Prijateljici plave boje
Prijateljičice draga moja
Slikaričice boje indiga
Umjetničice ženstvenosti
Sjetile smo se ove godine
Delfina koji se smiješe
Brodova vječnih
Oluja morskih iz dubine
Plave izmaglice u kojoj smo živjele, dišući vodu.
A sada idemo zajedno naučiti kako se diše na Zemlji.
Sjetile smo se konja na savršenim visoravnima, one divne žene iscjeliteljice.
Pa si mi za uspomenu napravila ovu mongolsku kosu
Divlju i slobodnu. Lijepo ju je pustiti da lebdi na vjetru.
Sa disanjem, iz nas će izaći sve, što dopustimo.
I drago mi je, da idem baš sa tobom.
31.08.2003. u 7:10 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
Ovih dana sam pukla
Ovih dana sam pukla, ne znam kako je bilo vama tamo vani, ako netko ovo uopće i čita, Mars nas je mučio, puhao je pakleni vjetar, svi smo se svađali.
I ja sam pukla prvo na pola, pa onda na djeliće, pa na atome, pa na komadiće svjetla.
Sada slušam moje delfine, pjevaju mi, i pričaju, i plaču i smiju se.
Sa njima sam cijela.
30.08.2003. u 12:29 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
Noć kad sam hodala s Vincentom
Nedavno, jedne sam noći hodala s Vincentom.
Bio je dan.
Puhao je taj prokleti maestral iz Arlesa.
Vodio me za ruku kroz svoja zlatna polja.
Pored svojih snažnih čempresa.
Šutjeli smo, i znala sam sve o njemu.
Kako je najviše volio one, koji ga nisu znali voljeti.
Kako nije mogao voljeti one, koji su ga najviše voljeli.
Dragi moj, tebe je tako lako voljeti.
Lako mi te je razumjeti.
Znam da često šetam s tobom.
Htela bih biti, kao ona tvoja noć.
Kao one vrteće zvijezde.
I jedva čekam, da me opet uzmeš za ruku, šuteći.
29.08.2003. u 8:11 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
O plavoj i srebrnoj zvijezdi sa Huve
Prije priče o plavoj i srebrnoj zvijezdi, reći ću vam samo, da postojimo na mnogo načina. Puno više nego što ih možemo zamisliti.
Jednom, bila sam ili ću biti ratnica. Vrijeme tu ne čini ulogu.Sve postoji odjednom.
Borila sam se za Zemlju uz mnoge druge hrabrog srca. Morali smo se povući, jer ne bismo bili dobili tu bitku.
Uz mene, bio je netko kome sam potpuno vjerovala. Odveo me, na naš svemirski brod. Zemlja je ostala u pozadini.
Pokazao mi je kako da uđem u druge razine postojanja. Našla sam se na vrhu vrhova svijeta. Na samom vrhu.
U plavom i srebrnom sarkofagu, u savršenoj ravnoteži. U savršenoj kontroli nad sobom. Mogla sam se uzdizati i spuštati, kako god sam htjela. Neopisivo brzo sam se kretala.
I u tom kretanju, sarkofag se pretvorio u kutijicu zvijezdu. Baš je zgodno imala vrpčicu na sebi, da je stavim oko vrata.
I tako sada hodam u ovom postojanju, noseći svoju plavu i srebrnu zvijezdu sa sobom. Podsjeća me na to, Tko Sam.
28.08.2003. u 11:43 | Komentari: 5 | Dodaj komentar