Škatulja za sne....
Meni nitko nemere, uzet ovu moju škatulju za sne….
Sve mi mogu uzeti, oteti, ali ona je samo moja…. Samo meni dostupna, ona skriva samo mene…. U njoj nema maski, nema pretvaranja, nema ljudi, samo ja…. Sama, ali sretna jer snovi su ti koji tjeraju naprijed…. Ovih nekoliko tjedana Život mi je podastro svoj neprobavljivi dio…. Čuči i čeka da li ću se prelomiti…. Lomim se i lomit ću se, ali neću se slomiti, jer uvijek imam svoju škatulju…. Tamo spremam malo optimizma, malo smijeha, malo suza, želja i nada, puno ljubavi i poneku dragu sliku…. Sve je tamo šareno, ali veselo jer tako ja volim…. Kad padne noć, kad klaun skine masku, kad svi spavaju, krišom ju otvaram i puštam da me vodi u utopiju…. U život koji bih željela, kakav sam sanjala kao dijete…. Svaki dan sam drugi lik, ali uvijek sam sretna i tako sve do zvuka budilice…. Tada me Život opet počasti svojim licem, ali ne može mi ništa jer još uvijek imam snage iz moje škatulje…. Oblačim masku svakodnevnu, iskra u oku (dostatna), smiješak (može proći), doza prkosa, doza razumijevanja i spremna sam za novi dan…. Svi to očekuju, nasmiješenu, vedru, veselu i bezbrižnu…. Pa zašto im ne pružiti zadovoljstvo, jer ja ipak imam svoju škatulju…. Svi me mogu napustiti, svi mi mogu reći zbogom, ali u tišini noći imam nju…. Nju ne smeta ni moja tuga, ni moja nervoza, ni moja radost, ona me voli takvu kakva jesam…. Ne očekuje ništa, a pruža sve…. Tamo stanuje moja ljubav, tamo stanuje moja snaga, tamo stanujem ja bez glume…. Volim i voljena sam…. Plačem i smijem se bez razmišljanja da li će to nekoga povrijediti…. Tamo živim slobodno, samo ja…. Tamo smijem reći «volim te», smijem te poljubiti i mogu ti dozvoliti da si dio moga svijeta…. Zapravo tamo i je moj svijet, moja utopija, gdje stanuje sreća…. Nema regula, nitko ništa ne očekuje, dišem slobodno, bez maske, bez potrebe za objašnjenjima…. I nitko, baš nitko ne može do moje škatulje, to je nešto samo moje, nešto što ne moram dijeliti, nešto što ne moram objašnjavati…. Nema ni prozora, nema ni vrata, nema ključa, tamo samo misao moja stanuje…. Nema ljudi, nema komunikacije, ali nema svađe, nepovjerenja, laži, pretvaranja…. Nema života, a tako je živo ;-)))) Tamo negdje u ovom gradu, u mraku, obasjana uličnim svjetlom, živim ja…. Sama, ali nisam napuštena, jer imam nju….
Meni nitko nemere, uzet ovu moju škatulju za sne….
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))))
11.11.2003. u 17:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar