Dani i noći

Miriše mi jesen, već. Spoj prašine i sitne kiše na jutranjem asfaltu. Zagreb je već otužan i otrcan i ja ne vidim da je ovdje išta živo, osimneba i ptica. A to je moj grad i ja ga volim, volim čak i te mirise grada. Ali rado bih pobjegla, ne samo za vikend, nego zauvijek.
Znam ipak da se na mom mjestu za bježanje ne bih promijenila ako mi to ne uspijeva ovdje. Ne možeš pobjeći od sebe. Baš zgodno da su nam dana tijela iz kojih nema bježanja dok nije vrijeme. Moje me tijelo ovih zadnjih mjeseci nekako čudno podsjeća, potmulo me budeći, da stvari nisu na svome mjestu.  Bole me bubrezi, ništa organski naravno ali osjećam ih a bubrezi su partnerski organi... dakle, boli me moj partnerski odnos. Niti od toga ne možeš uspješno pobjeći.
Baš zgodno da su nam dani takvi partnerski odnosi iz kojih nema bježanja dok nije vrijeme.
Jesen mi još miriše po kestenima, kukuruzu i kišobranima koji se guraju po ulicama i isparavaju po tramvajima. Jesen uzbudljivo miriše po novim tekama i knjigama, koje tek čekaju da budu otvorene i pročitane. Teke tek da budu ispisane. Olovke tek da budu isprobane.
Obožavam taj miris i nadam se da će moje dijete slijedeće godine osjetiti uzbuđenje knjižare pune novih mogućnosti. Ustvari, za mene je jesen početak godine.
A ipak bih sve to ostavila i otišla negdje gdje nebo nije uska traka nad ulicom.
Jesen ima zvuk po vranama i svrakama prije jutarnje kave kroz prozor mog balkona. Više od svega, jesen je vrijeme za nove početke. Iako se tako ne čini. Sada je vrijeme za početak planiranja stvari koje želim učiniti u slijedećoj godini. Veselim se mojim satovima joge, zadnjoj godini moje starije u vrtiću, čak se veselim i sve većoj tami koja dolazi, sve kraćem danu, sve hladnijoj večernjoj šetnji prema šumi.
Veselim se rođendanima, prijateljima koji će doći na vrata, večerama koje ću za njih napraviti. Novim šalicama za kavu. Novim knjigama koje me samo čekaju. Mirnoći stana nakon što si popodne pokisao i nakon što si stavio djecu u krevet i sada možeš sjesti i možda i uzeti tu novu knjigu i zadubiti se u njen svijet.
Ponovno ću pročitati neke od najdražih, Joganandu svakako, i Snježnog leoparda.
A ipak, sve bih to ostavila i otišla negdje gdje miriši samo po travi i drvu i vodi.
Uzela bih samo sebe, svoju djecu i knjige.
Pojednostavila bih sve dok kraja.
Samo sebe ne bih mogla pojednostaviti i tako bih počela ispočetka.
Zato, novi početak je iznutra.
Ovdje i sada u meni. Što ja imam sa svijetom ?
Samo zadatak da na ovom mjestu upoznam sebe i brinem se za ono što mi je povjereno. Ništa drugo.
Svijet i ja klizimo jedan pored drugog. Oboje znamo da je naš odnos samo privremen, a da je stvarnost meni nevidljiva, iako ju osjećam u sebi. Nema bježanja od same sebe. Ono što osjećam u sebi, a to vrijedi za svakog tko želi pogledati, ono je što znam da jesam.
To je jedina stvarnost. Ne tijelo, ne um, ne osjećaji.
Dublje od toga svega skrivena sam Ja koja jesam i koja mogu sve.
Zato nema potrebe za strahom. Miriše mi moj početak ostajanja sa samom sobom.

