pisati pisma, pričati priče

"U glumi je važno moći plakati i smijati se. Kad trebam plakati, mislim na svoj seksualni život. Kad se trebam smijati, mislim na svoj seksualni život." Glenda Jackson
 
Smijmo se i plačimo, dragi. Glupo je od svemira tražiti da bude pošten, dobrostiv u prepuštanju pozornice nama koji smo došli poslije njega.
 
Smijmo se i plačimo. Ionako nitko neće znati da - ne glumimo:)
 
 
 

Nešto se promijenilo: ne ljutim se, ne patim, koncentrirana sam na ono što radim, život je lijep i kad nisi tu, a ipak - i dalje te volim. Jako te volim.
Što se dogodilo sa mnom, znaš li? Što se dogodilo sa ženom koja je uvijek htjela sve i - do kraja?
Jesam li doznala da nema kraja? Ili je ovo što mi se događa napokon - ljubav?
Ona kojoj više nije važan ni čovjek koji ju je izazvao. Ni žena koja je čuva u prstima.
Pametna je nešto ova ljubav. Nitko joj ne treba, osim nje same:)

...ima jedan koji me prati, šuti, ne piše poruke, ali drugima piše o meni, ne želi me, ne želim ga, ali neke je mjere postavio uz mene, po meni, kao da me poznaje - izbliza. Nadam se samo da je dobro.
...ima jedan kojeg sam davno izbacila iz VIP-a, tako sam ga i iz pamćenja iselila, onako naglo i daleko, kao skok s mosta kojim se hvalio, pa sad više ne znam gdje je - pod mostom, preko mosta ili u nekoj kaljuži "normalne" ljubavi. Nadam se samo da je dobro.
...ima jedan koji mi nikad nije pisao, ali je moje blogove i profil isprintavao i nosio sobom, pa kad ih je jedne noći žena s kojom živi pronašla i poludjela, pisala mi ona umjesto njega. I klela me i plakala i mrzila i lagala i pričala kako s njom ne spava zbog mene, a ja sam još samlja u krevetu ostajala, e, kad bi samo ona to znala. Pisala mi je kako će na prevaru s njim trudna ostati i tako ga zadržati, a ja ga požalila, došlo mi da ostavim javni poziv na Iskrici tipu koji mašta o meni, dok pravi djecu. Da mi se javi, da mu pokažem kako nisam baš ništa posebno, njegova je i mlađa i ljepša. Ipak, nisam ga potražila. Ni on mene. A i ova njegova se umirila, bit će dobila što je htjela. Ma, baš me briga, nadam se samo da je on dobro.  
...ima jedan koji je svašta iščarobirao pišući mi točno ono što meni pisati treba i s točno onim brojem pravopisnih grešaka koje podnijeti mogu, a sad već dugo ne piše, ljubavnica i žena, a i država, izgleda, svi zategli konope kojima ga je vezao život. Nadam se samo da je dobro.
...ima jedan koji svako malo promijeni nick pa mi se približi maznim i lijepim rečenicama iz sobe u koju mu žena ne ulazi, pametna žena, ne trebaju joj od njega rečenice, ona posjeduje sve njegovo izvan računala, a ja ga puštam misliti kako je svaki put neki drugi, a ne onaj prvi. Nadam se samo da je dobro.
...ima jedan koji svakih nekoliko tjedana odluči oboriti me s nogu, ne bi li se onda lakše bacio na mene, zna on - iako me ni vidio ni čuo nije - koliko sam meka kad se sa zemljom milujem. Ali, džabe mu svi uskličnici kojima uzvikuje: Imat ću te jednom! Imat ću te jednom! Nadam se samo da je dobro.
...a onda ima jedan, jebiga, taj je stvarno samo jedan. I lud i bez mostova i s točkicama i s uskličnicima i pravopis mu je neprijatelj još od osnovne škole, a o nekim drugim školama ionako je bajke napričao. On me je i vidio i čuo i s poda podizao i na sebe bacao. I povrijedio me i osnažio me, kad god pomislim na njega - legla bih pod njega. I odavno već to ne radimo, ne rušimo svjetove, ne grmimo željama, samo šutimo noću, on zove, ja se ne odazivam. Ja plačem, on pošalje poruku. Ima jedan, jebiga, samo jedan. I zbog njega nisam dobro, ne zato što ga ima, nego što ga nema. I kad napiše - pokidao bih te zubima - sve moje vode zaigraju u bedrima. Znaju vode kakvi su mu zubi.
Nadam se samo da nije dobro. 

