Dani i noći

 
Davna je ljubav
Bijeli dim u crnoj noći.
Na žici odsjaj.
 
 

Ovih je dana moguće osjetiti taj Peace on Earth. U srcu, ako ga već nema na fizičkom planu. Mir počinje sa nama, i mi sami smo jedino što se može promijeniti. A snaga za tu promjenu može doći samo iz naše najljepše unutrašnjosti, iz naše nevinosti. Uronite u stanje mira i sjajite. To je moje i vaše pravo, i moja i vaša istina, iako neki u to ne vjeruju. Zato vam želim da budete djeca, i da iz tog stanja nevinosti dozvolite sebi da osjetite svoju Najvišu ideju kao svoju istinu.
Lots of kisses & a big reiki hug for you all :)

Kako doprijeti do nekog tko očajno treba pomoć a nema snage prihvatiti je ? Jedna od najtežih lekcija koju sam naučila radeći reiki bila je ( i dobila sam je vrlo brzo, kao friški reikist ) da nikome ne možeš pomoći ako ta osoba za to u sebi ne stvori mjesto. Moja reiki masterica ima ovakvu izreku : Znaš da je netko žedan, toliko žedan da umire od žeđi, i ne možeš učiniti ništa više osim da mu daš vode. Ali piti mora sam. Osoba o kojoj pričam previše je utonula u svoj sram, u mulj vlastite nedostatnosti, i nema snage ni volje uzeti čašu u ruke i piti. I sve što ja mogu učiniti je, da vodu stavim pored nje. Ali piti mora sama. Ne znam u kojem trenutku treba odustati. Samo znam da mi je to neizrecivo teško. Ali mi živimo na planeti slobodnog izbora i ako nam ga onaj gore daje, tada ga i mi moramo dati jedni drugima.
Uskoro ću odustati i otići i zauvijek ću se pitati zašto je to tako jako bolno i zašto je to tako potrebno.
 

  Na trenutak zaustavljeno vrijeme između naše dnevne i spavaće sobe... ja stojim gledajući i svijet staje da bi napravio mjesta za svjesnost, upijanje tog trenutka. 
Kroz otvorena vrata druge sobe vidim kako razgovaraš na na telefon ali ne čujem ništa, zvukovi su nestali, sve je mekano,maglovito, nestvarno. Znam da su oko mene neka svjetla, zidovi i dječja vika. Ali sve je to nestvarno, daleko, zaleđeni trenutak. Iza tebe,kasno svjetlo kasne jeseni koje samo malo ulazi kroz sjeverni prozor.
Ja stojim unutar toga prostora, tog izvanvremenskog balončića čudeći se sama sebi kako je moguće shvatiti ozbiljno predstavu u kojoj svakodnevno sudjelujem ? To su samo neki valovi, neki odrazi vode, zraka,tvari... ništa više od tvog odraza u tamnom staklu prozora. I ti si samo dio tog vanjskog svijeta izvan mog balončića svjesnosti. Da li si ikad izašao i ti, i zaustavio sve. Da li bi me ikada mogao razumjeti.
Možda, jednom.
U nekom životu u kojem nećemo biti muž i žena nego nevezani prijatelji...
Za sada, izvan opne mog balončića... samo si odraz u tamnom staklu prozora. 

Žudim za drvenim podom u drvenoj kući usred trave između šume i neba, na vrhu nekog brežuljka. Želim ostaviti zapetljanost grada i svih potreba koje on nameće. Hodati. Ne podnositi stalno pritisak silnih ljudi oko mene.  Samoća nam je svima prirođeno ugodna.  Samo smo zaboravili kako biti sami i to voljeti. Nema lijeka ni quick fix-a za samoću koji će zaista pomoći. Jučerašnje hodanje na hladnom zraku, na svjetlu i boji večernjeg neba, malo prije nego ga obuzme mrak. Moje proširivanje sebe na zrak, i oblake, i širinu i zakrivljenost Zemlje u daljini. Želim ostaviti boju za kosu, maskaru i puder. Želim imati samo jednu haljinu. Želim šetati kroz polja riže i pšenice. Ta moja želja za asketizmom sasvim je suprotna mojoj stvarnoj sklonosti hedonizmu, što će vam potvrditi svatko, tko me pozna. Ali ja ju ipak imam. Možda je to sjećanje na neke živote provedene na jednostavan i snažan način. Koliko će nam trebati da se vratimo mudroj jednostavnosti ? Ne znam i ne želim nikome držati lekcije o načinu života, ali osjećam da je sve, što radimo, besmisleno krivo. Osim kao put koji će nas dovesti do nas samih, ničemu ne služe sve naše potrošačke ugode. One su samo dug put do jednostavnosti.