Ja zaista ponekad više ne znam kako ostati nježna u ovom svijetu kakav jest. A ipak mi se čini da ne postoji druga mogućnost za mene; izgubim li nježnost izgubit ću najbolji svoj dio, svoju najljepšu boju, najdublje što mogu dati. Ovaj je svijet ljudi ustrojen kao mašina za mljevenje svega što je lijepo i dobro.
Htjela bih biti slobodna, prirodna i samodovoljna. Nježnost je onda laka kao disanje. Ali biti i ostati nježno svoj dok nad tom tvojom lakoćom stoje stotine tona tereta svijeta i gorčina ljudske tuge i razočaranja...
Kako ću svojim djevojčicama reći da nikad to ne puste od sebe, unatoč svim ljudima koji će ih povrijediti, koji će ih ostaviti, razočarati, čije će se naljepše ideje rasuti i nestati u zraku.
Htjela bih biti prozirna travčica. Bubamarino krilo. Lakoća trčanja kroz polje prema šumi. I htjela bih, da to dam mojim najdražima.
Svaki puta kada čujem da moram biti tvrda da bih preživjela... mislim, a što bi to vrijedno preživljavanja onda ostalo u meni ?
Ne mogu ja to.
I zato, kad ronim kroz gustoću crnila ja mislim na sjaj mojih boja, na svaki put kada sam osjećala da sam ostala svoja iza progutane gorčine, na ljubavi koje nisu nikad nestale, na prijatelje koji su oduvijek tu, kad god treba.
Postoji netko kome tako jako želim reći : Volim te. Stotinu sam puta to osjetila.
I sada, kao i uvijek do sada, moja mi intuicija kaže : Nemoj. Opasno je reći takvo što čovjeku koji to ne želi osjećati.
Ja ne želim biti tvrda.Na kraju, možda neće nikad biti izrečeno.
Ali moja će nježnost ostati, iznutra sjajeći mojom najdražom bojom.

When I'm by myself it's the best way to be
I je... najbolji je način, biti spreman ostati sam, jer tražiš li slobodu, moraš biti spreman biti sam. I ne mislim ovdje na bračnu slobodu... mislim na to da ne trebaš nikoga, a uživaš u svakome. Prije ili poslije u tijeku razvoja ovih naših sudbina, u ovom ili u slijedećim životima, poželjet ćemo, jako jako poželjeti slobodu i ona neće više biti samo daleki horizont nego pitanje prelaska preko ulice i ostavit ćemo sve, svako očekivanje. Gledat ću sa svog prozora slobodu ne kao neko daleko more ili visoku planinu, dostižnu samo najhrabrijima i najluđima, nego kao polje koje je prostire iza moje kuće  i do kojeg me vode tri lagana koraka, gledat ću je kao sebe samu koja živi samu sebe Božanskom,  svaki dan, svaki tren, svaki osmijeh, svako kuhanje ručka, svaki dodir mojih nogu na travi podsjećat će me na to da je Sloboda samo korak daleko.
Da je Sloboda Služenje i Predanost... Jer što mogu predati nego slobodnu sebe. Još me uvijek boli predati svoje vezanosti za one za koje mislim da su moja Sreća i moja Radost i moje Ispunjenje i to mi govori da nisam spremna, nisam spremna biti slobodna od toga.
Sloboda je unutarnji prostor... ništa izvan toga.
Zato, kad slušam ovu pjesmu.. lovi me tuga jer znam da je biti sam the best way to be.

Imam gadnu i povećavajuću glavobolju koja prijeti da se pretvori u migrenu. Sama sam u uredu, daleko od apoteka i nemam nikakvu tabletu. Jučerašnji sat joge, na hodniku škole jer je instruktor zaboravio ključeve donio mi je osjećaj sveobuzimajuće i beskonačne tuge osjećanja svijeta. Inače to nije tako... inače je joga radosni mir bivanja sama sa sobom. Ali jučer, jučer je bio strašan dan a danas osjećam njegove posljedice. Čeka me intervju za posao nakon što odradim ovaj današnji dan.
I osim toga, svjesna sam da od nikog ne mogu dobiti ništa što nemam sama u sebi. I ipak to tražim, i ne mogu stati.
Osjećam suze u sebi koje nisu moje... moje su suze samo simptom tuge svijeta. Jer ima takvih dana u kojima možeš osjetiti svu tugu i svu patnju i svu bol koja postoji u svijetu i ona te preplavljuje i obuzima i ti plačeš...iako znaš da je ovaj svijet iluzija i da je i ta tuga u konačnom ishodu stvari iluzija.
Ostajem osoba iz naslova... ma koliko glupo i besmisleno to ponekad izgledalo.
Ja ipak vjerujem u Ljubav.