Baš tako - kao čamac od papira. Ploviš mojim vodama. A nisi plovidbama vješt, ničemu vješt nisi.
Samo si kaosa majstor. I magle zasjele na pramac. Udomaćila se ona u tom tvom čamcu od papira. Pa ne vidiš kuda ćeš, no zar je važno - kad k meni ćeš, s kraja na kraj mene sve tvoje su plovidbe.
Možda sam te od stranica neke knjige napravila. Buduće, jer prošle sam sve već poderala.
Od rječnika, vjerojatno. Tih "dvorednih domovina riječi". No, tebi domovina ne treba. Tvoja je voda moja, a i papir je moj.
Samo vjetar dolazi s nepoznatog mjesta. Ili je to onaj isti koji je već gurao čamac od papira?
U životu u kojem si ti bio voda, a ja čamac.

Popričale smo jučer, tvoja duša i ja. Ni o tebi, ni o meni, ni o nama - kad sve je poznato, šutnja je tijelo koje dijelimo.
Zato smo tvoja duša i ja pričale o vjetru, o komadićima tebe koje mi odasvud donosi.
Tvoja smo duša i ja, porezane krhotinama, igrale priču odavno za nas napisanu.
A gdje si bio ti u tom trenutku? Kao i obično: na podu moje spavaonice.
Jer tamo si najbudniji, dragi. Tamo noć po danu dolazi:)

Ne radim ništa. Samo te volim. A onda opet - samo te volim:)
Ovo je jedan od onih lijepih dana, kad si cijeli moj i kad te jednako volim i u sebi i na sebi.
I pod sobom, dodaješ, znam:)
Ovo je jedan od onih lijepih dana, kad doznajem kako dan drukčiji i ne može biti.

Idem. S tobom na praznom suvozačevom sjedalu. Jednom sam već napisala i, poput svih tužnih istina, i ova još vrijedi: "...jer kud god idem s tobom, idem prema domu..."
Ma kako nekad bilo teško otići, lakše je no ostati sam.
Zato, sretan ti put, dragi. I još ti sretnije - ostajanje:)))
 

Obično negdje oko ponoći, u početku jednom u pet, šest, sedam dana. Pa onda dvaput. Pa svaki drugi dan, otprilike. "Uskraćen broj" piše na osvijetljenoj podlozi. Nepogrešivo znam: ti si. Javim se, nekad pospano, nekad budno, najbudnije. Kao da sam te čekala. Ali, ne odgovaraš. Šutiš. Dišeš.
Nikad ti nisam rekla kako vidim ljude, posebno one koje volim, one s kojima sam odavno spojena nevidljivim sponama. Zato znam tako nepogrešivo, vidim ti pogled, dubok i izgubljen u vlastitom svemiru. Onom u kojeg sam, ne provjerivši mu dubinu, uronila samo.
Nikad ti puno toga nisam rekla, ionako sam te uplašila tom željom koja nas je, udružena s tvojom, ubijala na mjestu. U početku sam i ja šutjela, sekundu, dvije, tri, a onda bih prekidala vezu. Ali jednom si me probudio, pa sam se bijesno narugala: "Vidi ti hrabrosti, strašnog li frajera koji se ne usudi javiti!" Mislila sam kako ćeš s vremenom prestati, već je nekoliko mjeseci kako me dozivaš noću disanjem i šutnjom. Ali, ne. S tobom sve naopako: nazivaš sve češće. Zašto? Što je s tobom, ljubavi moja - uskraćena?
Ne bih pisala o tome, uopće odavno nisam pisala o tebi, kao da te nema, živim svoje vrijeme sa strašću s kojom sam ga živjela i dok te je bilo, nikad nisam mogla drukčije, od toga sam mesa napravljena, uzalud se trudim umiriti dušu. Da, ne bih pisala o tvojim noćnim pozivima da se nije danas dogodio - dnevni. Nešto prije šest sati, predvečer: zvonjava mobitela, uskraćeni broj, šutnja, disanje. A onda, još jedna novost: glazba. Mazni glas pjevača. Pjesma lagana, slavonska.
Ne vjerujem u slučaj. Svemir zna sve o nama. Zato pjevaj, dragi. Pjevaj mi opet. Jer, isto je - kao da plačeš.