Danas, čini mi se da ću zatvoriti svoje srce.
I zato Te molim, da ne dopustiš da se to dogodi. Da i dalje vidim čudesno i čarobno jer ako otvrdnem i prepustim se ovim zidovima koji me sada preplavljuju, bojim se kako neću nikada više izaći.
I zato, molim Te, drži moje srce otvorenim. I ja ću učiniti isto.

Ja plutam i plovim prostranstvima negdje daleko od ovog stola i ureda, moj je centar ovdje ali moje su misli i osjećaji rašireni, daleko. Nisam raspršena, samo sam se otvorila, i predamnom je bjelina ovog virtualnog papira i sama neizmjerna dubina.
Netko mi je rekao da su mi stihovi puni mene. A ja ne znam o čemu bih mogla pisati ako ne o samoj sebi. Ne mogu pisati o stvarima koje ne poznam. Ali sebe, sebe mogu proširiti tako da ono što sam Ja obuhvaća predjele izvan moga tijela, mojeg uma i moje energije.... ostaju samo misli i duh, bjelina papira i mogućnost da na njima otplovim u neizmjernost.
Ja plutam iznad vrhova drveća, zelenog i vrlo bujnog. Okrećem se i vrtim prema zvijezdama na plavome platnu. Vidim Zemlju u vrtnji. Vidim Svemir na dlanu. Vidim lakoću. Sve opet postaje bijelo. Tko sam ja kad tako plovim ? Ne znam, a ipak je to jedino o čemu mogu pisati, jer tako malo drugih stvari poznajem.
To se događa sada. Upravo sada. Gdje sam ?
Ja plovim bjelinom i ne znam pisati ni o čemu osim o tome.
 

Preblizu doći nekom ljudskom biću, može biti strašno, strašno iskustvo. Ali mene ne straše drugi... Jedino što me zaista straši, od čega bježim, i otklanjam pogled, su moje vlastite oči, koje me gledaju, iz kojih gleda moje pravo biće. TKO je ono, to je najstrašnija tajna. Ostajem sama, i bježim od ogledala, isključujem taj svoj dio, i uključujem svijet. Ne pomaže puno. Jedini način da se suočim s time je da sjednem mirno dišući, zatvorenih očiju. Puštam da kroz mene teku rijeke energije, spajam se odozgora i prema zemlji, kružeći u vječnim osmicama. Moj je sonar namješten samo na moje unutrašnje odjeke. I oni polako nestaju, kao što nestaju moji zidovi i ograde od kojih se odbijaju. Pretapam se u jedinstvu, nestajem i jesam. Isključeni su svi osjeti svijeta, misli sam pustila da odu od mene, ostajemo dah i ja. Misli dolaze i odlaze u valovima, konačno se povlačeći. Moje strašno ja je tu. Ne moram ga gledati u oči, jer u meni je. Moje privatno čudovište iz mog vlastitog ormara sam ja sama. Dah i ja ga gledamo. Još uvijek me je malo strah. A onda Ljubav obavije mene, moju sobu, moju kuću, moju planetu i moj svemir. Volim svoj strah jer on me uči. Palim svjetlo i čudovište nestaje. Ostajem ja, i sve što je preostalo sam ja. Nema ničeg drugog. Onda i ja nestaje. Prazno i puno. Nema straha od ništavila, jer sve je tu, u toj praznini. Nema odjeka. Sve jest. I kad to doživljavam i kad to jesam, divno je. Ali kada ovako pišem o tome, brrrr.

