Ćiju,ćiju ......

PA JAVI SE JEBEM MU STO KREPANI JAZAVACA ! ! ! ! !

Nadam se da se i ti poput ove golubice
osjecas .......njaaaa

Popevke sam slagal
I rožice bralI
svu svoju mladost
Sam njemu ja dal
Srušit će se stadion
Nek' je nered, nek' je lom
Ja te volim Dinamo
Nek' se pale baklje sve
 Za sve nas za purgere
Jer na barjaku modrom
Piše samo DinamoDinamo!
I znajDa BogZna za sveto ime to
Sveto ime Dinamo
I u nebo s njim
I u pakaoBad Blue Boys i DinamoDinamoDinamo!
I kolcem i lancem I bokserom u glavu
Udari razvali
Za Dinamovu slavu

Najprije se napila ! ! !

 
 
 
 
A onda je pocela svasta pisati po blogu ! ! ! 

 
 
 
 
 
 
Samo za Zakrzljalu i Butca....machkoljupce ! ! ! !

Slušam neke stare stvari i sjećam se perioda od prije 20-tak godina...Ja sam još bio momak...ili se tada to zvalo frajer..vozao motore..prejebao pola Europe na njemu i vratio se kući.....Fešte nisu trajale kraće od 5 dana.....Imao sam jednu staru kuću i nju smo koristili kao "odmorište"...pilo se kao da će nestati...i veselilo se...i to u pravom smislu riječi...Ne volim se sjećati tih dana jer me tuga svlada...sjetim se prijatelja rasutih po cijelom svijetu...prijateljica..ljubavi...MOTORA....sve je bilo predivno....A onda se morala staviti točka na " I "....Smirio sam se sa svojom voljenom...dobili smo djecu i to je bio vrhunac mog života......Sve do 1990......

Dobra vecer drustvo staro
malo nam je toga ostalo
samo ovaj tezak zivot, sto me slomio
jednom dao pa sve uzeo
samo ovaj tezak zivot, grom ga spalio
kad s njom nisam dom sagradio

Siromasi, siromasi
bez ljubavi ko si, sta si
ja jos samo Boga molim
da me uzme, da ne bolim
al' me nece, nemam srece
ja jos samo Boga molim
da me uzme, da prebolim
onu koja mene nece

Sjetite se drustvo staro
kako nam je nekad bilo
uz gitare, mandoline i vino sto se pilo
sad nas vrijeme pregazilo
uz gitare, mandoline, o toj sam zeni snio
sada sve sam izgubio

SANJAJTE LIJEPE SNOVE

BAŠ SE VRATILI SA KUPANJA....

OVER AND AUT ! ! !
Z a večeras ! ! !
Laka vam noć..Ane i Bučolini posebno.... a i ostali prijatelji i svadjalice..... ;-))))

U današnje vrijeme nas svi mediji obasipaju marketinškim i krajnje isplaniranim porukama radi vlastite dobiti – RECI DROGI NE!... Ali kod nas narkomana ima i na izvoz, naš ponos i dika. Ako ništa ne uspije, možemo ih početi izvoziti kao autohtoni proizvod – proizvod naše poštovane gospode iz razno-raznih vladinih organizacija. Jer ipak oni, koji sad se trgaju od truda da suzbiju tu famoznu narkomaniju su početna faza, temelj svega. Da bi se postalo prvoklasnim narkomanom, zagriženi ovisnik kojem nema spasa, treba se poklopiti nekoliko veoma značajnih stvari.
Već sam naveo vlast kao temeljni sastojak. Pored vlasti kakva se može naći samo u «zemljama u tranziciji», važna je i porodica. Jer ipak smo u američkim filmovima naučili da bez porodice ne postoji niti jedan problem. Silovatelji, ubojice, svi su oni potekli od porodice koja ih je na jedan ili drugi način zlostavljala. Prije nego zlostavljanje počne, od porodice se najviše nauči u djetinjstvu, kad svi misle da ne gledate, da ne slušate. Iako se dugo mislilo da je situacija otac tuče mater ili mati tuče oca (J) savršena okolina za uzgoj narkomana, ipak je bolja situacija kad je jedno od njih alkoholičar a drugo ovisnik o tabletama protiv bolova, za spavanje... A ako padne i koji udarac, kvaliteta budućeg narkomana je znatno veća. Dakle, što smo do sad naučili? Vlast koja uništi svaku ekonomsku nadu, zatvori radna mjesta i tako od savršenih roditelja napravi alkoholičare i tabletomane od kojih će generacije i generacije novih narkomana učiti koje tablete idu uz koje vino, kako se najbrže napiti ili popiti dovoljno tableta da se dostigne Nirvana, ali ipak ne dovoljno da se ubije. Do ove faze, sve ostaje na teoretskom znanju.

