ARTMANOVA NEUSPJELA OSVETA

ARTMANOVA OSVETA

Zašto neki pojedinci popularno nazvani ljudi , imaju toliko slobodnog vremena da razmišljaju samo o sebi,o sebi i sebi?I što je najgore uvlače što veći broj slučajnih prolaznika života u te neke svoje filozofije bez ikakvog backup-a?Bitno je pisati,trovati svijet i nedužne je li?Je li ta ista osoba svjesna što se na ovom svijetu događa dok se on isfurava na spike o rubu života i smrti braneći se od samoga sebe i svojih fix ideja koje ga opsjedaju poput crne i guste magle a samo njegovom krivicom jer se upletao u nešto nadnaravno nešto što je toliko mnogo puta veće od njega samoga,ali ne,on to ne shvaća i zazire od same pomisli da prestane,da otvori oči i da živi.Strah ga je.Njegov bijeg,njegove su riječi i njegove psovke koje ga čine jačim boljim nepobjedivim čovjekom koji želi mnogo a čini ništa jer se ne usuđuje skriva se iza svojih zapisa iza svojih maštarija koje nisu stvarne,i ne moraju biti,on svoje maštarije ne djeli sa nama,ne,njegove maštarije suprotne su od njegovih zapisa,on nam maže oči ali maže i svoje samo on to još ne zna,netko će mu reći,zbog nekoga će promijeniti sebe,svoj život i okolinu,ili zbog nečega...jedno je djete u ovom trenutku jako gladno,plače i zapomaže suzicama pita "zašto?" dok nama ARTMAN jebe mater,u ovom trenutku jedna je žena udarena,krvari na podu i umire od boli i tuge jer njezin suprug ju zapravo voli ali pije i pita se "zašto" dok nama ARTMAN jebe mater,u ovom trenutku jedan starac plače jer je izgubio jedino što je imao svoju dragu 86-ogodišnju ženicu u potresu,krhku ženicu koju je obožavao i pita se "zašto" a nama?nama ARTMAN jebe mater!jebi jebi emanuele dušo to je jedino što ćeš jebat!

Mi smo žrtve RACHMANINOVE OSVETE koju vodi ARTMAN ili obrnuto ili ne

Uredi zapis

15.02.2005. u 17:52   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

ARTMANOVA OSVETA

Zašto neki pojedinci popularno nazvani ljudi , imaju toliko slobodnog vremena da razmišljaju samo o sebi,o sebi i sebi?I što je najgore uvlače što veći broj slučajnih prolaznika života u te neke svoje filozofije bez ikakvog backup-a?Bitno je pisati,trovati svijet i nedužne je li?Je li ta ista osoba svjesna što se na ovom svijetu događa dok se on isfurava na spike o rubu života i smrti braneći se od samoga sebe i svojih fix ideja koje ga opsjedaju poput crne i guste magle a samo njegovom krivicom jer se upletao u nešto nadnaravno nešto što je toliko mnogo puta veće od njega samoga,ali ne,on to ne shvaća i zazire od same pomisli da prestane,da otvori oči i da živi.Strah ga je.Njegov bijeg,njegove su riječi i njegove psovke koje ga čine jačim boljim nepobjedivim čovjekom koji želi mnogo a čini ništa jer se ne usuđuje skriva se iza svojih zapisa iza svojih maštarija koje nisu stvarne,i ne moraju biti,on svoje maštarije ne djeli sa nama,ne,njegove maštarije suprotne su od njegovih zapisa,on nam maže oči ali maže i svoje samo on to još ne zna,netko će mu reći,zbog nekoga će promijeniti sebe,svoj život i okolinu,ili zbog nečega...jedno je djete u ovom trenutku jako gladno,plače i zapomaže suzicama pita "zašto?" dok nama ARTMAN jebe mater,u ovom trenutku jedna je žena udarena,krvari na podu i umire od boli i tuge jer njezin suprug ju zapravo voli ali pije i pita se "zašto" dok nama ARTMAN jebe mater,u ovom trenutku jedan starac plače jer je izgubio jedino što je imao svoju dragu 86-ogodišnju ženicu u potresu,krhku ženicu koju je obožavao i pita se "zašto" a nama?nama ARTMAN jebe mater!
Mi smo žrtve RACHMANINOVE OSVETE koju vodi ARTMAN ili obrnuto ili ne

