako se iščuđavajući da njezina susjeda sugovornica takovo što nikada nije doživjela počesto se sladim pomisli kako bih i sam, najradije od svega, to učinio nekoj tamnoputoj gospodični.
S druge se strane prisjećam pripovijesti junakinje iz jednog romana dok se jadala prijateljici poradi čestih nevjera njezina dragana koji se, kako je kazala, „navukao na bambus“ i pojašnjavala joj kako to u biti znači da su mu omiljele Azijatkinje. To nimalo ne čudi ako je općenito poznato da su malene vižljaste kosooke ljubavnice već i po tradiciji vješte u erotskim pikanterijama, a i većinom su vlasnice naizgled majušnih, ali ognjeno vrelih pičkica koje kao ni jedne druge proždiru kurčeve svih boja, veličina i oblika.
Ali da se vratim na ono što mene samog prije svega draži do obezumljenosti. Svojedobno se podigla velika halabuka zbog poznate afere djedice Jose Mraovića koji u jednom nesretnom trenutku nije uspio odoljeti napasti te je tamnoputoj košarkašici pred vratima hotelske sobe gurnuo spretno prst u anus. Ako znamo da je djed Joso, u javnosti poznat i po nadimku „lički Tuđman“, bio osoba od moći i ugleda i da mu kao takvom mnogobrojne i delikatne hedonističke naslade nisu bile strane, nije se teško uživjeti u taj časak slabosti kojem je podlegao. Eh kakvim bih sve ja sladostrastima prionuo kada bi se preda mnom rastvorili veliki mesnati i čokoladni guzovi neke ljepušne crne sestrice...

Ovo je za zagrijavanje:

Stigao Mujo u New York. Put je bio dug i on crkava od gladi. Osvrće se oko sebe i vidi samo neonske napise na kojima stoji "Hot Dog". Otvara svoj džepni rječnik i tamo nalazi: Hot - vruć, Dog - pas. Veli Mujo u sebi:
-"Nema šanse!"
Ali luta on dalje a crijeva sve jače krče i zaključi nakon nekog vremena:
-"Bolje da jedem i kera nego da svisnem ođe u tuđini."
I ode na prvi kiosk. Prodavačica mu pruži zemičku i on je onako u nepovjerenju prvo rastvori prije nego se odvaži. Ali ga prizor baci u očaj:
-"Pa kud baš mene kurac dopadne!" - krikne on.

Što se sve može vidjeti u rani sat dok još uvijek ima nešto malo mraka da donekle skrije mahnitost noćnika a to isto ipak ne umakne oku trezvenjaka? Na posao krećem prije 6h i kao što sam jučer vidio jeb na plaži tako ni danas nisam ostao uskraćen za neke zanimljivosti? Mlada Talijanka čupa kosu i vrišti, baca se na koljena, pa naglo ustaje i vješa se oko vrata ćelavom partneru histerično mu brojeći u lice. U prvi tren zabrinut prolazim dalje shvativši da nije ozlijeđena. Koračam desetak metara kad se oglašava ćelavac urlajući poput divlje zvijeri. Onda naglo sve utihne. Sjećam se frenda koji mi je jednom govorio svoje utiske o Talijanima: oni se vladaju prema izreci koju su sami skovali; "tutto mondo e un theatro!"(možda sam pokoju riječ i krivo napisao). Njihova je zemlja pod znakom lava, što znači da svemu pridaju grandiozan značaj i sve treba biti u svrhu predstave. Iz toga naravno slijedi da ih se opravdano gleda s podsmijehom i doživljava grotesknima. Oni su silno narcisoidni i egocentrični, uvjereni da se čitav svijet samo oko njih vrti. To ih dodatno čini nevjerojatno komičnima jer su potpuno nesvjesni svoje vlastite ogromne zablude. Nekoliko sati kasnije ću imati prilike hodati par metara iza trojice drugih talijanskih dripaca; odjeveni poput papagaja, u majicama na nevjerojatne pruge, jedan među njima je nosio majicu čitavu ispisanu nekakvim autogramima( gotovo sigurno nogometaša), podignutih ovratnika. Onaj skroz slijeva poteže iz peta i sa silnim užitkom pljuje ustranu. Drugi je izvukao posljednju cigaretu i bez premišljanja baca na pod praznu kutiju. Ti nemaju novaca odsjesti u hotelu, ali jadni oni privatni iznajmljivači koji su ih primili pod krov.
Ni pet minuta kako sam za sobom ostavio pomahnitali par opažam još jednu dramu. Ovaj put su glavni protagonisti tinejdžeri našijenci u tipičnoj domaćoj roli; najodvažniji među njima želi ugasiti svjetlo gradske rasvjete. Zna da kamenje ne pomaže jer su postavljene zaštite od čvrste i elastične plastike. Zato se svom silinom zalijeće u stup i snažno ga protresa uz uzvike "zie heil","zie heil"(možda ni ovo nije sasvim točno napisano, ali je valjda jasno o čemu se radi) sve dok konačno ne uspijeva utrnuti žarulju.
Dok nisam stigao na odredište već se dobrano razdanilo. Još stižem dokučiti neke profile onih koji su na nogama dočekali jutro. Propali student bari brucošicu držeći joj predavanja o situaciji na zagrebačkom pravnom fakultetu i jedan fini dečko je u razgovaru sa prilično zgodnom trebom uzaludno je pokušavajući zainteresirati za sebe. Ali vidi se iz aviona da nema apsolutno nikakve šanse. Ona neprestano skreče razgovor na nekog zajedničkog znanca s kojim bi se po svoj prilici rado parila. Dečko djeluje inteligentno i naobraženo, nije ni lijep ni ružan, ali jednostavno nije životinja kakvu ona treba. Ona je naprlitana i plitka, njihov sirovi znanac je za nju pravi izbor.
Još malo pa sam stigao. Na terasi jednog još zatvorenog lokala objesile su se po stolcima tri ptice iz disca praznih pogleda, pospane i umorne od šizenja na podiju, ali više od svega razočarane što nisu do onog ključnog čina zadovoljile nagon. Nije se našao nitko koji bi se uklopio u njihovu fantaziju. Dok je bilo dosta energije bile su prpošne i izbirljive, bile su kraljice podija, ali večer je odmicala i one tako čvrsto uvjerene u vlastitu superiornost nisu ni primijetile da je svaki onaj, u tom trenutku njima nedovoljno zanimljiv, već dograbio nešto udaljenije od epicentra i izgubio se. Ostale su na suhom. Sad je prekasno. Možda naredne večeri.

