pisati pisma, pričati priče

Izdala sam te, znam. Jebiga. Moje je pisati, a o čemu bih da te nema, da te nije bilo. O čemu bih redala ove tamne mrlje po bijeloj odsutnosti. I tako sam im sve rekla o tebi, cijela je knjiga o tome kako i kuda zavlačiš svoje ruke, o cvijetu koji ti se, taman i opasan, otvara u očima, dok me gledaš kako voda postajem. Ili pak o iščekivanju da dođeš, preskočiš sve katove do četvrtog, doletiš kao ptica, golub, dobar dečko iz susjedstva koji se naočigled mojih želja pretvara u orla. Grabežljivca. Bad guya. Sve ono što hoću.
I tako sam te izdala. Pisanjem. Neću natrag, neću u vrijeme prije izdaje, ne zanima me ono što je prošlo. Ni sutra nije predmet mojih misli. Samo ovo danas, ovaj trenutak kojeg imamo a koji odmiče kao vjetar koji nas je, onako usput, dodirnuo svojim sjevernim mirisom. Jebiga. Izdala sam te.
Ali, kad bolje promislim, izdati možemo samo one koji nas vole. Drugima je svejedno što radimo, što pišemo, što govorimo. I s kime to sve obavljamo.
Izdati možemo samo one kojima je do nas stalo. Drugima je svejedno.
Tebi nije. Da, u tome je kvaka:)))

Blizu je Noć vještica. Ne boj se, i ja ću biti blizu:)
Svake se noći s tobom u vješticu pretvaram. Nema mi druge. To je jedini način sagorijevanja kojeg s radošću ponavljam u svim svojim životima.
"Uvijek ću voljeti mornare", davno sam napisala. Danas znam da je puno mudrije zaljubiti se - u vatrogasca:)
Blizu je Noć vještica. Ali, prije treba preživjeti sutrašnje zvjezdano pomračenje, solarne su eklipse pokušaj neba da izbjegne misionarski položaj: Mjesec je gornji, dušo, barem - gledano sa Zemlje. A Zemlja je ionako jedino mjesto raspeća u svemiru, tu jedni druge pribijamo na križ upravo onda kad se najviše volimo.
Kad lišće ubrza svoj pad, petnaestak dana kasnije, druga će eklipsa, lunarna, prevariti nebo. Ne ostavljaj me tada, to je opasno vrijeme za svaku zapaljenu ženu. Vrijeme lomača. "Sveci gore u ognju, mistici se griju pored njega", Cioran je to davno znao. Zato, budimo mistici. Zagonetni sebi i zvijezdama. Odgonetni tek u svanuće drugoga dana.
Ali, najprije treba preživjeti - Noć vještica:)))

Ne možeš živjeti sa ženom koju voliš, kažeš. Točnije, ne znaš živjeti sa ženom koja te potpuno (ob)uzima, preintenzivno je, ne znaš gdje si, zaboravljaš odakle dolaziš i s kime si sve putovao.
Razumijem. O, kako te razumijem! Buditi se pored nekog čiji ti je san važniji od tvog vlastitog, čija ti je želja usađena u bedra kao tvoja vlastita, čija ti je strast za umiranjem u trenutku spajanja opasnija od vlastite! O, kako te razumijem. Iznutra.
Ne možeš živjeti sa ženom koju voliš, ponavljaš. Jer više ne znaš biti ti, ništa više ne znaš. Osim da joj je zeleno u očima i da je cijeli svijet odjednom postao zelen.
Razumijem. Zato zaboravljam tvoj broj i noću mobitel gasim. Bogohulno. Kao daleku treperavu zvijezdu koja je izgubila svoje ime.
Jer, što ako ipak dođeš? Što ako zaroniš u to zeleno, onako kako samo ti znaš? Što li će ostati od mene - tada?
U onom davnom životu, pamtiš li, boje sam slagala na požutjelom platnu, ostavio si me. Zaronio i umro. Ostavi me u ovom dok si još živ.
Neka ti samo ruke pozelene, njih se ne mogu odreći:)))