Jutarnji ritual u uredu, dok sam još sama, u miru palim kompjuter, malo svjetlo koje me čini budnijom i radio. Provjeravam mail, slažem u glavi raspored za ovaj dan i onda odjednom... zaskače me iz zasjede nešto neočekivano. Onaj pjesmuljak o vremenu koje uvijek treba ponijeti sa sobom i koji mislim da sam zaboravila. I mislim da sam stavila na stranu tebe kako me gledaš vozeći i kažeš... volim ovu pjesmu. Preplavljuje me osjećaj tog malog trenutka svjesnosti tamo iosjećaja čiste radosti što smo mogli biti skupa. Borim se protiv toga jer smisla nema prepustiti se tome...
I jer ne želim pokrenuti slijed misli o razgovorima i o gorčini i o tome zašto se to dogodilo.
Imali smo nekoliko takvih, jednostavno radosnih minuta.
Mislim o tome kako sam puno puta bila sasvim nesvjesna bivanja ovdje i sada čak i kada sam bila  s tobom. Ne mogu plakati ovdje, u uredu. A sada bih baš mogla isplakati sve.
A mislila sam da sam te stavila na stranu.... i da je sve u redu sa mnom.
Ništa nije naše, nitko i ništa.
Jedino što možemo imati je sve više svjesnosti u trenucima kad možemo osjetiti radost.
Ostalo ću izbrisati što bolje mogu. Ostavit ću samo minute radosti kao dokaz da su moguće. Ma ne kao dokaz... jednostavno zato jer je lijepo.Tko može reći zašto se nešto dogodilo kako se dogodilo... svaka bi analiza ovog bila krnja.  Da... naravno, ti si bio simptom moga stanja.Da.. naravno da sve sada izgleda drugačije. Da... možda bih drugi put drugačije.
I sada dok pišem ovo nisam ovdje.... nego tamo s tobom.
I opet nisam Ovdje i Sada.
Iako, iskreno rečeno... ne osjećam da su Vrijeme i Prostor nešto što je nepremostivo.Minute Radosti puno su stvarnije od ograničenja koja mislim da imam. Na oba sam mjesta i vremena istovremeno.
Ovdje i Sada beskonačno je :)

Sanjam čudno.
Neki sam dan umrla u snu, pretvarajući se u tom procesu u Isusa. Moji su ubojice ( neki gerilci vrlo tipičnog izgleda ) došli i čudili se mojim ranama. A ja sam sve to gledala izvana, bez boli... i čudila se s njima.
Mislim o odmaku, o odmaku od svih stvari zemaljskih, koje te vežu i čine teškim, bolnim i tužnim. U snu sam imala odmak i za moje ubojice nisam osjećala ništa osim ljubavi.
Čemu to sve... ta težina. Zar je moguće da sam od svoje volje odabrala doći natrag i zagaziti u zemaljsko blato. Osjećati ljutnju i tugu i ljubomoru i samoću.
Danas bih rado bila negdje gore, lagana i prozirna i sjajna. Napustila ovu ljusku za učenje i iskustva i hodala mojim zlatnim brodovima i mojim tajnim vrtovima. Što će mi sve te želje i težnje. Da ih pustim... neka odu od mene sasvim.
One nisu ja koja hodam u sjaju.

Danas mi se piše. Ulove me dani kad iz mene izlazi svašta. Jučer je bio takav dan. Ne volim kada sam takva, nervozna i ljuta.
Zato ću danas pisati o tome kako bi me ti osjećaji napustili i kako bih osjetila mir. Napetost je rasla i povećavala svoj obim i doseg i nije me htjela napustiti. Kad je on stigao kući... sa svim zahtjevima koje se tiču njegove osobe, bilo mi je to previše.
Počeli smo se svađati, ne vikanjem... nego guranjem te iste napetosti jedan prema drugome.
Sve dok energija u kući nije postala tako gusta i tako ružno vibrirala da je jedan veliki stakleni tanjur pao, sam od sebe... Razbio se u tisuću ljubičastih komadića. I time se razbila i naša napetost.
Stajala sam tamo usred tih lažnih ametista na pločicama,i mislila... što to radimo jedan drugome. Dano nam je da vidimo, do kakvih posljedica dovodisamo nekoliko minuta ružnih misli, uperenih u drugog čovjeka. Dano nam je i da to zajednički pospremimo, spuštenih pogleda, sa sramom u sebi. U drugoj je sobi naše malo dijete plakalo, kao što uvijek radi kada smo takvi.I mislim si, koliko stvari će nam morati oprostiti.
Mislim na zadnji sat yoge i pjevanje na kraju
shanti shanti shanti
mir
kako me je tada preplavila vibracija te mantre i iako sam ju sama znala pjevati
ovo je bilo posebno
Kako je teško imati taj mir
Koliko god on bio blizu.

