diavoli ...

zarobljenik samoga sebe, bez prilike za pobjeći...
bol koja pritišće stomak...što ti oduzima dah...
teško je reći zašto... teško je razumjeti...
um luta...neprestano tragajući za obalama slatkim...
traži, ali ne nalazi solucije različite...
zarobljenik samoga sebe...
kada je počelo ? zašto je počelo ? kada će završiti ?
možda rješenje postoji...
pogledaj oko sebe...
podigni glavu, otvori oči, a naročito srce...
vidi !  tamo je rješenje svih tvojih zala...
mrak unutarnji nestaje, i ostavlja mjesto zori koja slatko ispunjava tvoje srce sunčano...
...ono sunce toliko traženo, a nikada nađeno...
evo sada eksplodira u tebi...  malo po malo, tvoje se oči otvaraju kao cvjetovi poslije kiše...
rješenje je tamo...pruži ruku...
dovoljno je rascvjetati za znati koliko je realno...
sada više nisi zarobljenik samoga sebe...
sada možeš vikati vjetru svoju radost, svoju slobodu...
učini to srcem, i punih ustiju...
vikni svoju ljubav...
nikada više rob samoga sebe...slobodan za voljeti svim svojim bićem...
 
 

zaustavljam dah...
zamagli se srce...
zabijam čavao, na pregradu sjećanja ledenog...
branim se gorko, od egoizma i umišljenosti...
ovisim o svijetu...
ovom svijetu kojeg volim, i koje me ne čuje...
 

u ničemu čujem samoga sebe...
...lomiti mir, pokrivajući muzikom umiljatom prazninu nezasitnu moje tišine...
nalazim sebe rascvjetati harmoniju uspavanu, mijenjati put svijeta što hoda...
usprkos svemu...
u ničemu nalazim sebe kradući boje vremena, rastvarati u mraku jedno postojanje kojemu ne pripadam...
čudim se što dišem...
još jednom...
...i osjećam nježan miris jednog cvijeta, smušenog što pohlepno troši dane, prateći jedno prastaro sunce...
...i ne vidi da ono sjaji i za njega...
usprkos svemu...