Uredi zapis

11.02.2005. u 11:07   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

JEDNA LJUBAV U SUZAMA

Pogledi su nam se sreli,koljena su mi klecala,koža se ježila,teško sam disala a srce mi je igralo od radosti dok si mi se približavao.Imao si nevin i dobroćudan pogled pun ljubavi,da, već tada a nisi mi znao ni ime.Bilo nam je suđeno,znam,znao si i ti.Uskoro su to svi znali,nismo se sramili,svima smo to govorili.Bili smo poput djece, igrali se u lokvi vode,ljubili se nasred grada, nosio si mi cvijeće,da sjećam se, nježne ljubićice koje si krao po cijelom kvartu jer, znao si da ću se nasmijati, da ću te nagraditi poljubcem.A poljubci su bili tako meki tako strastveni tako iskreni.A bio si i ti.Znala sam to,i danas to znam.Ljudi su nam zavidjeli, ogovarali nas ali mi se nismo obazirali, mi smo jednostavno bili zaljubljeni,bili smo spremni umrijeti jedno za drugo.Ništa nam nije bilo važno.Svaki dan bio je sve ljepši, veseliji sve je bilo nestvarno.Budili smo sa smješkom i bili smo si prva misao dok smo ustajali, radili, prelazili ulicu, bili smo si sve...
Jednog dana, ponosno i hrabro došao si pred moju kuću na motoru.Da kupio si ga, svoju bebicu, toliko si ga želio.Štedio si i žrtvovao se za njega, umirao si od želje za njim.Nije mi bilo drago jer sam znala da si mali vražičak, ali ti si me uvjeravao da ćeš paziti da si pametan.Vjerovala sam ti, što sam mogla, ali nije mi bilo drago,nije...Nisam željela sjesti na njega, ne, nisam željela, bilo me je strah no ipak popustila sam i sve je bilo u redu.Prestala sam se brinuti, osjećala sam se sigurno dok sam te snažno grlila svojim ručicama i osjećala vjetar u kosi.Voljela sam te, volim te i danas.
Pala je večer, lagana kišica, odveo si me doma, skinuo jaknu i pokrio moju plavu glavicu,nisi želio da se tvoja ljubav smoči, izmjenili smo nekoliko poljubaca tako toplih da ih još i sada osjećam, milovao si mi lice i tiho mi šapnuo "ti si moja ljubav koju sa toliko dugo tražio.sad kad sam te našao neću te nikada pustiti".Zagrlila sam te i pustila suzu radosnicu koju si obrisao svojim obrazom i prstom si mi dotaknuo nosić i mahnuo.Čula sam još u daljini zvuk tvog motora.Čula sam kako odlaziš a zatim...Neeeeeeee neee neeeeeee, čula sam tupi udarac čula sam ono čega sam se najviše bojala.Trčala sam trčala sam kroz kišu,nisam ništa idjela u mojim očima samo suze i kiša, vikala sam dozivala pomoć plakala vrištala umirala sam i napokon vidjela sam te tamo,kako ležiš a kraj tebe tvoja "bebica" bila je slomljena.Nisi imao kacigu,nisi, agovorila sam ti da je nosiš uvijek, uvijek radi mene.Ali nisi,zaboravio si nisi mislio...
Kleknula sam pored tebe i nisam znala što treba napraviti, oprosti molim te, nisam, možda da sam znala, možda bi bilo drukčije, nikoga nije bilo oko nas, nitko nije pomagao, bili smo sami, ti i ja.Lagano sam ti pridigla glavu dok su mi de ruke tresle a moje se suze mješale sa tvojom krvlju.Nisam ništa rekla, šutila sam, nježno te gledala, mazila i ljubila.Tada si sneno otvorio okice, svoje velike crne oke, trepnuo dva puta, razvukao svoja divna crvena ustašca u poluosmjeh,nisi mogao od bola, krv je bila na sve strane a ja sam samo stajala i ljubila te.I ti si ljubio mene.Skupili su se ljudi, htjeli su pomoć alinitko nije znao što učiniti,zvali su hitnu.A mi se nismo micali,samo smo zagrljeni ležali na mokrom asfaltu,kiša nas je smočila,nisi govorio, rukom si prešao kroz moju kosu i tiho zajecao.Šapnuo si mi "čekat ću te ,zauvijek", ne ne bit će sve u redu ne ostavljaj me, nemoj daj, ne.Poljubio si moj nosić i zatvorio oči, ispustio si me iz zagrljaja, a ja sam samo gledala u tebe,ljubila te i dalje, brisala ti krv i govorila koliko te volim.
Znam da si tu, znam i zato me nije strah jer paziš na mene i znaš da sam te voljela da te volim i da ću te voljeti zauvijek ma skim god i gdje god bila!Volim te.
 