Kad jutrom idem na posao, a to je malo prije šest, prolazim kraj javnog kupališta. Zadnjih je mjesec dana ondje prilično živo čak i u taj rani sat. Mladi ondje svraćaju iz lokala gdje su probdjeli noć, trijezne se kupanjem ili pak nastavljaju s opijanjem ukoliko su se opskrbili popudbinom. Neki urlaju poput zvijeri na rubu alkoholnog delirija. Obično prođem brzo ne obračajući odviše pažnju da ne bih na sebe navukao kakve pijane majmune, ali jutros sam ipak zastao pred jednim zanimljivim prizorom; na jednom betonskom dijelu na samom kraju šljunčane plaže dvoje se noćnika parilo na luftmadracu. Bio sam na deset metara od njih i budući su bili potpuno nagi sve sam mogao jasno razabrati. Naslonio sam se na željeznu ogradu i pomno promatrao čin. Bila je to jedna sasvim obična misionarska poza. Ženka je lagano stenjala i bila prilično pasivna, kao uostalom i svaka prosječna hrvatica. Premda nema nikakve sumnje da su ovo bili strani turisti. Noge su bile u zraku i raširene, a desna ruka je bez nekih strasnih pomicaja počivala na lijevom guzu jebača. Jebač je bio, rekao bih, prilično guzato čeljade, ali nije bio debeljko. Pumpao bi jedno minutu, pa bi malo izvukao kurac i povukao se u klečeći položaj otprilike tridesetak sekundi, da bi ga rukom ponovno vratio nazad i nastavio pumpati. Promotrio sam mu sredstvo; bilo je, sasvim iznenađujuće, bez ikakve zaštitne navlake. To je ipak rijetkost zadnje vrijeme među turistima koji se sparuju na jednu do dvije noći. No ne vjerujem da je to bio par koji se duže i dobro poznaje. Tu i tamo bi sasvim blizu njih prošunjao kakav prolaznik gotovo se ni ne obazirući na ipak nesvakidašnji javni prizor. Ni oni sami se tada ne bi smeli, možda bi jebač tek jedan neznatan trenutak prekinuo pumpanje. No da nastavim gdje sam stao maločas. Dakle, jebačev kurac je bio nezaštićen, neuobičajeno pigmentiraniji od ostatka tijela i prosječne dužine(nekih 16-18cm). Jebač se nije mogao podičiti ni naročitom debljinom, no sve u svemu nema razloga za pretjerano nezadovoljstvo obzirom na nemali broj malokurića u svijetu. To je ipak kurac s kojim se može nešto raditi.
Dok sam promatrao pored mene je prošao jedan mladi par koji se je vrlo vjerojatno do maloprije provodio dolje na plaži. Na trenutak sam se okrenuo prema njima da vidim obraćaju li i oni pažnju na isto. Stekao sam dojam ili da nisu ni najmanje zainteresirani obratiti pozornost ili da su toliko mamurni od pića te bi im to predstavljalo suvišan napor.
Dosadilo mi je. Jednoličan prizor se je nastavio, a ja sam bez žaljenja produžio kako bih stigao na vrijeme. Sjetio sam se riječi od prije neki dan jednog poznanika koji konobari u disco clubu. Pričao mi je da se svake večeri ondje događa Sodoma i Gomora i da često dolazi u kušnju i sam sudjelovati. Možda će biti onih koji će iz ovoga moga izvješća protumačiti kako ja ovdje nešto osuđujem. Nipošto. Samo promatram i razmatram. Tek mi se čini da je i sam sex, koji je postao stvar bez ikakvih zabrani, izgubio prilično na svojoj čari...

