Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
Je bio dan. A možda i dani. Kad su glavne face ovdje postale 4-5 gospoja (opet eufemizam. majkumu). Za koje možeš svašta reći. Osim da nisu teško. Ali baš ono opako teško. Psihički bolesne. I to neizlječivo.
I ne bi to bilo ništa strašno. Samo po sebi. Osim naravno za njih same. I njihove bliže i dalje obitelji i još jadnije partnere. Da te nazovi osobe nisu upravo nepodnošljivo zle.
Npr. Jedna od njih koja se hvali kako oduvijek priznaje sve svoje nickove. U jednom je trenutku (a rekao mi je to admin s kojim bijah frend. u to vrijeme). Imala ravno 12. Što ženskih. Što muških "tajnih" nickova. Koji su služili pretežito prikupljanju informacija o naivnim ženskicama i muškićima. Te zatim. A posljedično. Najodvratnijim prijetnjama i ucjenama. Itd itd itd. Istim tim ženskicama i muškićima.
(Nu. Još da vas dobronamjerno upozorim! Nemoj sad naivno nasjesti i podivljati na ovo. Jer će vas i normalno psihički razvijeno dijete od 3 godine skužiti. A kamoli ne bi prosječni Iskričan. Koji je. To već i vrapci znaju. Na istom stupnju duševnog razvoja kao 4-ero godišnje dijete.)
 

 
Nu da.
Ali protiv kozmičke pače kozmološke istine se ne može. A ona nas dobro namjerno pod-učava: La vendetta è un piatto che va gustato freddo, al momento giusto.
Mljac.
Mljac.
Mljac.
(znam. bilo bi ekonomičnije reći "mljac x 3". ali ta bi vremenska i prostorna redukcija ipak išla nauštrb one spore uživancije koju nastojim posugerirati. a komu ili čemu nego vama?)

 
Nije magarac bio. Pa čak ni onaj ženskog roda.
A ne ne (koštono bi rekla jedna moja frendica s Iskre. a i mnogih drugih domaćih i stranih terena.)
Ali zato nešto drugo bogme je.
Mislim, bio-bila-bilo.
(a čita se bijo-bijela-bijelo. otprilike)
S time da vrijedi i u prezentu. Na-ravno. A i futuru. Na-žalost.

 
I tako, sad se skrivam u svom stanu. Sve dok se svi prave da vjeruju ovome koji se predstavlja kao ja neće me tu tražiti. A kad on ode na posao popnem se na tavan i tu budem sve dok ne ode spavati. Nemojte me pitati kako znam kad je to, jednostavno znam, moguće je čak onaj moj unutarnji sat na neki način povezan s njime i njegovim bioritmom. Tada se spustim u stan i jedem, uvijek mi ostane dosta od njegove večere jer čini se da ima slab apetit, možda ga čak peče savjest zbog onog što radi. Dobro u svemu tome je da voli baš ona ista jela koja volim i ja. A možda sve ne pojede jer jede negdje vani, ne bi me čudilo da u njihovom restoranu kad im već svaki dan osobno donosi i predaje izvješća.
Strašno, baš strašno me zanima što piše u tim izvješćima jer mislim da zapravo ništa ne zna o meni, bar iz prve ruke. Nikad se nismo sreli, onako oči u oči, što znači ni porazgovarali, niti on naslućuje da sam mu noću tako blizu. I što bi onda uopće mogao napisati, a da nije besmisleno nagađanje iskonstruirano isključivo na raznim događajima iz moje prošlosti, o kojoj sigurno dosta toga zna, no samo površno, bez ikakvog imalo dubljeg poznavanja mojih emocija, želja i motivacije. A možda smišljeno i bezočno laže naprosto izmišljajući moje postupke i namjere, da podgrije interes svojih poslodavaca za mene, a to opet samo da sačuva svoj posao. Jer koga bi on, već ovako dobrano mojim životom preobražen u mene, više ikad uopće mogao uhoditi kad bi jednog dana ovaj moj slučaj bio zaključen.
Znam, slučaj je malo preteška riječ jer, makar i samo na razini podsvijesti, objektivizira i istovremeno problematizira određeni skup, počesto navodnih, životnih činjenica, čineći ih suspektnima tzv. neutralnom promatraču. Upravo zato i on tiše i brže diše, a zjenice mu se šire kako bi što bolje uočio svaki detalj. I mada je cijela ta operacija, naravski, tajna, upravo je to ono što se njome želi postići: stvoriti dojam da se u moj život, u mene, ima razloga opravdano posumnjati, ako ništa drugo a onda jer se nitko, a ponajmanje oni ne bi bavili nečim što, zbog svoje posvemašnje nedužnosti i bezazlenosti, ne zaslužuje njihovu pozornost.    
Ja sam ga vidio samo iz profila, u mraku malčice razrijeđenom mjesečinom, dok je spavao u mom krevetu. I jednom s leđa, kad sam zbog prehlade ostao cijeli dan u sobi pa sam ga promatrao iz svojeg skloništa pod krevetom, sjedio je za radnim stolom i čitao moju poštu koju je pokupio iz sandučića. Nekoliko puta se potiho nasmijao, baš kao netko tko iskreno, iz dna duše prezire svaku emociju, a onda je preko sat vremena nešto pisao, odgovor nekomu tko je pisao meni, pomislio sam. I bio sam u pravu. Drugi dan sam u ladici stola pronašao pismo koje mi je iz Londona, gdje je već pola godine u sklopu razmjene postdiplomanata, poslala Sandra.
Ne znam što joj je odgovorio no intuicija mi govori da joj je na prepreden i podmukao način raznim prozirnim aluzijama natuknuo kako se spremam doći k njoj u London i učiniti joj nešto nažao. Možda čak i nešto najgore, mada na to nikad nisam ni pomislio. A za ono što ponekad, i to ne baš često, sanjamo još uvijek nismo odgovorni, bar ja to tako mislim. Pa ipak, ako se Sandri nešto stvarno dogodi i istražitelji kod nje pronađu njegovo pismo sigurno će mene okriviti. I ništa mi neće pomoći to što ću znati tko je učinio tu strahotu jer bit ću, kao i toliko puta do sada, jedini koji zna pravu istinu. A njih neće zanimati ni motiv, zapravo njegovo nepostojanje, ni moja biografija, ni neporočan karakter, a ponajmanje ono što ću imati za reći u svoju obranu. Znam već, pitat će me s prepredenim osmijehom na licu: "Je li ovo vaš rukopis ili nije?", kao da unaprijed znaju moj odgovor. I zato ću iz principa samo šutjeti, sve dok me ne upitaju nešto bar mrvu pametnije.   

