pisati pisma, pričati priče

Stojim u redu na blagajni, izabrala sam lampe, uređujem nešto, nije važno. Ne volim dućane, nikakve. Žurim na zrak, pod ono plavo gdje stanuje Graditelj.
U redu ispred mene muškarac, negdje oko četrdesete, možda koja više, a na trenutak pomislim čak i koja manje. Vrpolji se, nestrpljiv, pomiče kolica na kojima se ljuljuškaju - daske. Puno dasaka, lijepih, pomno složenih, a vjerojatno tako i odabranih. A uz to još i nešto sitnica: tiple ili kakosetovećzove, čavli, neke male kantice.
Odjednom mu ugledam ruke. Točnije, jednu ruku, druga je skrivena u džepu sivih hlača. Ruku, širokog i čvrstog dlana koja će, vjerojatno čim dođe kući, spajati sve ovo što mu se sada ljulja na kolicima. Što li će sagraditi?
Je li osjetio kako ga gledam ili je to bio tek slučaj koji ne postoji? Okrenuo se, dodirnuli smo se vidom. Zgodan je. Jako. Unutarnji nemir curi mu iz bistrih, zelenih očiju. Tijelo snažno, graditeljsko.
Zaboravila sam čekanje i žurbu k plavom izlazu. Zaboravila sam lampe i električare i radove. Zaboravila sam i tebe. Uostalom, nisi od graditeljske vrste.
Ali, došavši na red, sjetila sam se što vam je zajedničko i zašto sam ga zapazila: ruke i nemir.
Tvoj dar mome tijelu.

Svi stalno nečim trgujemo: svoje neiživljene strasti trampimo za njihovu snagu; mijenjamo mladost za iskustvo i/ili iskustvo za još očuvanu radost; patetične stihove za stvarne suze.
Svoje prljave samačke živote izlažemo još prljavijim bezobrazlucima oženjenih. Pravimo se jaki i nedodirljivi, a svakog nam se jutra plače već pri pogledu na onog ili onu koje ima ili nema u krevetu iz kojeg smo tek ustali.
Izdajemo svoje ljubavnike ne bi li ih tako lakše ostavili, a ako smo sretniji možda oni prvi odu, pa ne moramo raditi na sebi, mijenjati se, davati se, prilagođavati, učiti...Ma koliko bili mentalno ograničeni, ipak smo shvatili: u paru se najbolje uči, svaka je karma povezana s nekim izvan nas, svaka je lekcija za dvoje, u samoći samo cvilimo ne znajući koliko lijepi možemo biti. Jer, ogledati se možemo, vidjeti onakvima kakvi zaista jesmo, samo u paru. Netko drugi mora ispružiti prema nama ruku - s ogledalom.
Da, stalno nečim trgujemo. Toliko smo bogati unutarnjim plačem da bismo mogli pokupovati ovu zemlju koju tako jeftino rasprodajemo svakome tko naiđe. Ali, mi plač kamufliramo, pretvaramo ga u probleme sa sinusima, upaljene oči, mekane kilograme kojima oblažemo tijelo.
Hajde, uključimo i svoje tuge u ovu trgovinu, dajmo oglas: mijenjam sve svoje nevolje za žlicu ljubavi. Ima li netko tako bogat i tako darežljiv, istovremeno?
Ne znam. Što se mene tiče, trgovanje je opasno izgubilo draž. Ne da mi se više.
Ne da mi se više nuditi sebe u zamjenu za - gore.
 

"Kad nekog volimo, vidimo ga onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Kad ga više ne volimo, vidimo ga kakvim su ga napravili roditelji."
Još uvijek sam bliža Bogu, kad je o tebi riječ.
(A i fućka mi se za tvoje roditelje:)

"Oko je prvi krug, horizont drugi", kaže Emerson. Moj Emerson. Ponekad me prestraši ta ljubav prema nekolicini mrtvih i pokojem živom - piscu. Emerson, Yourcenar, Selimović, Antić, Huxley, Sontag. Šapuću mi s one druge strane. Markes i Sabato, bojim se, na odlasku.
Knjižnica u meni već plače za njima.
Možda se zato zaljubljujem u polupismene muškarce koji malo ili nimalo čitaju. Bojim se da me ne ostave zbog one crne ljubavnice s kosom u rukama. Jedan je tako već učinio. Poginuo u trideset i drugoj. Najnačitaniji moj.
Ovaj je blog trebao biti početak, a zapela sam u krajevima. Ima li netko - pismen i snažan - i spreman poživjeti dugo?