neki dan ponovno odgledan, iz moje sadašnje životne stvarnosti sjećam se svog prvog gledanja tog filma i načina na koji sam ga tada vidjela
sjećam se koliko sam ljuta bila na njega kada je otišao, kada je nestao onako pod tom muškom fantazijom : Moram...
i njenog očaja kada ga je pustila
o kako sam ja tada dobro razumjela njen očaj
i kako mi je poznat bio njegov moram
i mislim... trebali bi s lakoćom puštati svakom njegove izbore, čak i kada ti izbori za nas znače onakav očaj od kojeg želiš vrištati ali ne možeš jer sva snaga ti je otišla u rastanak
razmišljam o puštanju i o slobodi
o mojem pravu na tu slobodu i kako bih ja sada lako rekla : Moram vidjeti dragi, što ima tamo... I samo skliznula u dubinu samo mojeg svijeta. Samo.. ja sam žena. S djecom. S praktičnim potrebama i obavezama.
Postoje stvari koje se moraju. Ali one nisu uzimanje slobode. One su: uzimanje slobode, pod danim ograničenjima i okolnostima.Sve je drugo jako, jako sebično i ne vodi slobodi nego njenoj iluziji.
 
još uvijek sam ljuta kad vidim kako ga je pustila
još uvijek sam ljuta kad vidim kako je otišao
i nekako mislim si.. pa naravno da bih i ja rado bila slobodna delfinka u plavetnilu mog svijeta
ali imam noge
i moram hodati
po Zemlji

Nedavno sam u snu srela tu ženu... s velikim blještavim ljubičastim leptirom na čelu... sjedile smo za stolom i pile kavu. Ona je bila voditeljica grupe lucidnih sanjača.Odvela me je da vidim kako sanjaju, kako putuju...I imamo dogovor da se vidimo opet... kada ja odlučim doći među njih i svjesno sanjati.
Danas imam pune 33 i svima želim reći... volim sanjati i nikad neću prestati :)
Sanjat ću život i živjeti svoje snove. I obrnuto.Sresti ću još mnoge ljude i mnoga bića u prostorima snova.Moji me snovi svakodnevno podsjećaju da smo puno više nego što mislimo, svaki od nas.Možda to i nije puno... a možda i jest.
Sanjajte.

Jutros ne znam kako sam tako spremno ustala... A dan je kao stvoren za ostajanje u krevetu, zavlačenje ispod pokrivača,  skrivanje od hladnoće svijeta.Danas bih samo slušala kako klize one debele kapljice po mom krovnom prozoru...Zašto radimo tako puno stvari koje ne želimo raditi.A propuštamo tako puno stvari za kojima težimo i koje smo mi sami.Zamjenjujem, u nedostatku cijelog dana provedenog po mome planu, zamjenjujem taj dan za mali trenutak jutarnje svjesnosti uz kišu. Ostatku dana dopuštam da se odvija i razvija po svome, neka čini što ga je volja.Moj je centar uvučen unutra, utišan.Moje vanjsko ja pere zube, sprema se za posao, kuha čaj, telefonira i rješava stvari.Ja ga gledam izdaleka.Moje pravo ja leži, slušajući kapljice... klizeći sa njima.Moje pravo ja osjeća sjećajući se što je to što je unutra.
Fališ mi.

danas je u meni sunčano, presunčano mjesto...toplina, mir, stanje niti ushita niti posebnosti niti žurbe niti ičeg što bi me tjeralo da budem išta drugo nego ja sama
sjećam se jednog divnog trga na suncu, potpuno čistog... samo biti i sjediti s nekim koga voliš, bez riječi                                                                  takvo je danas mjesto u meni iako sam sama, s tobom sam.. sretna sam
moja se unutrašnjost smiješi i svijetli... takvo je danas mjesto u meni i što ja mogu.. osim sjediti sama sa sobom ovdje gdje vrijeme stoji
sve mogu pustiti dok sjedim na mom sunčanom mjestu

