Dani i noći

Samo želim leći i spavati... dva tri dana.Možda su ljudi predviđeni da spavaju  zimski san.Zašto smo to zaboravili  ? Baš smo blesavi.Mogli smo si lijepo urediti život.Nekoliko mjeseci snova... uopće ne zvuči loše.Nije luda ni ta Trnoružica, boli nju, dok se ostali muče da dođu do njeona spava ...Probudit ću se, valjda.Ma neće me poljubac, znam da neće. I tak i onak nema tog viteza koji bi me mogao probuditi ako ja ovako čvrsto spavam.I to ako pristane probuditi medvjedicu-bikicu-lavicu-delfinicu u zimskom snu.Morao bi biti hrabar.Tko zna koja će se prva probuditi. Što će ga dočekati - privid tromosti, snaga stvaranja, strast ega ili smiješak čiste radosti.Trnoružica sigurno neće. Možda snježna leopardica... Probudit će me...Samo moja potreba da više ne spavam.Samo moji odsanjani snovi.Samo sunce i svjetlo u meni.Možda je kriva kava ( bila je bez kofeina, brrr i još mi je grozno kad se sjetim )Možda da pređem na Earl Grey ili slično...Ahhh i ziiiiiijeeeeeeev....I naravno grrr... muuuu...roarrr...i skuiiii...Laku noć....jadan moj šef... Good night sweet prince...Možeš doći ako se usudiš...ali pripremi se na mene...Nisam budna.... ali mogla bih se probuditi, odjednom.A onda se može dogoditi bilo što.

Imam tako neke dane kada je sve ravno. Ništa mi se ne da. Nikud mi se ne ide. Danas je takav dan. Nebo se spušta prema meni, neumoljivo sivo.Ni najdraži razgovori, ni najljepše ideje nemaju baš nikakvog učinka. Ni na nebu ni na zemlji. Ne letim. Ne hodam. Ne sjajim.Sutra se čini istim kao i danas. Netko mi je rekao da sam možda na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali ja ne vjerujem u takve ideje.Nema krivog mjesta. Niti krivog vremena. Danas je dan u kojem sam ODABRALA da mi sve bude ravno. Sasvim svejedno.Blesavo i besmisleno. Čak nije niti depresivno, samo je nevažno. Sutra će možda prolaziti oblaci, vjetar pričati priče, nečije riječi će imati značenje.Ali danas bih mogla leći i zaspati. Uzeti knjigu i pustiti ju jer me ne zanima. Uvući se u sebe i ne biti ovdje za nikoga.Sebično i nezahvalno, znam. Pogled iz ureda je prema Sljemenu, prema Medvedgradu, prema rubu šume na izmaku jeseni. Uskoro će biti prazna. Možda se ovako osjećam jer se i priroda ovako osjeća. Dosta joj je davanja i rađanja. Mora se odmoriti od ovogodišnjeg posla.  I meni će za nekoliko dana proći godina kako sam rodila moju drugu kćer.  Ciklus je završio, taj krug se odvrtio. Ne vjerujem da ću ikad ponovno proći to isto iskustvo.Čekam da dani prestanu kraćati, da nebo ne pritišće Zemlju, da ponovno osjetim Svjetlo u sebi.
Evo na vijestima kažu kako bi meteopati trebali paziti na sebe danas.  Pažljivo proći kroz dan. Ne činiti ništa. Biti tiho. Ne buditi čudovišta.Pa što onda ako sam spora i tužna. Sutra ću opet voljeti sebe i imati 16 godina.  Danas neka samo tiho protekne pored mene.Sutra ćemo pričati i sjajiti. Lebditi i zamišljati. Putovati mislima. Kada bi barem htjelo zahladiti, puhati i bjesniti. Kada bi mogao doći snijeg, pomalo, nježno, tiho. Ili neka se spusti kao jureći oblak sa mogabrda. Neka me prekrije i očisti. Da budem bijela. Da budem nova. Da napravi zapuhe, brdašca, čipku na voćkama.Da pada kao da namjerava nikada ne stati. Ali neće danas. Danas je sve ravno.  Meteopati pazite na sebe. Hodajte ravno, ne prelazite nepotrebno preko ceste  i popijte dva puta više kave. Zaboravite na sve planove o dijetama i zdravom životu i pomozite si zdravo razumskom hrpicom čokolade. Već sutra živjet ću od Svjetla. Ali danas sam baš za ništa i žao mi je ako sam ponekog ubedirala ali, sve mi je ravno.