Nedugo nakon što je odapeo drug Tito među nama intelektualcima prepričavao se slijedeći vic:
Iz veličanstvene grobnice druga Tita u Beogradu noćima se je po više puta čuo glas koji je izazivao jezu počasnim stražarima:
-„Donesiteee mi bijeeelog konjaaa...“
Angaižirani su najviši funkcioneri oko rješavanja misterija i drug Stane Dolanc je otišao lično da provjeri šta se zbiva. Dočim je stupio na mramorne ploče začuo se onaj isti zagrobni glas:
-„Nisam rekaooo Niiilskog već bijeeeloga konjaaa...“
Ha, ha, ha...Stari Stanley je doista bio poput vodenkonja.
No od starih je vremena ipak u sjećanju ostalo podosta toga dobroga. Nedavno je moj mali sinčić dobio plastične figurice afričkih divljih zvijeri i supruga je uložila truda kako bi ga naučila imena tih životinja. Naskoro je mališan uz poneki izostavljeni suglasnik svladao zadaću. Neku večer smo gledali američki igrani film i, dječačić koji je neuobičajeno odbijao te večeri otići na počinak, kada je ugledao u kadru tamnoputog FBI – evog detektiva s prepoznavanjem je uzviknuo:
-„Mamun!“
Rekao sam supruzi da se korigira u edukacijskim metodama jer ne bih volio da se u perspektivi na maloga okome najagilniji članovi HHO – a tipa Ivana Zvonimira Čička i Žarka Puhovskog. Nisam siguran da će on biti te sreće da s dobrom uštedom iz inozemstva bude u mogućnosti platiti vrsne odvjetnike koji će mu braniti čast kao što je to slučaj s domovinskim herojem Antom Gotovinom.
I s gore spomenutim u svezi, tj. najsvježijim primjerom kako se običaji i vrijedne pouke iz bliske povijesti neprestano isprepliću, evo zgode iz današnjeg dana:
Postavljam ja na kupalištu ležajke za iznajmljivanje turistima i upusti se u prolazu u razgovor samnom znanac poljodjelac:
-„Vruće je, ha? Ja sam do maločas bio na zemlji, ali sam brzo pobjegao. No ti nemaš kamo pobjeći, ha? Ja ti tu ne mogu pomoći.“-
-„Milosti ne tražim, niti bih Vam je dao.“- odbrusio sam mu poput Rade Končara pred streljačkim vodom dok mi se s lica slijevao znoj.