Kad se usudim pogledati unutra, uhvati me panika: izgubila sam te! Pa prestrašeno zakoračim unatrag, leđima udarivši u tebe: još me čuvaš, još si tu!
Uh, te spirale! Nikad ne znaš gdje im je ulaz, a gdje je moguće umaći njihovoj vrtnji.
I želja koju si mi usadio u bedra proždire me kao što svaka obična spirala proždire prostor kojeg nastanjuje. Pa kad mi je teško s tom potkožnom olujom preživjeti još jednu noć, još neki dan, prisjetim se tebe koji grmiš zarobljen unutra. Kome od nas je teže, je li uopće važno, kad nijednom nije onako kako je jednom bilo?
Nikad se ne vraćam. Ali od tebe, izgleda, još ni otišla nisam. Čudno je to: ni bolji ni gori od drugih, sasvim običan muškarac, povećeg tijela i omanje hrabrosti. Ono u čemu te pobjeđujem, a tako bih rado ponekad izgubila - pristajanje je na život.
Jer, još puno prije tvog ulaska u moju spiralu, pristala sam disati. Grabiti dah, kao pustinjski vjetar kovitlati usitnjeno bogatstvo. I sad kad sam i tebe zakovitlala, nema mi druge nego plesati s tobom. Onaj spiralni ples zbog kojeg ovaj planet nastavlja disati unatoč svemu što mu radimo:)

Gledam te kako čistiš snijeg s krova automobila, razgrćeš ga rukama, kao što si mene razgrtao nekoliko trenutaka ranije, puneći dlanove mojim tijelom kao snijegom, gledam te i ne znam zašto tako volim tvoje ruke, uvijek, čak i kad tebe ne volim i zašto mi se pjeva i plače dok one nestaju u snijegu, kao da već nisu nestale nekoliko trenutaka ranije
na meni, u meni

Ne znam gdje si, ali s vjetrom si, u to sam sigurna:) Dugo sam vjerovala kako je zrak najjači element: bez njega najbrže umiremo. A onda sam spoznala snagu vatre: pročišćenje bez uprljanosti. Pa snagu zemlje: dva tijela iz kojih nastaje treće.
A ti si došao s vodom: izronio niotkud, da bih te tamo i vratila:)
No, nešto se ipak promijenilo - s tobom je pošao vjetar. Snažan i umišljen, kao ti pod mojim pogledom. Tako si doznao da vjetar juri kako mu ne bismo vidjeli suze i čuli jecaj.
Ne znam gdje si, čak niti ne želim znati, dosta mi je ovosvjetskih mapa po kojima te pratim. Neću više. Tvoj dom je tu gdje jesam, dom je uvijek mjesto odakle smo krenuli.
Pa iz tog doma gledam ulicu: samo zrak i bijela, smrznuta voda zagrljeni u vrtlogu pod prozorom. Samo zrak i voda.
Kao ti i ja kad ne uspijemo pobjeći od sebe:))