Bila sam tako dugo sama u svojoj kutiji.  Pričajući svoje  priče sama sebi.  Slušajući njihove odjeke.Sigurna.  Nepomična.  Na toplom.  Bez potrebe za izlaženjem.  Jer tamo vani je hladno i  opasno.Dolazili su mi moji gosti, slušali me i pričali mi o tome kako izgledaju njihove kutije. Tu i tamo našao se ponekotko nije živio u kutiji. Kako je moguće da možeš preživjeti tako strašan svijet, pitala sam ljude bez kutije.Smijali su se i pričali mi o tome kako su slobodni. Čitala sam puno o slobodi, rekla sam im. Ali moram za sada ostati ovdje.Ne smijem van. Bojim se van. Navodno da je vani bilo svega, sunca, trave, i neba.  Znala sam da te stvari postoje.Jednog dana u posjetu mi je došao stari prijatelj, iz mnogih života.Tvrdio je da je izašao iz svoje kutije i da je to strašno, prestrašno iskustvo. Nije to htio, nije to izabrao. Bio je natjeran.Tako se ljutio jer su ga na to natjerali. Posjećivao me je često pa smo o tome razgovarali. Svaki puta kada je došao ja sam mu pričala o snazi a on meni o svijetu.Svakoga se dana sve manje sjećao bivanja u kutiji a sve više je grlio svijet.Pronašao je razumijevanje i prijateljstvo izvan kutije. Čak i ljubav.Jednoga dana više nije mogao doći. Čak mu je i moja kutija smetala. Nije me mogao više razumjeti, a ja sam mu to zamjerila.Toliko me zanimalo zašto je on sada uživao u svijetu, da sam jednom dana primila kutiju i ona je pukla  na djeliće, da se više nikad ne sastavi. Počela sam hodati poljima, morem i nebom. Gledati druge šetače. Čak i pričati s njima.Vidjela sam  i neke kutije, nepomične. Posjećivala sam i dalje svoje prijatelje koji se nisu usudili izaći van.Ali nikada više neću se vratiti  u kutiju.  Sada mi je nepojmljivo živjeti tamo. Kako sam mogla  tako dugo izdržati unutra, ne znam. Ali čuvam sjećanje na nju i prenijet ću ga svakom spavaču u kutiji koji to zaželi. Oni će izaći kada budu spremni. Dobro je znati da ima šetača slobodom koji će im pomoći,dati im ruku, govoriti im o svijetu i njegovim čudima, o osjećaju slobode.Uspavani stanovnici kutija neće im vjerovati, često.  Na sastancima Ljubitelja kutija pričat će seo ludim šetačima, koji ni sami nisu svjesni kako su lude a možda i opasne njihove ideje o slobodi. Zašto riskirati sve, često će govoriti jedan drugome, tješeći se i uvjeravajući da ispravno rade, klimajući jedan drugome. Govorit će o ispravnosti života u kutiji. O pravilima. O društvu. O politici. O prihvatljivom i neprihvatljivom.Oni su ludi ! Oni će požaliti !.. čut će se u kutijama. Šetači će povremeno čuti žamor iz kutija i pokoju glasniju riječ.Pitat će se što je to došlo Stanovnicima kutija da se tako svađaju i viču. Odšetat će dalje, na mirnija mjesta.
Jednog dana kutija će postati mala, premalena. Čak i za najuspavanije spavače.I oni će se probuditi i postati Budni Šetači Svemirom.