Između nas
tisuće srebrnih trakica ispletenih u konopčiće istkanih u snove, vezuju brodove s nebom, grade mostove, kaveze i luke.
Rezali smo ih, odvezivali, čupali, stezali, vukli, otpuštali, popuštali, kroz mnoge živote.
Nije tako jako važno kako ih zovemo.
Pustimo ih sada sve od sebe . Neka odlebde u prazninu.
Ostat će samo ona jedna trakica koja je uvijek savršene duljine, beskrajno je jaka i što god učinili, neće se prekinuti. Savršeno je nježna i prilagodljiva. Skoro neprimjetna. Svoje je niti protegnula kao prozirnu mrežu kroz cijelo Stvaranje. Ne moram reći kako se zove. Svi znamo njeno ime. To je jedino što nas uistinu povezuje. To je naše ljepilo, lijek i hrana. Naša Istina i Svjetlo. Ljubav.
Za ž.

Postoji ( sigurna sam u tome i nitko me ne može razuvjeriti ) Ljepota. Postoji razmjena. Protok. Jačina. Snaga, fina i nježna, neočekivana.
Postoji unutrašnje svjetlo, jako i zlatno. Postoji zvuk, valovi i trenutak kada oni prolaze kroz mene, mijenjajući me. Postoji iskrenost a postoji i skrivanje.
Postoji pogled u kojem se možeš otopiti. Postoji mir unutar mene uz koji zaboravljam tijelo.
Postoji lebdeće stanje i prizemljivanje, a oboje su dvije strane zemaljskog života. Postoji hod u kojem ljubim Zemlju, vrlo tiho i nitko to ne zna. Postoji način gledanja kada sve teče.
Postoji ravnoteža. Postoje razlozi.
Dolaze poruke. Silaze anđeli.
Postoje bića neizmjerno dobra i draga. Neka od njih žive sa nama.
Postoji Ljepota i Ljubav.
I postoji otvorenost vrata kroz koja moraš proći da bi to osjetio i znao.
 
For d.

Jeste li se ikad pitali što smo bili jedni drugima u nekim drugim ulogama, u prošlim postojanjima. Što je ono što smo prošli i što nas čini onime što smo sada.
Djeca, roditelji, sestre, braća, prijatelji, ljubavnici, ljubavi, muževi, žene, učitelji. Sve uloge. Sve smo to već prošli. Muškarci. Žene. Beskonačno puno uloga, a da niti jedna od tih uloga nije ono što zaista jesmo. Bili smo prijatelji i suparnici, vojnici i kraljevi, prosjaci i slobodnjaci. Umjetnici i trgovci.
Moja sjećanja ponekad sežu u isječke tih života. Mali bljeskovi uvida u tami zaborava koju sam prihvatila kada sam došla u ovo tijelo. Ali ja ne težim za vraćanjem na stare živote, ja želim doći u stanje da mogu odbaciti privid moje uloge i vidjeti samo onu istinu koja nas zaista spaja.
Zašto nam naše sadašnje uloge tako puno znače ? Zašto ne možemo zaviriti iza kulisa ove velike predstave i vidjeti stvarnost ? Barem na trenutak odbaciti uloge i njihove nazive i zagrliti se, u jedinstvu ?
Možda još nije vrijeme, možda nam je predstava potrebnija od zagrljaja.
Zadovoljstvo igranja uloga veliko je. Ali predstava će ipak doći kraju.
Uloge više neće biti važne kada se vratimo u naše prave likove.
Igramo se već tako dugo, čini mi se beskonačno.
Odigrali smo neke jako zgodne stvari, komedije, tragedije, sve i svašta. I opet igramo. Svaki puta vidimo malo više. Pričamo sa režiserom, vidimo nestvarnost scenografije.
Kreiramo i improviziramo. Otkazujemo cijele predstave i planiramo nove.
Ali užitak je prevelik a učenja prevažna da bi ih pustili.
Igrajmo se još malo.
Jedinstvo nam neće pobjeći.

Danas, jutro u tramvaju i moj dah na staklu prozora. Ljudi, ja dišem i živa sam ! Moje je tijelo pokretano nekom nevjerojatnom silom. Moj dah me nosi kroz prostor. Život je jako jako kratak... ili beskonačno dug, kako uzmete. Ali svjesnost koju postižemo dišući je sadašnjost u svom najčišćem obliku.
Jučer, prizor nesreće pored koje sam morala prehodati. Majka i dijete koje je ispalo iz prevrnutog auta, oboje u nesvjesti. Ljudi u rukavicama rade oko njih. Užasan osjećaj nelagode pretvara se u ogromnu želju za življenjem.
I zato, tako sam zahvalna za taj dah na staklu.
I zahvalna sam zato jer hodam.
I zato jer mogu nekog poljubiti.
I zato jer mogu osjetiti dodir vode na sebi.
I zato jer mogu zagrliti svoju kćer i ona mi može staviti glavu u krilo.
I jer ću danas sjediti uz druge na jogi i osjećati mir.
Živa sam.

