Zašto smo tu?

Postoji li hladnoća?
Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Zapravo, hladnoća ne postoji.
Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi.
Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.
Postoji li tama?
Naravno da postoji.
Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne.
Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju.
Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan?
Mjerite količinu prisutnog svjetla.
Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla.
Postoji li zlo?
Naravno! Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.
Zlo je u stvarnost pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsustvo dobrote.
Zlo je posljedice onoga što se dogodi kada u ljudskom sircu nema ljubavni i dobrote.
Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.
Zlo ne postoji!

Da su me ukrali Cigani

Da su me ukrali Cigani u tužnom gradskom parku,
U mornarskom odijelu, i nestali u mraku,
Odveli bi me daleko, gdje stiže samo želja,
Pred začuđenim licem mojih roditelja.

Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga,
Jer bih mislio da se samo nastavlja igra.
Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao
I ništa o svom životu ja nikad ne bih znao.

Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu
Da pijem svoje vino i pijem svoju vodu.
Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla
Da nemam svog imena i da sam bez porijekla.

Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete,
Iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete,
Imao bih svoj šator i medvjeda na lancu,
Svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu.

Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane
Ležeći u travi kraj autostrade,
Svirao bih gitaru i prelazio milje,
Ljubeći jedno biće slobodno i divlje,
Da su me ukrali Cigani…

Smatram da većina religioznih misli da je religiozna, a pogani su, a mnogi koji kažu da su ateisti, u stvari su krotki jaganjci božji, a da to niti ne slute.
Jedni se zaklanjaju iza imena Božjeg ( misle da se zove Ivo, a drugi da mu je ime Jovo ili Ibrahim), pa vjeruju da imaju sve to napisano, u Svetom pismu zapisano, i onda lupaju po svemu što nije iz njihove crkve izašlo. Ovdje mislim doslovno na građevinu u njihovom susjedstvu u kojoj slušaju propovjedi i tako dobivaju njima potrebnu dozu duhovne snage, zavisno od oblika pakiranja koje ih je zapalo u područnom uredu kojem pripadaju. Nisu sve vjere posve iste, u svakoj vjeri ima raznih svećenika, pa su tako i paketi vjerovanja vrlo različiti, makar su u istom pak papiru. Naravno, paket mnogi samo malo otvore i ovlaš pogledaju, pa povjeruje da je sadržaj posve isti kao i kod prijateljice, pa smo frendice. A ako se kod koje primjeti druga boja papira, ne nosi joj se više kolače za praznike, ili se ponekad i nosi, zavisno od trenutne mode, a sve se jednom svede na naši protiv vaših, osim ako je naših manje, onda apeliramo na vjersku toleranciju, a ako je naših više, kad tad njima gori krov.
Toliko o vjernicima u vjeru, a ima još i vjernika u botaniku, EU, euro, i sve varijacije, makrobiotiku, Tita, svjetlost negdje gore visoko, Juru Francetića, reklame, Jadranku Kosor, (ima ih još koji potajno obožavaju Kardelja, ali to su sektaši u manjini), Loto, MMF, reinkarnaciju, Dinamo, sve , sve, svi misle da su u pravu jer ima još takvih koji misle kao oni, pa mora da je to pravi put, a kako se vrhovni zove nije tako bitno, već žar u srcu čini vjernika, sve su ostalo nijanse zavisne od pripadnosti pojedinom klubu obožavatelja.
U stvari, sve se svodi na vjeru u božičnicu.
Ako budem pripadnik dobrog poduzeća (nije bitno jesam li vrijedan i uredan – važna je iskaznica), na kraju godine me pripada nagrada, a onim drugim jadnicima koji su izabrali lošiju firmu – njima ništa, već oganj pakleni i užarene lopate da si jezik hlade!.

Bilo je to jako davno, danas mi se čini da mi je netko drugi ispričao tu priču.
       Bio sam vojnik, što bi se sada reklo, one druge strane. Odložilo me na otok i tamo zaboravilo. Ljeto na Malim Brionima, čitavo ili trenutak sanjanja, nisam siguran.
      Noćno kupanje u zabranjenoj zoni, samo za mene i samo moje, nitko ne smije priči, okolo su bile postavljene mrtve straže.
       U sumrak sam odšetao do one udaljenije uvale, gdje se preko dana nismo kupali iz nekog nenaređenog straha, da ne remetimo ljepotu. Mislio sam da je sada pravo vrijeme da to mjesto okusim, u onaj bunovan trenutak prije spavanja, kada se stvarnost još nije povukla, a snovi nisu razmahali.
       Nadao sam se da ću biti sam, ali na obali, među sivim kamenjem, ugledao sam pile galebovo. Stisnulo se i mada preplašeno, nije se micalo. Kao što je mama rekla. Ako mirno sjediš, među kamenjem te nitko ne može primijetiti. Zanimalo ga je što to hoda i dali će mu i što će mu. Pravio sam se da ga ne vidim, da ga ne uplašim. I ono se pravilo da me ne vidi i da se ne boji. Onda mi je dopustilo da budem ovdje, ali ne predugo. Jer mama nije tako hrabra da se vrati dok sam ja tu, a ono se za nju boji.
        Na nebu se upalio grad od zvijezda, a more je bilo tako mirno da su se sve ogledale na površini. Kao da provjeravaju jesu li zablistale na pravom mjestu. Naježio sam se od te ljepote i učinilo mi se da bi bio grijeh zaplivati odjeven. U moru su planktoni prskali svjetlošću i svakim zamahom rađalo se na tisuće zvijezda. Bilo je isto iznad mene i svuda okolo, kao da letim svemirom. Trenutak bi bljesnule i  ugasile se. Nisu trajale kao one gore, Njegove. Mirno sam plutao i osjećao stapanje sa svime. Tu smo, gdje smo – zato smo. Pitanjima više nije bilo mjesta.
          Plažom je dolutao muflon. Kao da nešto traži, iako je izgledao kao da je već sve našao. Nije mi se nadao i preblizu je došao da bi birao između bijega i opreza. Naglo se okrenuo i rogovima zapeo u granje. Vidio sam jednog takvog, u jednom drugom tužnijem i prekasnom trenutku, kako je postao dio prirode, mrtav i posve nalik na suhe grane. Prišao sam mu i vidio svoj odraz u njegovom oku. Strah i panika, a onda se opustio. Više se nije mogao ni bojati, i bio je miran, kao kada je svaka borba uzaludna. Kao jare Abrahamovo, šapnuh mu.
          Nisam želio prinositi žrtve i oslobodio sam ga. Nijemo je jedan trenutak stajao, a onda neodlučno krenuo. Kao da nije siguran smije li. Potrčao je, pa stao. Okrenuo se i još me malo pogledao. Možda je žrtva ipak prinesena i sklopljen je novi savez, te ljetne večeri. Između nas i svih njih i svega našeg i njihovog. Amen.