Otvaram na kratko prozor koji gleda prema  Sljemenu. Na istoku,  Ružoprsta je na djelu. Hladan i čist zrak jutra miriše po slobodi. Podsjeća na početak zime, na uzbuđenje putovanja, na hladnoću kolodvora i svjetlo prozora vlaka.Na jako mladu mene. Oštar je i ulazi mi u nos i pluća i ja bježim sa prozora. Čeka me spremanje, brza kava, svakodnevno prihvaćanje vožnje kroz gužvu, posao, rutina. U jednom udahu  Zrak mi priča o mjestima kamo želim ići. Kako je moguće da raspoznajem mirise brodova i luka, drveća i zemlje, začina i tkanina, srebra i kože, puteva  i prijevoja.  Nisam baš puno putovala u ovom postojanju. Ali razumijem uzbuđenje novog pohoda,  novih svjetova i mirisa nepoznatih stvari.Zaboravit ću na taj koktel za moju slobodu i uživati u mirisu kave i peciva, grada,  dućana, već pomalo predbožićnog uzbuđenja u zraku. Moje će želje za slobodom putovanja na kratko zamijeniti mirisi svijeća i papira za poklone, kolača i vina.Toplina mojeg stana, uzbuđenje pred mirisom nove knjige, dječja koža nakon kupanja. Earl Grey. Sunce bergamota i smirenost matičnjaka u toplini vode, svjetlu lučice i zemlji posudice za ulja.Sigurnost i utjeha poznatog.Prozor neka otvara netko drugi. Koga mirisi svijeta ne vuku da ode.

Jedno ronjenje iznad amfora razbijene i nestale galije, između svjetionika i rta.Između svjetla i ruke zemlje, ispružene da nas čuva.
Mjesto koje izgleda kao da je izronilo iz mora u kataklizmi. Tamo se stijene penju strmo u nebo, a kamene gromadepadaju i mijenjaju izgled moje najdraže plažice sa svakom većom kišom. Provalije u moru,  iznenada. Padanje u tamne dubine.
Vidjeli smo usamljenog delfina.Izgorili na najgorem suncu.Pomalo me bilo strah, dubine Mljetskog kanala pored nas.Morskih  ponora.Tamo smo bili skupa. Ja sam bila tamo. I ako ti tada nisi bio prisutan, nikada  nisi bio. Izronio si mi komadiće prošlosti.Cijela je scenografija bila filmska, nestvarna, sati izvađeni izvansvih ostalih sati naših bračnih dana.Trenuci u  kojima se pomiješalo vrijeme davno  i današnje.Nije bilo potrebno govoriti. Ljepota se osjećala. Još dugo nismo morali ništa reći.Sada kada gledam tako daleko unatrag, voljela bih ponoviti potpunost toga dana.
 

Samo priroda i mi. Hodam kroz ulice, trgove i dućane. Ponegdje koji komadić gole zemlje,  pokoje drvo.  Čak i poneka oaza među smećem grada. Energetsko smeće je posvuda.Duhom vidim Zemlju kakva je bila nekad. Slobodna i čista. Vidim nas,  snažne i same.Voljela bih da možemo opet živjeti na taj način.
Kada smo znali Tko smo.  Sve su nam stvari govorile o nama.  Znali smo tko su  kamen i travka.Nismo samo vidjeli Sunce, poznavali smo ga.  Vidjeli smo u njegovu bit i dušu.Bili smo Zemlja i njezina djeca.
Ili ćemo se vratiti u stanje prepoznavanja biti i odrediti prioritete.Ili ćemo prepustiti neminovnosti odlaženja nepodobnih i nezahvalnih.Na odlasku smo, ovako ili onako.Ili u promjenu stava i svijesti.Ili će nam domaćica otkazati gostoprimstvo.U tom ćemo se slučaju možda naći u nekom drugom, manje lijepom i manje zahtijevnom svijetu.I opet pokušati biti dobri stanari i gosti.
Ali svi mi žudimo za Zemljom, sjećamo se negdje, da je ovdje nekad bio taj Tajni Vrt.Ona je mjesto za koje smo odgovorni. U dubini znamo to. Jako dobro.U prošlim smo životima, dolazeći sa drugih svjetova, usadili naše podatke u nju.Kreirali smo vrtove  i  posadili drveće.Ostavili znakove i lozinke prema kojima ćemo prepoznati tko smo. Podesili Njene čakre.Označili mjesta portala u druge svjetove.Sve to čeka na nas.Da aktiviramo svoje sjećanje i znanje koje je pohranjeno u našim stanicama.Spoznamo tko smo uistinu.I učinimo ono zbog čega smo otpočetka ovdje.Da shvatimo da je savršeni bijeg vožnje u svemirskom brodu naša svakodnevica.
Naš najljepši i najdraži Brod traži svoju posadu. Ona nas čeka da se probudimo.Da joj očistimo palube i kabine.Da izbacimo nepotreban teret.Da podignemo našu vibraciju kako bismo bili dostojni vožnje.Da preuzmemo odgovornost za ono što jesmo...Da uživamo u  stvorenom.
Da hrabro krenemo onuda kuda još nitko nikada nije ...Na Jedinom Planetu Izbora.
 