Čitam Silmarillion, Tolkien... pod mojim orahom, u sumrak.U daljini se već vidi crvenilo nad morem a one planine oko zaljeva sasvim su tropske, čak i pojedino drveće koje strši s vrhova izgleda tropski. U sumrak tamo, sasvim me potresla jedna rečenica o ljubavi. Dva poluboga ( ona se zvala Melien a za njega sam zaboravila kako se zove ) po prvi put su se susrela u šumi u kojoj je ona živjela a on prolazio. Pogledali su se u oči i tako su ostali dugo, dugo.
Nad njima, kroz krošnje su se izmenjivala sazviježđa kako su prolazile godine, a oni se nisu mogli otrgnuti jedan od drugog. Kak je to užasno romantično... nekako nisam to očekivala na tom mjestu, iznenadilo me je.
A mi ljudi ne možemo to postići, ne možemo svoju pažnju držati niti kratko na drugoj osobi. Ali jako dobro u sebi osjećamo da negdje u nama postoji mogućnost za takvu razmjenu. Pogledaš nekog u oči, susretneš se i vrijeme stane, sve stane.
Mislite li da ćemo jednog dana evoluirati dovoljno da će nad nama sazviježđa prolaziti a mi se nećemo morati maknuti od očiju druge osobe jer će nam to biti sasvim dovoljan svijet.
Ah. Ja sam hopelessly romantična.
A i Tolkien je pa nisam u lošem društvu i to me tješi :)

Očekujem novi posao i ... ne dobijem ga.
Očekujem razmjenu i ... ne nalazim ju.
Moja su očekivanja strašna ograničenja moje slobode, i kako reče jedan moj prijatelj, umanjuju radost. Uče te da moraš imati ciljeve, planove i strategije. Uče te da bez toga nisi dobra ili uspješna. Onda ti provedeš godine svog odraslog života pokušavajući se osloboditi toga što su te naučili i pronaći svoj način i svoju slobodu.
Teći kao voda.. to bih htjela. Voda ne očekuje svoj put, zavoje ili brzinu protoka. Ne očekuje kaskade niti slapove. Ne očekuje smirivanje niti odraze neba. Ne očekuje kišu na svojoj površini.
A njena radost proživljavanja i primanja svih tih stvari je neizmjerna. Sasvim neuvjetovana.
Voda ne očekuje svoj spoj s morem. Ona jest ono što je.
I u njoj nema straha. Samo radost toka.
:)

Nad Zagrebom je prekrasna oluja. Divlja i crno siva. Brza i hladna.  Pada led i nebo se spustilo na nas. Veliko prirodno čišćenje. U prirodi postoje svi odgovori koji su nam potrebni za uspješan život. Prekrio nas je mrak i noć je usred dana, a voda će odnijeti sve nečistoće koje smo tako uspješno napravili.
Ja se uvijek kod oluje osjećam živo, probuđeni su mi svi osjeti, i želim istrčati van i izložiti se vjetru. I kada se u našem tijelu događa oluja morali bi znati čemu ona služi. Sve, baš svaka pojedinost u prirodi govori nam o savršenom skladu koji nam je namijenjen. I kada ispadnemo iz stanja ravnoteže, svim se snagama pokušavamo vratiti natrag.
Sam nas Svemir u tome podržava. Hvala Svemiru i Zemlji na današnjem čišćenju. Nadam se da ćemo se nakon ovog danas osjetiti lakšima.
Od zvuka grmljavine nestaju svi drugi zvukovi, i mi stajemo, očarani i prestravljeni. Ne osjećam se mala unutar sila prirode. Ne osjećam se sitno ili nedostatno. Širim se i vrtim kao olujni oblaci. Biti dio toga... neopisivo je uzbudljivo.
Hodam s bogovima unutar svjetla i sile.