cijena znoja
reče jednom pisac neki
napisao sam knjigu veoma bajkovitu
za dječicu malenu
i mnogo je mašte i krvi moje u nju utkano
reče jednom pisac neki
napisao sam knjigu prepunu čudovišta i strahova i vila
i vilenjaka knjigu kakav piše život sam
u dugim noćima pisao sam bez prestanka
bez hrane bez vode bez sna
i kada te sretnem draga
pripremi 100 kuna
jer toliko košta sav moj znoj
07.10.2007. u 9:48 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
ruža promatra mirnoću vode
tako ga vidim uronjenog u apstrakciju
ruku slobodno lebdećih promatram ga
nasmiješeno slobodno kao ljubičasta
ruža što promatra mirnoću vode
iskrenost uvijek ubada vidovita srca
dok trakovi razuma posipaju pustinju
mjehurićima percepcije njegova koža postaje
dio duše sunca
dolazi sunčev sin odjeven u drevne haljine
izranja iz slike odlazećeg ljeta
prelijep do boli stapa se sa uljanim pejzažem
u drhtavu sliku beskraja
ljubav od svjetlosti i toplina izvora vode
mekoćom nanosa bojaju dijelove dana
dok ljubim ga stvarajući rukama od stakla
novo biće vjetra
tako ga gledam na rubu jutra i ogrćem
njime svoja gola leđa poput ogrtača od sna
još samo zadnja ceremonija čaja i znati ću
od svjetlosti stvoren sunčev sin
grli me svojim kraljevskim rukama
16.08.2007. u 17:07 | Komentari: 10 | Dodaj komentar
ovdje sam kao i tamo a tamo sam kao da me nema
ovdje sam zaboden u srcu zvonika promatram
svjetlosne ljude potpuno živ kao i oni
mijejanju se nijanse mojih očiju sa mijaukanjem
divljih mačaka
ovdje sam na svom gdje završavaju sve puteve
oni koji u dlanovima nose trnje po rođenju
i crna svila pada im preko očiju
ovdje sam a kao da nisam i sve je isto
i svaki grad je isti i svaki zvonik
zvoni stare zvukove umiranja mora i neba
koje se milosrdno smiješi
čime su me potkupili kada sam ovdje kao i tamo
kao da me nema a jesam kao da nisam kamen
a jesam i kao da su živi mrtvi a mrtvi opet živi
samo zvuk vjetra nosi tragediju sumraka
tko prvi sazna zašto neka se javi
čekam između kamenja zvonika
čekam kartu za nove snove
31.07.2007. u 20:13 | Komentari: 11 | Dodaj komentar
živi pijesak
živi pijesak guta tvoje ruke
nestaju tragovi zelenog
beskonačnost eterično doziva
nepoznata imena
govorim samo riječ
ili dvije
besmislenost dana
progutana mrakom
možeš li
možeš li kriknuti
svoje ime
i izbaviti se
od zla
14.07.2007. u 17:04 | Komentari: 16 | Dodaj komentar
dio tebe dio mene
taj nestvarni dio tebe uspio je biti razoren
ne pišeš više ništa
te odmakle riječi koje ne znače ništa
dosjetka aforizam slika u prolazu krhotina
***
onaj drugi dio tebe narastao je do mog bola
da ljubomorno i strastveno mrzim te
kao i uvijek te tvoje prelijepe oči smisao
za lijepo
ponovo mrzim
lako je
***
uništen je dio tebe i smijem se svojim riječima
uništen je dio mene želio si posjedovati ostatke
kuda ćeš krenuti dok more te nestrpljivo očekuje
i ona stijena ne nisam je zaboravila
***
ovaj put neću reći svijet te treba
ovaj put neću lagati da ja te trebam
kome je potrebna mrlja iluzije na otoku od šećera
kome reci mi kome
***
nijemi ne govore zaboravila sam
mrtvi ne govore zaboravila sam
11.06.2007. u 16:12 | Komentari: 27 | Dodaj komentar
zatočenici srca sunca
sjediš na perzijskom tepihu
potpuno odjeven samo u zapitano
zeleno oko
pitanja ta pitanja koja postavljaš
znatiželjan kao mačka padaju
na moju kosu kao snijeg u proljeće
i vidim zatrpani su crveni i žuti nizozemski
tulipani poredani kao olovni vojnici
u zaigranoj vrevi pješčanika
i na srebrnom pladnju plutaju
zlatni astronauti na putu u
srce sunca i tvoje suze samo su
prekrivač sladolednih nježnosti
u filigranskoj igri pripadanja
muškarci ne plaču sjeti se
oni samo plešu sambu na užarenom
pijesku juga tako lijepo i smireno
da zaboravljam srednji vijek i onu
stožastu kapu koju nosim samo za tebe
u igrama bez boli dok sjaji se grimizno
slovo usklađeno sa titrajima
srca sunca
26.05.2007. u 8:05 | Komentari: 12 | Dodaj komentar
slikarica
crtam tvoje obrise na modroj tkanini neba
zamišljajući da je rat gotov
ali znamo da nije predobro to znamo i
slikam tvoje usne na granicama nadanja
dok jedna po jedna moja suza nevino tka
boju dana ali znamo neće doći taj dan ne
jer jedino što bi želio je znam to dobro tvoj
nož u mojem podatnom tijelu i cvijeće u mojim
očima koje pada na tvoje krvave dlanove
kao proljetna prašina na usnule ulice
jer predobro hodam tvojim tragovima
dok štikle mi upadaju u rastaljeni asfalt
ja nosim sve svoje kistove sa sobom
u nadi da ću te nactati
ali jedina haljina koju vidim na rasprodaji snova
je baš ona koju si mi skinuo one noći
osudivši me da hodam do kraja
gola i sama
20.05.2007. u 0:57 | Komentari: 11 | Dodaj komentar
ništa me neće spriječiti da te volim u Veneciji
ništa me neće spriječiti da te volim
jedna po jedna iluzija pada u vodu poput
kapljice plave tinte na tirkizni papir na kojem
ti pišem ovo starinsko ljubavno pismo koje
ću ti poslati jutarnjim poštarima ili vlakovima
u Veneciju
ništa me neće spriječiti da te ljubim ni
okus zelenog čaja na tvojim ljubičastim usnama
ni hladnoća Jaruna u mlado proljeće
ni nestašne ptice koje se ne vraćaju s juga
kao loš omen nad brazdama zemlje
ništa me neće spriječiti da ti priđem
na tajne načine polako i oprezno uzgajajući
upornost umjesto odustajanja i hrabrost
umjesto opreznosti ništa me neće spriječiti
pa čak ni ja sebe samu
Venecija skriva odgovore na sva tajna nadanja
12.05.2007. u 23:14 | Komentari: 41 | Dodaj komentar
krvarim na krhotinama
na krhotinama modrog stakla
ljeskaju se tanke niti
moje krvi dok na njegovoj bijeloj
majici sneno počiva
kapljica tvoje krvi
što se dogodilo tog poslijepodneva
u Maksimirskoj šumi
kako ću doznati možda iz urlikanja
vukova možda iz sjaja njihovih zubiju
tog krvoločnog osmijeha kojim proždiru
ostatke dana spremajući zelenilo tvojih
očiju kao smaragd u kutijicu od baršuna
i suza da moralo je biti tako
krvarim na krhotinama
i crnilom lignje bojam tvoje dlanove
zaigrano
11.05.2007. u 17:52 | Komentari: 10 | Dodaj komentar
šaptanje tvoje prelijepe kose
snažnije je od bilo kakvog zvuka...
09.05.2007. u 17:14 | Komentari: 6 | Dodaj komentar
ruševine
ruševine polivene kiselinom uzgajam
kao crno cvijeće hranim tijelom svojim
uspjelo ti je zadnjim ubodom svijesti
uništiti me do kraja i više ne vidim koje je
boje dan i koliko svjetlosti sadrži zora
relikvije relikvijarum nad potopljenim gradom
i crni velovi bivšeg pripadanja ma nikada nikada
me nisi volio koga si to varao govoreći volim te
kakve staklene oštre riječi za dva ujutro i padanje
u san i tvoji lažni zagrljaji i tisuću malih sitnica koje
govore jasnim jezikom ne volim te ne volim te
kako oprostiti sada nad ovim ruševinama
gdje naći tajne sporazume za buduće nježnosti
kako izaći iz ove kutije mraka koja me guši
poput najgore kazne padaju tvoje slatke riječi
na druge neke ljude koji ti se ne približavaju dalje
od metra pripadanja ruševine dragi ruševine
i tko je ruševina sada onaj dvorac koji traži vlasnika
napušteni oblak u suton ili tvoje ruke hladne
hladnije od proljetnog leda
07.05.2007. u 22:28 | Komentari: 11 | Dodaj komentar
ritam nestajanja
ritam nestajanja zaplićem kao svakodnevnu
molitvu u ponorima dlanova u kojima nastaju
i nestaju srebrna zrnca mjesečine znam nepogrešivo
potrebno je samo tek trenutak čekanja kada zelenim
pokrivam oči i virim kao tigar iz zasjede da bih
uhvatila na tren tvoj pogled i učinila ga svojim
06.05.2007. u 13:15 | Komentari: 6 | Dodaj komentar