 
Postoji nekoliko meni svetih mjesta. Neka su ovdje, u fizičkom, a neka su na finijim razinama.Danas ću vam reći o mom mjestu za čitanje, i pisanje.Mreža za ležanje, ispod ogromnog oraha, usred jednog divnog polja.Sa strane pogled na vinograd,  šumu i nebo.Iz daljine se čuje kako valovi udaraju u kamenčiće.Ljudi koji prolaze cestom kroz polje, ne mogu me vidjeti, jer skrivena ležimu svojoj mreži. Nevidljiva sam im jer sam nepomična.Jer su moje misli utišane.Mirna sam, sasvim. Tako sam mirna da me posjećuju lasice i zaviruju znatiželjne u mrežu  a blavori vijugaju ispod mojih leđa.Čujem vjetar kako priča lišću.Knjige klize iz ruku na tepih od orahovog lišća i grančica.Gledam u prozirnost listića, prema suncu.Mreža se lagano njiše, u ritmu svemirskog klatna.Na mom svetom mjestu,  ja sam Mir.

 
Iskustvo Daha.  Disanje.  Vođeno. Duboko i potpuno.  Sa najvišom namjerom.Isprva prilagođavanje, a zatim nevjerica da se događa mome tijelu to što  osjećam.Vibrirajuća svjetlost podiže me tamo gdje nisam dovoljno čista.Ispunjena sam do zadnjeg atoma mojeg tijela.Grčevi mojih ruku, koje ne mogu otpustiti staro. Nemogućnost otpuštanja. Nepomičnost.Jedino moje sredstvo sada je taj novi dah.Voditeljica me vodi u čistoj intonaciji, najglasnijoj. Ne krik, nego zvuk.Pomaže ali ne sasvim. Divne afirmacije, samo za mene.Sigurno je voljeti. Sigurno je... prepustiti se.Ponovno izlazak kroz zvuk. Ispuštanje kroz udarce rukama i nogama. Što snažnije udarati. Što glasnije vikati.Moje suze izlaze...Neka sve što izlazi iz tebe bude rijeka, a ti stojiš na njenoj obali i gledaš kako odlazi tvoja tuga. Grč mojih ruku prestaje biti stisnutost šake i postaje širina davanja.Vidim putovanje Tibetskim prijevojima i slobodu mongolske ravnice.
Sigurno je ...          prepustiti se.Sigurno je...           živjeti svoju ženstvenost.Zaslužujem sve što je dobro i lijepo.
Prepuštanje dahu. Prepuštanje svemu što treba doći. Biti ovdje i sada.Ritam prestaje biti vođen glazbom.
Dah me je vodio. Dah je mene disao. Potpuno prepuštanje njegovom ritmu i snazi. Izvijanje tijela. Glava zabačena unatrag, koliko god ide. Postojimo samo dah i ja.Udaranje i zvuk. Dah i ja dišemo.
Prizivanje vodiča, mastera i poruka.Zlatno svjetlo. Oko mojeg broda skaču delfini.Svi moji masteri, učitelji i vodiči gledaju me i smiješe se.Sve je kako i treba biti. Ovdje sam. Sada sam.
Sigurno je voljeti. Sigurno je prepustiti se.Smirenje i vraćanje u prostor i tijelo.Tijelo još nije sasvim otpustilo sve što je trebalo.Ne kontroliram svoje ruke. Sigurno je voljeti.Grlim samu sebe i moju prijateljicu koja se vraća, kao i ja, iz susreta sama sa sobom i Dahom.Imam novi alat za svjesnost.Volim i prepuštam se.
 