Uredi zapis

20.06.2003. u 19:23   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

MALI MRAV

I KAD POMISLIN DA JE SVE OKO MENE ILUZIJA,SVE JE TAKO NESTVARNO,POŽELIM SE ZAUVIK SAKRITI ISPOD MAJČINE SUKNJE.GLASOVI KOJI ME ZAZIVAJU DOPIRU IZ DUBINE,JA SE NE OPIREM,PUŠTAM DA ME VODE.SUZE PADAJU TEŠKE NA POD UPRLJAN KRVLJU,KRV SE TADA PRETVARA U VODU,I NITKO SE NE OBAZIRE,OKO MENE TISUĆE LJUDI,JA VRIŠTIM I JAUČEM NO ONI ME NE ČUJU,GLASNO ZAZIVAM UPOMOĆ A ONI HODAJU PREKO MENE,NE VIDE ME,NE VIDE KAOS OKO SEBE...SUNCE VIŠE NE ZALAZI I ONO SE SAKRILO IZA TAMNIH,SIVIH I TMURNIH OBLAKA KOJI SU SE NADVILI NAD ZEMLJOM I SAMO DA SE NE SRUŠE NA NJU,VJEROVATNO NI TADA NETKO NE BI PRIMIJETIO JER LJUDI IMAJU VAŽNIJEG POSLA,ONI MORAJU UBIJATI,UNIŠTAVATI,RANJAVATI I NAKON SVEGA MIRNO LEĆI I ZASPATI.ALI JA ZNAM ONI NE SPAVAJU,ONI STREPE SA PUŠKOM U RUCI JER ZNAJU DA I NJIH NETKO GANJA,ZNAJU DA ĆE SMRT KAD TAD POKUCATI NA VRATA DA OSVETI SVU MALU DJECU I STARCE,ŽENE I NJIHOVE VOLJENE,LJUBAVI NJIHOVOG ŽIVOTA.SUZE POSTAJU SVE VEĆE,TEŽE I TUSTE POTOPIT ĆE SVIJET,KOTRLJAJU SE NIZ CRVENE LIVADE,NIZ CRVENE CESTE...
SVE JE GOTOVO,DIMI SE IZ SVAKE PORE,SMRDI NA BARUT,MRTVA TIJELA OKO MENE,TUŽNI POGLEDI,ZAUVIK SKLOPLJENI KAPCI,VRISAK I JECAJ PREŽIVJELIH UREZANI ZAUVIK U MOJEM SRCU...PREKO LEŠEVA PRELAZI SAMO JEDAN OBIČNI,VJERNI I SAD NIŠTAVI MALI MRAV NASLJEDNIK OVE CIVILIZACIJE.
 

Uredi zapis

24.03.2003. u 19:10   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar