ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Kad se probudiš ujutro i otvoriš oči pusti neka ljubav tvoja srce vodi,
jer kad sunce ujutro obasja planetu neko misli na tebe i voli te najviše na svetu...✿ Dobro Jutro...

Kad se probudiš ujutro i otvoriš oči pusti neka ljubav tvoja srce vodi,
jer kad sunce ujutro obasja planetu neko misli na tebe i voli te najviše na svetu...Dobro Jutro...

Ti si moja čežnja i moj san,
i prva misao ,
koja se s jutrom javlja,
moj zaleđeni dah na usnama,
i želja koja nikada nespava...

Moja senka prati stopu tvoju,
i ruke koje pokušavam da uhvatim,
u mašti još mogu da te sretnem,
u dalekim noćima i da ti se javim.

Kalo da ti kažem,
koliko te volim,
a da to ne izgovorim,
da između ovih usana,
reči ne izađu...
Da se ne nasmejem,
tvom, najlepšem osmehu,
I u tvojim čarobnim očima,
ne pronađem moje...

Kako da ti kažem,
koliko te želim,
a da te ne zagrlim,
obraz uz obraz naslonim,
onako nežno moje usne ,
na tvoje medne stavim,
I ljubim, ludo ljubim,
kao da je poslednji put...

Kako da ti kažem,
koliko mi nedostaješ,
a da duboko ne uzdahnem,
i poneku suzu pustim,
i sebi nikada neću oprostiti,
što te pusti iz svog naručja,
a toliko si mi trebala,
i onda,
a tek sada...

Kako da ti kažem,
a da ti to ne primetiš...

Kako da ti kažem,
koliko te želim,
a da te ne zagrlim,
obraz uz obraz naslonim,
onako nežno moje usne ,
na tvoje medne stavim,
I ljubim, ludo ljubim,
kao da je poslednji put.

Nedostaju riječi da prenesu Ovaj šum što vri
u venama mi kad Te čujem, Evo Želim Te žestoko
Kao što je Adam volio nju I nema novih metafora
za ritam ovog ludog probuđenog srca Bombe
tempirane nad Hirošimom koja otkucava
Morzeove znake Tvog zova I odgovara kricima
strasti što me raspinje Pratim Te mislima mojim
sažeglim od bola i stradanja Nježnim stidljivim tikom
paučine pogleda što pulsira Kao žica na kojoj plešem
Ja, vagabundo i pelivan U ovom manježu života
I skriva ovaj pajaco istinu iza maske Ljubim Te
svakom mišlju mojom Čujem Tvoj zov iskonski
Nema poredjenja za nepodnošljivi svrabež kože
na svaku pomisao o TEBI Tebanska kraljice moja
I puštam ga da traje Da raste do svog vrhunca
Do erupcije,Etno moja silna Do božanske smrti
Što nam se dešava opet i opet I rađanja iz pepela ovog
ludila prelijepog Za novi veličanstveni let u nebo

... I ponovo me uspavljuju kiše
Jesenje Rominjaju u ritmu bluza
I kao da moje raspoloženje boji atmosferu
Ili to ona boji mene Sivi Na momente
i mračni sfumato je u i oko mene Glas
božanstvene Zele Džekson Prajs utapa se
u romor kišnih kapi Kucanje grana oraha
o okna prozora samo je stakato tam-tama
stvarnosti što opominje Sumrak osvaja
Lagano tupe obrisi poznatih stvari
A ona, ona oživljava Iskoračuje iz rama
fotografije Pokretom, samo njoj svojstvenim,
zabacuje unazad zlatasto klasje I pjeva Pjeva...
Pjeva strasno Kao da posljednji put to čini
Zavijajuće uspavanke još nerođenoj djeci

Laku noć, Sylvia Plath Ovdje je mrak i hladno je neopisivo Ljudi ćute i sumnje skrivaju u sebi Duboko Laku noć, Sylvia Plath Ovdje se priziva mrak I samo rijetki čekaju da vaskrsneš po četvrti put Laku noć, Sylvia PLath Herr Lucifer je pravi doktor za književne individue koje vladaju danas i ovdje Laku noć, Silvia Plath Hoće li ova noć proći ikada Da Ti nazovem “Dobro jutro” po četvrti put Laku noć, Sylvia Plath Ovdje je mrak i hladno je neporecivo Ljudi ćute i sumnje skrivaju u sebi...

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čujež kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci....A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu..

Čemu suze i tuga ?
Ne žali što je prošlo
Ne traži u snovima i sjećanjima
Ne sanjaj je više, ukletu
I snovi su kao ona, nedosanjana
Nepostojani i lažni

Na Tvojim, previše razmaknutim, dojkama
bradavice prkosno strše naprijed

Neobični ukus meritena
pali mi usne
dok pokušavam da skršim prkos u njima

Raspusna i sanjiva
postaješ plijen
podređen lunarnim ciklusima grijeha

Sa raširenim nozdrvama
i kapljicama znoja na preponama
predaješ mi se, bezuslovno,
puna neobjašnjivog nemira

Obuzeti strastvenim grčom
nestrpljivo razmjenjujemo draži
i ukrštamo mirise, jezike i rebra

Dodirom tvojih misli prostori sebe otkrivaju. Dužina tvoga vida tinja i pokreće krvotok još nenačetih svetova. Letiš na čarobnom ćilimu i dižeš se za pticama
tamo gde je sve prozirno JUTRO

Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh .....

NEMA LJUDSKOG BICA CIJE SE OCI,DUSA I MISAO NISU SE U JEDNOM TRENU ZAUSTAVILA NA NEKOM DRUGOM BICU ,IZDVOJILE GA IZ SVETA OBICNIH I OBASJALE ,DOTLE NEPOZNATOM SNAGOMSVETLOSTI TO JE OBJASNJENJE PO MENI ZA LJUBAV,I IMA HILJADU LICA ALI JEDNO JE SIGURNO U OVOJ JACINI OSECAJU KOJI SE RADJA-NAJLEPSI,NAJNEZNJEMI NAJJACEM OSECAJU KOJI SE POSEDUJE I TAD SMO SVI JEDNAKI KAD SE TAKO OSECAMO......I SVI TADA UZIVAMO PODJEDNAKO DOK LJUBAV TRAJE

NEMA LJUDSKOG BICA CIJE SE OCI,DUSA I MISAO NISU SE U JEDNOM TRENU ZAUSTAVILA NA NEKOM DRUGOM BICU ,IZDVOJILE GA IZ SVETA OBICNIH I OBASJALE ,DOTLE NEPOZNATOM SNAGOMSVETLOSTI TO JE OBJASNJENJE PO MENI ZA LJUBAV,I IMA HILJADU LICA ALI JEDNO JE SIGURNO U OVOJ JACINI OSECAJU KOJI SE RADJA-NAJLEPSI,NAJNEZNJEMI NAJJACEM OSECAJU KOJI SE POSEDUJE I TAD SMO SVI JEDNAKI KAD SE TAKO OSECAMO......I SVI TADA UZIVAMO PODJEDNAKO DOK LJUBAV TRAJE