 
Našto ova Iskra spala. Kad te obrišu zbog najdjetinjastije sprdnje.
Pa da samo priupitam. Jel može opet to?
 

 
Zapravo, ne znam što on radi i gdje se kreće tijekom dana. Možda je otišao u moju firmu i predstavio se kao ja pa sad radi na mom radnom mjestu. Ako je to istina, mogu zamisliti što ću zateći kad se vratim na posao s bolovanja. Jer trebao bih biti u bolnici, no još kod prijama, po pogledima koje su razmjenjivali, shvatio sam da su liječnici, nije bilo ni najmanje sumnje, povezani s ljudima koji mi ulaze u stan, zato sam pobjegao, i to prije no što su me uspjeli smjestiti u sobu na drugom katu koja se dvostruko zaključava, a na čijim prozorima su bijele metalne rešetke. I ne znam zapravo zašto, pa opet posve sam siguran da je u toj sobi bio lažni pacijent sa zadaćom da me jastukom uguši u snu.

 
A možda bih i mogao, ne znam zapravo više što bih mislio o tome, pogotovo otkad ovaj drugi ljudima govori da je on ja. I najsmješnije je što se svi prave da mu vjeruju, a toliko smo različiti da je svakom normalnom čovjeku odmah sasvim jasno kako je to potpuna besmislica. Pitam se samo zašto onda i njega ne gledaju onim istim prezrivim i u isto vrijeme podsmješljivim pogledom kojim su svakog Božjeg jutra mene ispraćali kad bih odlazio na posao.

 
A ja ne volim mrak. Zato uvijek kad krenem na spavanje džepove napunim svjećicama koje noću palim i onda one gore sve do jutra. Imam u sebi ugrađen sat i uvijek se probudim netom prije no što koja dogori pa zapalim novu tako da tu, ispod kreveta, nikad nije mračno. Strah me čvrsto zaspati da me ne nađu i izvade iz mene sat, bez njega se više ne bih mogao probuditi na vrijeme. A onda bih ostao u mraku i tko zna što bi mi se dogodilo. Zato i ne želim sanjati, snovi te prevare čak i ako imaš ugrađen sat, i odvuku tamo gdje ne želiš ići. Jednom sam  tako sanjao strašno smiješan san, da sam zadavio susjeda u stanu ispod. Naravno, bilo je to i glupo i nevjerojatno jer ja ne bih mogao ni mrava zgaziti, a kamoli učiniti nešto nažao ljudskom biću koje mi ništa nije skrivilo, pa opet, sljedećeg dana slike iz tog krivotvorenog sna nisu mi nikako izlazile iz glave.