Priča. Singerova. Mislim da je iz Krune od perja, davno je pročitano pa se ne sjećam jasno.Mladog židovskog sveca svakako  žele vjenčati. Ali on odbija i najizvrsnije kandidatkinje.  Na kraju popušta uz uvjet da sam pronađe svoju mladu.  Zatvara se na nekoliko dana.  Šire se razne priče. Brinu se brige.  Što će biti,  je li poludio ?On izlazi na dan vjenčanja, sa mladom. Ona je ista kao i on. Svetac  je bio savršen. Da bi mogao imati svoju polovicu, moraose podijeliti na pola. And they lived happily ever after... I tako nam je podijeljeni svetac dao lekciju.
Moje razmišljanje je :
Svi smo kao taj svetac, savršeni, svi smo cjeloviti. Ne postoje naše polovice koje negdje tamo lutaju, tražeći nas,kao i mi njih. Želite li svoju idealnu polovicu, podijelite se na pola.Vjerujem da postoje blizanačke duše, koje su nam tako jako dobro poznate, tako jako blizu, jer se sa njima susrećemosvaki puta kada odaberemo ovakvo postojanje. Ali oni nisu naše polovice. Oni su svoje cjeline. Vjerujem da postojekarmički razlozi za izgled naših odnosa, kao i da jednostavna opraštanja čine čuda.Vjerujem da dobivamo svoje učitelje i ogledala.  Vjerujem da se preklapamo, kao krugovi. Nitko nije odvojen, ali svatko je ipak sasvim svoj ...

 
Gledati u oči. Dugo, jako dugo. Gledati bilo koga koga volim. Ima li straha ? Ima li prepoznavanja ? Ima li konopčića ili vrpci ? Čak i muža se može, isprobano.Postaje nam blesavo, pa se smijemo, a gledanje se pretvara u malo natjecanje izdržljivosti. Gledam se tako sa svojom djecom, i znam da i ona znaju što i ja. Sve je igra, sve nam je poznato, sve smo to već prošli, i opet ćemo. Skoro da ne pucamo od smijeha, ali ne smijemo, jer iluzija ozbiljnosti naših uloga mora ostati stvarna.Znam da sve te moje gledače volim već eonima, bez obzira koliko ih dugo poznam.Nitko koga sretnemo nije nam nepoznat. Nikoga nećemo zauvijek ostaviti.Gledam vas u oči i vidim sebe. I smijem se, ispod ozbiljnosti moga izraza.

Ljubav je polje po kojem hodam.  Beskonačno veliko, i uvijek na suncu.   Njegove mi travčice dodiruju, govore mi tiho mirisom.  Hodam i ležim skrivena u njegovoj sigurnosti. 
Jednoga dana prijeći ću preko polja, iza drveća, do mora i neba. Polje će se raširiti na Zemlju, Sunce i Nebo.
I ja ću još uvijek hodati u Ljubavi.

 
 
Jedne si noći došao s maskom delfina. Još uvijek ne znam, tko si pod njom.
Izašao si iz mora, na ravnu stijenu, pod mjesečinom. Tamo gdje sam davno u sumrak dobila jedan zlatni poklon. I htio si voditi ljubav.
A ja sam rekla : A djeca ? Kakva će nam biti djeca ? I ti si se zbog mene pretvorio u čovjeka.
Pokazao si mi, što se sve može učiniti sa našim genima, kako je moguće da dijete delfina i čovjeka bude bolje nego divno.
Jednoga dana vidjet ćemo da nismo različiti i moći ćemo biti zajedno.
Vratio si se u more. U duhu, ja plivam i ronim s tobom. Uz našu braću i sestre.Uz velike kitove. Možemo zaroniti tako duboko da nas nitko ne može vidjeti. Do potonulih svjetova. Potpuno smo slobodni.
I ja se pitam je si li ti čovjek pod maskom delfina
Ili sam ja delfin u tijelu ove žene.
I hodam sada jer moram još učiti o hodanju. I kako je to imati noge.
I kako je to imati ovu težinu i nositi je svuda sa sobom.
I kako da to profinim i učinim čistim i laganim.
I kada to budem mogla, vratit ću se k tebi.