Svejedno je tko si, znam li te ili samo slutim onim pospanim kapcima na kojima noć sjedi.
Svejedno je da li te volim ili se nikad nisam naslonila na tebe, nikad ti prstima izmjerila ljubav na licu.
Svejedno je da li me zoveš noću zato što je ona kraj tebe otputovala u svom snu u kojem nikad nisi stanovao ili me zoveš zbog mojih gladnih ruku ispod još gladnije muške majice.
Ili su, možda, dragi moj dozivatelju, svi tvoji pozivi noćni tek zbog boli u grudima - "tamo lijevo gdje pada lišće i žuti se samoća"?
Svejedno je, sve je sasvim jedno - kad smo ovako bolno povezani svim noćima, svim ulicama, svim prozorima. I dok mi slušaš glas, prepoznajem tvoje unutarnje prostore kojima taj moj glas kroz tebe putuje.
Da, dragi, sve je jedno kad se o nama radi. Zato za tebe, koji me zoveš noću, pišem ovo dnevno pismo. Ne bih li te ohrabrila da uđeš u tu noć, onako potpuno, sav i do dna.
Onako kako si u mene ulazio.
 

Danas me je nazvao. Glas poznat, pa ipak nepoznat. - Ne sjećaš me se?, nijansu ljutnje sam odmah osjetila. - Sjećam se, nisam rekla. Jer bih morala dodati: - Ti si ona samozaljubljena budala koje sam se brzo riješila! Istini za volju, ipak nisam ja ta koja je spriječila veću štetu, bila je to viša sila. Bog me čuvao, čuva on mene poprilično u ovom životu.
Izgovorio je svoje ime. I onda, vjerojatno zbog ljutnje i razočaranosti, nastavio puniti telefonsku prazninu: - Tada si mi rekla to i to i bilo je tako, samo ne odmah nego nešto kasnije. I sreli smo se još jednom... -
- Odakle ti moj broj telefona? pitala sam. - Dala mi ga je prijateljica, pričala je nešto o tebi, nije znala da te poznajem. Upitala sam što je s tom prijateljicom, kako je prošla operacija, je li ozdravila. - Da, dobro je. Ma, ne mogu povjerovati da me se nisi sjetila, nastavio je uporno.
- Koliko je godina prošlo od zadnjeg susreta? - Od zadnjeg namjernog susreta šest, nešto više. Šetali smo Zvonimirovom, u izlogu Znanja bila je knjiga...
Kako da mu kažem da znam o kojoj se knjizi radi, kako da mu kažem da pamtim i njega i njegovu bolesnu prijateljicu, kako da mu kažem da me njegov glas, unatoč pamćenju, ostavlja ravnodušnom, oduvijek sam znala da nemamo ništa zajedničko i pitala sam se zašto me poziva i zašto pristajem izaći s njim. Između nas nije bilo ni ljubavi ni mržnje, ni želje ni snova, čak ni hladnoća nije postojala, jednostavno smo se sreli u nekim čudnim prazninama svojih života, i dijeleći dio zanimanja za nešto što ne zanima mnoge, nekoliko smo se mjeseci susretali.
A onda je, bez ljutnje, ali i bez olakšanja, njegov život otpao od moga. Više se nismo zvali, uspješno smo se mimoilazili više godina.
Zašto, onda, misli da ga trebam pamtiti? I, što je još gore, zašto ga pamtim?
Puno sam već puta požalila što ne postoje škole zaborava. Tako bih se lijepo smjestila u prvu klupu - i ne bih izlazila.
U nedostatku takve vrste spasa, tješim se pamćenjem koje me raduje. To je pamćenje krupnog muškarca, dubokih očiju i tijela punog neisplakanih voda. Muškarca koji me je uzeo više od ikoga, ali mi se i dao toliko da ga više nigdje ne mogu pronaći, osim u sebi.
A taj me muškarac nije nazvao danas. On zove noću, ponekad, šuti i diše. Boji se da ću ga zaboraviti. A ne zna da ne mogu, čak i kad bih to htjela.
Jebemti pamćenje koje pamti što hoće. Jebemti muškarce s više taštine nego snage.
Jebemti ženu koja je u ovim godinama naučila znanje koje joj najmanje treba: čekati. 

Noćnu tišinu razbija crveni automobil nekom "novokomponovanom". Začudo, ne smeta mi i ne dira me. Glazba, mislim. I automobil, mislim dalje. I još mislim kako je vozač osamljen, zato juri ulicom. Na pješačkom su prijelazu samo oni koji su već otišli.
Nečujno zavlačim ruku u sjećanje, u džepu si mi, još. Ako sam te izgubila, ako si bio tek slučajni prolaznik, neka ti barem glazba ostane. Glasna.
Ja bih da ne mogu bez tebe, uh, kako bih rado da ne mogu...Ali svaki dio mene, čak i onaj tvoj dio mene, dobro se snalazi na praznoj ulici.
Možda sam te zato imenovala radošću, jer nikad nije bilo boli s tobom. Baš kao što ne boli ovaj otpali zvuk crvenog automobila u daljini.
I dok se noć vraća tišini, po džepovima prebirem sve naše zvukove. Pravi posao za ponoćno vrijeme.

Dugo mi već ptice uletavaju u kuću. One govore jezikom razumljivim čak i onima koji ne pjevaju. Dolepršaju s "hvala" u kljunu, a ja se nasmijem jer to je hvala za Božje darove: vodu, malo na grani obješenog špeka, mrvice poput onih Ivice i Marice, sjemenke koje su odbile uvući se u tlo.
I dok cvrkućemo tako, ptice i ja, svijet se promijeni. Izgubi tamne zimske boje, isplete zelenu i ružičastu. Boje energetskog vihora srca.
A gdje si ti u ovoj priči? Jesi li Ivica ili si - mrvica? Ne znam. Znam samo da dopuštam pričama voditi me životom. Zato sam ti i povjerovala, zato sam cvrkutala s tobom.
Pa sada razbijam zimu i rukama i glasom. Ne bi li se proljeće smilovalo ranije doći.

Evo, javljam se. Tražio si to. Tvoje su poruke mala slova velike opsjednutosti koju dijelimo. Javljam se "...da ti kažem kako lažem da sam sretna što sam sama..."
Znaš da nisam. Sretna. I znaš da jesam. Sama. "Pisanje je moj način da budem sam..." rekao je još jedan od promatrača kojima pripadam. O, ne znači to da nemam prilike za drhtavicu u bedrima, znoj i sitne modrice koje snažne muške ruke znaju ostaviti na mojim grudima. Ali, što je prilika, uopće?
Ne pristajem na stranca u tijelu. Ipak, vrijeme ne odlučuje tko je stranac, a tko nije. Koliko sam te poznavala, koliko dana je prošlo od prvog susreta s tobom? Da, stranac u tijelu nije onaj kojega tijelo ne poznaje, već onaj kojem se duša čudi: otkud ti ovdje, odakle si, koji si, čiji si? Jer, duša zna da stranac nije njezin.
Da, priznajem, od prvog sam trenutka, prve večeri, nespretne i zbunjene večeri, znala da si domaći. I od tada, od tog susreta ne dijelim više ljude na glupe i pametne, mlade i stare, lijepe i ružne, bogate i siromašne. Tek na: strance i domaće.
A, domaćih je tako malo.
Zašto ti pišem ovo pismo? Zato jer je Božić vrijeme domaćih. I nije važno gdje si, odakle ćeš me nazvati i zagrliti šutnjom, važno je da si još uvijek domaći. I upravo je ta spoznaja najljepši dar kojeg sam dobila ovog Božića!
A ti, što je tebi donio darežljivi prosinac, osim ovog malog božićnog pisma?

