intimno

opazio si promjene u mojem ponašanju. Brineš se...To samo strast prelazi u rast. U ljubav.
Dolazim ti..

Slojevi sjećanja u kojima nema tebe slažu se u glavi. Za nešto, za što sam mislio da je vrlina postala je mana. Živim u stvarnosti, nevezan za prošlost i bez vizija budućnosti. I sada me to boli, jer te nema, nema u mom životu. Tek zraci volje koji griju moje tijelo podsjećaju na tebe.

Noćas sam usnuo čudan san. Otvorio sam svoje tijelo i isčupao organ za koji sam mislio da mi ne treba. Kasnije sam spoznao da se radilo o vitalnom organu i nije mi ništa drugo preostalo nego da čekam svoju smrt...

Vrijeme se igra, igre bez granica dok nagovaramo jedno drugo: Uđi, ili izađi već jednom. Propuh je između odlazaka i ostajanja. Ja odlazim da bih došla, ti ostaješ da ti vjetar mrsi kosu. U trenu nestaju dlanovi što su dirali tijelo. Slijed im je vidan i sklopljenih očiju. Zatvaram ih više puta na dan, ne čekajući noć da to mogu napraviti. U najvećoj gužvi, dok me slučajni ljudi guraju lijevo i desno, zažmirim. Osjećam, samo osjećam, kao da si tu. Ne osjećam korake ni tlo pod nogama. Bole me riječi. One,što nam ih kradu, one, iz kojih je nastala ideja o nama. One, kojima hranimo daljine. Sakrijmo bar tu ideju, dok nam i nju ne ukradu. Ne, nije im potrebna za ništa drugo, osim za ubacivanja u avantgardu.
Iznenađena sam da sve to mogu izdržati.
Ako je početak blizina, pokrij me svojim dlanovima. I napravimo kraj riječima. Neka naša djela imaju slobodan put.

Na ljubavi smo ispleli čudesan svijet osjećaja, dom za naše duše. Ukrasili smo ga snažnim doživljajima života i već sada je neobično lijep. U trenutcima samoće često sam tamo. Na ulazu me obuzme nevidljiva sila, snažno mi drobi tijelo i rastaće svijest. Ponekad mi  je  neizdrživo i moje  tijelo pobjegne u san,  ali ponekad me obuzme neka ugodna toplina i tada uživam. I danas sam bio tamo, toplo je...

Moje su usne žedne. Da imaju glas vikale bi, zapomagale bi za tim šutljivim kišnim kapima što klizeći po koži izrisuju kartu ljubavi i utiskuju je kroz pore u tijela. Izbezumljeno zaigrana, u mislima na naše trenutke, pomislim; lijepo nam je zajedno. Ide nam. Je li to utjeha strastima ili je ljubav? Mogli smo izabrati bilo koga, ali nitko nije toliko živ kao mi. Ta svježina tvoje strasti, što sije iz svakog dijela izbezumljuje, zarobljuje, hrani i ubija. Silnija od nje je samo tvoja razumska analiza. Znam i ne znam na čemu sam. Isto kao i ti. Na što se oslanjamo i hoće li oslonac izdržati? Takva sam s tobom, takav si sa mnom. Dok traje magija, upijmo je za vječnost.  Ispijmo sve što nam je namjenjeno, i bitke u nama i između nas. Udaljenost kojoj plaćamo danak, nikada neće pobijediti. Zaista te osjećam, mirišeš mi ovog trena.  

Jednog dana sjediti ćemo na klupi u parku. Ti ćeš promatrati cvijeće, ja ću promatrati tebe. Možda ću i krenuti pronaći baš onaj cvijet koji si gledala. Što to tražiš ljubavi? Zapitati ćeš me, smijući se. Tražim tvoj pogled, odgovorit ću ti i ubrati najljepši cvijet.

dok tražim riječi kojima bih ti izrekla ljubav, prestrašim se da su malene i nevažne...da su nepotrebni izraz dokazivanja nečega što se vidi u očima. Ti ionako, cijeniš jedino moja milovanja. Jedino naša stvarnost koju živimo zajedno, može te uvjeriti da si moja ljubav. Moj najdraži. Kao da ih ima nekoliko, smijemo se...
Preselila sam se. Veliki posao, bez imalo sentimentalnosti. Uređujem novi prostor. Pažljivo i nježno biram sitnice,  želeći da bi bile po tvojem ukusu. Tražim tvoje mjesto. Zamišljam tebe, kako dolaziš, kroz vrata što ih s nestrpljenjem otvaram..
Sad sam bliže tebi.

Gledam prema tvojim daljinama i osjećam. Sve se može dogoditi u trenutku, i dobro i zlo. Kao utjeha stoje sjećanja što govore da postoji jučer i danas. Pomalo sa strahom i žudnjom, očekujem sutra znajući da ništa ne mora biti onako kako jeste.

Bezlično hodam mokrim ulicama grada, rušeći sjećanja u potrazi za danas. Na izvoru  osjećaja čitam...teško je bez tebe...

Ponekad poželim samo da te zagrlim, da se privijem uz tebe i slušam kako dišeš...

 
to je zbilja velika nesreća za ljubavnike, jer ništa ne daje, već samo oduzima.
Treba je poraziti, jednom za uvijek!

 
Možda ćeš jednom, slučajno opaziti da nam se  naše najljepše ljubavi događaju istovremeno.  Iako bi njihov skladan redosljed morao biti: žar strasti koji gasne, pali nove plamene zublje. S tim bi skladom bile spriječene poteći  premnoge gorke suze i drame. S tim bi skladom bili zadovoljni premnogi učesnici bitaka bez pobjednika, pjesnici i pjesnikinje, što svoja najbolja djela mogu najljepše ispisati bolom i suzama slučajnih promatrača svog performansa.  Kao igra na odru koju nas dvoje promatramo iz ljubavnih sjedalica, zagrljeni....
Ne uznemiruje me više. Možda je to često za sve moje prethodnice što su gubile ravnotežu, već od zamaha leptirovih krila na istoku, sa mnom je stvar drugačija. U istoj mjeri te naseljujem, proganjam i slijedim ti, prisutna ili odsutna. I nikad neću, za ozbiljno, ostaviti u tebi ni malo mjesta za drugu.
 

 
Dogodi se, ponekad se dogodi da  ljubomorni, kakvi jesmo, pogriješimo oko cilja, ali to nije važno... Važno je da poznajemo život. Bez ljubomore, ljubav nema budućnosti. Inače bi svatko po njoj napikavao, kao po miješanoj salati. Blizina kraja daje smisao za odličnost i nesvakidašnjost, za izuzetnost. Šteta mobitela, ali koliko vidim, ipak radi...:) 

ne mogu više živjeti bez tebe...