 
Sanjala sam o svili, namotanoj u bale, u svim bojama i teksturama. Moj rječnik simbola kaže, da je tkanje samo po sebi, kao i čin tkanja, ženski čin stvaranja, kao što je muški oranje, a Božica hoda među svim tim tkanjima, nitima osnova i potki, pletući i raspletajući sudbine, trenutke i događaje. Hvala ti draga što si me pustila u svoju radionicu. Naši su životi uredno i prelijepo poslagani na policama, neraskidivo vezani i upleteni jedni u druge u tkanjima naših postojanja. Svaka je svila bila original, neponovljiva, lude, vibrantne boje. Ali shvaćate, svako tkanje upleće nas sa nekom drugom grupom ljudi,na nekim drugim mjestima, na poseban način. Možda postojimo unutar svake bale svile. A u Njenoj radionici, sve svile postojeodjednom.Hodala sam među njima i razgledala,dodirujući ih, ni ne znajući kuda sam došla. Sve je na svom mjestu, na savršenommjestu, u savršenom redu. Ni traga kaosu, niti jedne neupletene niti.Od sada je tvoja radionica moje mjesto utjehe i uvjeravanja u Tvoju slavu.Moje prisustvo u tom svetom prostoru kaže mi da sam i ja Tvoj dio, koji stvara.Ali zbog nekog meni nedokučivog razloga, odlučila si mi pokazati cjelokupnost reda stvaranja.Svila mog života savršena je, znam. Sve su te svile bile besprijekorne, jer Božica ne griješi.Nema greške u Stvaranju.

Počelo je popodne s opasnim nagomilavanjem napetosti pred kišu. Sa vrha mog brda jasno vidim od kuda dolazi i kako se razvija oluja. Moja stanja prate vrijeme, a vrijeme čini se, prati mene i moje unutarnje procese. Navečer, isčekivanje otpuštanja. Zaspala sam samo od umora, od nemogućnosti da  sebi nađem neko bolje rješenje. Usred noći, tako jaka kiša da me je probudila iz moje slatke amnezije. Oprala je i odnijela sa sobom sve, i ostavila me praznom. Buđenje prije svanuća, pospana kava, i pogled prema Zagrebu, iznad grada magla i bijeli, mliječni oblaci, još nedefinirani, kao da je svijet tek stvoren. Gledati ih kako se mijenjaju, dižu, i lakšaju od topline i svjetla za mene je veliko olakšanje. Vožnja s mužem u kupovinu, ispod promjene sivih oblaka i golubova koji sliče galebovima, ludujući kao i ja, od vremena. Znam, da ne bih trebala sebi dopustiti da na mene sve tako utječe, ali odreći se toga, ignorirati dio sebe da bi drugima bio prihvatljiv, neću. Ružna i besmislena svađa u borbi za kontrolu moći.Gdje su nestala sada ona kristalna i čista stanja, hodanje u sjaju, potpuno blaženstvo bivanja.Moji su snovi zbrčkani i ludi, poruke su nejasne.Prazna sam i sama, radeći što moram, ne razmišljajući ni o čemu.Endorfini na nuli. Moja su utjeha moja djeca i njihova jednostavna i neuvjetovana radost.Dobra i velika šalica kave, u mom jutarnjem miru.Rutina koja me spašava. Čokolada kao privremeni lijek za neizlječivog meteopata.Iskustveno znanje da će sve ovo proći, i da se kotač okreće i dalje.Polurješenje polupomirbe našeg zajedničkog bračnog ludila.Prijatelji koji prepoznaju moja stanja i razumiju.Moje je pravo Ja daleko od ovog mjesta, trenutka i razmišljanja. Ni sama ne znam, gdje sam. Kao oni oblaci, još ne uzimajući svoj oblik, idem kroz maglu.

 
jučer,trenutak kada su kapljice klizile preko prozora na autu, spajale se i punile drugima...padale jedna prema drugoj i pripadale vodi uz rub ceste po kojoj smo išli...u lokvicama uznemiravale površinu, stvarajući beskonačne odjeke savršenih krugova koji su se spajali ...sve je jedinstvo... ljudi moji, kako da ne volim kišu kad je u njoj takav prikaz jedinstva, u tako malom isječku vremena ...svi ćemo jednom tamo doći, zajedno.