Život je sav od početaka, samo smo mi - na rubovima. Skupljamo se, kao suknja u nabore, kao ptice - u krletke. Koje onda, domom zovemo:(
Sutra, preksutra - upoznat ću te. A već volim tvoje poruke i ono oblo slovo koje ponavljaš u ovoj priči.
Sutra, preksutra - upoznat ćeš me. Popit ćemo kavu, sok, prekrasno oblikovanu bočicu nadolazeće jeseni. I pričat ću ti kako sam ozdravila, od njega i od upala. Znat ćeš da govorim istinu. A kad provučem ruku kroz onaj izdajnički pramen kose, nasmijat ćeš se poput svih dječaka mog života, u svakoj igri skrivača dječaci otkriju snagu.
Sutra, preksutra - postat će danas. A to je sve što imamo, dragi. Pravo malo bogatstvo. I samo jedno hoću, samo smijeh, samo radost. Samo grozdove smijeha dok to sutrašnje i današnje bogatstvo budemo pretvarali u - jučer:)))
Sutra, preksutra - otvorimo bočicu. Neka nam osunčanim tijelima jesen prospe svoje žetvene mirise. Svakom prema zaslugama, kažu. Da, zaslužila sam te. Zaslužio si me:)))
Ljeto je bilo tako teško.

Jer je to 17, odnosno 8, odnosno broj Učitelja - Saturna. Jednom sam napisala kako je "osmica - samo dvostruki obruč tuge". Odavno više nije tako. Odrasle smo - moja osmica i ja.
Bojiš se da ću te uništiti. Nemoj. Neću. Već sam to učinila, dragi. Tom osmicom koju ne razumiješ: odgovornost, obaveza, disciplina, mudrost, nešto što dolazi sporo i neumitno u naše živote. I onda - traje. Suočavajući nas s onom pravom stvarnošću, unutarnjom.
Da bismo promijenili okolnosti svoga života nužno je promijeniti način razmišljanja. Jer (čini mi se da je ovo još Einsten primijetio) "...istim načinom razmišljanja možemo doći samo do istog mjesta i istih okolnosti u kojima smo danas." Druge okolnosti i drugo mjesto zahtijevaju - drugo razmišljanje. A drugo mjesto je - mjesto iz snova:)
Reći ćeš: "Ali kod nas su sedmice u igri!" Točno. Svašta izazivaju te sedmice u našim životima. Kao mali bijeli anđeli slijeću nam na rame onda kad im se najmanje nadamo. No, tada su nam, izgleda, najpotrebnije.
Više ne pišem blogove o tebi. Iako ti to ne znaš. Kao što ne znaš da ni oni raniji blogovi nisu bili tvoji. A zakleo bi se da jesu. No, u koješta bi se ti zakleo, onako lažno i kad znaš da je lažno i kad misliš da nije. Uzalud ti pamet u vreći na ramenu kad anđeli još uvijek čekaju. Dopuštenje - da je otvore:)
Dobro ti poslijepodne, dragi. Vratila sam se. A bila sam daleko, daleko, skoro do Afrike. Crne i bučne, žive i razigrane. Dotakle me njezine kiše, žute i pješčane. Vidiš, boje su tako važne u životu. Svatko je od nas neka boja, po njima se prepoznajemo, zbog njih se ne zaboravljamo.
Dobro ti poslijepodne i uživaj u tv programu. Nije to ni tako loše: kutija koja govori i žena koja šuti. Nadam se da ćeš uspjeti u tome da se nikad imenom jedne ne obratiš drugoj!
Dobro ti poslijepodne, da. Barem nešto neka ti bude dobro u životu. Dok ti osmica ne naraste. Iznutra:)
P.S. Ovaj blog nema veze ni sa kojim oženjenim muškarcem ovdje. Onaj koji me, ovako saturnovski, nadahnjuje - nije oženjen. A budući da nisam sigurna ni da li je živ, najpametnije je zaboraviti pročitano. Hvala onima koji tako učine:)))