Nedugo nakon što je odapeo drug Tito među nama intelektualcima prepričavao se slijedeći vic:
Iz veličanstvene grobnice druga Tita u Beogradu noćima se je po više puta čuo glas koji je izazivao jezu počasnim stražarima:
-„Donesiteee mi bijeeelog konjaaa...“
Angaižirani su najviši funkcioneri oko rješavanja misterija i drug Stane Dolanc je otišao lično da provjeri šta se zbiva. Dočim je stupio na mramorne ploče začuo se onaj isti zagrobni glas:
-„Nisam rekaooo Niiilskog već bijeeeloga konjaaa...“
Ha, ha, ha...Stari Stanley je doista bio poput vodenkonja.
No od starih je vremena ipak u sjećanju ostalo podosta toga dobroga. Nedavno je moj mali sinčić dobio plastične figurice afričkih divljih zvijeri i supruga je uložila truda kako bi ga naučila imena tih životinja. Naskoro je mališan uz poneki izostavljeni suglasnik svladao zadaću. Neku večer smo gledali američki igrani film i dječačić koji je neuobičajeno odbijao te večeri otići na počinak kada je ugledao u kadru tamnoputog FBI – evog detektiva s prepoznavanjem je uzviknuo:
-„Mamun!“
Rekao sam supruzi da se korigira u edukacijskim metodama jer ne bih volio da se u perspektivi na maloga okome najagilniji članovi HHO – a tipa Ivana Zvonimira Čička i Žarka Puhovskog. Nisam siguran da će on biti te sreće da s dobrom uštedom iz inozemstva bude u mogućnosti platiti vrsne odvjetnike koji će mu braniti čast kao što je to slučaj s domovinskim herojem Antom Gotovinom.
I s gore spomenutim u svezi, tj. najsvježijim primjerom kako se običaji i vrijedne pouke iz bliske povijesti neprestano isprepliću, evo zgode iz današnjeg dana:
Postavljam ja na kupalištu ležajke za iznajmljivanje turista i upusti se u prolazu u razgovor samnom znanac poljodjelac:
-„Vruće je, ha? Ja sam do maločas bio na zemlji, ali sam brzo pobjegao. No ti nemaš kamo pobjeći, ha? Ja ti tu ne mogu pomoći.“-
-„Milosti ne tražim, niti bih Vam je dao.“- odbrusio sam mu poput Rade Končara pred streljačkim vodom dok mi se s lica slijevao znoj.

Drago mi je što vas vidim okupljene u tolikom broju. Nećete se razočarati što ste posjeli oko mene jer ću kao i obično i ovoga puta sipati mudrosti u izobilju a neko će zrnce jamačno i vama ostati. Pripovijedati ću vam kako sam jutros lijepo razgovarao s jednim kolegom kontinentalcem i pizza majstorom, također iz unutrašnjosti. Kažem ja kolegi:
-Večeras ću biti počašćen pizzom.-
A kolega će meni:
-Od koga to?-
-E pa od jedne frendice, moliti ću lijepo.-
-Ohoho!- nato će kolega.
A ja ću nastaviti:
- I znaš što volim pojesti s pizzom?-
-Nemam pojma.-
-Volim pojesti nekoliko ljutih feferona.-
-Onda se nemoj čuditi da poslije pizze toliko žedniš.-
-Čuj, ja poslije pizze puno pijem i kad uz nju ne jedem feferone.-
-A slušaj ovo; poznavao sam jednog mesara koji je za gablec, uz lungiće npr., znao pojesti cijelu teglicu ljutih feferona.-
-Jebeš me!?-
- Majke mi. Zadnje čega se sjećam o njemu jest da je odjebao ženu i djecu i odselio negdje u rodnu Slavoniju. Malo prije nego je otišao vidio sam da su mu po cijelom licu izašle nekakve masne čvrge. Kladio bih se da je od feferona i sličnih pizdarija.-
- Ja feferone jedem samo uz grah.- zaključiti će kolega.
Pokušavam u razgovor uključiti šutljivog pizza majstora. Naslućujem da bi lako mogao biti kurcoljub. Zamišljam sebe kako ga jebem u guzicu; čini mi se nemogućom misijom, dlakav je k'o majmun. Stvarno krajnje čudne sklonosti imaju ti homići.
- Je li majstore, što ima u toj pizzi da se od nje toliko žedni?-
Majstor ustaje neobično neraspoložen i napušta nas sliježući ramenima.
-Bit će da je tijesto.- odgovaram sebi umjesto njega.
Kolega mi skreće pozornost na trebu koja upravo prolazi.
- Dobre noge.- veli.
- Vidio sam i boljih, no nisu loše.- odgovaram.
Tako smo jutros uz kavu razgovarali moj kolega, pizza majstor i ja. A sada o drugomu nečemu.
Neke zgode iz djetinjstva mi nikako ne izlaze iz sjećanja. Nikada nisam uspio shvatiti što je u biti mo pokojni stric mislio kad je ispljuskao rođaka izdirući se na njega riječima:
- Majku ti tvoju smrdljivu, petnaest godina imaš a nisi u životu petnaest puta oprao lice sapunom...-
Ili kad je spomenuti mesar mojem kolegi s tehnologije jednom prilikom doslovnim riječima rekao dok smo imali praktičnu nastavu u mesarevoj radionici gdje su radnici upravo gablecovali:
- Da je meni biti mlad kao ti pa da mogu pojest kao ti. –
Mislim, čovjek je mogao smazati cijelu teglicu ljutih feferona uz lungiće...Što bi on htio više!? Ili glede onoga prije, zašto bi u životu trebalo biti toliko važno prati lice sapunom!?
Pa premda sam danas naširoko poznat kao mudar gospodin, što naposlijetku svjedočite i vi, dragi, koji ste se oko mene okupili u tolikom broju da biste počuli koju životno korisnu rječcu, kako vidite, istinski mudar čovjek poput mene nikada ne prestaje postavljati pitanja. I na većinu nikada i ne nalazi odgovora.