O muškarcima i razumijevanju ...
Dakle, postoje neki, koji razumiju žene, ponekad. Mali im je postotak ali ima ih. Koliko ste ih u svojem iskustvu srele. Koliko ste puta to uspjeli biti za nekog. I nisu oni manje muškarci zato jer imaju razumijevanje, nego više. Pomalo je nevjerojatno da ih ima.Neka se ne ljuti muški dio iskrice, ali tako vas je malo. Veći vas dio pita : a što ja to trebam razumjeti. Manji dio već zna.Žene uglavnom jako dobro razumiju jedne druge. To nam je tako potrebno, to Razumijevanje. I kada ga dobijemo, stvari postaju lake, lagane. Predobre da bi bile istinite.Kažu da smo nekad živjeli u matarhijatu. Da nam to već tisućama godina zamjerate. Da je ova situacija među nama posljedica te muške osvete. Nitko od nas nema pravo na premoć. Svakome njegova vrsta energije, nama kreacija a vama inicijativa. U nekim ćemoslijedećim životima zamijeniti uloge. Žene jesu snaga ovog svijeta. Tiha, tekuća i stalna. Kreativna. Dajte tome poštovanje i razumijevanje bez straha. Strah vas čini onime što niste. Pravo razumijevanje učinjeno kroz ljubav, ljubazno, vodi do jedinstva, kojem svi težimo. Nismo slučajno muško ili žensko, više ili manje jedno ili drugo.Takva nam je uloga dodijeljena, i mi ju moramo igrati, kako najbolje znamo. Potrebno nam je vaše razumijevanje, jer smo uslijed stanja našeg svijeta, u dubini često tako jako povrijeđene. Snagu svoje nježnosti morale smo duboko zakopati.Ne pitajte nas zašto opet cmizdrimo kad plačemo. Nama su te suze potrebne, kao i sigurnost zagrljaja koji će ih izliječiti. Ne ostavljajte nas kada vas trebamo tamo. Upravo u onom trenutku kada se iz straha povučete, leži mogućnost da dođete do razumijevanja o kojem govorimo. Tu su mostovi koji prelaze preko ponora naših dvojnosti.Ono što ja volim je pogledati u oči osobu s kojom pričam, bilo kojeg spola, i prijeći onaj trenutak kada je postaje neugodno jer postajete preblizu, jer se bojite biti tako blizu s nekim. Mi smo jedna duša, odvojena tijelima. Sve smo to zaboravili, i vozimo se tim svojim vozilima za jednokratnu upotrebu, misleći kako je to sve što postoji. A čeka nas Razumijevanje, Radost i Jedinstvo. To je moguće dobiti i kroz drugu osobu, kroz otapanje svojeg leda, kroz rušenje zidova, kroz spajanje. To je ono što želimo, to je ono što nam možete dati, samo kada bi odbacili strah i ego, i pristali samo biti ono što jeste, i dati svoje Najviše ideje i svoje Najljepše misli.  Kada vas ne bi bilo strah ove naše snage. To je možda puno, ali vrijedi toliko, da se za tu priču isplati biti hrabar.
 

Napisano je davno u očekivanju snijega....i iako je danas drugačije i pahuljice su danas predivne, velike i savršene...za snijeg i njegove anđele ipak danas stavljam ovo ovdje....
Volim kada počne padati prevečer, dok je nebo još malo ružičasto prema Samoboru,  i hladno noćno plavo iznad moje glave,  ali još nije mrak.  Svijet postaje tih i crno bijel, sakriven. Ružnoće su obijeljenje, prekrivene anđeoskim percima.Sva obećanja svijeta su tu. Sve je bijelo, kao neispisana stranica moje tekice. Sve je moguće i čarobno.Danas mi je pokazao nekoliko bijelih pera, kao obećanje da će uskoro doći i pružiti nam novi početak.Kao u nekom starom crno-bijelom ljubavnom filmu, ja sam sasvim raznježena dok gledam kroz prozor. Moj cinizam se topi, i sama sebi obećavam da neću izgubiti moj smisao za  romantično, koliko god on nekome bio smiješan. Iako nemam nikoga kome bih ga mogla pokloniti,  poklanjam ga sama sebi, jer, vrijedan je, jer uskoro će padati snijeg, jer ću biti spremna biti luda i smirena, čista i svoja.Veselit ću se i isčekivati samu sebe, čišćenje bjelinom, zaustavljenost vrtnje svijeta u ledu,udisanje svježine i neprimjetan dodir anđela.