Ništa nam se ne događa izvana. Mi smo jedini pravi događaj u svom životu:) Da, sve sam sama pokrenula. Sve sam sama izmislila: svaku želju, svakog muškarca, svaku radost i svaku bol. Imala sam izbor: prespavati dan, ne upustiti se u vezu. Ali, nisam. Probudila sam se - za tebe.
I sad se čudim što sam te srela baš takvog kakav jesi: nepoznat sam sebi i prestrašen od kretanja. Mrtav poput kokoši kojoj su skinuli glavu, a ona, trzajući nogama, pokušava dokazati da - nisu.
Ne traži se u ovom blogu. Morat ćeš dokazati da je tvoj:))) Ne pokušavaj se prepoznati ni u kojem sljedećem. Nastavi biti tako sretno - mrtav:(((
"Čovjek se posve daje samo onome kojega se ne boji...sva su druga predavanja djelomična", kaže Hamvas. A ti, ti se ne bojiš samo mene, strah koji te paralizira onaj je od tebe samog, od nemogućnosti kontroliranja intenziteta, kao kad prejaki mlaz vode pustimo niz tanku cijev, pa ona počne podrhtavati pucajući negdje u svojoj nutrini.
Najlakše je - zatvoriti vodu. A onda leći pored nekog tko odavno ne diše. Neka bude tako. To je tvoj izbor: praviti se živim. "Kao da nisam umro", kažeš mi spuštajući pogled. "Ako me voliš, ponašaj se kao da nisam umro", tvoje oči vrište dok se nervozno meškoljiš na stolici kafića sagrađenog na vodi.
Baš zato što te volim dopustit ću da pukne cijev i da te tvoja vlastita rijeka kao svog privatnog utopljenika izbaci na površinu. Baš zato što te volim...
Samo više ne znam s koje ću obale promatrati taj događaj:((( I hoću li napisati još samo jedan blog o tebi, onaj posljednji, opet nedokazivi, jer u njemu te neće biti, bit će samo rijeka i njezino gugutanje o stablu kojem je, negdje usput, natopila korijenje. I koje se htjelo baciti u riječnu bujicu, ali nije se usudilo iskoračiti iz blata...Jer, stabla, kao i ljudi, najprije povjeruju u svoju nemoć, a onda nemoćni - i postanu.
Baš zato što te volim, dopuštam: svatko ima pravo na svoju nesreću. Pa i ti, dušo. Pa i ti:)))

Tu si. Skidam te sa sebe kao preusku haljinu. Zapinješ mi za bokove, stupovima ruku podržavaš svu težinu grudi.
Svoje sam unutarnje more imenovala tvojim. I sad ga nastanjuješ, sve njegove životinje istovremeno. A ja se prepuštam plimi koju pokreću tek male plave misli o tebi. Bježim pred njom, a onda joj se vraćam mokrih stopala i - sretna.
Ti si još toliko toga morskog, i kad si tu i kad nisi. Jer, daljine i blizine, sve dođe na isto. Prostor ionako ne postoji. Prostor je samo vrijeme koje nam se pokazalo.
Negdje je trebalo smjestiti ovo naše more:)

Nitko me nikad nije milovao kao more. Čak ni ti. Čak ni ti.
"Jer ništa drugo nije važno kada more..."
Zato jednom, kad zaroniš, neka ti more objasni kako to radi. Pa ću zauvijek ostati s tobom u tom zaronu.
Dubokom zaronu do dna nas:)))
 

Kad vrtlar umre, on i tamo gore pronađe neki vrt kojem je potreban.
Kad umre ribar, dočeka ga more.
A ja ću otići tek kad banderas bude gore. Ne onaj pravi, filmski, zato i ne pišem velikim slovom njegovo ime. Ovo je moj banderas, moj privatni glumac. Čarobnjak ga je imenovao tako. Ali, ne žuri nam se! Toliko ćemo toga još obaviti ovdje, banderas i ja!
Život je čudo, blagoslov. Život je ravnica slavonska i pustinja afrička. Život je i Jadran kojem noćas putujem.
I banderas će sa mnom. Nema mu druge. Ja sam njemu sidro bačeno u život. On je meni - život:)))
Ha, ispao ljubavni blog, a htjela sam samo poigrat se s pričom. No, sve su moje priče ljubavne.
I kao ptice - uvijek se vraćaju:)))