Kad bolje razmislim, pisati je ljekovito. Kraljeva otkinuta glava ljepša je s udaljenosti riječi, opisa kojim je podižem s poda i pospremam u vreću pamćenja. On je ionako od onih koji "...nisu naučili ništa, nisu zaboravili ništa", kako kažu astrološke knjige.
A ja sam od onih - koji pišu.
Voljela bih da sam tužna. Tuga je kao kiša koja nas ogoli do dna srca, do one praprve radosti zbog koje uspijevamo ustati iznova svakoga jutra. Voljela bih da sam tužna, pisala bih ljepše. Ali - nisam. Jedan mali princ neprekidno briše tugu s mene, spreman je pokupiti prije no što mi se nastani na koži.
"Tako ti je glatka!", govori. Misli na kožu, naravno:) "To je od neisplakanog", ne kažem mu. Samo čekam kišu koja će ga konačno zaskočiti.
Uostalom, oduvijek sam sklonija kraljevima nego prinčevima. I to što im na kraju odrubim glavu, dio je bajke u kojoj sam rođena. Možda je došlo vrijeme toj bajci promijeniti završetak, onako moćno ženski, kao što sam to radila kad bi moj stariji sin, pripremajući se za priču pred spavanje, zatražio: "Mama, nemoj da zec večeras umre!"
Evo, napisala sam blog, kako si zatražio. Kralj je mrtav, princ ima posla, u mojim pričama zečevi više nikad neće umrijeti.
Hvala ti - što ga čitaš:)

Ne znam hoćeš li ovo pročitati. Ali znam da pamtiš. Život je literatura kad ga stavimo na papir, ali literatura nikad ne bi bila tako moćna da nam se nije dogodila.
Čudni su putevi spajanja, ponekad nas najviše uzme onaj koji nas najmanje poznaje. No, pošteno je tako: tko nema, daje mu se. Tko ima, neka se otkine od njega.
"Nitko te ne može uzeti više od onog od kojeg ništa nije preostalo." Uspio si. Uzeo si me najviše. A o meni ne znaš ništa, čak ni koju sam knjigu čitala ove noći o kojoj pišem.
Jednog ćeš dana, umjesto mene, rukama obuhvatiti stranice koje će ti, poput kuhinjskog noža, razrezati prste. One kojima si ispitivao moju nutrinu. One kojima si tipkao sms-ove. One koje si lomio kad smo prekidali. Jednog ćeš dana ti čitati knjigu koju pravim od nekog zajedničkog vremena.
A ja? Hoću li tada već ispisivati novu? S tobom ili bez tebe, hoću. To je moj život. Knjiga. Poklanjam ti odlomak kojem si svjedočio. Jer više nisam sigurna jesi li zaslužio više od odlomka.
"Sjedim na rubu kreveta, okrenuta prozoru, čitam. Večer samo što nije ušla u kuću. Tišina, tek poneka ptica zakriješti seleći se s trešnje na trešnju. Ne mislim na tebe. Mislim o onome što čitam. A onda te, odjednom, osjetim na leđima. Dah, sve jači, sve topliji, lijepi mi se na kožu. Ne govorimo ništa, ne okrećem se, ali znam: ti si. Nadnosiš se na mene, i dalje odotraga, puštam knjigu na pod jer ti ruke traže prostor za sebe tamo gdje je još trenutak prije bila knjiga: u mom krilu. I dok i dalje dahćeš na mom vratu, zavlačiš mi ruke u krilo, širiš bedra, počinjem drhtati, noge se razmiču same, kao po nekoj tihoj zapovjedi. Ispituješ me prstima, uvlačiš ih u mene, oblijeva me vrelina, kukovi mi se izvijaju u nekoj opasnoj tišini, sad već znaju što je to što žele, samo to, samo to, samo tebe...
Već vlažne ruke izvlačiš podižući ih na moj trbuh, stavljaš jedan od prstiju u usta, ispituješ okus mene u toj mokrini, a onda mi ulaziš pod majicu, podižeš rub grudnjaka, oslobađaš mi grudi, hvataš ih istovremeno s obje ruke, vrtiš bradavice, dišući sve ubrzanije i vruće. Izvijam glavu, vapim da me čvršće stisneš, tražim te iza svojih leđa, grabim ti vrat, privlačim bliže...a onda osjetim kako me odguravaš prema naprijed, zadižeš mi suknju, usku i nespretnu, ne znam jesam li te ja otkopčala ili si to uspio sam tako brzo učiniti, nemamo vremena skinuti se dokraja, više ni za što nemamo vremena, jedino što je moguće to je nagnuti se još više naprijed, otvoriti se za tebe, uđi, potpuno sam mokra, uđi...!
A onda svijet nestaje u krugovima, pomičem se kružno na jednu pa na drugu stranu, pridržavaš me na sebi, klečimo oboje, ja sam nagnuta licem prema krevetu, ti si poluuspravan, ali držiš me čvrsto, povremeno uspijevajući odgurnuti me skoro do samogruba sebe, a onda me, u posljednji trenutak, vratiti...Još jednom, pa opet, pa opet, čim uđeš u mene vrijeme nestane, kao da sam izbačena u svemir i onda, napokon, nakon tko zna koliko krugova,koliko vremena, koliko pokreta, preplavljuje me val unutarnjih vrtloga, ti si kamen bačen u moju vodu i vrtlozi se šire, kako kamen tone sve dublje, do dna mene. Napokon, vraćam se, gledam te, pomažeš mi da se okrenem, prebacuješ mi noge, pružam se na leđa, cijelo to vrijeme i dalje smo spojeni, polako senaslanjaš na desno koljeno, štitiš me od vlastite težine, a onda ti se na licu pojavljuje bol, neobičan bol užitka i to lice gubi svoj poznati osmijeh postajući tvoje pravo lice, ono lice po kojem te pamtim...Izvlačiš ga iz mene, izvlačiš se iz mene, pogađa me bijela vrućina tvoga tijela, shvaćam da mi se tek tada prepuštaš, daješ se koži moga trbuha i jedva odolijevam da kažiprstom nepokupim nešto od te tvoje bjeline, kao pekmez kapnuo sa žlice i poližem ga onako slasno, mljackajući pritom. Ali, ne činim to, kao da se bojim da te onda više nikad neću moći izbaciti iz svoje utrobe...
Pridižeš se pa onda lijegaš na krevet s moje desne strane, ne ustajem, ne brišem se, puštam da se zalijepi jedan dio tebe na jedan dio mene, osuši kao pečat na koži. Dišem tiho iza tvojih leđa, noć je odavno ušla u sobu, a s njom i ti, a s tobom -mir. Nakon svega - čisti mir.
Prebacujem desnu ruku preko donjeg dijela tvojih leđa i tonući u san prepoznajem misao: knjiga je ostala na podu! Ruka prema knjizi ili prema tebi?
Ne pitaj što sam izabrala. Ne pitaj ništa. Samo spavaj. Laku noć."