Dakle, postojala je jedna jako, jako lijepa priča-pjesma, sjećanje ili predosjećaj, niti sama nisam sigurna što, a glavni su likovi bili leopard i travčica. Dva sam ju puta pisala, i dva puta nekim slučajem izgubila. Tražim svoju izgubljenu priču, da ju objavim, jer to je nešto najbolje što sam ikad napisala. Molim pomoć od vas tamo gore, da prekopate nadsvijest, akašu ili što god treba, i pronađete moju izgubljenu priču. Leopard i travčica bili su izgubljeni za svijet, a nađeni jedan za drugog. Gubim i pronalazim tu priču već dulje vrijeme i povremeno me strese sjećanje na to kako je biti travčica koja dotiče leoparda.Prvi je puta bila ljubavna, drugi puta nije.Ako ju pronađem, imat će svoju treću verziju. Svaki put kada priča pronađe mene, drugačija je. Mijenjam se i ja, a sa mnom i ona. U svijetu leoparda i travčice, postoje samo oni. Nitko više. Zamislite ih zatvorenih očiju. Ljube se na vrhu vrhova svijeta. Travčica raste na vjetru i dodiru leopardove slobode. Leopard dirnut njenom finoćom i podatnošću. Čine nešto što nije sasvim opisivo. Nema kategorije u koju to mogu staviti. Moja je izgubljena priča izgubljena za mene, izgubljena za svijet. Postoji samo za njih dvoje. U svijetu gdje se dotiču leopard i travčica Vrijeme ne teče Sve stoji Sve postoji odjednom Mijenja se i isto je Traje samo jedan beskonačno kratak trenutak I to zauvijek
Ovo što sam sada ispričala nije moja priča to je njen opis ali priča je izgubljena nema njene kratke finoće, njenog sklada i osjećaja da sam zaista tamo i ja je tražim i tražit ću je i dalje. Nadam se slobodi, kada ju nađem. Traženje je lijepo. Pronalaženje me ispunjava. Ali krajnji je ishod moja sloboda. Ja sam ta travčica. Rastem i savijam se.Vraćam se natrag, promijenjena. Čekam njegov prolazak, u slijedećem krugu.Nedostaje mi leopard, kada ga nema. Kada je tu, u prolazu, isčekujem njegov odlazak. Samo je osjećaj onog trenutka kada se dodirnemo vječan. Čekam novi pronalazak moje izgubljene priče. Ovdje sam i sada sam. I čekam, znajući da ću je jednom opet pronaći.

E da.... stranica teleteksta 364....slučajno okrenula umjesto obične prognoze......kad ono nešto baš  za mene .......biometeorološka prognoza...subota, nedjelja i ponedjeljak....grozota......... čuvajte se osjetljivciAli DANAS je zato divno, ptičice pjevaju, sunčece sije i sve je krasno.I sve to usprkos tome što me nitko ne zove, nemam niti jedan komentar na Trnoružicu, prinčeva i vitezova naravno nema,čeka me organizacija dječjeg rođendana, kuhanje, spremanje, do ranih jutarnjih sati, u nedjelju svekrva i njena ekipa na ručku inemam ništa novo na mailu... ali nema veze. Zaboravile su me prijateljice, vitezovi a i svi ostali.Na tortu od sljemenskih kestena stavit ću puno gumenih životinja i baš me briga. Danas je mojoj najdražoj ljubavi godina dana,mojoj vidjelici i vidarici, mom najdražem iznenađenju u životu, mojoj radosti, koja se odbila roditi gledajućiprema dolje kao sva ostala djeca, i od početka gleda prema zvijezdama. U tom procesu rađanja jako smo se izmučile i ja se danas sjećamkako je to bilo roditi te, tako zvjezdano orijentiranu.Moja je mala Škorpionkica najdivnije dijete na svijetu, usprkos svemu i svakomu,  i volim ju najviše. Niti jedna se romatična ljubav ne može usporediti s onom prema djetetu. Nikad.Ona je stara Duša, mudra, mirna u svemu što čini i puna radosti. Njene su oči boje sivo plavog smaragda i znam da gledaju Istinu.Ona je moja Učiteljica Radosti. U jednoj me godini naučila cijele Svemire o Miru, Ljubavi i Tihom Razumijevanju. Naučila je svogoca kako da bude tu za nju, a to je nešto što ja nikad ne bih  uspjela.Hvala ti što si mi dopustila da kroz mene dođeš na svijet.Volim te V.