 
A oni. Oni ulaze u moj stan dok me nema i traže. Zato se već danima pitam što sam to sakrio i od koga. Možda i nisam, a oni su se prevarili i traže nešto čega nema. Ali sjećam se. Uvijek sam znao sakriti stvari tako da ih nitko osim mene ne može pronaći. I sad bih volio opet biti taj isti ja, a ne ovaj drugi kojeg ne razumijem. Bar ne uvijek. I ne znam više točno kad je napravio duplikat ključeva i prvi put umjesto mene ušao u stan Nije ni važno. Samo smeta me što spava u mom krevetu. I što trga stranice iz mojih najdražih knjiga da bi od njih napravio papirnate aviončiće i bacao ih noću s balkona na ulicu. Ne znam zašto to radi, svjetiljke ulične rasvjete ispred moje zgrade još su od prošle zime razbijene i avioni začas nestanu u mraku.

 
Bješe zaista veri. Veeeeri. Gud dej. Na Iskrici. Et list for maj point of vju.
I ako sam zloban pri tome. I po-li-ti-čki nekorektan prema hendikepiranoj osobi. Ni sad bitno kojeg spola. A što onda?
Nisam ni došao ovdje. Beatifikacije poradi! Eventualne.

 
Ma. Ne može to tako!
Ako se nick obriše. A ja zadržim u fejvoritsima njegov blog. Nije fer uzeti mi ga siks ili više mants after.
E da.
I zato hoću da mi vratite blog. Od L. N. N.!!!!!
Ste čuli? Da ne ponavljam dvaput. Više.

 
Niženavedeni se odaziva na Frank Marino. Gdje je Marino. Ovaj put. Prezime. I nekoć je tvrdio da je poslije jedne nezgode. Prometne. Bio ukomiran. Pa mu je u komu u posjet došao Đimi Xendriks. I naučio ga svirati gitaru. Onako kompletno.
Kužite poantu? Naravno.
http://www.youtube.com/watch?v=gQN43WJYbR8

 
Dolazi nam najveći svjetski terorist.
U navodno 90 i više postotnom Katolikstanu bilo bi nekako normalno očekivati da se. Ako ništa drugo. A ono zbog kršenja svih mogućih Božjih zapovijedi. I istovremenog počinjenja ne 7. Nego 777 smrtnih grijeha. Protiv dotičnog podrigne malo. I tzv. glas javnosti.
Ali ne. Ne bi se mi htjeli miješati. A oni koji bi. E njima naši licemjerni vazali. Da ne kažemo sluge (jer uvredljivo je). Fakin svjeckog porezka. Zabranili mirno okupljanje.
Kao da bi glupavi kauboj znao. O čemu to uopće pričaju ti građani. Zemlje zapadno od Srbije. Istočno od Italije. Južno od Njemačke. I sjeverno od Južnjačke.
Ma. Hebat ga. 
Al da ne ispadne da mu posjet nije dao i neki pozitivni rezultat. Ne bi trebalo prešutjeti da u petak neće biti škole.  U poprilično škola.

 
http://www.youtube.com/watch?v=v12fqh-Utws
http://www.youtube.com/watch?v=1tuGrEynG68
http://www.youtube.com/watch?v=K_NrZCZwlhc
http://www.youtube.com/watch?v=I-DLAGB7-IQ
http://www.youtube.com/watch?v=X8JdfprFQyo
i još samo cukerkom:
http://www.youtube.com/watch?v=GCZEckS5X94
i još samo malo:
http://www.youtube.com/watch?v=MC0DbTTiHIQ
http://www.youtube.com/watch?v=CHVMVDhC-UA
 

 
Pa makar i bananko bila. Koja u zatvor strpa 44-ero svojih. Građana. Samo zato jer su spalili zastavu. (pod kojom se na ovim prostorima. i ne tako davno. svojski klalo.) A u isto vrijeme. Četnički ološ joj razlupa veleposlanstvo. Pod pokroviteljstvom policije. Koja na rukavu istu takvu. Zastavu nosi.
I sad. Da ne bi još i mene. Kao njih. Moram napomenuti. Da nisam ni u snu. Na RH. Mislio.
Ma di bi ja to?!? Ste ludi.