Često ga spominjem u svojim weblogovima, a jedan muškarac, koji ima posla s kraljicama, znatiželjno pita u svom malom i veselom klubu: Tko je Čarobnjak?
E, pa da objasnim: bila sam zaljubljena i tužna, znala sam kako nešto ne valja u toj mojoj zaljubljenosti, a kolebala sam što učiniti, jer biti zaljubljenom za mene je po prirodi stvari dobro i toplo, poput kruha iz prethodnog bloga. Tako nisam znala da li trebam privući još bliže onoga u koga sam zaljubljena bila, ili ga odgurnuti, onako do ruba, pa što bude, bude:(
A onda je stiglo pismo. Čarobnjak se pojavio u mom poštanskom sandučiću, s istom rečenicom s kojom se, puno mjeseci ranije, pojavio onaj u kojeg sam se zaljubila. I nije to bila baš najobičnija rečenica, govorila je o sprženim krilima i letu, o toplini i ljubavi. I greške su bile iste, pravopisne:))) I žar, sagorijevanje! Ja još uvijek vjerujem riječima, riječi su prostor u kojem stanujem. Tako sam povjerovala da je onaj moj postao čarobnjak, a pravio se tako običnim:))) Pa sam prihvatila igru i nastavila razmjenjivati pisma, sve ljubavnija i sve ljuća, istovremeno. Takvi su putevi strasti, ništa ne ostaje iza njih osim male riječi beskonačno ponavljane: još, još, još:)))
Čarobnjak se pravio da je on taj u kojeg sam zaljubljena i koji je zaljubljen u mene. Igra, započeta slučajno, nastavila se nekoliko dana. A onda sam, povrijeđena rečenicom u kojoj je priznao kako, vodeći ljubav s drugom, ispod kapaka drži mene, odlučila uživo reći što mislim.
Naravno, to što sam rekla uživo, nisam rekla - Čarobnjaku! Nego onome u koga sam bila zaljubljena. Odonda sam ga vidjela samo jednom, u društvu koje mi je potvrdilo kako se ipak ne radi o tako čarobnom muškarcu:(((
Ali, tihi razgovori s Čarobnjakom preživjeli su. Pismo kojim je priznao svoju igru, uživanje u tome što sam mu, misleći da je netko drugi, pisala najljubavnije poruke, još uvijek čuvam. Bojeći se da me je povrijedio, Čarobnjak je tražio oprost.
No, niti me je povrijedio, niti sam se naljutila! Shvatila sam kako mi je cijela priča trebala za - odljubljivanje! Odonda smo, Čarobnjak i ja, postali - dva čarobnjaka:))) Malo tko zna toliko o meni, malo tko me tako dobro poznaje iznutra! A ja njega volim, najvolim:))) Tako je dobro imati svog osobnog Čarobnjaka u ovom vještičjem kotlu Iskrice:)))
A što je bilo s onim (ne)čarobnim muškarcem zbog kojeg je sve ovo počelo sa Čarobnjakom? Ništa. Odljubila sam se, ali to ne znači da sam ga zaboravila. On tako malo zna o meni, iako me tako dobro poznaje iznutra! Fizički.
I ne znam kako i zašto, možda je tih mjeseci susretanja čarobirao po mom tijelu, ali nekad mi se učini da ga iz dana u dan sve više volim! Ili to Čarobnjak nešto radi na daljinu s tom mojom ljubavi? Bit će tako, da! U međuvremenu, dok se priča u kojoj postojimo rasplete, čitam Čarobnjaka iz Oza. I povremeno - odletim na jug.
Nije baš Kansas, ali...:)))

Nema važnijeg posla od pravljenja kruha: tamno brašno, malo kvasa umućenog u toplom mlijeku sa žličicom šećera; svemu dodati krupno zaljubljene i hrskave soli, mlake vode i šaku sjemenki za ptice koje ćemo dozvati kad budemo rukama odlamali ispečeno tijesto.
Još ću ga samo prije toga umijesiti. Prvi put, pa odložiti neka pričeka dok stigneš. Pa onda drugi put premijesiti, i poleći u pećnicu onako kako ti mene polegneš prije nego što me počneš zagrijavati do usijanja.
Promjene agregatnih stanja. To mi sebi radimo. Voda isparava u pećnici, ona ista voda koja mi je milovala prste dok sam dlanovima prebirala tamnoputo brašno. Stari posao, izvježban na tvojoj koži. 
Da, nema važnijeg posla od pravljenja kruha. Jednom ćeš se i ti u kruh pretvoriti, probudit ćeš se mekan i topao, sav od sjemenki i sav od gladi. Mirišljav u mojim rukama. Strpi se, dragi.
Bit će to već u rujnu. Kad ostavimo more i vlažna čekanja:)))

"Dug je put do juga I nebo kojim grabimo plavo je i slano Krilatati  ne treba Pustiti se samo vjetrovima i onom koga znaš još sa drugog svijeta Zato nastavljamo dragi k moru i jugu ići Visinama koje su naše samo Graditelji leta Zaljubljeni ptići Jer to smo i drugo ništa Guske divlje i sretne na putu od sebe - do odredišta"
U Rusiji i srednjoj Aziji, kažu, riječ guska upotrebljava se metaforički za - željenu ženu.
Dobro, kad baš hoćeš, bit ću guska. Samo, Bože, ne daj mu da me pitomom učini:)))

Ovog ću te rujna voljeti još više nego prošlog. Ovog ću te rujna osvajati i s leđa i odozgo i odozdo. Sa svih ću ti strana biti tajna i biti voda.
A dotle, dok dođe rujan, odlazim voljeti se s onom drugom vodom, onom modrom od pamćenja. Rekla sam ti, nisi zaboravio: otok uvijek boli more.
Još samo, dragi, znaš li tko je otok u ovoj priči, a tko je - more?

Zašto se neki ljudi stalno dokazuju na meni? Zašto postajem mjerom nečije snage i uspješnosti u pljuvanju - na daljinu?
Ponovit ću rečenicu koju sam jutros napisala u privatnoj poruci jednom prijatelju ovdje: "Cijelog se života susrećem s ljudima koji postaju opsjednuti sa mnom i onim što radim, iako ne znam da li bih se zbog toga trebala smijati ili - plakati..."
Cijelog života želim samo ono što je željela Marina Cvetajeva (čim spomenem neku pjesnikinju ili književnicu, na Iskrici osvane još jedan weblog o njoj, ček' sad kad počnu prepisivanja iz njezinih knjiga, bit će uglavnom na ekavici, haha): "Ne želim ništa drugo, osim da mi se čovjek - kad uđem u sobu - raduje!"
Joooj meni, čitanje je moj posao, nakon pisanja moj najvoljeniji posao:))) Ne želim se takmičiti u načitanosti, niti u pismenosti, moj način opstanka na Iskrici - ovi su weblogovi!
I ne odustajem od njih, taman se još deset gigi7abcdef pojavilo ovdje!
Kao što ne odustajem - od ljubavi! Dok ne odem do onog Božjeg ormara u svemiru, gdje se haljine plaćaju spuštanjem u novu maternicu, i gdje Bog kaže nježno, kao svaka majka: hajde, dijete, biraj novu haljinu za novi život:)))
Jebitesesvikojinerazumijetekojaljubavtrudučenjeibolstojeizamojih weblogova!

"Svaka žena obožava fašistu, čizmu u lice..." pjevala je Sylvia Plath nedugo prije nego što je glavu stavila u - plinsku pećnicu.
Jesmo li zaista takve sebemrziteljice? Vjerujem da nismo. Jer, ne bih mogla živjeti s onim drugim vjerovanjem.
Kao što, uostalom, ni Sylvia nije mogla:(((
Ali, ostaje činjenica kako mnoge žene ustraju u svojim nesrećama, ne nalazeći snage za izlaz iz nasilne i ponižavajuće veze. Zašto? Zato što "obožavaju fašistu"?
Ne. Žene ostaju u bolnim vezama zato jer se s protokom vremena sužava svijest. Svjetlost na kraju tunela, izlaz iz teške situacije, sve je slabije vidljiv. Takve žene kažnjavaju same sebe muškarčevim udarcima. Zbog čega?
Sve mržnje i sve ljubavi dolaze - iz djetinjstva. Sve u našim životima, čak i muškarac kojeg ćemo jednom izabrati, dolazi iz djetinjstva. Iz one prve bespomoćnosti, ovisnosti o prvoj ljubavi. I ako nas ona nije nahranila sigurnošću, teško će to ikada kasnije uspjeti ijednom muškarcu:(((
Rješenje je, ako ga uopće ima, u samorađanju. Svakoga jutra iznova, s ljubavlju i strpljenjem, ponovno rađamo onu unutarnju djevojčicu. I tek kad ona odraste, postane sigurna u tu svakodnevnu ljubav, smijemo se okrenuti muškarcu.
I onda ćemo mu bez ikakvog straha od ostavljanja moći napisati ono što sam ja tebi jednom napisala: "Održavaj moje kuće Ljubavlju te plaćam...Ovdje ne stanuje Sylvia":)))