Sjećam se mojega školskog kolege Kozomara iz Hrvaca pokraj Sinja koji je volio pjevušiti refrene Parnog Valjka. Nagnuo bi on glavu na jednu stranu, zapalucao jezikom i ispustio nekoliko stihova pjevušeći još slatkastijim glasom od Akija. Bio bi to vrhunac groteske.
Kad god ga se sjetim u takvom elementu stječem dojam da bi takav performans bio najidealniji za ulet kojoj trebici sa iskrice. Nabaciti malo sladunjavosti i dati jasan znak jezičcem što bi se desilo kad bi se glavuša nagnula dovoljno nisko da dohvati svjež pičić neke od ovdašnjih nadobudnih blogerica:
-"Kao pauk pletem mrežu
moje niti vješto sežu
znaš da nema smisla da se boriš
nema smisla vjeruj mi..."
Ajmo damice, ajmo pilenca, na području sam srednje Dalmacije, preplanuo od sunca, raspoložen za pjesmu i igru, motam đoje vještije od Bare(jednom rukom) a cvjetića je dupkom pun džep. Što biste više poželjeti mogle? Znam, antipiciram pokušaje zajedljivaca koji su jedva dočekali ištrcati malog svog otrova da ovdje nitko nije uspio u sličnom pokušaju, da je ovdje sjekira u med upala samo dečkima dečkoljupcima i curkama kojima se istegao jezik od silnog nastojanja da žudnim kolegicama priušte gospodina Nezamjenjivog, ali hrabrim me i neumoljivo ustrajnim čine sve te silno duboke mudrosnice koje nas uče još predajom od naših starih da je u nadi spas, da ona umire posljednja i tako to dalje i tako sve dublje. Ima li unatoč nevjernima i cinicima još profinjene kandidatkinje koja je "spremna da joj činim krasne stvari, da je činim sretnom...?(glavica mi se nagnula prema desnom ramenu, palucam jezikom i neograničeno sam sladak(baš "sladak", nipošto sladunjav poput starog mačka Akija)

Nedjelja
Sinoć legao kasnije. Kao subotom. I nadao se malo ću ujutro potegnuti. Ali kurac! Već oko šest probudi me neko sviranje. Zvuk nepoznat. Osvrćem se oko sebe, dohvaćam mobitel s noćnog ormarića, a znam da mi nikad nije tako svirao. Kad što? Shvatim da mi svira iz nosa. Previše "žutog" u zadnje vrijeme. Jebi ga, okrećem se na bok, vadim Lijepog i dajem mu masažu...E jest izašlo! Za kobilu oploditi. Još u meni snage ima...
Ovim putem pozivam neku dobrodušnu žensku osobu ako bi željela postati mojom spasiteljicom i izvući me iz pakla droge. Naravno, da mi također bude na dispoziciji i za druge stvari. Volim uzimati straga.
 




Mali pauk


Ovo je jedna tužna pjesma o malom pauku:
Mali pauk
 
Gle jutro vedro
I sunce nam se smiješi sa svojih visina.
Pođoh farbati ogradu.
O kako je lijepo jutro
I ja pjevam pjesmu proljeću.
Farbam i znam
Da sunce voli mene marljiva.
Gle kako mi se smiješi,
Sunce,Sunce moje milo!
Ali sred te divote
Da podsjeti me da tek smo prolaznici
Gle pauk mali što pozdravljao je Sunce poput mene
Pod mojim marljivim kistom osta za ogradu slijepljen.
O pauče moj,
Tek izišao si na svjetlost dana
I veselio se kao i ja
A već ti sudba huda ugasne život mlad.
O pauče moj,
Ni meni se više ne smije Sunce milo
jer plačem za tvojom nesrećom.
Gle tmuri se nebo.
Pauče moj,
Pauče moj mali...