Ljut si, kažeš. Zamišljam te kako topćeš nogama, onako bikovski, pa se zaletavaš - k meni. E, da nije straha kako se više nikad nećeš vratiti onome što nisi, a što već tako dugo živiš. E, da nije...
I opasan si, tvrdiš. Brišeš moje stare poruke, guliš moje tragove s kože koja voli sol. Ostavljam te na ignoreu, uvijek istog, unatoč svim jednokratnim nickovima koje otvaraš, zatvaraš, ukucavaš lijevom rukom, samo lijevom.
Da, pogledaj slova koja nižeš u tim svojim ljutim nickovima: sva pripadaju lijevoj ruci na tastaturi. A lijevo u nama čuče osjećaji, znaš li. Ne znaš. I zato što ne znaš, tvoje srce udara izvan svih ritmova. Srce se ne ljuti, srce zna da si izvan mene. Lijevo u nama snovi čekaju svoje vodiče k stvarnosti. Ali, gdje li je ta stvarnost, dragi, ta koja te boli i ljuti i opasava - umjesto mene?
Više nisam čak ni tužna. Sve sam otpustila, sve što si mi bio. Zato se tako uporno vraćaš ovom bijelom ekranu.
Više nisam ni ljuta. Za ljutnju su potrebne tuđe greške. A ti ne griješiš. Samo ponavljaš vlastitu nesreću, kao pisac knjigu koju ne zna, ne može, ne uspijeva završiti. Točka. Kraj. Korice. Polica. Čitatelji.
Je li ostalo nešto bjeline unutar ovog teksta, bjeline u kojoj bismo se, možda, mogli malo odmoriti? Onako kako smo jednom znali: ti na trbuhu, ja na tvojim leđima, oboje na tako malo bjelila?
Čak smo i pjevali tada, o Bože, zar smo i to znali? 
Idem. Ovo je važno vrijeme moga života, svašta radim, ostvarujem stare snove, jurim k onoj novoj sebi koju sam se usudila poželjeti. A mislila sam da ćeš biti blizu u to važno vrijeme, veselila sam se toj blizini. I dok se ljutiš izdaleka, preplavljuje me miris tvoje kože, drhtaj zajedničke želje otkucava u trbuhu. Onaj isti zbog kojeg topćeš nogama, nazivajući ga ljutnjom.
E, da je ljutnja ovo što osjećamo, sve bi bilo lakše. No, ljutnji i ovome što nas tako lijepi zajedničko je tek prvo slovo.
I ništa više, dragi. Ništa više.

Vidjela sam te danas. Stajao si na autobusnoj stanici, zagledan u neljubavnu daljinu. Usporila sam, kroz zatvoreno staklo automobila dodirnula te rukom kao blagoslovom. I nastavila k svojoj neljubavnoj samoći. Nisi me prepoznao. Možda zato što to ipak nisi bio ti.
A onda sam te vidjela ispred ekrana. Ljuljao si se na crnoj stolici s naslonjačem, zagledan u izgubljene bodove naizgled dobivene igrice. Nisi ti od onih koji se znaju igrati. Tvoj svijet je rođen star i umoran. Time si me osvojio: plačeš bolje od mene.
A onda si ustao i prišao k hladnjaku. Ne, prije si skinuo košulju, bljedunjavu poput žene koja ju je ispeglala. Ona pegla ponekad. A nekad opet i skuha. Kad ogladni. Hladne žene rijetko ogladne. Znam, bila sam sita. S njim.
Ispod košulje nosiš potkošulju, bijelu, kratkih rukava. Tvoje je tijelo pognuto nad otvorenim hladnjakom. Večera, dragi? Ona ne zna, ona ne smije sjesti na radijator, otopila bi se, kuglica leda bez čaše dobrog pića. Potkošulju ti ne poznajem. Sa mnom si uvijek gol.
A onda sam te ponovno vidjela. Zabijaš glavu u moja prsa, nestaješ, po uzdahu te slijedim, iako će mi jutrima nakon toga melem tuša prepoznavati tragove želje. Na podu uokolo: hlače, remen, siva majica, i cipele su negdje, pretpostavljam. Od moje zelene bluze ostaje samo zeleno. Boja života. Pa ulaziš u mene, obilježavaš teritorij. Onaj koji će te - od tog trenutka dalje - posjedovati.
Da, svi to radimo, psi i kuje zarobljeni dahtanjem, uzicom strasti kojom držimo jedno drugo. Pamtiš li kako si teturao, zbunjen ili iznuren, ne znam, ali znam da su sva vrata odvodila krivo, od mene. Tada si se izgubio. Prestala sam ti pratiti trag.
No, sad te opet vidim. U sitne sate susrećem tvoje krupno tijelo. Tako mora biti: suprotnost suprotnosti, ne bi li se ucijelili. Podižem ruku, blagoslivljam te. - Čuvaj ga, kažem Onom koji nas je izručio jedno drugom. - Čuvaj ga i voli ga, vičem. I dok spuštam ruku, blagoslov te dodiruje.
Po drhtaju u bedrima znam: prepoznao si pošiljatelja:)