"Sexom su se počele baviti amebe, čim su se podijelile na dvoje", ruga se Guiterman. Ili je to, možda, istina?
Odgovor uvijek ovisi o kutu postavljanja pitanja. - Što sam ti ja?, govoriš s upitnikom na rubu usana. - Narod ameba, odgovaram.
A onda se smijemo kao da to nikad nismo prestali raditi. Što nismo prestali - smijati se, ili sexati?
I jedno i drugo, i jedno i drugo. Kao prave jednostanične životinje:)))

"Kad god mi sudbina pruži žlicu, nemam juhe - i obratno!" Mislim da je to Lec rekao, ali mnogi od nas mogli bi potpisati ovu rečenicu.
Nakon šest godina otprilike, desetak kilograma teži, a čini mi se i da si narastao gotovo do dva metra, pojavio si se opet. Žlica? Juha? Nejestivo?
Ne znam. Ali znam - da si na Iskrici. Kako mi to ranije nije palo na pamet, već si toliko dugo unutar ove kutije čijim ekranom prosipam okruglice slova, kao da ti kuham, kao da te kuham:)
Naučio si me sve što znam o fraktalima. To nikad neću zaboraviti. I dok se smiješ usnama, očima, rukama, čitavim tijelom, onim smijehom koji te otkrivao, kojeg jedinog nisi uspijevao prikriti strašnom mentalnošću koja me je opijala, i dok se smiješ tako, prisjećam se: "Između fraktala i kaosa - izaberi mene".
Jesi li mi to, nakon šest godina, došao reći što si izabrao?