Djeca se kunu da nikad neće piti jer su valjda vidjeli što otac radi kad se napije. Slijedi još jedan dodatak, koji zbilja od nevinog djeteta pravi narkomana koji jedva čeka da zapali prvi joint. Mati tuži oca, od odlazi od kuće ostavljajući našem budućeg narkomana sa majkom koja pored tableta počinje i opsesivno piti. Kako joj se život oteo kontroli, ona odlazi svojoj porodici, isto tako jadnoj i očajnoj porodici. Kako je vlast osudila glavnog glumca na siromaštvo, rođaci na povučenost i sramežljivost svojim igrama «gdje je tvoj tata?», počinje škola. Naš «klasični» dječak kreće u školu, gdje ga naravno čekaju vršnjaci koji jednostavno ne razumiju kako netko može tako siromašan da mora nositi sendvič od kuće ili povučen pa ga počinju strašiti, tući i ismijavati jer nema oca. Njegov um radi u 16-oj, smišlja nove puteve do škole da ne sretne nasilnike, ne druži se sa drugovima iz razreda, već vrijeme provodi kod kuće sa majkom alkoholičarkom/tabletomankom i njenom porodicom koja ih napada radi svake sitnice. Tako prolazi godina za godinom, gledajući mater i porodicu, izbjegavajući sukobe naš budući narkoman završava osnovnu školu i ulazi u srednju. Kako u osnovnoj nije imao mnogo prijatelja, sjedi sa nepoznatim narkomanom koji ga poslije škole pozove u stan ili u kafić.
Naš psihički uništen momak, budući narkoman, pali prvu cigaretu, uskoro joint, prelazi na alkohol. Svake subote pije u napuštenim zgradama, zatim i srijedom, pa na kraju svim radnim danima kad ima novaca. Od majke je naučio jednu važnu lekciju, koje nije ni bio svjestan. Naučio je kako se piju tablete sa alkoholom. Dani prolaze, mjeseci, isto društvo, samo nova droga. Ekstazi, bobe, eks, kako god. «hej, idemo probati speed...», prelazi na heroin (naravno, prerađeni, žuta smjesa koja je 80% prašak za pecivo, 5% heroin i 15% bog-zna-čega), kokain, LSD... Sve do čega može doći sa ukradenim novcima. U jednom trenutku se pokuša skinuti sa droga. Prvi dan shvati da su prošle tri godine, izbačen iz škole, mati mu i dalje alkoholičarka koja ima cirozu jetre i ide na dijalizu svaki četvrtak. Za svakog normalnog čovjeka je to previše da izdrži, a pogotovo za narkomana koji je emotivno još uvijek dječak zlostavljan i zapostavljen.

Fizički je nemoguće živjeti u takvoj situaciji. Čak i ako izdrži fizičke apstinencijske krize, u njegovu umu uvijek je droga kao izlaz. Ne govorim to kao ofucani psiholog koji je za drogu čuo samo iz udžbenika koji je štampan prije 100 000 godina, već kao osoba koja ovo piše ne da pomogne drugima ili da upozori, već samo da iznese činjenice. Naš sad već prvoklasni narkoman, nakon bezbroj apstinencijskih kriza osjeća se dovoljno jakim da izdrži sve nedaće života. Ali tu se opet upliće vlast ili neko treći i sve pokvari. Recimo, deložacija, pljačka, smrt bližnje osobe ili već što bilo dovodi «izliječenog» narkomana u situaciju da shvati da život nije Bogznašto, da život nije vrijedan življenja ako si trijezan, izlazi na ulicu i sa zadnjih 30 maraka kupuje heroin. Sutra će nakon naslova u novinama JOŠ JEDNA ŽRTVA DROGE psiholozi pričati kako je to za narkomana izgledalo kao jedini izlaz, vlast pričati o mjerama protiv širenja droge, a zatucani građani govoriti «to je i zaslužio, propalica!!!». Na kraju se sve svodi na majku koja plače na grobu vlastitog djeteta u zabludi da mu je pružila sve što je trebao i mrtvo tijelo jadnika koji nije poslušao licemjerni savjet reklame RECI DROGI NE, koji tone u zaborav i blijedi sa naslovnih strana. ( PRENESENO SA JEDNE STRANICE ) C/P

 
Ima dana kada ne znam šta da radim,  jer ta ljubav meni stvara bol.  Ja te volim tako silno da umirem,  ja te volim, ali ne znam što.   
Ima noći kada ne znam gdje da lutam,  sve zbog pjesme što mi stvara bol.  Ja te volim tako silno da umirem,  ja te volim, ali ne znam što.  
Ako grijeh je u životu ljubit strasno  i klečeći molit oproštaj,  vrati meni pisma, slike, što ti dadoh,  vrati meni stari život moj. 

NASMIJTE SE LJUDI....TO JE LIJEK ZA SVE !
 

Prepucavanje




našeg juga



i vašeg



i zapada....



I MOLIM VAS ! ! !




P R E S T A N I T E S A T I M ! ! ! ! ! ! ! ! ! !