Ove noći čudne, neka bude pjesma/ove noći budne/ove noći vlažne/Neka budu ruke, kao što su bile dok si ovdje bio/Neka bude pjesma, neka bude ljubav/neka bude sve baš kako ti si htio/Ne da mi se više protiv tebe ići/predajem se cijela, tek s haljinom slova/Ne da mi se više protiv svoga tijela, protiv tvojih snova
Ove noći čudne što nas, ma gdje bili, starom srećom grli
Ove noći, dragi, k nama ljubav hrli

Oduvijek se ponosim samostalnošću. Ja protiv svijeta. Ja protiv tebe. Pa, onda na kraju uvijek dođe - ja protiv sebe:)
I pobjeđujem, naravno. Samostalnost se pretvori u samoću:)
Moj život. Jedan jedini. Sve dok me ne udari slučajno uhvaćena rečenica u nekom magazinu, koja tvrdi kako je život uvijek timski rad. Milijuni stanica surađuju u meni. A ja se - usamljujem.
Zato te opet uključujem u taj timski rad. Jer, ti kad me voliš, samo ti kad me voliš, moje se stanice bolje snalaze.
I ne samo one u krilu, dragi:)))
 

- Pet kuna, kaže žena na placu. Nisam ga kupila, imala sam pune ruke vrećica, nekako je bilo nespretno kupiti taj suncokret. Ali, ponijela sam ga sobom, prekrasnog, ponosnog, cijelog od sunčeve boje i od života. Cvijet kojeg ne uspijevam zaboraviti.
Kad dođeš, kad napokon dođeš poslije svih snjegova i kiša, donesi mi ga. U ruci i u oku, dragi.
Jer, samo s tobom sam takva: prekrasna i ponosna. Sva od sunčeve boje i od života.
Možda zato ni tebe ne uspijevam zaboraviti.

Toliko toga u mom svijetu pripada tebi. Snijeg, na primjer. Tvoj je u mjeri da ga se počinjem plašiti. Što ako me uhvati tvojim rukama, onako kako si ga razgrtao dok sam te, odmrznuta i gola, promatrala s prozora?
I kiša je tvoja. Po njoj uvijek znam kako plačeš, a nedaš se, toj vodi koju razbijaš u kapljice, gaziš svom težinom, zaboravljajući koliko ti je ostaje u kosi. I oči su ti od kiše, dragi, ne pomaže djetinjstvo u kojem "muškarci ne plaču".
Čak su i cipele na visoku petu tvoje. Moje su bile, ali uselio si se u njih u trenutku nepažnje, dok sam ih odbacivala kao što sam odbacila oprez i nezavisnost. Što je to u mojim cipelama s visokom petom, pa ne izlaziš iz njih?
I moje su knjige tvoje. I ona s pogrešno izgovorenim naslovom, ah, trebala sam prešutjeti to pogrešno, kao što sam puno toga trebala prešutjeti. Pravila sam se jača od sebe, pa nisam vidjela koliko si ti od sebe - slabiji.
Dosta je ove inventure, rastužuje me. Sve što je tvoje, rado bih ti vratila. Ali, kako bih onda dalje, kad mi ni more nije ostalo?
Jedino zbog čega vrijedi popisati što je tvoje, a što moje - kamenčići su boli po džepovima. Možda ih netko ukrade i od tebe i od mene, iako sam već izgubila nadu u tuđi lopovluk.
Jer samo ti i ja smo tako vješti lopovi. Potkradamo, svatko sebe i još - onog drugog. Kad bi se bol mogla unovčiti, dragi, ne bi nam vjerovali koliko smo bogati.
Ali, ionako nam ništa ne vjeruju. Vjera nije na našem popisu. Ni sigurnost. Samo žuti, crveni, bijeli, crni, šareni i još tko zna kakvi - kamenčići.